10.4.2014
Klasni kaos

Nedavno me put nanio u Indokinu. Dva tjedna putovanja i odmora po niskoj cjeni u jos relativno nerazvijenoj civilizaciji, koju ja preferiram u odnosu na ovu nasu zapadnu (ako se mi mozemo svrstati u tu skupinu). Pocetna tocka u Aziji je bio Bangkok i trazili smo povoljne karte za letilo, s kretanjem iz Milana. Posebna ponuda Emirates-a nam je bila najprihvatljivija i kostala je oko 750 eura po osobi, razumije se povratna i u ekonomskoj klasi. U oba smjera se presjedalo u Dubai-ju, sto je otprilike tocno na pola puta; 6 sati leta, 3 sata na aerodromu i jos cetrvrt dana da bi se stiglo na konacni cilj. Direktni let traje nesto manje, otprilike 10 i pol sati, sto je malo predugacko za moj ukus: ukoce ti se noge, ledja i ostali djelovi tijela, a ima i drugih problema jer je danas na svim letovima zabranjeno pusenje (ma vidi malo, hoces, neces moras napraviti reklamu onima preko granice). Presjedanje definitivno ima prednosti za pusace.

I tako smo stigli u Dubai oko 8 navecer. Kabina za one koji uvlace da se ne ugasi je super, puno udobnija i ljepsa nego na drugim aerodromima, iako i tamo smrdi po dimu (kada to kaze jedan pusac...). Trebalo je ubiti par sati a i nahraniti se pa smo sjeli u Heinecken Pub: ugodna i opustajuca atmosfera, osoblje jako simpaticno i usluzno. Dvije tocene pive i dva sendvica; vrlo dobro. Trazim racun i konobar ga donosi. 48 dolara! Pojao sendvic, a nisam ni primjetio da je pozlacen, valjda od umora sto se nakupio u toku puta. Ostalo je jos sat vremena do ukrcavanja. Ja setam po zracnoj luci, a supruga po ducanima. Ima ih vise neko turista na aerodromu, videci kasni sat. Konacno najavljuju ukrcaj i stajemo u red.

Dolazimo na pult i zenska uzima nase boarding pass i baca ih u kos za smece. Ja i zena se gledamo i strah struji kroz nase vene. Sto se dogadja? Nece nas pustiti unutra? Stjuardesa nesto govori na engleskom i cini mi se da cujem rijec "business class". Urucuje nam nove karte za ukrcaja, s osmjehom i mi produzujemo prema ulazu u avion, zaustavljamo se i gledamo karte. Na njima, umjesto uobicajene rijeci Economy, stoji rijec Business. Smjeskamo se jedno drugome i hvatamo smjer prema nasem odredistu. Ne tamo gdje svi ulaze, nego posebna vrata i evo nas u avionskom raju. Puno puta sam visio kako izgleda (u vecini aviona se prodje kroz taj dio iduci u onaj siromasniji), a sada imam priliku i da probam.

Uvaljujemo se u fotelje i razgledamo sto tu sve nema. Prekida nas stjuard s casom sampanjac, za dobrodoslicu. Koristim priliku, brzo ispijam i trazim jos jedan – bez problema. Tu su nocne carape i mjesto gdje mozes odloziti svoje cipele. Pokretna pregrada prema susjednom putniku (buduci je u susjedstvu ona, ispustam taj detalj). Fotelja ima puno gumbica i jedno od njih je pretvara u pravi pravcati lezaj. Kako letimo po noci, stvar je jako cjenjena. Ne sjecam se da sam tako dobro spavao u avionu kao taj puta. I hrana je na nivou. Nema onoga hoces kolu ili pivu. Vino iz Australie 8 godina odstajalo, ili iz Juzne Afrike, ono bijelo. Klopa spremljena svjeze u maloj kuhinjici, ne ona sto naprave na zemlji i ukrcaju u zrakoplov pa poslije podgrijavaju. Ma kako smo zavrsili tamo?

Pojma nemam! Taj dan je bio San Valentino i pretpostavljam da su imali dva slobodna mjesta pa su odlucili da nekoga pocaste u promidzbene svrhe. Mi smo sigurno bili najsimpaticniji i tako su nas izabrali. Tko zna mozda je stvarno tako i bilo. Kada smo se nakon dva tjedna vratili doma, ovaj puta u ekonomskoj klasi, otisao sam pogledati cijene karata za bussiness. Umjesto 750 po osobi, kosta 2700. Ali ima i bolje: prva klasa. 4400 po osobi, imas svoj tus, bar, a kada stignes na odrediste ceka te limuzina da te odveze u hotel. I kazu da nije dobro biti bogat.

6.11.2013
Pravo prema cilju

Prosli mjesec smo kupili novi aparat za kavu, od onih koji koriste kapsule; kave je dosta skupa, ali je zato jako dobra, kao u baru ispod kuce. Ili bi bar trebala takva biti. Ovo nam je ako se dobro sjecam peti aparat koji mjenjamo, ali prvi koji smo kupili. Prethodne smo dobili besplatno da bi kupovali kapsule i sada te akcije vise nema. Dakle kava s novom spravom nije najbolja, mlaka je, znaci da voda nije dovoljno zgrijana. Pretpostavljam da unutra ima neki senzor koji regulira na koliko se grije voda i da nije dobro postavljen ili se poremetio u toku transporta (isporucen nam je preko ekspres kurira). Stroj je kupljen preko interneta, a time se bavi moja supruga, pa smo se dogovorili da ce ona stupiti u kontakt s prodavacem, koji nam dostavlja i kavu, i vidjeti da se stvar sredi; sve bi trebalo biti u garanciji.

Nedjelja popodne, gledam formulu 1 na televiziji, kada cujem da me supruga zove iz studija gdje se nalazi kompjuter. Sama trka je prilicno dosadna, gotovo nista se ne dogadja, nema preticanja niti incidenata, pa se ni ne ljutim sto me je prekinula. "Napisala sam e-mail tipu koji nam je prodao makinu (isti onaj od kojega kupujemo kapsule), pa ako hoces pogledati i dati stvoje misljenje prije nego posaljem". Gledam, citam i ne vjerujem svojim ocima! Obavjestava ga da kava nije dobra, vjerovatno zbog toga sto je mlaka, i zali se sto nije kupila onaj jeftiniji strojcek koji smo prije imali, jer joj je tip preporucio ovaj skuplji koji moze koristiti razna kapsule. "Draga," – kazem ja – "rekli smo da mu kazemo u cemu je stvar, da pitamo da li postoji garancija i tko nam moze srediti aparat? To sto si se ti pokajala da su kupila ovaj, a ne onaj, nece pomoci da pijemo bolju kavu." Nakon malo nekorisne diskusije, sjela je da prepravi e-mail i nakon dodatne dvije kontrole smo ga poslali.

Ispricao sam vam ovu bracnu epizodu, koja se kod mene doma u raznim oblicima cesto ponavlja, da bih istakao kako ljudi ne znaju rjesavati problemi ili ih ne interesira rjesenje, nije mi jasno. Kada nesto treba razrijesiti, ja sam koncentriran na minimum stvari potrebnih da se urade da bi se dostigla zeljena solucija. Ljudi oko mene misle na sve drugo osim na ono sto treba, ili se meni samo tako cini. Koliko sam puta cuo kod nas na stubistu svadje medju susjedima. Onaj odozdol pozvoni onome koji stanuje iznad njega jer mu kapa voda (pukla je jedna vodovodna cjev) i izdere se svom snagom, izvrjedja njega, obitelj i njegove pretke zato sto je kod ovoga pukala cjev, a covjek nije ucinio nista da bi se to dogodilo. Tako se gornji susjed naljuti i treba mu 2 tjedna da pozove vodoinstalatera, umjesto da to obavi za 3 dana, samo da bi naskodio onome dole i vratio mu patnju koju mu je ovaj prouzrokovao svojim uvredama. Ljudi su svadljivi i vaznije im je da crkne krava od susjeda nego da je njihova u dobrom zdravlju i daje puno mlijeka.

