10.4.2014
Klasni kaos

Nedavno me put nanio u Indokinu. Dva tjedna putovanja i odmora po niskoj cjeni u jos relativno nerazvijenoj civilizaciji, koju ja preferiram u odnosu na ovu nasu zapadnu (ako se mi mozemo svrstati u tu skupinu). Pocetna tocka u Aziji je bio Bangkok i trazili smo povoljne karte za letilo, s kretanjem iz Milana. Posebna ponuda Emirates-a nam je bila najprihvatljivija i kostala je oko 750 eura po osobi, razumije se povratna i u ekonomskoj klasi. U oba smjera se presjedalo u Dubai-ju, sto je otprilike tocno na pola puta; 6 sati leta, 3 sata na aerodromu i jos cetrvrt dana da bi se stiglo na konacni cilj. Direktni let traje nesto manje, otprilike 10 i pol sati, sto je malo predugacko za moj ukus: ukoce ti se noge, ledja i ostali djelovi tijela, a ima i drugih problema jer je danas na svim letovima zabranjeno pusenje (ma vidi malo, hoces, neces moras napraviti reklamu onima preko granice). Presjedanje definitivno ima prednosti za pusace.

I tako smo stigli u Dubai oko 8 navecer. Kabina za one koji uvlace da se ne ugasi je super, puno udobnija i ljepsa nego na drugim aerodromima, iako i tamo smrdi po dimu (kada to kaze jedan pusac...). Trebalo je ubiti par sati a i nahraniti se pa smo sjeli u Heinecken Pub: ugodna i opustajuca atmosfera, osoblje jako simpaticno i usluzno. Dvije tocene pive i dva sendvica; vrlo dobro. Trazim racun i konobar ga donosi. 48 dolara! Pojao sendvic, a nisam ni primjetio da je pozlacen, valjda od umora sto se nakupio u toku puta. Ostalo je jos sat vremena do ukrcavanja. Ja setam po zracnoj luci, a supruga po ducanima. Ima ih vise neko turista na aerodromu, videci kasni sat. Konacno najavljuju ukrcaj i stajemo u red.

Dolazimo na pult i zenska uzima nase boarding pass i baca ih u kos za smece. Ja i zena se gledamo i strah struji kroz nase vene. Sto se dogadja? Nece nas pustiti unutra? Stjuardesa nesto govori na engleskom i cini mi se da cujem rijec "business class". Urucuje nam nove karte za ukrcaja, s osmjehom i mi produzujemo prema ulazu u avion, zaustavljamo se i gledamo karte. Na njima, umjesto uobicajene rijeci Economy, stoji rijec Business. Smjeskamo se jedno drugome i hvatamo smjer prema nasem odredistu. Ne tamo gdje svi ulaze, nego posebna vrata i evo nas u avionskom raju. Puno puta sam visio kako izgleda (u vecini aviona se prodje kroz taj dio iduci u onaj siromasniji), a sada imam priliku i da probam.

Uvaljujemo se u fotelje i razgledamo sto tu sve nema. Prekida nas stjuard s casom sampanjac, za dobrodoslicu. Koristim priliku, brzo ispijam i trazim jos jedan – bez problema. Tu su nocne carape i mjesto gdje mozes odloziti svoje cipele. Pokretna pregrada prema susjednom putniku (buduci je u susjedstvu ona, ispustam taj detalj). Fotelja ima puno gumbica i jedno od njih je pretvara u pravi pravcati lezaj. Kako letimo po noci, stvar je jako cjenjena. Ne sjecam se da sam tako dobro spavao u avionu kao taj puta. I hrana je na nivou. Nema onoga hoces kolu ili pivu. Vino iz Australie 8 godina odstajalo, ili iz Juzne Afrike, ono bijelo. Klopa spremljena svjeze u maloj kuhinjici, ne ona sto naprave na zemlji i ukrcaju u zrakoplov pa poslije podgrijavaju. Ma kako smo zavrsili tamo?

Pojma nemam! Taj dan je bio San Valentino i pretpostavljam da su imali dva slobodna mjesta pa su odlucili da nekoga pocaste u promidzbene svrhe. Mi smo sigurno bili najsimpaticniji i tako su nas izabrali. Tko zna mozda je stvarno tako i bilo. Kada smo se nakon dva tjedna vratili doma, ovaj puta u ekonomskoj klasi, otisao sam pogledati cijene karata za bussiness. Umjesto 750 po osobi, kosta 2700. Ali ima i bolje: prva klasa. 4400 po osobi, imas svoj tus, bar, a kada stignes na odrediste ceka te limuzina da te odveze u hotel. I kazu da nije dobro biti bogat.

objavio Kaos u 16:17 | kategorija:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0)
Komentara:


Ostavi komentar