5/2/2008

 

Ostati dostojanstven pred ljubavlju, koja mi je (nekada bila?) sve, danas mi se čini teže, nego ostati dostojanstven pred Bogom, koji je bio svjedok svake moje tuge i svakog mog bola... A poklanjam joj se... Poklanjam joj se svakim uzdahom koji nesvjesno puštam, i svakom kapi kristalnog mora sto mi srce uspavljuje i budi, a koju se trudim zadržati samo za sebe...

Volio bih da mogu kleknuti i za ruku te uzeti, talasima dlanove ti zapljusnuti, i na grudi te svoje priviti, da vodama, zajedno, oživimo pustinju u koju se svijet bez nas raspada... 
I poželim, da ti laskati mogu, olako i slatkorječivo - ne, možda mi i ne bi bilo teško, da tolike dubine ne čekaju prave riječi, pronađene il' osmišljene, ne bismo li njima preslikali dimenzije ljubavi, neistražene, a uvijek prisutne u nama, na platno koje životom zovemo, pa laskanja prepuštam svima, kojima riječi govore više od sjaja sreće pogleda, dok im se u očima ogledaš, kojima riječi govore više od osmijeha punog iščekivanja, i u par minuta rastanka, između prodavnice i stana...

Možda ne mogu kleknuti i tako ti svoju ljubav pokazati, ali možda te mogu njome podići u zagrljaj, u kom, praznom, nijemi vjetrovi lebde, vidljivi dušama-svjedocima, svih snova dosanjanih ili sanjanih samo, od obronaka brda što još pamte trk koraka, do obala rijeka i preko oblaka, iza granica Vaseljene, koju smo nekada na dlanu držali i poljupcima jedno drugom poklanjali... Od kiša naših i pusti bi Mars oživjeo, i u bojama srca zasijao poput Venere na jutarnjem nebu, nakon duge noći...
Možda ne mogu moliti, ali ne mogu ni da te prestanem zeljeti, dok ti otkrivam krišom djelić po djelić sna, sačuvan u naivnoj duši djeteta, tamo gdje šarena toplina tvojih dlanova živi urezana u ograde balkona, i gdje ti otisci stopala mirišu na kamilicu, zovu i mak, dok vode kroz hram ljubavi naše, do oltara na kom mi živi srce, nebesima otvoreno za nas... Tu, gdje prestaju sva obećanja, počinje sve ono što nismo ni smjeli ni mogli spriječiti, i poji mi duh pjesmama iz duše šapnutih, da se prostranstvima razliježu, ne bi li ih čula...

Možda, ne mogu još štošta učiniti, baš kao što ne mogu ni prestati te voljeti, i sunce tvojim imenom u pogledu ti dozivati!
Ali mogu te pod kišom od neba čuvati i niz obraze i vrat ti se u poljupcima, do stopala slivati!
I mogu te od samotnih noćiju milovanjima do zore skrivati i šaputati u sreći sve one riječi što se u srcu poput svitaca roje!
Mogu te i u naručje uzeti i u njemu pustiti da me imaš, od prve misli kojom me dozoveš, do one, kojom ću i Vaseljenu za tebe obaviti, i razaviti tamo, gdje ljubav i želja ne prestaju da žive!

 

Objavio Wolfie u 19:07
kategorija posta: Andjelu email this post | Komentara (6)
skupila sam usne..stisnula grlo...ne dam riječi da ne pokvari išta ....nadam se da te čita..
Poslao Nurlisoul u 19:14, 5/2/2008 | Link | |
@)----- :-)
Poslao Nurli u 19:48, 5/2/2008 | Link | |
Prelepo... :-)
Poslao Specificna u 20:09, 5/2/2008 | Link | |
Extra kao i uvek. Sigurna sam da cita
Poslao Anoniman u 20:21, 5/2/2008 | Link | |
Predivan hram!
Poslao BubaErdeljan u 23:35, 5/2/2008 | Link | |
da tolike dubine ne čekaju prave riječi, pronađene il' osmišljene, ne bismo li njima preslikali dimenzije ljubavi, neistražene, a uvijek prisutne u nama...
P.S.Kako je ovo lepo receno
Poslao nisamnormalna u 13:07, 6/2/2008 | Link | |