29/1/2008 08:22 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice

Ne bjese odavno igrica na ovom nasem blogu, pa da se "zahvalim" najprije AnaM na prozivci ;)) i ne bi bilo lijepo da ne nastavim igru, naravno...

Ovdje sam prije svega zbog pisanja i citanja ;), pa cu o tome i da pisem, a ko je voljan, neka cita. ;))


1. Najuspjesniju pjesmu sam napisao sa 8 godina, onako bezveze i u to "Titovo" doba zvala se (naravno) "Sloboda" i iako nije imala nikakve veze sa narodnooslobodilackim duhom, zavrsila je u "Veseloj svesci".
Naravno, prava djecija, zavrsavala se otprilike sa:
"..............
 Sloboda je leptir
 Sto nad cvijetom leta.
 Sloboda je radost
 Za svu djecu svijeta.
 Sloboda je sunce
 Sto na nebu sja.
 Sloboda smo
 Ti i ja." :P
Bilo je tu jos stihova, ali ove sam "onako ofrlje" uspio da rekonstruisem...
Poslije toga, osim u par casopisa nisam nista objavljivao, niti sam pokusavao.

2. Za vrijeme rata sam pisao ljubavne "pjesme" sve dok nisam u decembru. '93. dozivjeo prvo pravo ljubavno razocarenje. Tada sam bijesan vracajuci se sa "raskida", bacio pjesme koje sam imao uza se u bljuzgavicu, a ono sto je ostalo kod kuce - spalio. Otada mrzim decembar. Cinjenica je da je jedna pjesma, koju sam slucajno nasao '97. na ormanu ostala, i slucajno, ili ne, tek kada sam i nju spalio, zaljubio sam se po prvi put u roku od 4 godine (za to vrijeme sam ozbiljno sumnjao u svoju sexualnu orijentaciju :D ;))).

3. Nakon duze pauze, krece moj ciklus Tamna strana ljubavi...

4. Jun 1999. i moje drugo spaljivanje pjesama i jednoga skoro gotovog romana ("Loverman"). Ako sam prvo spaljivanje lako prezalio, ovo drugo i nisam, jer od 40-ak pjesama, svega ih je par ostalo zapamcenih "u glavi", a imao sam zelju mnoge da rekonstruisem sasvim...
Otada pisem manje vise redovno. Nekada je to jedna pjesma u nekoliko mjeseci, nekada nekoliko pjesama u toku jednoga mjeseca (u zavisnosti od inspiracije i zelje da se ta inspiracije pretoci u formu poezije ili proze, naravno pod "formom" podrazumijevati najopstiji pojam koji vam moze pasti na pamet ;))).

5. Sve sto pisem je samo izraz moga stanja koje vise ne mogu zadrzati u sebi. Zbog toga se trudim da pisem sto manje o lijepim stvarima, jer kako kaze Miljkovic: "Sa svakom pjesmom umire dio pjesnika..." Ima tu neke istine, pa zato ta lijepa osjecanja, se trudim odrzavati sto vise u sebi, i ne mislim da je to sebicno, jer tako kroz djela, dobru volju i raspolozenje, kroz srecu koju prosto ne mogu zadrzati u sebi, cinim i svijet oko sebe ljepsim, i to vjerujem, ne samo za sebe. Naravno, napisem ja katkada i neku lijepu pjesmu, jer "pisana rijec" ipak duze "zivi", ali pazim da to radim samo u onim trenucima kada moja sreca prosto plavi iz mene. Tek tada imam osjecaj da cu napisati dovoljno iskrene "stihove".

6. Ovo sto pisem do sada sam nazivao "poezijom" u najslobodnijem tumacenju. Istina je samo da su to neka moja "pisanija" kao najprikladniji oblik za izrazavanje svojih osjecanja u datom trenutku. Nisam ja tu da sudim o tome da li i kakvu vrijednost to ima. Znam da tu ima svega i svacega - nekih pisanih naivnije (nekada sam previse leprsav), nekih ozbiljnije (a nekada mi dusa tone u crno more bez dna) i sada jos samo cekam da nas Veliki Vrac, koga jos zovemo i Poglavicom :)))) sredi svojom "backup" magijom posljedice moje impulsivnosti, pa ce ovdje ipak biti malo vise mojih "djela"...

7. E, i sada konacno jedno priznanje. ;))) Na ovaj blog sam dosao sasvim slucajno, zahvaljujuci svojoj dragoj prijateljici Foxy i citajuci njene postove i postove mnogih drugih (da vas sada ne nabrajam - bio bi grijeh da nekoga preskocim ;)) )  dobio sam inspiraciju da pisem cesce nego ranije. Bilo je tu mojih odlazaka sa ovoga bloga na nekoliko mjeseci, i nije iskljuceno da ih nece biti ponovo, mozda i na duze, ali iako na neki nacin "u prolazu" (ipak ne provodim toliko vremena blogujuci ;)) ), Blogoye mi uvijek visi u nekom kutku uma, kao jedno mjesto na koje uvijek mogu navratiti, procitati po koju vasu i podijeliti s vama po neku moju rijec. Naravno, za blog me vezu i najljepse uspomene i poceci najljepsih osjecanja, koja i danas zive, mogu slobodno reci nesmanjenim intenzitetom...

8.  Ma koliko pisanjem i rijecima pokusavao nesto reci, najvise volim poeziju tisine i blizine osobe koju volim, kada stihovi milovanja i rima dva tijela u zagrljaju, kada osjecanja koja se prelijevaju izmedju dva srca i tople misli sto spajaju dvije duse u jednu, govore ljepse nego sto bi to najljepse rijeci uskladjene u najljepse pjesme, znale opjevati...

(A tu, najljepsu i jedinu pravu pjesmu, "Pjesmu nad pjesmama", moje srce ne prestaje da pjeva tebi, Andjele moj...)



0.0.0.0

A sada bih trebao nekoga prozvati, i s jedne strane, drago mi je sto nekoga mogu da istaknem, a opet ce mi biti zao da mnoge mi drage blogere izostavim. Nekih mozda i nema vise na ovom blogu, ali bilo mi je drago da ih citam, pa da krenem polako:

1. Pisite o vasim razlozima zasto ste na blogu, tj. koji su motivi vasega pisanja i kako je uopste krenulo to da napisete nekada "nesto"...

2. Prozvani blogeri su (od onih koje nisam vidio da su obavili svoje domace):

Smucmurasta (ili... ;)) )  Lilith    Mistichna    Purplemoon   Zaratustra   SummerWine   Mutti   Yin 

kao i svi drugi koji stigose sa strpljenjem do ovih rijeci, a nisam ih gore naveo....


27/1/2008 17:23 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice
   
    Rekao je sve što je željela čuti.
    Učinio je sve što je mogao učiniti.
    Ne, neće proklinjati ni život, ni splet okolnosti koji neki nazivaju sudbinom. Naročito neće proklinjati nju, pa čak ni njenu sklonost k dramatizaciji, po njegovoj slobodnoj procjeni.
    Ne, sve je to bila ona i ne bi bilo dobro da se pokušavala promijeniti. Svaka nasilna i brza promjena vodila bi ka potiskivanju demona svijesti duboko u podsvijest, u tamu, u kojoj tako brzo rastu.
    Otišla je, baš onako kako je željela, uz mnoštvo razloga uzdignutih do pijedestala smrtnih grijehova ljubavi.
    Ne, neće tvrditi da su to bile obične sitnice. Neće to više ni pokušati da dokaže. Suviše je umoran da je iznova i iznova budi.
    Iskrenost ni ovaj put nije pomogla. Sjetio se Dučićevih riječi koje su govorila o tome kako žena laže da bi se svidjela i da su ženine laži često nevinije od muškarčevih istina. Da, htjeo je prećutati neke stvari poznavajući njen istrenirani um, naučen da uvijek traži najgore rješenje od najgoreg, kao jedino izvjesno. Njegovo istrenirano srce, pokušavalo je da podnese bolne i istine i klevete, zarad vjere u onaj jedan dan, kada će svi ti pakleni dani, ostati daleko iza njih. Dan koji nikada neće doći.

    Sjetio se prošlog proljeća. Mjesec i po dana skoro nije ni vidjeo prijatelje, povlačeći se u svoju sobu i vodeći svoje bitke, spuštenih roletni uz Death i Paradise Lost.
    Samoća se tada isplatila... Došla je kada to nije očekivao i desilo se sve čemu se nije mogao ni nadati.
    Ne, ne može mu niko reći da to nije bila ljubav, ona jedna i prava, koja se čekala čitav dotadašnji njegov život.
    Ne, ne može mu niko reći da je ta ushićenost u njenom glasu, taj sjaj njenih očiju, ta sreća njenog osmijeha, ta mekoća njenih ramena kada bi se sklupčala u njegovom krilu, bila obična prevara, obična opsjena, stvorena samo zbog toga da ga zavede.
    Ne, ne može, jer je bilo toliko tih koje su pokušavale da ga obmane, ali se njegovim grudima nikada nije razlilo toliko ispunjenosi i sreće, kao prvog jutra kada su zaspali zajedno, makar i na par sati. I ne samo prvo, već i svako naredno svih tih mjeseci, dok je još živjela s njim.
    Ne, ne može ga niko ubijediti da nije moglo drugačije biti.
    Ne, neće više da priča o tome. Pokušaće sada svu žal za izgubljenim da sačuva samo za sebe.
    Riječi već odavno ne mogu pomoći.
    Od onoga trenutka, kada je prvi put odbila njegov poziv, trebao je znati da je kraj. Onoga trenutka, kada je prvi put okrenula glavu od njega i utonula u ćutanje, mogao je pretpostaviti da je kraj.
    Svi njegovi “krajevi”, počinjali su uvijek tako. Zašto bi ovo trebao da bude izuzetak? Zar samo zbog toga što je željela da je voli onako kako se voli Jedna i Jedina?
    Voljeo ju je više nego život koji je udahnula u njegove grudi.
    Boljela ga je svojim raskidom više nego beznađe koje je ispunilo njegovo postojanje.
    Ne, neće proklinjati dan kada je zagrlio drugu, nakon njenog odlaska i mora tišine kojim je sahranila svaku njegovu nadu. Ne, neće zbog onih trenutaka sreće i nade da ipak može krenuti dalje.
    Ne, neće proklinjati ni jutro kada se probudio, s bezdanom u duši i spoznajom, da je njegova sreća ostala u njenom osmijehu.
    Ne, neće proklinjati ni trenutak kada je ponovo krenuo u potragu za Svetim gralom ljubavi, pa čak ni očaj i suze u očima i glasu one koju je ostavljao, dok je kretao u svoj posljednji pohod.
    Ne, neće proklinjati više ništa.
    Prestao je se pitati da li bi bilo drugačije da joj je odmah rekao sve.
    Ne, nije joj mogao reći sve, jer dok joj je govorio sve, ona ništa nije čula.
    Ne, ovoga jutra prestaje da se pita bilo šta.
    Zatvorio je korice bajkovite balade, nakon što je ispisana njena posljednja strana.

