2/10/2008


Ili možda ispovijest jednog šizofreničara, jer dok jednim krajičkom svijesti pokušavam dokučiti zašto tako neodoljivo želim započeti priču o amarettima zaostalim još iz perioda prije moje nove ere, drugi krajičak svijesti me vraća na sam naslov postavljen poput kakvog imperativa mom, vjerovatno zaboravljenom, umijeću pisanja.

Hm, da budem iskren, mnogo mi se više sviđa jesti ove keksiće ovako solo nego iz nekih zagorjelih punjenih voćki, mada bi, definitivno, još bolje bilo da sam usput stigao da kupim neki Munchmallow iz Crvenke. Ovako, Metallica, One Republic, a onda vjerovatno, Coldplay, ili je možda i tako blisku i prostu budućnost isuviše teško planirati.

Možda... možda bi i bilo da nisam toliko tvrdoglavo dosljedan i postojan u svemu što mislim, želim i osjećam... Ovako, završi se i posljednji stih, počne neki drugi, po stoti put ispjevan, “long and dark decembar”, i uzalud govorim o “decembarskom sindromu” – treba prosto pustiti najružnijim stvarima da se dogode bez otpora, bez borbe, jer svi mi koji smo čitali Don Kihota, znamo valjda kako je tek smiješno i jadno biti vitez danas, kada više niko ne vjeruje u viteštvo, koliko ni u zmajeve i baba-roge.

Ne, ne visim više poput lutke na konopcima. Nikada i nisam. Možda sam je samo nekada pokušavao oponašati osluškujući sve te niti i konopce, niz misli i osjećanja koja nekada znaju da vežu gore od klada i okova.

Ali zašto o svemu tome pisati? Zar samo da bih premostio jaz od skoro pola godine odsustva s ovoga mjesta?

Možda, a možda se samo uzalud trudim, jer nekada davno ovdje se i mogao naći jedan topao, prijatan, prijateljski kutak… Možda su svi počeci iskreni i čisti u svojoj namjeri, baš kao i mjesta koja ako ne prerastu u metropole, postanu sela sa svojim tračevima i neizbježnim tračarama, koji postaju svrha sami sebi, gušeći smisao svemu ostalome... Možda, upravo zbog takvog čega, i svaki uvod bi bio izlišan, a naročito ukoliko bi prijetio da premaši ostatak, još uvijek neizrečen…

 

Da, krenula bi posljednja bajka koje se još uvijek sjećam sa:

Postoji tamo neko sunce, malo, čisto i neviđeno sjajno, i neko jarkim svjetlom zamazano plavo nebo…

Neka izmaglica u sjećanju na one dane ranog puberteta, kada nismo znali ni kako ni zašto, ali smo puštali sreći da nas nosi nevine sa svim grijehovima i sitnim pakostima već odavno zaboravljenim…

Postoje i one godine sivila prvih ozbiljnih spoznaja, sad već uveliko utkanih u našu ličnost, prvih razmišljanja i mudrih ćutanja u danima kada je jesen već uveliko sitnim kapima odvlačila nas u samoću. Jesen koja bi se nastavljala i kroz zimu i proljeće i ljeto i zatvarala krug godinu za godinom i godinom za godinom, dok ne naučimo da živimo sa njom, i tek onda bi moglo doći proljeće, iznenadno i nenajavljeno, kad bismo s osmijehom pomirenja pogledali na rane i gležnjeve izvrnute u silnim naporima da dosegnemo nedokučivo…

Da, tu su i oni dani, kada se sunce ponovo rađa, nikada ljepše, jače i čistije, okupano svjetlom svih onih snova i radosti jednoga djeteta, koje još nije zaboravilo da se raduje…

Da, tu su i oni časovi, kada tim istim suncem obasjamo i tmine srca, zaljubljenog u svjetlost što ga je prožela, ali isuviše siromašnog da ne bi postalo egoistično i sebično, nezajažljivo tražeći više nego što će ikada biti u stanju da pruži i više nego što bi mu sami bogovi mogli dati, trebajući zapravo samo jedno NE koje će sve njegove želje da ukroti, a koje iz ljubavi nikada nećeš izreći …

 

… muka mi je od amaretta…

 

“Znam, novo sunce se rađa…” rekao bi Cane, dok staro nestaje progutano prezirom prema svim zaboravljenim zavjetima i prekršenim obećanjima... dok život prestaje biti život i postaje uveliko zaboravljen prekjučerašnji san...

