21/12/2011

Cetiri sata kasnije i dalje je lezao na ledenom asfaltu, zamrznutog pogleda i ukrucenog tijela, gurnut na samu ivicu puta od strane prolaznika koji nista vise nije mogao da ucini.

A tako mu je malo nedostajalo da doceka sunce novog jutra u Beogradu. Skoro je presao obje trake Brankove ulice, zgrcivsi se i zacvilivsi momenat prije nego sto ce ga prva kola udariti. Sirena, tup udar plastike, prevrtanje izudaranog tijela, ni naznake kocenja. Zatim pokusaj jadnog kuceta da predje taj preostali metar, do ivice puta, osujecen novim udarcem, a zatim gazenjem tockova, opet bez pokusaja da se zakoci. Koprcanje, neuspjesno uspravljanje na noge, panicno vrcenje repom, a onda trece gazenje od strane jos jednog vozaca koji takodje nije ni pomislio da zakoci, odbacivsi vec izlomljeno tijelo nekih desetak metara od mjesta prvog udarca. Zatim cetvrto gazenje, cisto kao potvrda cinjenice da je velikoj vecini vozaca u Beogradu vaznije da stignu pet sekundi ranije do sljedeceg crvenog svjetla na semaforu, nego li da sacuvaju zivot jednog mladog zivog bica, koje ima razum, ali i emocije, znatno razvijenije od bilo kojeg od njih.

 

Objavio Wolfie u 08:15
kategorija posta: email this post | Komentara (0)