31/3/2008

"Pain makes me strongly every day. Life is a shit, you've got to deal with it", govorio je citirajući Maxa Cavaleru.
"Život je lijep i kada najviše boli", uvjeravao sam i sebe i njega...

.

***
-   Boga ti, šta radiš više u tom stanu? Što ne tražiš drugi?
-   Ne želim, oče, da ga ostavljam u ružnom sjećanju. Bila bi to moja slabost, bježanje od samoga sebe.
 
-   Profesore, natjeraćeš me da ti ruku u gips stavimo. Pokidaćeš te žice. Napravićeš sranje tamo gdje ga nema.
-   Znam, doktore, ali rekli ste da smijem da je pokrećem do granice bola.
-   Granica tvog bola me iskreno zabrinjava, Profesore.
-   Dobro su me istrenirali, doktore.
 
-   Šta? U ovaj utorak ti je bila operacija? I vidi ga sada, u duksu se šećka, k'o da ništa nije bilo!
-   Više od dvije nedjelje čekam da se obučem k'o čovjek. Sada kada sam konačno uspio u tome, ne želim ni da hodam kao invalid.
-   Znaš, verovatno ću ti ja davati anesteziju, kada ti budemo vadili šipke.
-   Eh, ako ćeš to raditi kao tvoja prethodnica, onda bolje neka ih vade naživo.
 
Ponovo kuckam s dvije ruke na tastaturi.
Ne mogu sada, a da se ne sjetim kako sam drugi dan nakon što sam sasuo lakat, ostao na poslu do pola tri sata ujutro, jednom rukom dovršavajući projekat. Sjećam se i preneraženog izraza lica direktora, kada je tu noć u pola jedan došao u firmu sa poslovnog puta iz Njemačke i zatekao me kako sa rukom u gipsu dorađujem 'admina'.
Ne, rok je morao biti ispoštovan, a ja kao drugi čovjek na projektu koji trenutno drži firmu u životu, nisam mogao dopustiti da projekat kasni zbog mene. Nije kasnio, još uvijek, ali sam znao da me čeka operacija i oporavak od nje, za koji nisam znao koliko će trajati.
U utorak mi zakrpiše lakat, u petak me otpustiše iz bolnice, iako sam trebao ostati do ponedjeljka – kažu bolje da me puste oni, nego da nastavim sa večernjim bježanjem u grad (srijeda, četvrtak). Da, kuckao sam s obje ruke i u petak veče, ali sam nakuckao toliku gomilu gluposti, da sam je samo pohranio duboko u arhivu, žaleći zbog uloženog truda, ali sretan što još uvijek nisam zaboravio desnu stranu tastature.
Uostalom, rekao sam joj sinoć čistu istinu – dalje kroz život me vodi čist racio. Neće više biti mjesta za osjećanja. Neću više da se trudim ni oko jedne djevojke i ne, ne mogu da je razumijem. Možda i ne želim to da pokušavam, ili me jednostavno ne zanima. Ako želi da je razumijem, neka mi da neke informacije. Učinila je to. Razumjeo sam je. Idemo dalje. Svako svojim putem, pa dokle se poklapaju. Dobro je u svakom slučaju.
 
Ne mogu, a da se ne zapitam u šta sam protraćio šest godina. Tri i po godine ozbiljne veze, završavanje faksa, nekome i ne liče na protraćeno vrijeme. Meni da.
Šta tek reći za dvije i po godine lutanja, u kojima sam u potpunosti marginalizovao postdiplomske studije, pa donekle i karijeru, podredivši je nečemu što sam u par navrata s ponosom zvao ljubavlju?
Bile su to doktorske studije moga života. Nikada više nisam naučio, naročito na posljednjoj disertaciji.
Da li je žena ikada bila vrijedna truda koji sam uložio u nju?
Žena kao žena, nikada nije bila vrijedna ni sekunde moga bola, ali onaj ideal za kojim sam tragao, bio je vrijedan svakog trenutka proživljenog i svakog "Watta" snage koju sam u to utrošio.
Žena je ostala jedna od mnogih, u početku toliko drugačija od svih, a na kraju im ipak i previše slična, da ne bih zažalio što je nisam tretirao na jedini mogući način.
Ipak, bila je to moja disertacija. Biće da je stoga iziskivala poseban pristup.
 
Sala za anesteziju. Kraj mene je još samo Bog ostao. Odavno nisam ispunjeniji bio. Molio bih Ga da mi oprosti za svaki put, kada bih osobu od krvi i mesa za Boga u svom životu postavio. Molio bih Ga, ali vidim Ga već kako se smješka, meni, nedostojnom tog osmijeha. Osjećam Ga, kako me prima pod okrilje Svoje i znam, nakon ove operacije, dva puta će postojati za mene. Dajem Mu svoje zavjete za svaki od tih puteva. Kolica na kojima ležim unose u operacionu salu. Kažiprst krajnjim naporom volje uspijevam da pomjerim za par milimetara... Možda posljednji put u životu... Gledam instrumente oko sebe. Posmatram svoj pritisak... 135/80, puls 72… Skoro pa normalno… Biće da sam ipak malo uzbuđen...
Blagi pokret prstiju na stomaku. Da li mi se to samo učinilo, ili sam samo udahnuo malo jače? Ne, ipak ih osjećam, jednog po jednog, sat-dva nakon operacije. Uspjeli su znači sačuvati živce između krhotina lakta. Nisam ih pitao za šanse prije operacije, mada je matematičar u meni vapio za tom informacijom.
- Svaka čast, Doktore.
- Sada mi se samo čuvaj, Profesore.
Da, kolege smo, na neki način. On, asistent na Medicinskom fakultetu, i najbolji ortoped na klinici, a s druge strane, moja malenkost, naučni istraživač na Fakultetu tehničkih nauka. Čuo je od nekoga da sam genije kada je nauka u pitanju. Nisam mu rekao da sam to možda, ali samo možda, nekada mogao biti, ali nadimak je ostao.
 
Ispunio sam zavjet.
Juče.
Sada me čeka još i obećana kafa na klinici sa doktorkom, trostrukim svjetskim šampionom u karateu. Asistirala je prilikom operacije, trpila moja silna pitanja prije i poslije iste, a i interesuje me, nadasve, šta to nije u redu sa njenim laptopom. Čudi se što sam toliko trpio bol, ne tražeći nikakve dodatne analgetike osim redovnih terapija.
Kaže da je postala svjetski šampion upravo zahvaljujući tome što nikako ne podnosi bol. Kada krene borba, mirna je k'o bubica, sve dok ne dobije prvi udarac – poslije toga, padne joj mrak na oči.
'Hmmm... Tipično današnje žensko', pomislih i da je zaista ne poštujem, pomislio bih da je to donekle i patetično. Da nije njenog čvrstog pogleda i odriješitih riječi, to bih definitivno pomislio i pored crnog pojasa treći dan, jer dvije žene koje sam najviše poštovao i najbolje poznavao, podnijele su u životu više bola, nego što bih ja s doživotnim otvorenim prelomom lakta.
Ne, nije poenta u bolu. Nije poenta ni u bezrazložnom trpljenju. Poenta je u sposobnosti čovjeka da u nekim trenucima stisne zube i istrpi s vjerom, a to može samo muškarac. Muškarac i još možda jedino žena, rođena i odrasla, u dinarskom kršu. Žena koju život nije milovao, ali ga je zato ona njegovala i čuvala u svom naručju, poput kapi vode i komadića zemlje, koji pod tim vrelim nebom život znače. Žena, surova i iskrena, čitav život na Golgoti – Golgoti koja njeno srce čini čistijim od bistrih planinskih vrela s kojih se zorom u prvim zracima sunca umiva, a toplijim od kamena podno Veleža, s kog posmatra rumene majske zalaske sunca, dok rijeka ispod nje šumi.
 
Da, ispunio sam zavjet.
Lijepo je ponovo koračati putem davno napuštenim – putem koji je sve vrijeme čekao svog bludnog sina.

.


.

Moj ponos
 
Jeep Hunter (pogađate odakle mu ime ;))) )


Uzrok cijele ove "priče"

Uzrok cijele ove "priče" :)))


Mali pozdravčić gđi. Sudbini

Mali pozdrav gđici Sudbini (znam, znam...:))) )

 

Objavio Wolfie u 11:35
kategorija posta: email this post | Komentara (24)
mislimmm bježanje iz bolnice ...mislimmm delinkventno, vrlo delinkventno ali se zbog razloga znanih autoru opraštaju....:-) a čuj sada, kao starija ( i pametnija :-)..:NE ZEZAJ SE VIŠEEEE!!!..odmor , odmor , odmor...zapovijedam ili povučem neke veze i zavarimo te za krevetac.....:-) ozdravi brzo...čujemo se @)---------
Poslao Nurlisoul u 11:56, 31/3/2008 | Link | |
))) Ma zavarivajte me za krevetac - samo me ne pustajte u grad. )) (Tako bar zekonja u onoj basni govori liji )) )

Hvala Nurli )) Bice ako Bog da, brze nego sto se ocekivalo ))

@-)--------
Poslao Wolfie u 12:00, 31/3/2008 | Link | |
svidja mi se pozdrav )))
to je pravi vucji duh heheh
Poslao devil u 13:11, 31/3/2008 | Link | |
zivot je lep :-)
Poslao Anoniman u 13:43, 31/3/2008 | Link | |
zivot je lep!!! Receno bez zle namere, vise iz iskustva. Svidja mi se pozdrav, i ja sam tako nekako pozdravila svojevremeno. Treba izvuci pouku pa krenuti dalje mudriji. Pozdravljam takav stav. Srecno :-)
Poslao Anoniman u 14:00, 31/3/2008 | Link | |
@Devil: Hvala ti Djavolchicu! )) Ako si procitao "stepskog", onda znas da covjek spram vuka nema velikih sansi - gubi, prije ili kasnije. ))

@Anonimna: ) Ma kakva zla namjera.) Zivot je prosto savrsen, cak i u trenucima, kada ga radije ne bismo zivjeli. Sve je to dio jednog sveopsteg balansa, koji ponekada prevazilazi nasu moc poimanja. Bas kao sto pise u poslanici apostola Pavla:

"3. I ne samo to, nego se i hvalimo u nevoljama, znajući da nevolja gradi trpljenje,
4. A trpljenje iskustvo, a iskustvo nadu;
5. A nada ne postiđuje, jer se ljubav Božija izlila u srca naša Duhom Svetim koji je dat nama."

P.S. A sto se tice pozdrava, na svakom raskrscu u mom zivotu nalazi se upravo takav jedan, dok sudbinu sami kreiramo u skladu sa nasim mocima i nemocima. ))

Hvala

Izmenio Wolfie dana 31/3/2008 u 16:56
Poslao Wolfie u 15:40, 31/3/2008 | Link | |
Poslao nisamluda u 16:20, 31/3/2008 | Link | |
@Nisamluda: ))
Poslao Wolfie u 16:23, 31/3/2008 | Link | |
Mozda lakat i moze da se slomi, ali volja covekova i njegova ljubav prema zivotu, to je ono nesalomivo..
Zelim ti brz oporavak, i ne igraj se sa ,,vukovima", odnosno, pazi na zdravlje... :-))))
Poslao Specificna u 18:29, 31/3/2008 | Link | |
Sve sto postoji nestvarno je. Jednom kad bi nam mudrost omogucila da to shvatimo, nestalo bi iskusenja svake boli. U tome se sastoji put do cistoce.
Poslao Anonimna u 19:40, 31/3/2008 | Link | |
Zivot je bas cudan,neprevidiv ali mocan,treba ziveti svaki trenutak i uzivati u njemu ne zaleci ni za cim..
Zelim ti brz oporavak i sve najbolje u zivotu..

m.v.s.dj.
Poslao Anoniman u 00:16, 1/4/2008 | Link | |
@Spec: Lakat je najmanji problem - uvijek ima druga ruka, da stupi u akciju. )) Nervira me samo sto mi je pokvario mnoge planove za ovo proljece, narocito kurs padobranstva, koji ce morati da saceka sljedecu godinu... Sto se ostaloga tice - odavno se nisam osjecao ovako zivim, tako da me bolovanje nece lako vidjeti.))
Hvala na lijepim zeljama... )

@Anonimna: )) Ovih nedjelja sam procitao nekoliko knjiga o yogi, nekih istaknutih guru-a, a izmedju ostaloga "Lilu Amrit", "Maha Yogu" i neku zbirku "badjana"... Ono sto mi se jako svidjelo, to je sto je citavo to ucenje zasnovano na oslobadjanju od sopstvenog ega, jer zaista, tastina koja iz tog ega nastaje je najvece zlo za covjeka i njegovu okolinu, medjutim, ono sto ne mogu da prihvatim, to je postovanje guru-a kao Boga, zanemarivanje bozanske prirode svakog pojedinog covjeka, kao i toliko negiranje stvarnosti fizickog svijeta, jer:
Sve sto postoji je itekako stvarno, ali prolazno, spram neprolazne sustine koja iza vidljivog svijeta lezi i daje mu smisao.
Razumijevati tu sustinu, a zapravo voljeti citav svijet i smjerno prihvatati ono sto zivot donosi sa nepomucenom vedrinom srca, to je ono sto to isto srce vodi ka izbavljenju.
Poslao Wolfie u 10:56, 1/4/2008 | Link | |
@m.v.s.dj.: A evo i prve "prvoaprilske" sale na mom postu.))