 

Budim se...

Ovo je novi grad...

Budim se...

Novi posao...

Budim se...

I prijatelji su negdje daleko, sada već samo imena i brojevi u mom telefonu...

Budim se...

I pored svega, ovo je taj novi početak, toliko dugo priželjkivan...

Budim se...

Ali pozadina na mom računaru još uvijek je ista...

Neki put izgubljen među zlatnim brdima, dok stremi negdje ka nebu... i koračam njime onim prvim korakom naučenim u osmijehu i pogledu koji se voli, i koji te voli u svom tvom posrtanju, srljanju i padanju do onog širom otvorenog zagrljaja, čije ruke nijednog trenutka nisu klonule u čekanju...

 

Oče,majko, koji ovo nikada nećete pročitati...

Objavio Wolfie u 10:08
kategorija posta: email this post | Komentara (10)
nije smešno i jadno biti vitez, ni danas. samo, oni su uvek bili retkost
Poslao nemiri u 10:26, 2/10/2008 | Link | |
Ili su oduvijek postojali samo u "našim" glavama onakvi-kakvim smo ih zamišljali...
Poslao Wolfie u 10:38, 2/10/2008 | Link | |
svi smo Don Kihoti za neke druge ..ali da je do drugih naš život ne bi bio naš već tuđi...ovako...mislim da je tvoj život dobar i divan jer je tvoj a ostalo je sve pitanje "razvoja situacije" p.s. puno više ima ovdje onog čega bi trebalo se dotaći u komentarima ...ali to je duuuga priča ...braco @)---------
Poslao nurlisoul u 10:54, 2/10/2008 | Link | |
Zapravo, svi oni za koje smo nekada bili Don Kihoti, prosto vise nisu bitni i besmisleno ih je i spominjati, jer ovo jeste priča upravo o životu, koji tek sada živim onako kako sam to dugo vremena želio, i koji uz sve što imam, bolji i ne mogu poželjeti. Mada, možemo mi i dalje kroz komentare o svemu pomalo! Sekana )))
@-)-------------
Poslao Wolfie u 11:04, 2/10/2008 | Link | |
Ovo je nesto najbolje sto si ikada napisao!!! Tecnije, dublje... i zaista gorko...

Necu nista da ti pricam... sve znas sam... nikada samo broj u telefonu!!!! Bez obzira na daljine!

Don Kihot nije Bas Celik - i njega je moguce ubiti!

Odraslo se...
Poslao Lilith u 11:09, 2/10/2008 | Link | |
postoje ali za njih postoji cilj, ne razmišljaju o borbi sa vetrenjačama. njihova borba je dostojna
Poslao nemiri u 11:12, 2/10/2008 | Link | |
Lili-sestro, zapravo sam bio jos jako dobro raspolozen dok sam ga pisao ali hvala na pohvalama. ))

Don Kihot je zapravo sasvim marginalan lik u svemu ovome, a tek Bas Celik, koji je takodje smrtan, jedan obican siledzija, pa necemo ni o njemu. )))

A sto se tice prijatelja i brojeva... Neka, pusticu da mi dokazu suprotno, ali ipak i to danas krene prije pozivom nego slucajnim susretom na ulici! ))

I u cuda se davno prestalo vjerovati...
Poslao Wolfie u 11:32, 2/10/2008 | Link | |
I Don Kihot je bio dostojanstven, ali vitez samo u svojoj glavi, a budala u ocima svih ostalih... Ostali vitezovi, bili su uvijek samo projekcije nase maste onoga skrivenog ispod limene atraktivne spoljasnjosti...
Poslao Wolfie u 11:36, 2/10/2008 | Link | |
Raznezih se.
Poslao PirateShakira u 14:32, 2/10/2008 | Link | |
@PirateShakira: Vidis, i to je moguce! ))
Poslao Wolfie u 15:32, 2/10/2008 | Link | |