9/4/2008

 
 
5. avgust 1995., Beograd
 
       Zemun-polje, usred akcije Oluja, pola sata nakon što sam posmatrao kako na željezničkoj stanici, majka jednom izbjeglom vojniku VSK (Vojske srpske krajine) sa djevojčicom u naručju, daje 10 DM da malenoj kupi čokoladu (DM - Deutsche Mark, za one koji su zaboravili tu sada već legendarnu valutu, ili je nisu stigli ni upamtiti) , prisustvujem jednom sasvim drugom prizoru – tučnjavi između grupa Delija i Grobara…
Suze u majčinim očima i njene riječi: “I mi smo izbjeglice, znam kako je to…”, radoznalost na medenom licu okruženom smeđim loknicama, i zahvalnost i grč na usnama tog (tada već bivšeg) vojnika, nisu mi ostavili drugog izbora, sem da pljunem i na svoje dotadašnje “delijaštvo” i na sva zatucana, ograničena, besmislena navijačka prepucavanja, razmirice i tučnjave, koja su tim činom nepovratno degradirana na nivo nedostojan jednog prosvjetljenog bića, kakvo bi čovjek (valjda) trebao biti.
Ipak, ovo nije priča o huliganstvu, niti o nivou svijesti te ekstremne grupe navijača.
Ne, ovo je zapravo priča o ljubavi, koja se iz tog događaja rodila.
 
Rođen sam u Mostaru, gradu “rođenih”, tj. navijača tima koji svaki pravi Mostarac i danas u srcu nosi – mostarskog Veleža. Da li zbog himne Red Army-a, ili zbog oca, ali zavoljeh Velež, a nešto kasnije i Zvezdu, i kao pravo dijete koje je (koliko-toliko) doživjelo druga Tita i osjetilo draži silnih praznika i smisleno organizovanih priredbi povodom njegovih “staza revolucije”, nisam baš imao drugog izbora, već da od malih nogu steknem afinitet prema Redsima i crvenoj boji. Možda je to bio ključni razlog, zašto sam nakon tog kobnog ljeta ’95., stekavši gađenje upravo prema tim komunističkim” klubovima i njihovim pristalicama, zavolio Liverpool.
Kao što može da se primijeti, nisam nikada navijao za najjače, ili bar ne zato što su “najjači”. I sada se sjećam očevih riječi: “Navijam za slabije, jer njihovim pobjedama se više radujem”, koje možda mogu nekome zvučati gubitničke, ali meni su kao klincu od nekih pet-šest godina, jasno naznačile pravac i tok mojih daljih misli i postupaka. Da li možda i zbog samog značenja mog imena (onaj koji štiti slabe i nemoćne”), tek sjećam se prvih dječijih i pubertetskih tuča, kada sam ulijetao usred gužve, razvađao, pa i sam koji put po nosu dobijao, ne mogavši da gledam kako neko tuče slabijeg od sebe.
 
Da se odmah razumijemo, iako Liverpool (otkako navijam za njega), nikada nije spadao u one moćne, nepobjedive, jednosezonske timove, daleko od toga da je ikada bio bezopasan i nemoćan, i po jednog protivnika, ali upravo ta njegova sposobnost kako da priredi najneprijatnije iznenađenje svojim obožavateljima, tako i da pobijedi bilo kog protivnika i oduševi nas nevjerovatnim preokretima, osvojila mi je srce. U njegovim igrama gledao sam svoj život... Kikseve u “ziher” situacijama i podvige u nemogućim misijama...
A srce su mi osvojili upravo jednim takvim podvigom davne ’96., kada su na strani, deset minuta pred kraj gubili sa 2:0, da bi u pet minuta postigli 3 gola i na kraju slavili pobjedu... James, McManaman, Redknapp, Wright, Fowler, and Co. postali su moji heroji bukvalno preko noći... 
A šta tek reći za finale Lige šampiona 2005. u Istanbulu i katastrofalnih 0:3 za Milan u prvom poluvremenu i nevjerovatni povratak na 3:3 u manje od 10 minuta, uz osvajanje titule prvaka Evrope!? Znao sam, dok sam pognute glave odlazio u sobu na poluvremenu, da moj Liverpool može izvesti takav preokret, ma koliko da je to nemoguće djelovalo. Tim, koji me je svojim igrama između ostalog uvijek dodatno bodrio i uvjeravao da ne postoji nemoguće u životu. Tačnije, nemoguće nam postaje sve za šta izgubimo nadu u našem srcu, i baš kao što kaže najdraža mi fudbalska himna:
“Walk on, walk on, with a hope in your heart, and you’ll never walk alone!”
 
Naučio sam da ne gubim nadu, čini mi se, nikada!
 
Gubili, pobjeđivali, nakon svake utakmice Liverpool-a, zna se šta slijedi u mom stanu, himna odvrnuta “do daske” i otpjevana do kraja.
I bilo je tu najslađih pobjeda, nad timovima koje iz specifičnih razloga prosto volim da vidim poražene. Pobjeda koje nikada neću zaboraviti, kao recimo nad Chelsea-em u polufinalu Lige šampiona, 1. maja prošle godine (kada je na terenu trijumfovao Liverpool, na penale, a u mojoj sobi ljubav daleko od neke slične dramatizacije) ili Interom ove (kada sam 4 sata nakon što sam slomio lakat i 2 sata nakon što su me pustili iz ambulante s longetom na ruci nekoliko puta pjevao himnu na sav glas nakon meča)!
Bilo je tu pobjeda u kojima je Liverpool bio moj mejdandžija u dvobojima koje sam lično shvatao toliko, da sam taj meč poistovjećivao sa sukobom istine i pravde koju je predstavljao “on” i zablude, ili laži koje su stajale iza nekog navijača protivničkog tima, da sam znao da jednostavno moramo pobijediti. I zaista, pobjeđivali smo, dok sam uživao u sirovom zadovoljenju pravde na starozavjetni način!
 
