INTROSPEKCIJE
17.11.2008

Primijetiš li ikad moj odsutan pogled,
prazan izraz lica i maglu u očima?
Osjetiš li ikad miris duše kako luta
dok tijelo spava nemirno?
Jesi li svjesna lutanja?
Znaš li da mrak guta glasove?
Jesi li probala tamo daleko
gdje nestaješ u hipu,
otresti sjeme zaborava s kose i
pustiti ga da zagrli vlažnu zemlju?
Daleka sam ti koliko i ti meni,
daleka i nedostižna…
Htjela sam ti reći nešto važno,
no duša je opet odlutala i ostavila me
nijemu da se koprcam s vlastitim riječima.
Htjela sam te vratiti u sebe, skinuti sivi veo s očiju
i prestati se pretvarati da je magla.
Lice mi je prazno, anemično, prozirno bijelo…
Odnijela si krv prvim koracima odmaka.
Htjela sam te ponovo voljeti…tako daleku, tako nedostižnu,
tako okrutnu u svojoj svrsi…
Primijetiš li ikad moj odsutan pogled?
Primijetiš li da zapravo tražim miris duše lutalice?
Možda mi uspije,
i kad udahnem duboko, znat ćeš da te ponovo imam.


photo by amorfia

 

Objavio amorfia u 11:23 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
Lagano svira jesenji blues
29.10.2007

Bude me i zovu na balkon
šumovi lišća ispod prozora
(vjetar ga lagano škaklja po tabanima,
bespomoćno se migolji i pada na prostrte
vlažne plahte jeseni,
pitajući se ima li dolje života)

Kapi kiše mi prstima diraju lice
(provjeravaju da li se koja maskirana suza
pokušala uvući u njihove redove)
klize niz vrat i spajaju se s pamukom

Pitam se

Hoće li i usamljenost
sići s oblaka da me utopi
u sivilo magle i miris vlage
baš kao tada, ne tako davno
kada je sva jesen bila zarobljena
u očima koje tekle su bespomoćno

Photo By Amorfia


Objavio amorfia u 11:32 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (6) | Pošalji komentar
Ulice
24.10.2007

U pjesmama, ulice su:
Spokojne, nemirne, prazne, natrpane,
Prpošne, obamrle, sive, pune boja…no
Nikad, ali baš nikad nisu same
Uvijek je, barem pjesnik, prijatelj što
Ostavlja za sobom topot koraka, tihi šum
Plastičnih potplata, oblačić vrućeg daha
Zimi ili kap ljepljivog znoja ljeti.

Uvijek, ali baš uvijek,
Ulice su žive… onoliko,
Koliko je potrebno da ih pomete vjetar,
Opere kiša, zarumeni lišće…i
Uvijek, baš uvijek osjećaju u
svojim starim kostima težinu života
u prolazu preko njihovih leđa

U pjesmama, ulice su:
Zvijezda vodilja, put u nepoznato, objekt iščekivanja,
Mjesto radnje, tranzitna zona, dom , ognjište,
Samozatajni kutak i pozornica…prije svega pozornica.

 

photo by amorfia


Objavio amorfia u 08:10 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
26.3.2007

Čudna neka tuga , večeras mi ne da spavati
prevrče se želucem kao vrelo kamenje i penje
koščatim rukama,
pohlepno hvata misli kandžama i
dahom ih boja u crnilo

plaši me odlučnost kojom izgara
da me povede na oranice pustoši, poljane
sagorene da joj pruže dom i zatvor za posrnule

Čudna neka tuga, večeras me obuzima
večeras me oduzima svijetu koji volim
opijajući me svojim najdražim mirisom
„ nesigurnost i strah smrtnika“
pretvarajući me u još jednog roba
pustopoljine duša izgubljenog sebstva


Objavio amorfia u 00:12 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
CHANGES
23.1.2007
govore da sam pasivno-agresivna, da imam podmukli pogled i stalan grč lica, kao da ću svaki čaš ugristi.
govore da sam hladna, proračunata i beskrupulozna.
misle da će promijeniti nešto ako budu nastavili pričati, onako šuškavo, iza leđa, mislili su da boli, ali davno sam obukla svoj oklop, neprobojan za sve vrste uboda i udaraca iz prikrajka.
samo me rijetki pamte kao nasmijanu djevojčicu koja je svaki dan poslije škole na obližnjoj livadi plela lančiće od tratinčica, plesala s leptirima, igrala se s vjevericama, hranila mačke lutalice i ostavljene pse...
nema obližnje livade ni male djevojčice ni nasmijane žene. ubili su nas. polako i sustavno su nas zacementirali, asfaltirali, izolirali...
živim sama u centru smrdljivog grada, grada koji obožavam, grada koji su uništili. nekad oaze igre, dječjeg hihota i sreće pretvorene su u masivne zgrade, masivna parkirališta, masivno sve...
ne vide koliko sam nesretna, koliko sam potonula u vlastitu gorčinu duše. ljuta sam. dopustila sam im da me promijene, da mi uzmu osmijeh i sjaj iz očiju. prepustila sam se...bilo je lakše biti kao oni, pa postati još gora, rigoroznija da bi opstala. gutam sve pred sobom: ljude, stvari, životinje, okoliš... zarađujem masnu lovu nauštrb vlastite sreće. što sam, ni sama ne znam. bitno je da jesam. stvorili su me i sad bi me mijenjali, vratili na staro koje više ne postoji ni u bajkama. ne mogu. sama sam, slaba i ne vjerujem nikome. svi nešto žele...novac...novac...novac...sve neiskrene kreature oko mene žele isto.
današnji ću dan odvesti u potpuno drugom smjeru...
-" Maja, otkaži mi sve sastanke ovaj tjedan i rezerviraj mi kartu i hotel u New orleansu, imam neki posao za završiti tamo..."
pitam se kako izgleda nakon deset godina..hoće li me prepoznati? da li je još uvijek tamo?...suvišna pitanja nesigurne strane na mom desnom ramenu...
"idi pa vidi!"- znala je reći moja baka...mudro je zborila...
možda ipak nikne nešto živo ispod ovog ugrijanog gradskog asfalta...
Objavio amorfia u 09:31 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
LUTANJA U DVOJE SU ZABAVNIJA...
11.1.2007

