16/4/2010

Proganja te, poput ajkula, dubinama koje jedva mozes da zagrebes. Poigrava se tobom poput copora gladnih vukova. Bjezis, a ne mozes pobjeci, dok te hvata, cereci i kida, kandzama sto izranjaju iz grudi i povlace za sobom.

Budis se, pitas se: "Dokle su moje misli najdublje sezale, ikada?" "Nisam li u najbeznadnijim danima bio najveci?" "Nije li citav zivot povrsna igra iluzija kojima se obmanjujemo?"

Zivot u sreci naprosto leti, bas kao sto nesrece cine da osjetimo svu njegovu tezinu. Volim da ga zamisljam kao letove izmedju tacaka pada.
Dobro znam koliko je prokleto biti uklet, zeljeti srecu i bjezati od nje u isti mah. Nikada nije problem bio u drugima, koliko u meni koji sam takav zivot zeljeo i zivjeo, na granici izmedju raja i pakla, crpeci snagu i iz jednog i drugog, raznoseci glas ukletog svojim mikrokosmosom.

Nije tesko unistiti nesto savrseno u svom senzibilitetu, ali je nemoguce unistiti ono savrseno u svojoj istinitosti, liseno maski i strahova.
Nije li citav zivot bio jedna potraga za istinom - istinom koja nece proci, istinom koju vjerujem da sam pronasao jednog 1. aprila, kada sve drugo osim istine ocekujes. I jos ce neko reci da je "humor" sustina "Stepskog vuka", a istina je da su to cinizam, sarkazam, i sposobnost da se satiricno nasmijes onome sto nesrecnici nazivaju sudbinom, dok dizu ruke od zivota.

Ne postoji sudbina. Ne postoji nista sto ne mozemo promijeniti. Prokletstvo je samo u nama, i vise je vodic nego dusmanin. Drzi se svog prokletstva i ono ce nestati, ili bolje receno - svojom sumnjom ces ga promijeniti.
Zivotom manipulisu vjera i sumnja. Trunka vjere u sumnji, cini vise od mora vjere sa trunkom sumnje u sebi.
Ipak, zaboravi na vjere i sumnje, nek' tvoja zelja bude jedno nepokolebljivo "hocu", posveceno sadasnjim naporima, bez razmisljanja o ishodu, i taj ishod ce uvijek biti ono sto si u dubini duse iskreno zelio.

Zvijeri Ida miruju vec dugo. Znaci li to da sam ih nahranio toliko da su se podavile mojim kostima!? Ili pak samo snivaju zimski san, dok Narcis koristi priliku da stvari ponovo stavi pod kontrolu...
Objavio Wolfie u 10:31
kategorija posta: email this post | Komentara (2)
Ja nekad verujem u sudbinu, a nekad mislim da je to čista nebuloza koju su smislili nesretni ljudi. A opet, možda i postoji to kolo sreće, iako definitivno ga sami moramo zavrtiti
Poslao klavidija u 12:10, 16/4/2010 | Link | |
Covjek sam sebi stvara sudbinu, svojim zeljama, strahovima, htjenjima i djelima. Ne kazem da je vrhunac stvaralastva skup kvarkova koji cine ovaj nam vidljivi svijet, ali ne vjerujem da bilo ko drugi "vodi kolo" za nas - sami smo sebi sudije.
Poslao Wolfie u 12:48, 16/4/2010 | Link | |