26.3.2007

Čudna neka tuga , večeras mi ne da spavati
prevrče se želucem kao vrelo kamenje i penje
koščatim rukama,
pohlepno hvata misli kandžama i
dahom ih boja u crnilo

plaši me odlučnost kojom izgara
da me povede na oranice pustoši, poljane
sagorene da joj pruže dom i zatvor za posrnule

Čudna neka tuga, večeras me obuzima
večeras me oduzima svijetu koji volim
opijajući me svojim najdražim mirisom
„ nesigurnost i strah smrtnika“
pretvarajući me u još jednog roba
pustopoljine duša izgubljenog sebstva


Objavio amorfia u 00:12 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
CHANGES
23.1.2007
govore da sam pasivno-agresivna, da imam podmukli pogled i stalan grč lica, kao da ću svaki čaš ugristi.
govore da sam hladna, proračunata i beskrupulozna.
misle da će promijeniti nešto ako budu nastavili pričati, onako šuškavo, iza leđa, mislili su da boli, ali davno sam obukla svoj oklop, neprobojan za sve vrste uboda i udaraca iz prikrajka.
samo me rijetki pamte kao nasmijanu djevojčicu koja je svaki dan poslije škole na obližnjoj livadi plela lančiće od tratinčica, plesala s leptirima, igrala se s vjevericama, hranila mačke lutalice i ostavljene pse...
nema obližnje livade ni male djevojčice ni nasmijane žene. ubili su nas. polako i sustavno su nas zacementirali, asfaltirali, izolirali...
živim sama u centru smrdljivog grada, grada koji obožavam, grada koji su uništili. nekad oaze igre, dječjeg hihota i sreće pretvorene su u masivne zgrade, masivna parkirališta, masivno sve...
ne vide koliko sam nesretna, koliko sam potonula u vlastitu gorčinu duše. ljuta sam. dopustila sam im da me promijene, da mi uzmu osmijeh i sjaj iz očiju. prepustila sam se...bilo je lakše biti kao oni, pa postati još gora, rigoroznija da bi opstala. gutam sve pred sobom: ljude, stvari, životinje, okoliš... zarađujem masnu lovu nauštrb vlastite sreće. što sam, ni sama ne znam. bitno je da jesam. stvorili su me i sad bi me mijenjali, vratili na staro koje više ne postoji ni u bajkama. ne mogu. sama sam, slaba i ne vjerujem nikome. svi nešto žele...novac...novac...novac...sve neiskrene kreature oko mene žele isto.
današnji ću dan odvesti u potpuno drugom smjeru...
-" Maja, otkaži mi sve sastanke ovaj tjedan i rezerviraj mi kartu i hotel u New orleansu, imam neki posao za završiti tamo..."
pitam se kako izgleda nakon deset godina..hoće li me prepoznati? da li je još uvijek tamo?...suvišna pitanja nesigurne strane na mom desnom ramenu...
"idi pa vidi!"- znala je reći moja baka...mudro je zborila...
možda ipak nikne nešto živo ispod ovog ugrijanog gradskog asfalta...
Objavio amorfia u 09:31 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar
HORMONALNA OLUJA
7.12.2006

 


spojila je ruke oko njegovih leđa, spustila mu glavu na prsa i udahnula...imao je miris zdravog muškarca, spremnog na sve izazove koje mu je priredila.

ružno je sanjala noćas. odlazio je ne osvrnuvši se. ovaj je put pretjerala. neke se stvari ne opraštaju. jednostavno je tako. spakirao je svoj miris u dvije putne torbe, uzeo ponos u ruku i okrenuo leđa, u tišini, praznog pogleda, čvrstih osjećaja... plakala je u snu. sjela je na pod i bespomoćno spustila ruke na koljena. gledala je kako odlazi, a tako ga je htjela zagrliti, još jednom...makar još jednom...

probudila se u trzaju sa svježim suzama u očima.
san joj je bubnjao u glavi. što ako ga uzgubi? što ako ju prestane voljeti? što ako shvati da je pogriješio? što ako shvati da je s njom samo iz straha da proba nešto novo, a ona je siguran teren?
što ako?

mobitel je zazvonio...poruka..."good morning honey...I love you!"

smješak na licu i dah olakšanja...toplina u obrazima i preponama...
prokleti pms i hormonalne oluje...vrijeme je da se opet počnu piti tablete...

no što ako ima nešto u svim tim pitanjima? -"ma pusti, rekla je sama sebi, ne stvaraj probleme tamo gdje ih nema. uživaj u pruženoj prilici, ovo ti je zadnja!"

hormonalna oluja i hrpa pitanja sa odgovorom možda...ne znam...sa realnim: "ne možeš znati, prošlost se ne može promijeniti..."

spremila se, sredila s više pažnje nego inače i utonula u njegov zagrljaj.
spojila je ruke oko njegovih leđa, spustila mu glavu na prsa i udahnula...imao je miris zdravog muškarca, spremnog na sve izazove koje mu je priredila.

Objavio amorfia u 12:48 | kategorija: proza
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar