23/2/2010

Postoje proljeca koja mirisu drugacije od ostalih. Proljeca, koja te, onako iskonski, vuku korijenima iz kojih si potekao i onom prvom proljecu koje si nemusto zapamtio.

Pruzas prste ka suncu, ogrijan i radostan u neprebrojanom bogatstvu detalja, koji prijete da zaguse tvoja cula. Dijete si, sa dvije rijeci svog rjecnika, citavim bogom u dusi i mudroscu univerzuma pohranjenom u pogledu. Vrijeme se pretace u sadasnjost izvan koje nista ne postoji.

Ukoliko raj postoji, ne moze biti bolji od ovoga...

Gledas ih kako prolaze, tuzni zbog tuga koje ne postoje, sretni zbog sreca koje nikada nece biti njihove, zatoceni u zacaranom krugu, u kom ces im se i sam uskoro pridruziti.

Uskoro, ali ne jos...
Milioni generacija me vezu za ovo sunce, za njegovu toplinu sto mi je pokrenula krv venama i naucila da ga obozavam. Danas sam paganin, varvarin probudjen u grotlu civilizacije, i usnuo pod netaknutim oknom mitologije, punoj nebeskih kocija, zlatnih strijela i bozanstava koja su konacno sisla na zemlju.
Objavio Wolfie u 14:46
kategorija posta: email this post | Komentara (0)