26/9/2012

Još nije došlo vrijeme... Riječi će sačekati još malo. Skrivene u sjenkama digitalnog svijeta i razmišljanja o neminovnoj prolaznosti.

Jesen je ove godine stigla ranije... negdje na plus 40, u julu, dok sam sate provodio plivajući u hladnoj Bunici, posmatrajući sjene i jednog i drugog djeda, tu, pored mene, u zelenom raju koji ne prestaje da fascinira generacije koje su bile i koje će tek doći, provodeći najljepše dane djetinjstva na njenim obalama. Posmatram ih, momčiće, sada već mlađe od mene kako skaču sa vrha Kajgine vrbe, kako preronjavaju Bunu kod Mlinica, kako plivaju vješto utrkujući se, ili opušteno uživajući u milovanju te ledene vode koja osvježava i čeliči u isti mah. Sjećam se “Igre staklenih perli” - o kako bi to bila divna smrt - daleko od tastature, Skalinih monada, funkcijskih literala, prevaziđenih klasa i traitsova... Daleko od nestvarnosti do koje smo sirovom racionalnošću doveli život.

A onda me dotiče njuškica najdivnijeg prijatelja na svijetu, dok me gricka i grebe kandžicama, vukući me nazad u život igre, ljubavi i prijateljstva. Njegove crne iskrene oke tope svaku kockicu leda, njegova bezrezervna i apsolutna ljubav i posvećenost, preklinjanje na igru, vraća me nazad u jedan napušteni svijet igre, ljubavi i strpljenja, koji ćemo da osvajamo barem narednih desetak minuta, prije nego što se vratim za tastaturu, monitore, knjige u elektronskom formatu i razvojna okruženja... 

Zabluda... nemam više snage da se samoobmanjujem. U jednom trenutku se, valjda, prosto umorimo od svega, a naročito od prozaičnosti i klišea uspavane gomile. Žao mi je samo zbog prijatelja čije su riječi i djela, bili i ostali iznad toga, a koji danas, iz jednog ili drugog razloga, više nisu tu... Nadam se da će mi ih život, u jednom trenutku vratiti. U jednoj noći, kraj Save il' Dunava, možda ispod Veleži ili kraj Neretve, dok vodimo beskrajnu raspravu, do ranih jutarnjih sati, vatreno diskutujući, na granicama svađe i pomirenja, baš kao nekada – dok nas Zornjača ne razbudi i otjera u krevete.

A kako bih zaboravio sve te noći, pune muzike i pjesme, domaće rakije i vina, ili ono Džeka Danijelsa i Kurvoazjea, kada nam se jedne noći posrećilo, uz gitaru, na ivici jos srušenog Mosta slobode u Novom Sadu, dok smo pijani “šorali” sa njega po pijesku Stranda, nikada slobodniji...

A kako bih zaboravio i najljepše zalaske sunca, brze i bijele, iza brda južno od Mostara, tamo gdje se Buna ulijeva u Neretvu. Kako bih zaboravio i sve boli i razočarenja koje sam namjerno ili u neznanju nanio osobama koje volim, a kojima više nikada to neću moći da kažem. Prije pola godine i on je otišao na onaj svijet, a da nisam stigao da mu se izvinim... Znam, rekao bi: “zbog čega, sine moj? Ne sjeća se deda toga - hoće to sa godinama”, šeretski se smijući, a znam da bi mu u tom trenutku srce bilo veće od Vaseljene iako je imao najveće srce koje znam... Osjećao sam zimus da ga vidim posljednji put, dok se slabašan pridizao da se pozdravi sa mnom, gledajući me suznih očiju, oslabljen od duge bolesti... To je bio jedini put, otkako je bolestan, da sam došao kući, a da nisam našao njegov omiljeni magazin... simbolika koja nije imala veze sa onim što će uslijediti tri mjeseca poslije, ali simbolika koja me je proganjala sve do njegove smrti. Nadao sam se da ću ga vidjeti sljedeći put, kada budem dolazio kući, za njegov rođendan, 29. marta, ali smrt je bila brža – uzela ga je dvije nedjelje prije, 15. marta, dan poslije majčinog mi rođendana... Drago mi je zbog nje, što je bar jedan dan sačekala...

Mi prosto zaboravljamo na život dok ga bjesomučno traćimo na nebitne stvari... Gradimo spomenike, ispod kojih nas čak neće ni sahraniti, ili još uzaludnije, ubijamo sebe na digitalnim papirima, riječima koje će uzeti minute ili sate da se napišu, a koje će da se utope u beskrajnom digitalnom moru, jednoga dana, neminovno. Ili možemo da učimo, kako da to more učinimo još zavodljivijim još otuđenijim od života, da pravimo ostrva i kontinente na njemu, planine i kanjone pune simulakruma života i nad njim i pod njim, ali opet tako bolesno daleke od ovih prstiju, očiju, od ovoga tijela koje vapi za onim stvarnim koji mu uskraćujemo. Naša bića će još malo, pa izgubiti potrebu za tjelesnom egzistencijom - mi smo već poluljudi, a polumašine, poluorganski hibridni Frankeštajni treće generacije SF filmova, utopljeni u svoje mrežne komune, u svoja softverska znanja i vještine, nesvjesni Trojanskog konja, kog su nam podvalili. Još malo pa nećemo biti svjesni ni "njih", niti će nam više to uopšte biti važno. Živimo sopstveni Matriks. Nosimo na leđima Pklatove, bez volje i želje da uzmemo stvari u svoje ruke i da zagospodarimo životom. Biće da to i ne želimo, dok bježimo od odgovornosti u žabokrečinu sopstvenog ništavila... Biće da smo postali upravo ona marva kakvu trebaju... “Uzalud, uzalud, uzalud je budim...” ali se neće probuditi “drugačija i nova”, nego upravo ista i predvidljiva, savršena za manipulaciju...

A negdje tamo, i dalje živi i čeka avantura, sa najboljim prijateljima koje mjesecima nisam vidjeo, osim preko Skypea, sa braćom i sestrama, sa kojima sam se nekada isto tako verao po trešnjama, igrao žmurke, ili ronio po Bunici, kao što danas razmjenjujemo SMS-ove, ili se čujemo preko telefona, dok su minuti na digitalnim ekranima jedino mjerilo našega vremena, egoistično opterećenog sopstvenim životom i problemima, zbog kojih zaboravljamo da nismo sami. Ne znam koliko je kvadriliona procesorskih ciklusa između nas, ali riječ je i dalje o svega nekoliko kilometara, dobro, u nekim slučajevima nekoliko stotina ili hiljada kilometara, ali najčešće, svega nekoliko sati dobre volje koju sve teže iznalazimo. Mrzimo to da priznamo, ali to je istina - mrzi nas izaći iz domova u kojima radimo treću smjenu da bismo dosanjali san koji su nam umetnuli zajedno sa Superegom jedne druge civilizacije, jednog drugog čovjeka koji nikada nije ni postojao... Usadili su nam snove koje naše društvo nije naučilo da sanja, usadili su nam kulturne obrasce i sisteme vrijednosti koji se duboko kose sa našom tradicijom, navikama, sa duhom našega društva, naviklog na komšijska slaženja i druženja, na te ostatke primitivne solidarnosti koja, ako ne gori, a ono barem tinja duboko negdje u većini nas. Večeras ostavljam Skalu... uzimam čašu domaćeg bijelog vina, pripremam povodac za jednu dugu ponoćnu šetnju sa drugarom.

Sutra je novi dan, napokon...

 

Objavio Wolfie u 00:49
kategorija posta: email this post | Komentara (0)