Zivot, zivot...) Toliko o zivotu napisasmo u ovim komentarima, a opet ne rekosmo skoro nista. Ipak,

Zivot je najljepsi poklon koji smo dobili i koji zahtijeva od nas samo jedno, a to je da ga zivimo, tj. da uzivamo, kada imamo u cemu; da tugujemo, ako imamo zbog cega; da se nadamo, ako imamo cemu; da zalimo, ako imamo za cim, ali uvijek, uvijek, da ga sto vise bogatimo ljubavlju i vjerom, jer ljubav je ta koja usrecuje, a vjera ono sto nas cini jakim.

Zivot... Dok poredim proslo proljece s ovim danas, vidim i osjecam i lice i nalicje zivota u njegovoj punoj snazi, i mudrost koja razapeta izmedju suprotnosti lezi...

Hvala na lijepim zeljama... Zelim ti sve sto ti zeljeh i prije - radost i iskren osmijeh, da ti obasjavaju lice i put pred tobom...
Poslao Wolfie u 11:07, 1/4/2008 | Link | |
Divim se ljudima koji su nacitani, malo je takvih, svaka ti cast. :-) Citanje je pomalo i bekstvo od stvarnosti. Ali postoji i gore mesto gde ljudi pobegnu od svoje svtarnosti :-) Zalosno je sto je covek prinudjen da provodi vreme sa povrsnim ljudima, na poslu, "prijatelji" itd. Kada budem ostarela imacu veliku biblioteku, ceo dan cu da citam, putovacu po svetu, i nece me zanimati ni ljubav ni posao ni novac, nista. Ali za sad nista od toga. Moram da radim i zaradim :-(
Poslao Anonimna u 14:16, 1/4/2008 | Link | |
Inace, sedim na poslu,svasta me muci pa mi se dopalo sto si napisao. Pa sam eto tebe izabrala kao zrtvu da se zalim :-) Da znas da mi je sada lakse :-)
P.S. videla sam neke greske u svojim komentarima, izvinjavam se, nije mi maternji. Ali se jako trudim. Pozdrav :-)
Poslao Anonimna u 14:44, 1/4/2008 | Link | |
) Trud ti jako dobro ide "od ruke" - nisam mogao ni pomisliti da ti srpski nije maternji.)
I ja sam na poslu, iako bih mogao imati bolovanje jos najmanje dva mjeseca, ali mi se ne smara kod kuce...)
I sam slicno zamisljam svoju "starost", ali ne zivim za nju, vec za ovu mladost, ili bolje receno, svaki trenutak sadasnjosti od kog se trudim stvoriti jednu lijepu i cvrstu osnovu, za sve one buduce koji ce doci.))

Drago mi je zbog terapeutskog dejstva gore napisanog.))
Pozz!
Poslao Wolfie u 15:01, 1/4/2008 | Link | |
:-)) Hm.. interesntno koliko razgovor ume da smiruje. Bez obzira da li je sagovornik muskog ili zenskog pola, da li ima 7 ili 77 godina. Znam osobu koja je starija od mene 46 godina ali ima duh tridesetogodisnjaka, tako i ja mislim da ostarim. Mada svesna sam da je mladost i zdravlje najvece bogatsvo. ) Starost donosi mudrost i mirnocu koju mladost nema. Kako je Ducic rekao "Samo u drustvu uctivog coveka, moze covek naci spokojstvo. Narod bez osecanja uljudnosti, a takvih ima i medju najvecim, to nije narod nego gomila"
Pa bih se rado "smarala" kod kuce, ali imam srece da radim sa takvom gomilom.(
Poslao Anonimna u 19:28, 1/4/2008 | Link | |
uh, ovo je dugacko, procitacu kasnije...
nego kako si?
pozz
Poslao mistichna u 00:54, 2/4/2008 | Link | |
@An-onim-na, tj. Anna: ) Razgovor definitivno moze da pomogne, ali ne treba nikada previse ocekivati od njega, jer bitnije od razgovora je namjera koja iza njega stoji, bas kao sto i snaga i moc rijeci, koje taj razgovor cine, zavisi ponajvise od vjere onoga koji ih "izgovara" i sumnjicavosti onoga koji ih "slusa". Iskren i dobronamjeran razgovor, nesto je sto svi trebamo... Kada ostarim, ako ostarim, zelim da budem nasmijani, veseli chichica, koji ce u svom srcu uvijek imati dovoljno ljubavi i topline za svaku osobu, za svako zivo bice i bukvalno sve na sta mu misao i pogled padnu. Ipak, kao sto rekoh, ne zurim tom vremenu, mada vec mogu da citiram Hesse-a, kada kaze: "U meni zive djecak i starac istovremeno", i nekada me taj starac nervira svojim spokojom, bas kao i djecak svojim nemirima koji me tjeraju u raznorazne zivotne "nestasluke", dok predstavljaju mog Dr. Jekyll-a i Mr. Hyde-a.
A sto se uctivosti tice, tu je Ducic definitivno u pravu, ali katkada treba biti i drzak na neuctiv nacin, ako ce to dovesti do razbijanja onog ustajalog spokoja, koji je vec poceo da smrdi. Istina, te se situacije uvijek granice sa promisljenoscu, u smislu da se mozemo obuzdati, ali to ipak odlucimo da ne ucinimo, zarad nekog viseg dobra, koje tek treba da dodje...