    Ovaj put je dobro naučio lekciju.
    Ne, nije više povrijeđeni klinac, koji će sada reći da ljubav ne postoji.
    O ne, postoji, itekako postoji, sa stotinama svojih ruku i jezika, koji vuku i mame, do nebesa uznose i u ambise guraju. Postoji sa svim svojim igrama, sitnim zadrtostima, sa svim svojim preuveličanim tragedijama i srećama, koje se samo u njoj mogu naći. Svakako da postoji, lijepa i opasna, ogromna i lagana za nošenje, baš kao i sklupčana u tačku i teža od crne rupe koju u sebi krije.
    Postoji sa svojim pravilima, koja zaboravimo svaki put kada pomislimo, kada osjetimo, da je ovaj put to ono pravo, i da za sreću one/onog koju/kog volimo imamo pravo da ih prekršimo ovjekovječivši tu eudaimoniu, koju nam je u tom trenutku podarilo samo njeno/njegovo postojanje. I postajemo božanstva opijena ljubavlju i nahranjena srećom bez granica, nesvjesna da se pad s nebesa primiče, dok gubimo svoje identitete jedno u drugom. Nesvjesna da taj pad počinje sa prvim glasom svijesti o izgubljenosti sopstvenog identiteta u Jednom u kom se javila prva pukotina sumnji. I otimamo sebe iz tog zagrljaja ljubavi, nekada bijelog bisera u kom se jedina savršena Vaseljena krila, a sada gomile močvarnog blata, iz koje se bježi ne mareći za posljedice. I dok se jedno uvijek otima, drugo uvijek ostaje da sanja.
    Ne, nema više kršenja pravila. Nema više potpunog predavanja za jednoga muškarca. Žena to sebi i može da priušti, ali muškarac nikada, pa čak ni onda kada mu se čini da je to jedini način da za nju otrgne komadić onog beskraja sreće i okiti je njime zauvijek. U ljubavi nema jednakosti, i taj komadić u srcu žene brže blijedi, dok traži više, dok traži još, i mudar muškarac, uma jačeg od srca, zna gdje i kada stati, dok lud muškarac, srca jačeg od uma, poslije toga komadića daje i komade, i gromade, čitave svijetove, pa čak i onda kada ne prima više ništa, daje u ime ideala o nesebičnoj ljubavi, odbijavši da shvati da je ta ljubav odavno prestala biti takva.
    Ne, nema više kršenja pravila. Sljedeća koja ga bude imala, imaće samo ledeni princip bez griže savjesti, nesalomljivi kamen, lišen romantike i emocija skrivenih daleko od ruku koje će ih s prezirom baciti pod noge, onog trenutka kada postanu svjesne moći koja se u njihovom zagrljaju nekada krila.

    Ne, nema više ni sjećanja. Bješe to, ionako, samo jedan san, odsanjan sve do buđenja, upravo onako kako je to nekada priželjkivao.
   
    Da, bješe to san, koji je odsanjao od početka do kraja, a koliko nas se još može pohvaliti time?


18/1/2008 18:01 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice

... i nakon mamurluka, ostade samo pjesma...

16/1/2008 17:58 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice

Cekao sam...
Mjesecima...
Moj osmijeh nicije oci nisu vidjele, vec samo ekran telefona, dok sam tvoje poruke citao...
Moj osmijeh i moje suze...
Cekao sam...
Izmedju sjecanja na nase dane i snova o nasoj buducnosti...
Cekao sam...
I kada je zlo uzelo stvari pod svoje, trpio sam za oboje...
Moje trpljenje je postalo moja slabost...
Moje strpljenje je postalo nedostatak muskosti...
Moje emocije su postale razlog da me ostavis...
A ja sam cekao...
I dosao je i taj dan, da te docekam konacno...
Rasirenih ruka na nasem parkingu sa dzepovima punih jedne po jedne sitnice kojima sam zelio da ti te veceri jednu po jednu pricu ispricam...
Cekao sam te, rasirenih ruka pred tvojim kolima s osmijehom koji si samo ti znala da probudis...
Docekao sam te i kada sam krenuo usne da ti dotaknem, obraz si mi okrenula...
I kada sam krenuo prste kroz kosu da ti provucem, glavu si trgnula...
I to vece dok si me ostavljala, govorio sam ti ostani, ili dopusti da za tobom krenem, nekad...
O, a cekao sam to vece... Mjesecima...
Sanjao onaj nas poljubac, koji od ljeta okusio nisam...
Od ljeta do te zimske noci i ni u njoj ga nisam docekao...
A trebao sam te koliko zemlja sunce treba...
Koliko oaza treba vodu, da bi sred pustinje opstala...
Da, docekao sam te...
I dugu noc, kojoj sam svaki sekund od sna ukrao, samo da bih je budan kraj tebe usnule proveo...
Da pamtim taj svaki sekund nase posljednje noci,
Jer rekla si: "Nema nas vise... Io non sono tua findanzata piu..."
Rekla si to dok sam zelio da te zagrlim, a ti mi iz zagrljaja bjezala...
Dok sam zelio da te poljubim, a ti me rukama od sebe odgurivala...
A noc je tako duga bila...
Svaki udah sam ti brojao, svaki okret tijela pamtio i svaki slucajan dodir tvoje ruke na mome ramenu, sretnim me je cinio...
Noc je tako duga bila, ali nazalost, zora ne ceka zelje smrtnika vjecno...
Nadao sam se da ce jutro donijeti nesto novo...
Donijelo je konstataciju koja me je boljela vise nego da si mi vreo noz u grudi zarila:
"Od svih osoba na ovome svijetu, jedino prema tebi osjecam odbojnost... Prema tebi, ovome stanu i ovome gradu..."
Odbojnost prema meni koji sam od svih osoba na ovome svijetu, jedino prema tebi osjecao zelju, da te zagrlim vjecno i iz tog zagrljaja ne pustim nikada!
To je bio kraj mojih borbi...
Svi mjeseci pokusaja da te vratim, urodili su tvojom zeljom da od mene pobjegnes, zauvijek...
I pustio sam te...
Pustio sam te s posljednjom suzom koju si vidjela...
U trenutku kada sam izlazio iz kola, dovevsi te na put, kojim si mislila da trebas krenuti dalje...
"Sve si mi sto si mi uvijek i bila", rekao sam ti istinu koja nije prestala da vazi, jer bila si mi SVE !!!
I pustio sam te...
Otisao u crkvu i zapalio dvije svijece za nas...
Jednu za tebe...
Jednu za mene...
Pomolio se, posljednji put u zivotu...
Dok sam se vracao u stan, gledao sam kola sto su prolazila bulevarom...
Dok sam izlazio iza ugla nase ulice, nadao sam se da cu te vidjeti ispred zgrade, kako govoris da nisi mogla, ili bar da je to bila najgrublja sala koju je neko izveo sa mnom...
Ne, nisam te nasao...
I stan je bio odjednom nekako sablasno prazan...
Ugledao sam tvoju narukvicu - i ona je pukla i stavio je skupa sa mojom, vjerenickom...
Neka ih samih u svom bolu i pokidanosti u nasoj kutiji ljubavi...
Da, otisla si...
I s tobom su otisle sve moje zelje, svi moji snovi i svako lijepo osjecanje...
Sve sto je ostalo, bio je bol...
Ne, moja ljubav nije bila dovoljna da te zadrzi...
Ja citav nisam bio dovoljan, a svaka moja misao je pocinjala i zavrsavala tobom...
Svako moje osjecanje bilo je tvoje...
Ne, moja ljubav nije bila dovoljna...
I ostavio sam ljubav, dok su dani prolazili, a od tebe ni rijeci, ni poruke, ni poziva...
Da, ostavio sam ljubav...
Ono vece kada sam zaborav potrazio u zagrljaju druge...
One koja me je voljela, ili bar vjerovala da me voli...
Jesam, potrazio sam zaborav...
Ali nisam mogao da ga trazim dugo...
Previse je tebe u meni bilo...
I prekinuo sam sve kada si mi se javila...
I prekidao sam sve kada bi se ponovo pokusala vratiti, dok si mi ti poruke slala...
Ne, ja nisam mogao sjediti na dvije stolice, nikada...
Makar si bila i stotinama i hiljadama kilometara daleko od mene, ja sam ostajao vjeran tebi...
Vjeran tebi s kojom se cak ni pomirio jos nisam...
Bio sam hladan na sve suze koje su se niz mene slivale...
I sanjao sam opet...
I sretan ponovo bio u nasim snovima...
Odrekao sam se svega zarad par tvojih osmijeha u porukama dnevno...
Zarad nade u jedno nase proljece koje cemo provesti na nasem kamenu pod Starim mostom...
Zarad nade da cu ti ponovo pricati price za laku noc...
Zarad nas, oprostio sam ti sve...
Oprostio i "moju blijedu kopiju" i svako eventualno nevjerstvo dok si bila sa mnom...
Zarad nas sam ti oprostio sve i odrekao se svega sem nas prije nego sto si se i vratila sasvim...
Prije nego sto si me i prihvatila sasvim, ja sam ponovo bio samo tvoj...
I sada, kada ti priznajem toliko toga, reci mi, da li ces konacno otvoriti oci i prihvatiti svoju odgovornost u svemu sto se desavalo? Ako me zaista volis, reci da li ces prihvatiti moju ljubav, ili ces neke stvari shvatiti bez nje, mozda i kasno?

1/12/2007 18:00 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice
... i dvije neprospavane noci iza. Metallica, "Load" u usima i prva numera iako prosla jos uvijek odjekuje mislima. Lijep dan, iako je sunce zaslo, jos uvijek lebdi pred ocima. Spremam se da iskocim iz bloga i kupim kartu u jednome pravcu za Negdje, samo sto dalje od ove uspavane ravnice i od onog stana u kome je vec neko vrijeme prebivanje postalo u najmanju ruku mucno. Da, "one way ticket" za Bilo-Gdje... Baterija u MP3 garantuje bar jos 20h muzike, razne kartice u kombinaciji sa kesom govore da jedno vrijeme ne moram misliti ni o cemu, a poslije cu se vec nekako snaci. Samo sada prvo da zajasem prvi voz, ili autobus i isparim u vidu decembarske magle negdje malo vislje...
22/11/2007 18:58 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice
Poznavao sam ga dobro, ili sam bar mislio da ga poznajem takvog:
uvijek na ivici, spremnog da jednom rjecju stavi sve na kocku, bez obzira koliko u nju da vjeruje ili ne. Vjeruje u tom trenutku, nekim nagonom jacim od njega... Bezobziran i drzak, i s previse savjesti da za sobom vuce breme svih rana koje je otvorio... Neko bi rekao: "uklet", ali zapravo nosilac sopstvenog pravca "plime i osjeke", dok istrazuje granice neba i dna okeana, vjeciti opozicionar staticnoj nuli...

Imao je tu srecu da rano spozna sustinu lutanja:
Lutanja su utjehe za nemire koji ne nalaze svoj smiraj...
A sta kada ih nadju?
Sta kada zvijeri poviju glavu i utonu u san pod toplinom ruke koja se spusta na njihovo tjeme bez straha i sumnji?
I sta kada se zvijer ponovo probudi zajedno sa strahom i sumnjom u toj istoj ruci?

Zna, svaki otpor je unaprijed osudjen na propast. Pusta se zvijeri, unistava, rusi, bezobzirno i sigurno, prkoseci svemu onome sto je nekada s ljubavlju stvarao, a sto nije bilo dovoljno! Ne, covjek u njemu nije bio dovoljan. Postao je predmet gadjenja i njega samog. Postao je slab i suvise ovisan, a zvijer u njemu jedva je docekala svoj trenutak da ga rastrga...
Trenuci istine. Trenuci kada se surovo suocava sa svim mogucim ishodima i jasnije nego ikada vidi i razumije sve. Trenuci kada krece nekim novim putem i trenuci kada se ruka jos jednom spusta na njegov potiljak... Ne, nikada je nije volio toliko koliko sada. Da, sada zna - voli ga cijelog, dok pociva mirna i sigurna na njegovom potiljku. Da, sada je siguran, i on nju voli vaskolik - i zvijerju i covjekom u sebi!
16/11/2007 18:55 , Objavio Wolfie Kategorija posta: Crtice

"Igraš se Boga!? Pritisni RESET !!! "

Nisam se igrao Boga, ali "reset" je definitivno bio dobrodosao...;)))

Vama, s druge strane dugujem izvinjenje zbog brisanja blogova sa postovima u koje smo i vi i ja ulozili poprilican trud, ipak, sada, idemo dalje! ;)))

Pozz!!!