I svatko zeli reci svoju, pod svaku cijenu. Sto su ljudi manje intiligentni to vise pricaju i prodaju svoje filozofije, nastojeci uvjeriti druge u svoju, na zalost nepostojecu pamet, ne shvacajuci da samo pogorsavaju situaciju. Uz to ljudi vole brinuti tudje brige i zavirivati u lunac koji nije njihov. Tako se mogu udaljiti od svojih problema i psiholoski se rasteretiti ne misleci na ono sto trebaju uciniti za sebe i svoju obitelj – radi se koji puta o cistoj ljenosti. I za najjednostavnije akcije se nalazi brdo isprika da se ne urade. Ljudi su takvi, jednostavno im se svidja kaos, gdje se svi brinu o svemu, osim o svome i svi stavljaju nos u ono o cemu nista ne znaju. Obozavam kada netko pocne diskusiju i ubjedjivanje sa izrekom “Po meni je to ovako”. A tko si ti da se sve mjeri po tebi; bog?

19.6.2013
Svijet u kaosu

Ove godine cu proslaviti petnaestu godisnjicu mog tridesetdevetog rodjendana. Memorija me jos dobro sluzi i dobro se sjecam sedamdesetih godina. U to vrijeme sam pohadjao matematicku gimnaziju. Imali fantasticnog profesora iz filozofije i socijologije. U to vrijeme je vladala velika strukturalna kriza na ovom nasem planetu. Takozvane razvijene zemlje su tih godina bile na prekretnici. Tehnologija je pocela ulaziti na velika vrata u tvornice. Jedan od primjera iz tih vremena je automobilska industrija. Japan je krenuo u robotizaciju tvornica, a drugi, da bi mogli izdrzati konkurenciju su ga morali slijediti. Mjesta gdje je nekada bilo potrebno tisucu radnika za odvijanje proizvodnog procesa su sada zahtijevala svega nekoliko desetaka ljudi koji su nadzirali proces i intervenirali u slucaju potrebe. Korist za poduzetnike je bila ogromna: roboti su bili skupi i zahtijevali velike investicije, ali su bili precizniji i brzi od ljudi, kvalitet je bio nenadmasan, nisu isli na bolovalje i nisu strajkali. S druge strane, visoka ulaganja koja su u pocetku zahtjevali s vremenom su pocela opadati jer je s povecanjem proizvodnje automatskih strojeva njihova cijena se snizavala.

I tako je broj stanovnika neophodan za izradu onoga sto nam je potrebno za zivot opet opao, a brojne osobe su ostale bez posla. Sjecate se sigurno iz povjesti sindikalnog pokreta u Engleskoj ili Americi, ne sjecam se tocno, koji je unistavao strojeve jer je drzao da su oni zlo. To zlo se dodatno rasirilo sedamdesetih godina i prijetila je velika kriza i socijalni nemiri. Ali se stvar sama sredila. Kako su prihodi porasli i drustvo postalo bogatije, ljudi su imali vise novaca za trosenje i moglo im se ponuditi vise servisa: kino sale, barovi, igracnice, hoteli. Tako su dobrim djelom oni koji su ostali bez posla presli u tercijarni sektor i opasnost po nasu zapadnu civilizaciju je prosla s manjim potresima.

Trenutno smo na novoj strukturalnoj prekretnici. Elektronika i informatika nude danas izuzetno jeftina rjesenja za poslodavce i navode ih da i dalje smanjuju radnu snagu. U inozemstvu, a i kod nas tu i tamo, se mogu vidjeti samoposluge s automatskim kasama. Polozis robu na staklenu plocu, opticki citac procita cijenu i izvaze proizvod. Kada ti pokaze racun mozes platiti bankomatom, kreditnom karticom ili gotovinom: sve se prihvaca. U pocetku klijentela ima problema, ali se s vremenom navikne i sve ide k’o po loju. Rezultat je da su oni koji su prije radili na kasama sada usli u kategoriju nezaposlenih. A izlaz iz ovoga se ne vidi. Usluzni sektor je vec prepun: barovi zatvaraju (iako se u nasim krajevima oni najbolje drze), agencije za nekretnine stavljaju lokote na vrata, a ni frizeri ne prolaze puno bolje. Gdje je rjesenje?

