INTROSPEKCIJE
17.11.2008

Primijetiš li ikad moj odsutan pogled,
prazan izraz lica i maglu u očima?
Osjetiš li ikad miris duše kako luta
dok tijelo spava nemirno?
Jesi li svjesna lutanja?
Znaš li da mrak guta glasove?
Jesi li probala tamo daleko
gdje nestaješ u hipu,
otresti sjeme zaborava s kose i
pustiti ga da zagrli vlažnu zemlju?
Daleka sam ti koliko i ti meni,
daleka i nedostižna…
Htjela sam ti reći nešto važno,
no duša je opet odlutala i ostavila me
nijemu da se koprcam s vlastitim riječima.
Htjela sam te vratiti u sebe, skinuti sivi veo s očiju
i prestati se pretvarati da je magla.
Lice mi je prazno, anemično, prozirno bijelo…
Odnijela si krv prvim koracima odmaka.
Htjela sam te ponovo voljeti…tako daleku, tako nedostižnu,
tako okrutnu u svojoj svrsi…
Primijetiš li ikad moj odsutan pogled?
Primijetiš li da zapravo tražim miris duše lutalice?
Možda mi uspije,
i kad udahnem duboko, znat ćeš da te ponovo imam.


photo by amorfia

 

Objavio amorfia u 11:23 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
Ulice
24.10.2007

U pjesmama, ulice su:
Spokojne, nemirne, prazne, natrpane,
Prpošne, obamrle, sive, pune boja…no
Nikad, ali baš nikad nisu same
Uvijek je, barem pjesnik, prijatelj što
Ostavlja za sobom topot koraka, tihi šum
Plastičnih potplata, oblačić vrućeg daha
Zimi ili kap ljepljivog znoja ljeti.

Uvijek, ali baš uvijek,
Ulice su žive… onoliko,
Koliko je potrebno da ih pomete vjetar,
Opere kiša, zarumeni lišće…i
Uvijek, baš uvijek osjećaju u
svojim starim kostima težinu života
u prolazu preko njihovih leđa

U pjesmama, ulice su:
Zvijezda vodilja, put u nepoznato, objekt iščekivanja,
Mjesto radnje, tranzitna zona, dom , ognjište,
Samozatajni kutak i pozornica…prije svega pozornica.

 

photo by amorfia


Objavio amorfia u 08:10 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
8.12.2006

neki me pogledi guraju u gustoću misli stisnutih ko dva guza
pod prijetnjom paljbe neželjene artiljerije

neke me misli šamaraju skinutih rukavica, golim, čvrstim, masivnim dlanom
ostavljajući otiske dublje no što to koža duše može podnijeti

nemiri naoružani nesigurnim egom kreću u napad na samu srž
kopče koja me drži u jednom komadu

možda da se rastepem u dijelove i pustim rukama da me nađu
dok glavu odmaram odloženu na lišće mokro od jutarnje rose

možda da vrištim dok ne proparam glasnice i uši prolaznika
nenamjernika uvučenih u ludilo uraslog kaosa poremečenog uma

možda da odem spavati, prespavati, dati šansu samoj sebi
barem danas... još samo danas...možda i sutra...možda prekosutra bude bolje
i vrtlog me baci na obalu umjesto da me proguta

i zima možda neće biti ovako bolesna, nikakva, prevrtljiva, lažna

srce možda neće biti ovako gnjecavo, bezoblično, tromo

dajte mi zvukove!
dajte mi glazbu!
dajte mi sliku!
dajte mi riječ!
dajte mi okus, miris, dodir!
dajte mi nešto normalno danas, vi glasovi podmukli, skriveni u glavi!

Objavio amorfia u 07:10 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
POISON
28.9.2006

 

 

 

okus poljupca klizio mi je niz žile

trpak, snažan, slasan,
tako sočan, tako hladan,
tako tvoj...


Your cruel device
Your blood, like ice
One look could kill
My pain, your thrill

natjerao me je da protrnem,
da se naježim, da se zapitam
"k vragu, kako?"


I want to love you but I better not
Touch (dont touch)
I want to hold you but my senses
Tell me to stop
I want to kiss you but I want it too
Much (too much)
I want to taste you but your lips
Are venomous poison


sad kad se sjetim
osjetim

Your mouth, so hot
Your web, Im caught
Your skin, so wet
Black lace on sweat


hladnoću

duboko u kostima


I hear you calling and its needles
And pins (and pins)
I want to hurt you just to hear you
Screaming my name

i milu, pohotnu toplinu
kako se unatoč svemu budi.


