8/2/2008

 


 

        19:49h

        Stan broj 17 i pjesma broj 17 koja se već čitav dan "vrti", čini mu se bez početka i kraja - na poslu, na MP3 playeru, i sada, i na "Kristini"...
        Hm, da... Još davne 2000-te, nije poznavao nijednu Kristinu, i smatrao je velikom štetom, što tako lijepo ime nije u stanju da veže ni za jedno lice. I tako ga je jednostavno vezao za monitor svog prvog računara, za njegovo silicijumsko srce i dušu rijeka elektrona. 
        Otpio je malo domaćeg soka od šipka (ili nara, kako ga zovu u sjevernijim krajevima): "Ufff... već je 19:56h! Kad prije!?", pomisli, a onda shvati da vrijeme mora da užasno brzo leti, kada sadašnjost živi u sjećanjima. 
        A onda ode još korak dalje, u daleku 1998. godinu i sjeti se emisije o Joy Division-u na Rock-Oku, ili kako se već zvala ona emisija na Televiziji Republike Srpske. Sjeti se jednočasovne priče o Ian-u Curtis-u, podsjećanja na neke spotove i koncertne snimke, koji su mu rekli da je još kao klinac bio "fan" Joy Divisiona, a da toga nije ni bio svjestan. 
        Sjeti se i oduševljenja, dok je sa svojim duhovnim bratom sutradan dijelio utiske i oduševljenje. Sjeti se i štandova ispred SKC-a, gdje je uspio konačno da nađe prvo jedan "best" od Divisiona, a zatim dolazi i "Closer" pronađen u Felixu iznad Zelenog vijenca, kao i konačno "Unknown pleasures" koje je nekako nabavio preko rođaka iz Danske. Kako je Internet postajao brži i pristupačniji i na ovim prostorima, to je uskoro našao od njih sve što se moglo naći.

        Na momenat uhvati sebe kako se pita, zašto uopšte o svemu ovome piše?


        20:03h

        Posljednja projekcija filma "Control" u Kulturnom centru grada Novog Sada počinje za nešto manje od tri sata.
        Introspektiva, retrospektiva, nevjerica! 
        Zar je moguće da je toliko ravnodušan prema filmu o bendu koji je tako obožavao, koji ga je toliko puta izvukao iz raznih crnjaka, upravo muzikom koja je uvijek bila epileptičnije bolesnija, dublja i teža od bilo kog njegovog raspoloženja? 
        Još uvijek se vrti pjesma broj 17, koja nema veze sa Joy Divisionom... Hm, ko zna, ipak? Možda je i Ian Curtis nekada s takvom strašću slušao Iggy Popa dok pjeva: "Gimme danger little stranger..." Možda, ali je vrijeme da okonča s tim. Od Iggy Pop-a je naučio jednu stvar, koju je kasnije obilato koristio sa djevojkama, ali ovo sada nije ni vrijeme ni mjesto, za priču o tome. 
        "... and I'll give you a piece..." 
        "... kiss me like the ocean breeze..."
        "... if you can be my master, I will do anything..."


        20:11h

        Dosta!!! 
        Vrijeme je za "Disorder"...
        Vrijeme je za prošlost...
        Vrijeme je za sjećanja...

        "... I've got the spirit, but lose the feeling, feeling, feeling, feeling, feeling, feeling, feeling, feeling..."

 

 


        20:15h

        - Dobro jutro Ian-e, prijatelju. 
        Odgovorio mi je ponovo svojim apokaliptičnim glasom: "Where will it end? Where will it end?" 
        - I ja se pitam. Čini mi se da sve vrijeme želim, da se završi upravo tamo gdje je sve i počelo - da u početku bude i sam kraj sadržan, neposredno i bez svih onih odugovlačenja, kojima se pokvare sva ona obećanja i zakletve, svi oni dani, nedjelje, mjeseci, kada smo bili sigurni da ih ni sam Bog ne može pokvariti, jer pokvariti savršenstvo, bio bi grijeh, a Bog je savršen, pa ne može da čini grijeh, a Bog je dobar, pa ne može ni da dozvoli, da nešto pokvari ono što je savršeno, a Bog je Ljubav, a ljubav to smo bili nas dvoje. Zar nam je onda iko mogao išta?
        Ne, Bog nije mogao to da učini... 
        Ne, neće Ga pitati ni kako je to mogao da dozvoli... 
        Vratio se i izbrisao skoro pola sata kucanog teksta. 
        Ne, ovo nije način, kako dalje treba da piše...


        20:51h

        Još nešto više od dva sata do projekcije "Control".
        Želja u njemu da odgleda film polako se budi, ali želja da piše, još uvijek je jača.
        - Ne znam kakve koristi od toga. Ne znam kakve koristi od pisanja. Da li je ovo samo moja ispovijest "Kristini"? Ne mogu više dušu da prosipam među kucane redove. Nekada, davno nekada, svaki moj stih sa suzom napisan, osjećao sam kako joj pada na srce i razliva se po njemu, i boji ga osjećanjima, koja mi vraćaju sve ono što mi je potrebno, da bi ona savršena harmonija ljubavi bila nastavljena, neokrnjena. Da, sjećam se kako mi je pisala iste stihove koji su se i meni satima vrtili po mislima. One stihove rođene u svakom atomu njenog bića, one koji su vjerovatno odjekivali svim onim dimenzijama, koji su vibrirali svim onim bezbrojnim strunama što nas spajaše u Jedno. O da... Mogao bih sada satima pisati o toj sreći, i čini mi se da ponovo ne bih ni djelić toga opisao... A bilo je toliko toga... I toliko toga još uvijek živi u meni... 
        I dođe mu da ponovo dušu prospe među redove? 
        - O, ljubavi...

        - Ne, ni to nije rješenje, već neko vrijeme - reče brišući narednih 10-ak minuta kucanoga teksta, koji je slijedio iza te dvije riječi.


        21:12h

        Eternal...

        "... a burden to keep, though their in a communion, 
             accept like a curse, an unlucky deal..."

        Naravno, večera, pa film...


        22:09h

        "Walk in silence... Don't walk away, in silence..."
        "... Your confusion, my illusion..."
        "... Don't walk away..."


        1:32h

        - Moram li reći da sam sve vrijeme znao, da ću tačno u 1:32h nastaviti sa pisanjem, ako uopšte nastavim? I moram li reći da se film završava upravo sa "Atmosphere", dok on "... odlazi u tišini..."?

        A onda odluči da se ipak vrati par sati unazad...

 


        22:20h

        Poslao je poruku prijatelju. Nije dostavljena. Šteta - bio je to bend njihovog "trija". Sve dok jedan od njih nije "otišao". 
        - A i ja sam se sjetio kada ću da ga pozovem...


        22:30 - 22:40h

        Čudo!!! 
        Okretao se gledajući crvenu Hondu CRX. Konačno ima love za nju. Malo od kredita, malo što je skupio - sve u svemu, dovoljno. 
        S obzirom da je zovu "mrtvački kovčeg", uz malo "nesreće u sreći", neće ni morati da otplati kredite. 
        A onda tek što se okanuo crnog humora i krenuo dalje bulevarom, ugleda svoju Jarčinu Matoru. Nije mu trebalo dugo da ga ubijedi, da krene s njim u kino, tačnije nimalo, a poruku je dobio tek kroz nekoliko minuta, nakon što su se uputili ka centru.


        23:00h

        - Sjeli smo i jedno mjesto ostavili prazno, za "njega". Baš kao i prije skoro 4 godine, ponovo smo svi bili tu, dok Ian Curtis upravo započinje film, monologom, za koji se pitam da li je mogao savršeniji da bude:

        "Postojanje? Pa zar je važno? Postojim onako kako najbolje znam. Prošlost mi je sada dio budućnosti... Sadašnjost mi izmiče iz ruku..."

        - I moram li reći da je slušao David-a Bowie-a i Iggy Pop-a, čak i u filmu, a slučajno, ili ne, ali i Bowie mi se već nekoliko dana, intenzivno "vrti" na playeru...


        1:46h

        Prekidam "Raw Power" i puštam "Digital"... 
        Posmatram "digitalnu" igru "digitalnih slova" na "digitalnom uređaju"... 
        Ne, dosta mi je "digitalnog svijeta". Hoću da osjetim "analogni dodir" tople kože ispod prstiju, ispod dlanova, na usnama. Hoću da osjetim "analogni dah" na svome vratu, strast "analognog znoja" i "analogni bol" noktiju urezanih u bedre i leđa. 
        Hoću da vidim "analogne pejzaže" bez posrednih medija, samo golim očima, da čujem "analogne zvukove uživo", i "analogni dodir sunca"...

        "Digital" se završava...

        Pustio bih sada "Love will tear us apart again...", ali ne mislim se mašati za omču. 
        Ne, ako me ljubav i boli, to mi i pokazuje koliko je stvarna, dok stojim na njenoj prvoj liniji. Znam, proći će i bol jednom, a ako do tada ne pokleknem, a ako do tada ne poklekne, ostaće nam samo ljubav, vatrom pročišćena i nikada jača, činiće nam se neuništiva, bar do sljedećeg iskušenja... 
        Uostalom, i sreća se mora platiti, ili bar opravdati postojanošću i u "zlu". I neka "kosmička ravnoteža" uvijek postoji, a čak iako je fizički, ili pak i metafizički, samo puka izmišljotina, mi je činimo stvarnom možda sopstvenim potrebama za promjenama, za balansom, za dinamikom u životima koji bi nam, čini nam se, inače bili dosadni...
        Ili nam se to, možda, ipak samo čini?


2:03h

 

 
Objavio Wolfie u 16:52
kategorija posta: email this post | Komentara (0)