27/1/2008

   
    Rekao je sve što je željela čuti.
    Učinio je sve što je mogao učiniti.
    Ne, neće proklinjati ni život, ni splet okolnosti koji neki nazivaju sudbinom. Naročito neće proklinjati nju, pa čak ni njenu sklonost k dramatizaciji, po njegovoj slobodnoj procjeni.
    Ne, sve je to bila ona i ne bi bilo dobro da se pokušavala promijeniti. Svaka nasilna i brza promjena vodila bi ka potiskivanju demona svijesti duboko u podsvijest, u tamu, u kojoj tako brzo rastu.
    Otišla je, baš onako kako je željela, uz mnoštvo razloga uzdignutih do pijedestala smrtnih grijehova ljubavi.
    Ne, neće tvrditi da su to bile obične sitnice. Neće to više ni pokušati da dokaže. Suviše je umoran da je iznova i iznova budi.
    Iskrenost ni ovaj put nije pomogla. Sjetio se Dučićevih riječi koje su govorila o tome kako žena laže da bi se svidjela i da su ženine laži često nevinije od muškarčevih istina. Da, htjeo je prećutati neke stvari poznavajući njen istrenirani um, naučen da uvijek traži najgore rješenje od najgoreg, kao jedino izvjesno. Njegovo istrenirano srce, pokušavalo je da podnese bolne i istine i klevete, zarad vjere u onaj jedan dan, kada će svi ti pakleni dani, ostati daleko iza njih. Dan koji nikada neće doći.

    Sjetio se prošlog proljeća. Mjesec i po dana skoro nije ni vidjeo prijatelje, povlačeći se u svoju sobu i vodeći svoje bitke, spuštenih roletni uz Death i Paradise Lost.
    Samoća se tada isplatila... Došla je kada to nije očekivao i desilo se sve čemu se nije mogao ni nadati.
    Ne, ne može mu niko reći da to nije bila ljubav, ona jedna i prava, koja se čekala čitav dotadašnji njegov život.
    Ne, ne može mu niko reći da je ta ushićenost u njenom glasu, taj sjaj njenih očiju, ta sreća njenog osmijeha, ta mekoća njenih ramena kada bi se sklupčala u njegovom krilu, bila obična prevara, obična opsjena, stvorena samo zbog toga da ga zavede.
    Ne, ne može, jer je bilo toliko tih koje su pokušavale da ga obmane, ali se njegovim grudima nikada nije razlilo toliko ispunjenosi i sreće, kao prvog jutra kada su zaspali zajedno, makar i na par sati. I ne samo prvo, već i svako naredno svih tih mjeseci, dok je još živjela s njim.
    Ne, ne može ga niko ubijediti da nije moglo drugačije biti.
    Ne, neće više da priča o tome. Pokušaće sada svu žal za izgubljenim da sačuva samo za sebe.
    Riječi već odavno ne mogu pomoći.
    Od onoga trenutka, kada je prvi put odbila njegov poziv, trebao je znati da je kraj. Onoga trenutka, kada je prvi put okrenula glavu od njega i utonula u ćutanje, mogao je pretpostaviti da je kraj.
    Svi njegovi “krajevi”, počinjali su uvijek tako. Zašto bi ovo trebao da bude izuzetak? Zar samo zbog toga što je željela da je voli onako kako se voli Jedna i Jedina?
    Voljeo ju je više nego život koji je udahnula u njegove grudi.
    Boljela ga je svojim raskidom više nego beznađe koje je ispunilo njegovo postojanje.
    Ne, neće proklinjati dan kada je zagrlio drugu, nakon njenog odlaska i mora tišine kojim je sahranila svaku njegovu nadu. Ne, neće zbog onih trenutaka sreće i nade da ipak može krenuti dalje.
    Ne, neće proklinjati ni jutro kada se probudio, s bezdanom u duši i spoznajom, da je njegova sreća ostala u njenom osmijehu.
    Ne, neće proklinjati ni trenutak kada je ponovo krenuo u potragu za Svetim gralom ljubavi, pa čak ni očaj i suze u očima i glasu one koju je ostavljao, dok je kretao u svoj posljednji pohod.
    Ne, neće proklinjati više ništa.
    Prestao je se pitati da li bi bilo drugačije da joj je odmah rekao sve.
    Ne, nije joj mogao reći sve, jer dok joj je govorio sve, ona ništa nije čula.
    Ne, ovoga jutra prestaje da se pita bilo šta.
    Zatvorio je korice bajkovite balade, nakon što je ispisana njena posljednja strana.

    Ovaj put je dobro naučio lekciju.
    Ne, nije više povrijeđeni klinac, koji će sada reći da ljubav ne postoji.
    O ne, postoji, itekako postoji, sa stotinama svojih ruku i jezika, koji vuku i mame, do nebesa uznose i u ambise guraju. Postoji sa svim svojim igrama, sitnim zadrtostima, sa svim svojim preuveličanim tragedijama i srećama, koje se samo u njoj mogu naći. Svakako da postoji, lijepa i opasna, ogromna i lagana za nošenje, baš kao i sklupčana u tačku i teža od crne rupe koju u sebi krije.
    Postoji sa svojim pravilima, koja zaboravimo svaki put kada pomislimo, kada osjetimo, da je ovaj put to ono pravo, i da za sreću one/onog koju/kog volimo imamo pravo da ih prekršimo ovjekovječivši tu eudaimoniu, koju nam je u tom trenutku podarilo samo njeno/njegovo postojanje. I postajemo božanstva opijena ljubavlju i nahranjena srećom bez granica, nesvjesna da se pad s nebesa primiče, dok gubimo svoje identitete jedno u drugom. Nesvjesna da taj pad počinje sa prvim glasom svijesti o izgubljenosti sopstvenog identiteta u Jednom u kom se javila prva pukotina sumnji. I otimamo sebe iz tog zagrljaja ljubavi, nekada bijelog bisera u kom se jedina savršena Vaseljena krila, a sada gomile močvarnog blata, iz koje se bježi ne mareći za posljedice. I dok se jedno uvijek otima, drugo uvijek ostaje da sanja.
    Ne, nema više kršenja pravila. Nema više potpunog predavanja za jednoga muškarca. Žena to sebi i može da priušti, ali muškarac nikada, pa čak ni onda kada mu se čini da je to jedini način da za nju otrgne komadić onog beskraja sreće i okiti je njime zauvijek. U ljubavi nema jednakosti, i taj komadić u srcu žene brže blijedi, dok traži više, dok traži još, i mudar muškarac, uma jačeg od srca, zna gdje i kada stati, dok lud muškarac, srca jačeg od uma, poslije toga komadića daje i komade, i gromade, čitave svijetove, pa čak i onda kada ne prima više ništa, daje u ime ideala o nesebičnoj ljubavi, odbijavši da shvati da je ta ljubav odavno prestala biti takva.
    Ne, nema više kršenja pravila. Sljedeća koja ga bude imala, imaće samo ledeni princip bez griže savjesti, nesalomljivi kamen, lišen romantike i emocija skrivenih daleko od ruku koje će ih s prezirom baciti pod noge, onog trenutka kada postanu svjesne moći koja se u njihovom zagrljaju nekada krila.

    Ne, nema više ni sjećanja. Bješe to, ionako, samo jedan san, odsanjan sve do buđenja, upravo onako kako je to nekada priželjkivao.
   
    Da, bješe to san, koji je odsanjao od početka do kraja, a koliko nas se još može pohvaliti time?


Objavio Wolfie u 17:23
kategorija posta: Crtice email this post | Komentara (6)
Sve, sve... ali negirati zenama sposobnost da vole koliko i muskarci i pripisivati im sposobnost lakseg zaborava!?!?!?! Necu da verujem da si i jednog trenutka zaista mislio tako... zar nije snaga emocija i lakoca zaboravljanja odlika individue????
Poslao Lilith u 17:38, 27/1/2008 | Link | |
Draga Lilith, nisam ovdje govorio o snazi emocija, niti o sposobnosti zaboravljanja, a i nemam pravo, jer sam osjecao ljubav jedne zene, koja je prevazila sve moje pokusaje da joj uzvratim na isti nacin, a Bog zna samo koliko sam je volio. Takodje ni o zaboravu ne bih imao pravo bilo sta reci u tom kontekstu...

Ovdje je rijec prije svega o kritici potpunog predavanja ljubavi jednog "zrelog" muskarca. Nije cak ni kritika zene, vec samo jednog principa koji muskarac, iako krsi, to mora da cini sa mjerom.

Izmenio Wolfie dana 27/1/2008 u 18:36
Poslao Wolfie u 18:02, 27/1/2008 | Link | |
uhh..dragi...jako , jako, boli...kao da mogu od gline oblikovati svaku misao koju si napisao...strašno...istinito....znam taj osjećaj...pisala sam ...prisloniš srce na trn te ljubavi...jako..do bola da uđe duboko...i znaš kraj i početak...moram to malo još ostaviti da slegnem prvu impresiju....vratiti ću se..do tada @)----
Poslao Nurlisoul u 19:48, 27/1/2008 | Link | |
Hmmm...a zapitas li se nekad,mozda sam ja kriv sto se tako zavrsilo???Da li...?
Mozda imas nekih problema kad ti se sve veze tako zavrsavaju...
Po meni previse dramis!!!
Za svadju je potrebno dvoje!
Hoces da kazes da nisi bio tu...?
Zvuci surovo ali je istinito!
Najlakse je reci....on ili ona je kriva....
Razmisli...mozda ti nije pravo ali ipak,stavi prst na celo i zapitaj se bar....
Nadam se da ces pravilno shvatiti sta sam htela reci.
Poslao Crnokosa u 02:30, 28/1/2008 | Link | |
@Draga Nurli, znao sam da ces osjetiti ovo gore napisano na pravi nacin. I ako je bol, sada je samo ledeni bol, bas zbog te izvjesnosti... Hvala na razumijevanju... @-)------
Poslao Wolfie u 08:54, 28/1/2008 | Link | |
@Crnokosa:
Sputi ton, i ukljuci malo mozak za promjenu, i ti i ona - sto se mene tice, ucinio sam i previse toga - otuda i sve ovo. Da sam bio kreten, kakav sam trebao biti, sve bi bilo "u redu", osim mene, ali vi, takav primitivan oblik zene, to i volite, a ja na svu srecu nisam takav, niti mi neka takva u zivotu treba.

Izmenio Wolfie dana 27/6/2009 u 17:57
Poslao Wolfie u 08:55, 28/1/2008 | Link | |