Dont want to touch you but

Youre under my skin (deep in)
I want to kiss you but your lips
Are venomous poison
Youre poison running through my veins
Youre poison, I dont wanna
Break these chains

 

 

 


 

Objavio amorfia u 19:18 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar
4.9.2006

 

 


sama svoj poraz
u koraku
za korakom

ne smijem
razmišljati
negativno
pozitivno
u odmacima
ne smijem
pomišljati
da išta se mijenja
u jezgri
nacrtane konstante
koju gumicom obrišeš
i puhneš s papira

ne, jezgra ostaje ista
nepromijenjena
u smislu

svijet oko mene mijenja se
ja ostajem isto dijete kao
i prije
dijete u svijetu odraslih
koje posuđuje svoje igračke
i nikad ih ne dobije natrag

 

 

 


Objavio amorfia u 06:32 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar
1.9.2006




u prolazu si shvaćena
uhvaćena
zapletena
u mrežu nečijeg postojanja
neodređenog određenim
u svemu tome

shvaćena
uhvaćena
zapletena
otrgnuta od stvarnosti
od svijeta

ne znam kako
te odlijepiti od tebe same
i slijepiti opet s tobom
u onu predivnu cjelinu bez krhotina
raspuknuća
i životom
izglodanih dijelića

shvaćena
uhvaćena
zapletena
otrgnuta

rastrgnuta
između četiri strane svijeta
draga,
voljela bih
da znam
kojim smjerom krenuti...

 

 

 

Objavio amorfia u 10:34 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar
23.8.2006

 

 

prolazim kroz torturu same sebe

zavezala sam se za spravu za mučenje
i sad zubima zatežem lance
dok mi se tijelo rasteže, kosti pucaju,
meso kida

tko nam može biti veči krvnik od nas samih?
tko zna naše najbolnije točke,
najslabije dijelove,
granice boli...

od nas samih
koji ih redovito
prelazimo

lupamo glavom o zid
misleći da će tako postati čvršća

dok u stvarnosti
razumi pucaju, životi budu
okrhnjeni
zaluđenošću
kao najslađim sredstvom mučenja
ovih naivnih srdaca

ne nije moje

nikako

nikad

 

 

Objavio amorfia u 12:33 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar
9.8.2006


otvorila je oči, budeći se tog jutra prvi put u životu. prije nije postojalo, kao ni poslije. živjela je trenutak. kao izgubljeni leptir koji nije znao kako da iskoristi svoj jedan dan života sa tim predivnim krilima. a dobila ih je...krila...obojana tisućama čežnji, neostvarenih želja, utihnulih strasti kao žeravica zalijanih hladnom vodom. krila, težila su tonu, mirisala na krivnju, opijala pojavom. nije ih znala protegnuti, vinuti izvan ovog dna na kojem se našla. nije joj ostalo snage da se odupre sudbini jednog dana. ide dalje svojim putem. bila je gusjenica, pa leptir, pa gnojivo... kažu sudbina.
ali mogla je...uprijeti jače, potruditi se više, ubrati pokoji od tisuće neostvarenih snova. težili su tonu. za snove koji teže manje, ne isplati se boriti.


Objavio amorfia u 07:37 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar
SVJEŽE IZ DUBINE MOG BIĆA
6.8.2006

cijelim bićem

želim

okusiti ga
vrškom jezika

 prstima mu skidati
miris s tijela

ujutro se probuditi
i osjećati kako bride
na koži jučerašnji
poljupci
dodiri

želim

kao što to već
dugo nisam


Objavio amorfia u 07:23 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar
16.7.2006


u maniri ubojice, pustit ću suzu za oproštaj
kada
okrenem leđa
i krenem koračati
prema neizbježnim vratima
otvorenima tek djelić odluke
tek djelić hrabrosti
da se ostavi sve što znaš
što voliš
što daje ti snagu da ujutro ustaneš

u maniri ubojice, oprat ću
ruke od bola koji ti nanosim
od boli koja me razdire

možda nikad ne shvatiš
ni meni možda nikad ne bude jasno

ali moram otići

zakoračiti preko praga
neizbježnih vrata
otvorenima tek djelić
odluke


Objavio amorfia u 11:49 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
PUTNIK U CRNOM
2.7.2006

U zatišju smiraja i bure

u prostoru izgubljenom u pričama

u vremenu zarobljenom u sjećanjima

stojim tamo negdje zapletena u pitanje

da li postojim…da li dišem…da li vidim

kapi kiše kako klize vlatima paučine

zalijepljene za obalu, za valove, rastegnutu

u nemoguće…

Koracima milujem pijesak, travu, zemlju, suhe grane…

osamljeni putnik u crnom kaputu, odjeven samo u kucajuće srce

luta, bezočno vjerujući životu…


Objavio amorfia u 10:35 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar
9.5.2006
tražim
ime
da
markira sve
nježne
trenutke

da označi
postojanje
istih
u vrtlogu
mizernih želja
izbačenih
na pijesak
potonulih nada
nasukanih
brodova
na obalama
izmišljene
samoće

kako se samo
usuđujem
brojati
žigosati
determinirati
prošlost
izgrađenu
na temeljima
povremenih
iluzija
uvjerenja
da nešto
znači
slaganje
fotografija
u album
obrnutom
kronologijom
da bi
se stekao
osjećaj
ponovnog
rođenja

uzimanje
krađa
još
jedne šanse
da se
ne
odraste
Objavio amorfia u 12:12 | kategorija: poezija
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar