danas sam zaključila dio svog života, povukla neizbrisivu crtu, ušla kroz jednosmjerna vrata,
danas sam slomila srce,
i njegovo i svoje,
morala sam
morala sam kročiti u oluju sudbine ( o kojoj je Murakami tako lijepo pisao) i krvariti i proliti krv da bi jednog dana izašla iz toga kao drugačija osoba, jer to je smisao te oluje...
danas sam plakala
i proklinjala svaku činjenicu koja je
govorila da je to najbolje što možemo napraviti
u ovom trenutku
danas sam proklinjala sve ono što
nam govori da nismo jedno za drugo
ne za cijeli život...
danas sam preklinjala riječi koje su izlazile iz usta i suze koje su klizile niz lice
i njegov trzaj i instant mir i pitanje u očima i bol i tišinu...
tišinu posebno
kada dvoje nema više ništa za reći
tišina ranjava...
i još uvijek ne poimljem
da više nije moja polovica
da će uskoro postati još jedan stranac
u prolazu
kako to, nažalot, obično biva...
još uvijek ne poimljem, a trebala bi
danas sam slomila srce,
i njegovo i svoje,
morala sam
morala sam kročiti u oluju sudbine ( o kojoj je Murakami tako lijepo pisao) i krvariti i proliti krv da bi jednog dana izašla iz toga kao drugačija osoba, jer to je smisao te oluje...
danas sam plakala
i proklinjala svaku činjenicu koja je
govorila da je to najbolje što možemo napraviti
u ovom trenutku
danas sam proklinjala sve ono što
nam govori da nismo jedno za drugo
ne za cijeli život...
danas sam preklinjala riječi koje su izlazile iz usta i suze koje su klizile niz lice
i njegov trzaj i instant mir i pitanje u očima i bol i tišinu...
tišinu posebno
kada dvoje nema više ništa za reći
tišina ranjava...
i još uvijek ne poimljem
da više nije moja polovica
da će uskoro postati još jedan stranac
u prolazu
kako to, nažalot, obično biva...
još uvijek ne poimljem, a trebala bi
))