Ja ga osobno ne vidim, ali vidim trend jednog dijela ljudi i politicara koji ozbiljno razmislja o povratku na komunizam: drzavna svojina, obveza da ti daju posao. Nisu shvatili da to ne ide. Rjesenje se mora samo nametnuti, tu je Marx imao pravo, a ne moze biti nametnuto odozgor. Veliki kontrast je to da su europska drustva bogata (probajte ih usporediti s Afrikom ili nerazvijenim zemljama Azije), a ljudi slabo zive. Robe ima koliko hoces, ali nema kupila (sredstava za placanje). Zanimljivo bi danas bilo napraviti natjecanje u prognozama o tome kakvo ce nase drustvo biti za 5 – 10 godina. Prilicno sam siguran da nitko ne bi pogodio. I tako na nasu veliku zalost kaos se nastavlja, a mi ne reagiramo, a niti necemo, bar dok ne dodje do prave gladi. A nakon toga sve iz pocetka, revolucija, entuzijazam i na kraju razocaranje.

2.4.2013
Nepouzdanost

Nije ni svijet sto je nekad bio; ne mozes se u nikoga pouzdati, pogotovo ne na slobodne hostove Interneta. Otpilike prije dvije godine, u ozujku 2011., sam otvorio ovdje moj blog cija je tema bila kaos. Nakon otprilike godinu dana Blogoje nije produzio domain, valjda nije imao para, i moj blog vise nije bio vidljiv. Pricekao sam mjesec, dva i otvorio novi dnevnik, opet besplatan (tko ima novaca da placa vlastiti), i tamo prebacio stare tekstove. Sve je dosta dobro islo, ali sam u zadnje vrijeme opazio da moja pozicija pomalo opada. Vec mi se dogodilo isto to s nekim sajtovima, pa imam oko toga nesto iskustva, i prvo sto sam provjerio da netko nije iskopirao moj sadrzaj. Vidi vraga, otkrijem da se Blogoje vratio i prakticno imam dupli dnevnik, s istim postovima. Tako sam odavde pobrisao sve, da bih izbjegao da mi trazilice primjene kaznu, a ovdje je ostao slobodan prostor koji mi je zao napustiti, pa cu ga probati iskoristiti, nadajuci se da ce domacin ubuduce redovnije produzavati pretplatu.

Spemenik sisama

Jucer je bio dan prvoaprilskih sala (na hrvatski ne zvuci tako dobro). Nitko me nije prevario jer sam cijeli dan proveo doma, sam kao korijen celera. Malo sam gledao televiziju i prelistao neke tjednike koje u toku sedmice nisam uspio pogledati. Gledam gospodarsku situaciju na Cipru. Banke uzmu lovu pa je onda izgube u silnim spekulacijama sto ce prije ili poslije odvesti u propast ovaj svijet. Onda se neki idijot, ili vise njih sjeti da bi mogli popuniti kase tako da jednostavno uzmu 40% novaca s tekucih racuna koji prelaze sto tisuca eura. Pa ja sam mislio da smo mi u nekom kapitalizmu, a tamo je privatna svojina osnova sustava i uz to je neotudjiva, a ovi lopovi jednostavno donesu zakon s kojim ti oduzmu novac (da se razumijemo, ovdje nema nista osobnog u mom stavu: nemam racun u Nikoziji). I onda jos neki europski funkcioner izjavi da je to dobar metod i da bi se mogao primjeniti i u slucaju drugih zemalja koje imaju financijske poteskoce. Roba za ludjake, da nisam cuo vlastitim usima reako bih da to nije moguce. Vec kruze vijesti da u Italiji i Spanjolskoj ljudi podizu gotovinu i spremaju je pod jastuk ili u neku inozemnu banku. To ce sigurno koristiti ekonomijama tih zemalja.

Sada cu vam iznijeti moj stav koji objasnjava ova, do nedavno nezamisliva zbivanja. Svijetom vlada prakticno sacica ljudi koja raspolaze s enormnim kapitalima i koji predstavljaju pravi centar moci. Zadnjih godina njihova nezajezljivost je toliko rasla da je srednja klasa duboko potonula i iscrpla vlastite izvore. Ako nastavis tuci po njima riskiras revoluciju, a to im se ne bi svidjelo, bar ne u ovom trenutku. Tako su se okrenuli prema bogatima. Kada kazem bogati, mislim na one s par milijuna euro, dok su oni koji drze okultnu vlast teski milijarde i milijarde. Tako se zavukli ruku i u njihov dzep sto za njih ima dvostruku korist; dodatno su se obogatili i uz to smanjili konkurenciju prema vlastitom stalezu: oni bogati se mogu uvijek dodatno obogatiti i htjeti uci u sobu sa tipkama, odakle se upravlja ovim nasim mizernim svijetom.