P.S. Citajuci s kakvom "gomilom" imas posla, padne mi na pamet da si upravnik zatvora, kojim slucajem. )))

@Ejjj, Misty-Lady )) Ostavi "za poneti", pa kada "ogladnis", a ti se baci na citanje. ))
Ma, nije lose, katkada i odlicno, ali u svakom slucaju - gura se nekako. ))
Nadam se da je i kod tebe sve ok. )
Pozzz!!!

Izmenio Wolfie dana 2/4/2008 u 11:19
Poslao Wolfie u 10:16, 2/4/2008 | Link | |
ali je lepse od mog imena )
) nije zatvor ali nije ni daleko. U svakom slucaju zivot se promeni za tren, menjam posao, po ko zna koji put, idem u Spaniju krajem ovog meseca i polozicu ispit sledece nedelje. Nisam imala nikakvu zlu nameru niti skrivenu, pokupilo mi se sve u jednom trenutku (ucenje, viza, promena posla, selidba, nedostatak novca, neizvesnost) i ucinilo mi se interesantno tvoje razmisljanje i tvoj odgovor. Zaista nemam obicaj da se ovako dopisujem )
Hvala na prijatnim trenucima, oporavi se i nemoj da se "lomis" )
Poslao Nije Anna u 10:32, 2/4/2008 | Link | |
Onda ostajes Anna, do daljnjeg. )
Ma znam za razgovor - osjeti se to.) Cesto volim da govorim uopsteno, narocito kada se dotaknemo malo ozbiljnijih tema.
I meni je bilo zadovoljstvo, a ne sumnjam da ces srediti i taj dzumbus od zivota, i naci malo spokoja, za pocetak, a onda, ni od nemira nemoj bjezati kada ti dosadi.))
Pretpostavljam da nisi sa bloga, ali mi je u svakom slucaju drago da su te vjetrovi web-puchine "nasukali" na hrid Blogoye-a, bar nakratko.)
Hvala na lijepim zeljama i mozda mogu nesto slomiti, ali sustina mi ostaje nesalomiva.)
Ne daj se i uzivaj samo!
Poslao Wolfie u 10:49, 2/4/2008 | Link | |
) nisam sa bloga, zaista su me samo vetrovi "nasukali" ali u svakom slucaju prijatno gostoprimstvo )
Kao putnik koji ide nekim teskim putem pa svrati u neku nepoznatu kucu pored puta da zamoli za casu vode ) a tamo ga lepo ugoste )
Poslao Anna u 14:53, 2/4/2008 | Link | |
;-))))
hahah...
lep pozdrav...))
Poslao Freeda u 15:08, 2/4/2008 | Link | |
@Anna: Tako je to sa svima nama...) Svi smo se mi ovdje slucajno "nasukali", a ja vec skoro 2 godine.) I povremeno se odsucem, ali uvijek navratim na casicu razgovora, a nekada uzmem i malo duzi boravak.)) Dobrodosla, u svakom slucaju!)

@Hvala Freedy )))) Uzvracam pozdrave!!! )))
Poslao Wolfie u 16:23, 2/4/2008 | Link | |