Večeras, međutim, nije bio posrijedi jedan takav duel... Bar ga ja nisam tako doživljavao...
Istina, nikada nisam volio Arsenal, ali to je oduvijek bio i omiljeni tim moga najboljeg, sada već skoro četiri godine, pokojnog prijatelja i mogu slobodno reći jedinog pravog duhovnog brata, kog sam ikada imao. Ipak, daleko od toga da sam bio ravnodušan prema ishodu utakmice...
 
1:1 na stadionu Emirates davao je neku nadu Redsima, ali sam od početka znao da sa Arsenalom možemo igrati samo ako od početka krenemo napadački, od nule. I zaista, kako smo krenuli rezervisano, vjerovatno uljuljkani povoljnim rezultatom sa gostovanja, to se odmah i osvetilo – 0:1 za Arsenal, već nakon 13 minuta igre. Ipak, naravno, Liverpool ne bi bio Liverpool kada uskoro ne bi razgalio srca nas, njegovih obožavatelja – fenomenalan pogodak glavom Hyypia-e u 30. minutu sa gotovo ivice šesnaesterca u rašlje i ja već vrištim i skačem po sobi, dijeleći sreću sa još jednim vjernim Redsom u familiji – rođenom sestrom. A onda Torres sredinom drugog poluvremena, sa svojim sjajnim driblingom i još jednim rašljama za 2:1 i mojoj sreći nema kraja... Ipak, znao sam “ko je Arsenal”, a 2:2 mi se vrtilo kao rezultat već danima u glavi – i zaista, 84. minut i moje najgore slutnje su se ostvarile... Naivno ispada odbrana Liverpoola i Adebayoru nije bilo teško da poravna rezultat... Uffff... Bio sam bijesan kako odavno nisam... Sestri prebacujem što je upravo tada izašla na terasu da zapali cigaretu, gledam šta prvo da udarim, razbijem, šutnem u stanu... Vaza, čaše, tako primamljivo djeluju... Od vaze me odmami jorgovan koji sam jutros kupio kraj Futoške pijace, od čaša sjećanje na decembarska i januarska opijanja i razbijanja... I dok sam smirivao bijes šutanjem papuča po sobi, tek Babel minut kasnije izbori penal... Da, Gerrard... Vrištim od sreće, a opet gušim prevelik optimizam... Jeste, znam Gerard je to, ali gdje je đavo, nikada se ne zna... Lopta ne bijeloj tački, Gerrard metar od ivice šesnaesterca, kratak zalet i penal izveden tako da ga ni trojica Almunia ne bi odbranili... Moram li reći kakva je bila atmosfera u stanu!? I sada mi drhti ova zdrava ruka, dok je dižem uvis čvrsto stisnute pesnice skačući i vrišteći od oduševljenja. Grlim i ljubim sestru dok je uvlačim sa terase i dok zajedno proslavljamo gol koji može da nas odvede u polufinale Lige šampiona... Ipak, ostalo je još malo strepnje, taman da meč skoro do kraja učini dramatičnim, tačnije do posljednje minute sudijske nadoknade, fenomenalne kontre Babela i konačnih 4:2!!!
A onda, nije se čekao više sudijski zvižduk...
Krenula je odmah pjesma, uz zdravicu za dalji pohod i eksiranu čašu domaće Milekove loze:
 
“When you walk, through a storm, hold your head, up high, and don’t be afraid of the dark…”

 
 
P.S. I moram li reći ko nas ponovo čeka u polufinalu? Naravno da ne moram…
 
 
 
 
 
Posvećeno Redsima, tj. vjernim navijačima Liverpoola i vama ostalima, koji nikada ne gubite nadu u svojim srcima...
 
 
 
P.S. Posvećeno i tebi, s kojom sam u zagrljaju, jedini put do sada, propustio jedno polufinale Redsa, i nisam zažalio zbog toga. ;)))
 
 
Objavio Wolfie u 15:09
kategorija posta: email this post | Komentara (5)
ne volim Redse.. ))
al sam navijala za njih ))

Poslao Freeda u 02:17, 9/4/2008 | Link | |
I to se cijeni! ))))
Hvala, amica! ))
Poslao Wolfie u 02:23, 9/4/2008 | Link | |
predivan tekst...fina pređa poput egipatskog pamuka....klizi pred očima....i uživam.....!!!
@)---
Poslao nurlisoul u 20:00, 9/4/2008 | Link | |
) Makar i od tebe, draga prijateljice, ali ovakav kompliment nisam ocekivao... Pomislih kako sam ovaj put sirovoscu zeznuo i Bukovskog )), a ti ovo usporedi s egipatskim pamukom! ) Ali daleko od toga da mi je krivo - sretan sam sto i u mom navijackom postu ), mozes/moze se naci nesto lijepo.)
Hvala ti...
@-)------
Poslao Wolfie u 22:18, 9/4/2008 | Link | |
svaka cast na postu!!! Iako nas ima malo, obicno ova danasnja omladina navija za Shume ili smrljavi Chealsea, najglasniji smo i najbolji..... Zalim za propustenom prilikom i Moskvom ali.... idemo dalje.... lfc uvek u srcu...

......ynwa.....
Poslao biljalfc u 14:11, 28/5/2008 | Link | |