 

 

photo by amorfia

 

 

 

 

 

Tree mistery
9.1.2007

photo by amorfia

 

 

 

In Love With Darkness
21.12.2006

photo by amorfia

 

 

Na povratku s posla sanjarim s fotićem u rukama, srećom, još me nije zgazio auto...
11.12.2006

photo by amorfia

 

 

8.12.2006

neki me pogledi guraju u gustoću misli stisnutih ko dva guza
pod prijetnjom paljbe neželjene artiljerije

neke me misli šamaraju skinutih rukavica, golim, čvrstim, masivnim dlanom
ostavljajući otiske dublje no što to koža duše može podnijeti

nemiri naoružani nesigurnim egom kreću u napad na samu srž
kopče koja me drži u jednom komadu

možda da se rastepem u dijelove i pustim rukama da me nađu
dok glavu odmaram odloženu na lišće mokro od jutarnje rose

možda da vrištim dok ne proparam glasnice i uši prolaznika
nenamjernika uvučenih u ludilo uraslog kaosa poremečenog uma

možda da odem spavati, prespavati, dati šansu samoj sebi
barem danas... još samo danas...možda i sutra...možda prekosutra bude bolje
i vrtlog me baci na obalu umjesto da me proguta

i zima možda neće biti ovako bolesna, nikakva, prevrtljiva, lažna

srce možda neće biti ovako gnjecavo, bezoblično, tromo

dajte mi zvukove!
dajte mi glazbu!
dajte mi sliku!
dajte mi riječ!
dajte mi okus, miris, dodir!
dajte mi nešto normalno danas, vi glasovi podmukli, skriveni u glavi!

Objavio amorfia u 07:10 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
HORMONALNA OLUJA
7.12.2006

 


spojila je ruke oko njegovih leđa, spustila mu glavu na prsa i udahnula...imao je miris zdravog muškarca, spremnog na sve izazove koje mu je priredila.

ružno je sanjala noćas. odlazio je ne osvrnuvši se. ovaj je put pretjerala. neke se stvari ne opraštaju. jednostavno je tako. spakirao je svoj miris u dvije putne torbe, uzeo ponos u ruku i okrenuo leđa, u tišini, praznog pogleda, čvrstih osjećaja... plakala je u snu. sjela je na pod i bespomoćno spustila ruke na koljena. gledala je kako odlazi, a tako ga je htjela zagrliti, još jednom...makar još jednom...

probudila se u trzaju sa svježim suzama u očima.
san joj je bubnjao u glavi. što ako ga uzgubi? što ako ju prestane voljeti? što ako shvati da je pogriješio? što ako shvati da je s njom samo iz straha da proba nešto novo, a ona je siguran teren?
što ako?

mobitel je zazvonio...poruka..."good morning honey...I love you!"

smješak na licu i dah olakšanja...toplina u obrazima i preponama...
prokleti pms i hormonalne oluje...vrijeme je da se opet počnu piti tablete...

no što ako ima nešto u svim tim pitanjima? -"ma pusti, rekla je sama sebi, ne stvaraj probleme tamo gdje ih nema. uživaj u pruženoj prilici, ovo ti je zadnja!"

hormonalna oluja i hrpa pitanja sa odgovorom možda...ne znam...sa realnim: "ne možeš znati, prošlost se ne može promijeniti..."

spremila se, sredila s više pažnje nego inače i utonula u njegov zagrljaj.
spojila je ruke oko njegovih leđa, spustila mu glavu na prsa i udahnula...imao je miris zdravog muškarca, spremnog na sve izazove koje mu je priredila.

Objavio amorfia u 12:48 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
4.12.2006

 

FACA
1.12.2006

 

 

JAMES BROWN
29.11.2006

 

05.11.2006., Zagreb, Cibona

 

 

 

A KISS FROM A ROSE
23.10.2006

malo sam se igrala s efektima, onim najjednostavnijim u Irfanview-u...

 

photo by amorfia

 

 

 

EARLY MORNING BLUES
17.10.2006

 

 

 

photo by amorfia

 

 

 

U MAMINOM VRTU
16.10.2006

photo by amorfia

 

 

 

LOLLI POP, LOLLI POP, LA LA LA LA LOLLI LOLLI POP
12.10.2006

 

 

photo by amorfia

 

 

JUTARNJI KRMELJAVI POGLED U NEBO
10.10.2006

 

 

photo by amorfia

 

AVIONU SLOMIT ĆU TI KRILA
9.10.2006

 

 

photo by amorfia