13/2/2008


Ne mogu...

Ne mogu da se otrgnem...
Rekao bih ti: "Oprosti...", najprije zbog toga...
Ali kako?
I sada mi se čini, da bih možda i mogao, da ovaj svijet čuva još toliko lijepih trenutaka, još puno sreće samo za mene, ali već u narednom trenutku, preko ulica, preko aleja i parkova osunčanih, preko obala dalekih i ovih bližih rijeka, preko svih mojih horizonata i vidika, spušta se tvoja slika, radošću i rosom okupana...
Da znam da me ne voliš, možda bih i mogao... Da znam da me nikada voljela nisi, možda bih i s osmijehom otišao...
... i da mi se vratiti u onu noć, samo bih te zagrlio, samo bih te poljubio i jedan osmijeh pun razumijevanja ti poklonio, bez ijedne riječi...
I rekao bih ti: "Oprosti...", zbog svake suvišne riječi...
Ali kako?
Riječi su nas spojile...
I sada, kopam po jalovoj zemlji, u koju mi se sav moj unutrašnji svijet bez tebe urušava... Bunarim, za par svjetlucavih kamenčića, za njihov sjaj u oku tvom...

Samo me kiše još živim čine, ali sunce je otišlo s tobom...

I rekao bih ti: "Oprosti...", što od ljubavi danas bježimo...
Ali kako?
Ostavimo krivice iza Nas, jer krivi smo, a nikoga ne krivim...

I rekao bih: "Oprosti mi...", ali oprostiš li Nama, više će da znači...

"Oprosti Nam, zbog svih trenutaka, kada nam gordost važnija od ljubavi bi... Kada nam Ja bješe važnije od Mi..."

Oprosti...

Jer ja čekam jutro, u sobi istoku okrenutoj, tamo gdje su balade vijesnici sreće, tamo gdje žive i lasta i proljeće, tamo gdje miriše život nakon pljuskova dugih, dok ispod terase berem bijele rade, za vjenčić obećani...

Jer ja čekam dan, ispod južnoga sunca, tamo gdje Anđeo Čuvar svira i dodir svile pod prstima budi, tamo gdje balkon otkriva planine i brda u pogledu šarenom, dok Vojnik Sreće pjeva Kako Te Želi Ovdje, tamo gdje toplina kamena uspava me u zagrljaju Našem zauvijek, tamo gdje vaskrsnuli most dvije obale spaja, dok četiri riječi naučene ponavljam, uz alek hodže i pjesmu tvoje blizine, dok te cijelim bićem žedno upijam, cijelu...

Jer ja čekam noć, punu Elton John-a i Zelene Rijeke što krevet plavi, i u snove Nas nosi, tamo gdje nestajem Ja, dok se pretačemo u Mi, tamo gdje vrijeme leti Nama opijeno, tamo gdje na terasi četvrtoga sprata jedan osmijeh me čeka i jedan poljubac ispraća, dok se s nadom okrećem i nestajem niz ulicu s pogledom u srcu...

 

Objavio Wolfie u 11:11
kategorija posta: email this post | Komentara (23)
divno...nadam se da ce ti oprostiti...
Poslao AnaAmante u 13:39, 13/2/2008 | Link | |
ufff...ovo bas ubija...
Poslao sensi u 13:46, 13/2/2008 | Link | |
ee...friend-u...
nikad se ne zna...
imaj vere....
Poslao Freeda u 14:21, 13/2/2008 | Link | |
oprost je deo ljubavi.. ali, pazi, ne prashta se bash sve.. srecjno.. )
Poslao bejb u 14:48, 13/2/2008 | Link | |
... hvala vam...

Freeda, amica, jednom sam samo izgubio vjeru, pa me to bezvjerje zabolilo vise, nego sva vjerovanja do njega...
Poslao Wolfie u 14:50, 13/2/2008 | Link | |
zato ti i kazem...
desilo se shta se desilo...
ostaje ti samo to amico
a ja zelim punooo srece...zna i ona
Poslao Freeda u 15:36, 13/2/2008 | Link | |
Mocno..... ko uz ove reci da ti ne oprosti? :-)
Poslao Specificna u 19:04, 13/2/2008 | Link | |
prava ljubav oprasta....
al to ne znaci da se moze i nakon oprostaja nesto i nastaviti ...
al opet da li se neke stvari mogu il trebaju oprostiti... ???
i ako je izdaja u pitanju, dal to treba oprostiti.... ?
da li prava ljubav moze izdati?
.... i ako je ljubav nestala da li ju je i bilo....??
da li istinski volimo, ili egocentricno volimo osecaj da volimo...?
da li volimo drugo bice ili opet samo sebe u drugoj osobi ...
da li su nasa osecanja prava il projektuju nasu zelju...
da li smo zaljubljeni u ljubav i zelju da volimo i da budemo voljeni ???
dal nasu ljubav stvarno zavredjuje ta druga osoba ...
da li jasno vidimo druge
da li ih volimo
il volimo samo sebe
u drugima
da li je to ispravno?
( mozda sam se malo zapetljala al ....)
Poslao mistichna u 21:43, 13/2/2008 | Link | |
Freeda, Specificna, hvala na ohrabrenju...

Misty, hvala na gomili pitanja. Moj post #2 i neki raniji, dace najbolje odgovore na prvu polovinu njih. A sto se ostalih tice-s njom sam volio bukvalno sve, bas kao sto je sve i izgubilo smisao bez nje. Tako se i desilo, sto se desilo...
Pozz

Izmenio Wolfie dana 14/2/2008 u 08:45
Poslao Wolfie u 22:10, 13/2/2008 | Link | |
da i sama ne vjerujem da će doći taj dan i umjesto dana ispunjen san i strepnja i drhtaj ...ne bih mogla ni smjela ...više ni tren postojati.. @)--)-----..zbog ljubavi reći "oprosti" -nikada, nikako...za ime Boga..ljubav je to...
Poslao nurlisoul u 22:57, 13/2/2008 | Link | |
Kao da si preslikala moje misli i osjecanja, Nurli... Ni tren, zaista... Hvala ti...@-)------
Sto se tice "oprosti...", ako mene neko pita, ne postoji krivica izmedju dvoje zaljubljenih, nizasta u ljubavi, dokle god ta ljubav postoji, ali s druge strane, ne mogu da ne zalim zbog svega sto se izdesavalo, a sto je na kraju bilo plod svakog nesporazuma nastalog, sto zbog daljine, sto zbog gordosti i inata, i zato se trudim biti imun na sve te boljke, sitne, ali dovoljno otrovne, da se vremenom osjete.

Izmenio Wolfie dana 14/2/2008 u 10:02
Poslao Wolfie u 00:54, 14/2/2008 | Link | |
"Oprosti Nam, zbog svih trenutaka, kada nam gordost važnija od ljubavi bi... Kada nam Ja bješe važnije od Mi..."

Oprosti...
P.S.Ovo si divno napisao.
Poslao zvezdana u 09:52, 14/2/2008 | Link | |
Ne znam, Zvezdana, nije mi bio cilj da pisem divno... ipak, ako se tako moze dozivljeti, tim bolje...

Izmenio Wolfie dana 14/2/2008 u 13:13
Poslao Wolfie u 10:17, 14/2/2008 | Link | |
Hvala
Poslao nisamluda u 13:47, 14/2/2008 | Link | |
Ne plačem.
Ridam.
Cvilim.
Bolno je.
Glupa gordost.
Poslao BubaErdeljan u 19:12, 14/2/2008 | Link | |
Znam...
... gordost je uvijek bila kriva za sve... ali bas sve... iz nje je sva nesreca potekla...

Izmenio Wolfie dana 14/2/2008 u 20:20
Poslao Wolfie u 19:23, 14/2/2008 | Link | |
Glupa gordost..., ma cija bila
Poslao nisamluda u 10:56, 15/2/2008 | Link | |
Imas jednu srecu. I pljunes na nju, trazeci drugu srecu. Zatim drugu srecu unesrecis i hoces da ti se prva sreca vrati. Ako ti se prva sreca vrati, druga sreca ce patiti. Ako ti se prva sreca ne vrati, patice troje. Sve zarad cega?
Poslao Anoniman u 15:44, 15/2/2008 | Link | |
Na "prvu srecu" nisam pljunuo nikada. Prva sreca je otisla od mene, a ono sto mi je ostalo, bilo je mnostvo nacina, da taj odlazak pokusam prebroditi. Ne znam ko sve pati danas, ali znam da bi sve troje patili mnogo vise, da sam pokusao nesto vise, sto nije moglo imati buducnost.
Zbog cega? Pa, valjda se jasno vidi zbog cega.
Da se predstavis, mozda bih ti to i bolje pojasnio.
Poslao Wolfie u 16:06, 15/2/2008 | Link | |
Dovoljno je ne pokusati nesto sto je osudjeno na neuspeh. Ti si to znao unapred, a ipak si se upustio. Ako kazes da nisi to znao unapred, u tom slucaju ni prvu srecu nisi voleo. Ipak, Ljudski je gresiti. Ljudski je i patiti. Zbog gresaka ucinjenih.
Sve u svemu, triler.
Poslao Anoniman u 16:15, 15/2/2008 | Link | |
Anonimni #1, a ko to nije sve tu pogrijesio? Svoje grijehove sam uvijek nosio sa sobom i priznavao ih, ali ima ovdje dosta onih "bezgrijesnih", "povrijedjenih", "neduznih", "slabih", "neshvacenih", a opet "sveznajucih", i toliko sujetnih da je ovaj, virtuelni vid demonstracije svojih "sposobnosti" jedini nacin da ostvare ambicije svoga napacenog Ega.
Moj zivot je ova krv sto struji mojim venama, ovaj vjetar sto mi se petlja u bradi i kosi, dlanovi znojavi od uzbudjenja i jeza po kozi sto je izaziva proljetno sunce, zadihana pluca od trka i prijatan umor sto mi se nocu siri tijelom.
Svoj Ego hranim stvarnim zivotom, a tebe ostavljam u zabludama ovog virtuelnog.
Poslao Wolfie u 14:08, 17/3/2009 | Link | |
Ne znam sta da kazem..Ostavljas bez teksta..koliko lepih secanja..mozda jednog dana prosetam K.Mihalj ulicom i bacim pogled na tu istu terasu...
Veliki zagrljaj od mene!
Poslao V. u 22:38, 18/3/2009 | Link | |
Jednom davno sam rekao da cu biti sretan, ako jednoga dana ostanu samo lijepa sjecanja na obje strane. I tako zaista i jeste. Odavno sam izgubio vjeru u rijeci - pisane, izgovorene - zaista nisu vazne. Vazno je samo ovo sto jesmo i sto zelimo biti. Nas je zivot razdvojio, i to je bila nasa krivica, mozda zbog nedostatka hrabrosti da uzmemo ono sto nam je pripadalo, mozda zbog neizvjesnosti koja bi nakon toga uslijedila, ali svejedno, lijepo je znati da nakon svega mozemo biti ponosni na sve sto smo imali i s tim mirom u srcu, krenuti dalje u zivot. Uzvracam zagrljaj i zelim ti dobru srecu, mir i ljubav u tvom zivotu!
Poslao Wolfie u 15:13, 19/3/2009 | Link | |