10/2/2008


   
   Pričaće možda, kako je to bio najljepši Brod koji je ikada plovio morima.

    Ne, nije potonuo na svojoj prvoj plovidbi. Stigao je da oplovi svijet i da ga baci pod noge. Stigao je i Posejdonu da prkosi i svojim jarbolom da zapara sam Zevsov prijestol, a čak ni Had nije bio miran od života koji u njemu bujao.

    Njegov udes, bio je u njegovom savršenstvu. Bogovi počeše da ga posmatraju kao prijetnju svojoj hegemoniji, mada mu to nije bila namjera.

    I podiglo se more na njega, i udarila su i nebesa na njega, i izronile su hridi ispod njega, i nisu ga potopili.

    I umoriše se bogovi, nemoćni pred silom sto držaše taj Brod neuništivim.

  A onda, jednu noć Hera usni Narcisa, kraj bistrog izvora. Mudra Hera je odmah shvatila jedinu slabost tog najljepšeg i najsavršenijeg Plovila, kojeg su nebesa ikada vidjela. Znala je Hera da je stićenica upravo takvih plovila, ali ovaj put ono je svojom snagom i ljepotom zaprijetilo i samim božanstvima.

    I teška srca, Hera sazva sastanak bogova na Olimpu i iznese im svoj lukavi plan.

  Dok Brod bude plovio, to će Zevs suncem i zvijezdama da ga vodi morskim putevima, uklanjajući i svaku živu pticu s neba, a Posejdon će morskim strujama da upravlja u skladu sa nebeskim znacima, i sva morska stvorenja da sklanja s njegovog puta. Had će za to vrijeme upravljati samim čeličnim jezgrom zemlje i njenim magnetnim poljem, sprječavajući usput pojavu bilo kakvih vulkana, ili ostrvaca koja bi mogla da se pojave na putu prelijepog Broda.

    I uskoro se Brod osami na pučini.

   Već dugo nije bilo nijednog drugog broda da mu društvo pravi. Nestadoše i ptice, i ribe i sva druga stvorenja. I svaki dan postade isti. Savršeno sunčan, bez ijednog oblačka na nebu. I sve noći postadoše iste. Savršeno zvjezdane, a opet previše mračne, sa mladim mjesecom iznad. Uvlačile su te noći ledenu jezu u snažnu konstrukciju Broda, ali on je plovio i dalje hrabro, trudeći se da ne obraća pažnju na nju.

   Ipak, čudio se Brod kako nema obala prema kojima plovi, a u koje je davno trebao stići. Nikakvo kopno nije se naziralo, ni danju ni noću, niti bilo kakav drugi znak života.

    Bilo je to najljepše i najsavršenije plovilo, koje je ikada plovilo morima… Moglo je da nikad i ne vidi kopna, niti da ne stigne u zemlje mu obećane. Bilo je sebi dovoljno.

    I prolazile su nedjelje i nikakvi vidljivi znaci posustajanja ne mogoše se vidjeti na tom Brodu. Bogovi počeše polako sumnjati u Herinu procjenu, ali ih lukava boginja bodraše, da oni samo neumorno nastave da navode brod kroz jednolične, puste predjele. Znala je dobro da ako to plovilo ima ikakvu slabost, ta slabost može ležati jedino u njemu samome.

    I zaista, osamljenost na pustoj pučini i led dugih tamnih noćiju polako su se zavlačili u tijelo Broda. Osjećao je Brod kako nešto nije u redu, osjećao je kako ga nešto u njemu uvijek vuče, u drugom pravcu od svih tih puteva koje je slijedio po morskim kartama, kompasu i nebeskim znacima, ali to se protivilo zdravom raciju i svemu naučenom. I u Brodu se po prvi put počela javljati sumnja u sopstvenu moć.

    Njegovo neuništivo Srce vuklo ga je na jednu stranu, a njegov moćni Um mu je govorio da treba da nastavi putem, koji je bio jedini razuman. Razdor se u njemu pojavio. Noći postadoše jos duže, a sumnja u njemu sve jača. I u danima, Brod sve više gledaše svoj odraz u lelujavom moru. Nekada je u tom odrazu vidio bjelinu svojih savršenih linija, divio se svojoj veličanstvenoj ljepoti, ostajao ponosan na sebe i gordo se pokazivao moru, nebu i zemlji!

    Toga jutra, po prvi put ne potraži svoje savršenstvo u nesavršenom odrazu. Sumnja u njemu, činjaše da taj svoj odraz, dodatno proružnjen Posejdonovom igrom talasima i algama koje mu s dubina davaše sumoran izgled, polako poče da uzima za svoj stvarni lik. I zaboravi Brod na sve one uzdahe divljenja, na poklanjanje i neba i zemlje i mora, pred njegovim savršenstvom, snagom i ljepotom. Zaboravi Brod i na sve one časove sreće, kada je ponosno plovio dok su nebesa za njim uzdisala, zavidjevši mu i strepivši od njega u isti mah. Zaboravi Brod na svoju snagu i svoju moć i iluziju odraza, koju mu servirase božanstva, poče da prihvata kao svoju suštinu.

    I po prvi put, stade brod na svome putovanju, rastrgan izmedju Srca i Uma, dok su božanstva na nebesima ushićeno likovala.

  Jedino je Hera, zaštitnica svih Plovila, pa tako i ovog, najljepšeg od svih koji je ikada postojao, s bolom gledala kako se u njegovoj savršenoj konstrukciji javljaju prve pukotine.

  I pitao se Brod kako je mogao vjerovati da je taj njegov iskrivljeni i ružni sivi odraz u morskoj vodi, mogao nekada smatrati nečim lijepim. Ne, on svoju veličanstvenost nije mogao sagledati, sada kada je bila poljuljana vjera u sve njegove osjećaje. Nije osjećao zategnutu postojanost svojih linija, niti bjelinu sjajnu poput sunca. Nije osjećao ni čistotu svojih paluba, niti snagu svojih motora.

   Mjeseci samoće učinili su svoje i taj otužni odraz, počeo je da uzima za sopstveni identitet, dok je u njemu sve vrištalo: “Dalje, samo dalje tamo kuda te Srce vuče!” A Srce je vuklo dalje snagom očajnika koji je bio siguran da zna, gdje leži spas, dok je Um držao brod na mjestu snagom drugog očajnika, koji se nije smio povinovati bilo čemu iracionalnom.

    I Brod po prvi put osjeti taj unutrašnji sukob. Bješe to duel dva titana nekada sjedinjena u savršenoj harmoniji i povjerenju, a sada suprotstavljena sumnjama i podozrenjem!

   Pod njihovim udarima poče polako da popušta ta prelijepa konstrukcija, najvećeg, najljepšeg i najmoćnijeg Broda, koji je ikada plovio morima. Sitne pukotine postadoše veće i brojnije, i Brod poče da pušta vodu.

    Na Olimpu je već krenulo slavlje.

    Nije više bilo potrebe ni da Zevs, Posejdon i Had upravljaju nebeskim, morskim i zemaljskim silama. Brod je tonuo u sopstvenom razdoru, u iluziji sopstvene nemoći i odrazu u kom više nije prepoznavao svoje prelijepe linije. Uzalud oko njega počeše da ponovo lete galebovi i pripovijedaju mu o njegovoj neviđenoj ljepoti i tuzi što njihove oči nikada vise neće vidjeti njegovo ponosno tijelo, dok ih pozdravlja pjesmom svojih sirena koji je bio opojniji od najljepše pjesme hora morskih sirena, koje se takođe skupljaše oko njega i pjevaše mu tužne uspavanke iz srca okeana. I delfini se skupljase oko njega i pokušavaše svojim nosevima da ga održavaju na površini. Stotine, hiljade delfina, čuvahu ga tako u smjenama, ali težina njegove tuge, bila je jača i od snage i srca desetine hiljada delfina koji se skupiše na toj morskoj pučini.

    “O čemu oni uopšte pjevaju?”, pitao je se predivni Brod posmatrajući svoj odraz, “šta ima toliko lijepo u ovome što vidim?” i pjesma morskih i nebeskih stvorenja, činjaše ga samo još tužnijim, dok su talasi skoro dosezali do njegove palube.

    (nastaviće se, možda...)


Objavio Wolfie u 13:23
kategorija posta: email this post | Komentara (12)
"Bogovi počeše da ga posmatraju kao prijetnju svojoj hegemoniji, mada mu to nije bila namjera."
Ti Bogovi bi trebali da puste taj brodic da plovi mirno...,ako su mudri.
Poslao nisamnormalna u 14:55, 10/2/2008 | Link | |
Bjehu ti bogovi mudri, ali i zavidni na bilo sta bozansko, u srcima smrtnika.
Poslao Wolfie u 14:59, 10/2/2008 | Link | |
Tako to biva...uvek se bore snage dva očajnika - Srca i Razuma.
Poslao BubaErdeljan u 14:59, 10/2/2008 | Link | |
Ali nekada i ta dva titana zivljahu u miru i slozi, prije nego sto postadose dva suprotstavljena ocajnika...

I ko je tu sada,
Zaista u pravu,
A ko dalje,
Tjera u krivu?
Da bi Mu vratili,
Staru slavu,
Moraju spoznati,
Istinu zivu,
Da nekolika puta,
Vode dalje,
I jedan ceka,
Sto vuce ka dnu.
Da l' im to Afrodita,
Ogledalo salje,
Il' ce u sebi naci,
Snagu svu?

Izmenio Wolfie dana 10/2/2008 u 15:42
Poslao Wolfie u 15:27, 10/2/2008 | Link | |
Shto su ti Bogovi zavidni smrtnicima,
eto... ja da sam Boginja ne bi bila nikome zavidna,
dovoljno mi je da sam Boginja

Jel to neki konkurs za mesto Boginja,
ima li neko slobodno mesto))
Poslao nisamnormalna u 16:21, 10/2/2008 | Link | |
ni kao smrtnica nisam zavidna,
a tek kad bi bila Boginja...
Poslao nisamnormalna u 16:22, 10/2/2008 | Link | |
Procitaj malo bolje pricu i mozda pronadjes odgovor.
Poslao Wolfie u 16:35, 10/2/2008 | Link | |
Na Olimpu je već krenulo slavlje.
A brodic se pita o cemu pevaju delfini???
Ne razumem...
Brodic ce da potone u razdoru izmedju srca i razuma...
a shta tu treba slushat,
srce ili razum,
kad srce hoce, razum kaze Ne,
kad Razum hoce, srce kaze Ne
... jer zbunjuju
“O čemu oni uopšte pjevaju?”,
ti delfini???
Poslao nisamnormalna u 16:42, 10/2/2008 | Link | |
I Brod po prvi put osjeti taj unutrašnji sukob. Bješe to duel dva titana nekada sjedinjena u savršenoj harmoniji i povjerenju, a sada suprotstavljena sumnjama i podozrenjem!

P.S.Mislim da ce taj brodic ta dva titana nekad sjedinjena u savrshenoj harmoniji i poverenju
- imati OPET, josh bolje i lepshe, i savrshenije
Poslao nisamnormalna u 16:48, 10/2/2008 | Link | |
Zna Brod(ina) dobro, o cemu pjevaju galebovi, ali ode ohrabrenja, ne dopiru vise do njegovog srca, prekrivenog plastom sumnji.

Dobra analiza, a sta ce prevagnuti, ili da li ce i kakav sklad, ta dva titana u Jednom Brodu naci, to cak ni bozanstva s Olimpa naslutiti ne mogu.
Tajnu cuva samo Brod.
Poslao Wolfie u 17:18, 10/2/2008 | Link | |
@Wolfie,dobar si, jak si, obozavam Te
Sklad, ta dva titana vec postoje u brodicu...
u savrshenstvu su, totalnom.
Poslao nisamnormalna u 17:26, 10/2/2008 | Link | |
Nema ovdje sta da se obozava.
Sto se titana tice, volio bih da to mogu reci, ali radije cu pustiti Brod da sam za sebe govori.
Poslao Wolfie u 18:44, 10/2/2008 | Link | |