1.5.2011
Živio Prvi maj!

Bio sam na putu u mladost, iz prve ruke prenosim vam poruku zatvorenog, punog kruga u nekoliko slika
Image and video hosting by TinyPic
Prvomajski protest"počeće na beogradskom trgu Slavija odakle će kolona krenuti u šetnju Ulicom kralja Milana i Terazijama do Terazijske česme gde će se protest i završiti. Živorad Mrkić, predsednik Novog  sindikata zdravstva Srbije istakao je da je praznik rada dan kada ljudi širom Evrope i sveta protestvuju protiv socijalne nepravde i podele ljudi na bogate i one koji umiru od gladi.

- Srbija će biti u dimu od roštilja i pečenja, a apsurdno je da neki građani odbiju da se bore za svoja prava. Živimo u zemlji koja je rasprodata i uništena, u kojoj je između 800 hiljada i milon ljudi bez posla, a gde pola milona živi u siromaštvu. Svi koji su nezadovoljni treba da zauzmu svoje mesto u protestnoj koloni jer će se samo socijalnim protestima i generalnim štrajkovima stanje u Srbiji promeniti- kaže Mrkić. Kako je objašnjeno, to će biti mirna i dostojanstvena šetnja ljudi koji će na taj način poručiti vlasti da joj ne veruju.
Image and video hosting by TinyPic
Sad u gornje slike i tekst samo umetnite HR umjesto SRB i dobit ćete istu sliku. Stajao sam pored obeshrabrenog organizatora - ogorčeno je komentirao kako se više "protestuje" po kafanama, nego na ulicama. U HR radnički bunt eutanaziraju lako, porcijom besplatnog graha. U BGD nisu dobili ni grah, ni pasulj.

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Zato, braćo komunisti, penzioneri, nezaposleni, obespravljeni, obični Cigani (nikako-cigani!), sretan vam Prvi maj!  

I poruka za kraj:

Image and video hosting by TinyPic

(kategorije: fotografija,osobno,paranormalno)

28.4.2011
Beograd-HITNO!

Sutra idem s 3 sredovječna neoženjena muškarca u turistički posjet Beogradu-zadnji put sam bio kao golobradi mladić.

Hitno trebam savjete, hintove, smjernice, direktive... Gdje,šta i kako vidjeti i posjetiti u 2 i pol dana?

Mislim, u Pragu sam slijedio Bedeker, ali pobogu- BGD, moj nekad glavni grad, zaboravljena stara ljubav...? Tu pomažu samo domoroci i dobronamjerni poznavatelji.

Svi savjeti dobrodošli!

 

 

16.7.2010
Muali iz Kuali

Njegova mi žena kaže, on skoro ništa ne čuje. Gluh je kao top, govori stisnutih usnica, skoro optužujuće. Ali, gleda ga milo, s brigom u pogledu, dok barba Blasul sjedi pogrbljen nad lončićem bevande s udrobljenim kruhom, svojim omiljenim jelom. Njemu je skoro devedeset i more mu je uzelo natrag većinu onog što je u mladosti davalo. U njemu više nema snage, okretnosti nogu i ruku, što su izvlačile mreže i navigavale kroz bure, ali nekad je i on bio mlad. Nekad su i njega, kao dječaka, zvali - muali iz Kuali.

Sjedim na njihovoj terasi koja gleda na Batalažu. Čak ni barba Blasul ne zna odakle takvo čudno ime. Bit će još od Turaka, pred kojima se bježalo iz zadarskog zaleđa, pa preko kanala na otok. Zato za Ugljan zna sve tri teorije o porijeklu imena - po maslinovom ulju, drvenom ugljenu, ali najprije će biti po rimskom patriciju Gellanusu. Gledam njegove kvrgave, mrežama i pijeskom vremena nagrižene prste, podlaktice s plavičastim venama u kojima teku brojna mora i oceani. Georafija je to starenja koja govori - iz mora si nastao, u more ćeš se vratiti. Ali, ne još. Još malo. Oborenog pogleda u vlastite šake, razmišlja. Spava, pusti ga malo, govori baba. Ne zove ga unutra, da legne u postelju kao svaki pošten svijet. Neka ga tu, tu mu je najbolje. Ona valjda zna, nakon toliko desetljeća. Kuali tonu u ljepljivu omorinu, ali njima dvoma, izgleda, nije vruće, iako na sebi imaju više slojeva odjeće, teške od pamuka i sunčeve vreline. Nekakva tuge te obuzme, kad ih gledaš tako same i postojane u svojevoljnom propadanju u vrijeme, koje samo što ne iscuri. Lecnem se na resko odbijanje ure sa zvonika, pogledam prema njima - a oni spokojni. Za takvo što treba mudrosti, godina, ili tek obične vjere. Ništa od toga nemam niti mi izgleda privlačno, pa se izgovaram da žurim i nabrzinu opraštam. Na odlasku, baba mi u ruke gura kutiju keksa, kojima je davno istekao rok trajanja. Takav je običaj, čuvaju svaki doneseni poklon da ga mogu proslijediti dalje. Gledam datum - kupljeno još prije nekoliko godina. Znači, sin im baš i ne dolazi u posjet, nije me iznenadilo. Uostalom, njima je dobro, čim znaju da je sinu dobro. Kako i ne bi, eno ga u Zadru u lučkoj kapetaniji, s velikom plaćom i skupim autom.

Blasulova kuća gleda na zapuštenu lučicu gdje počinje Rahorača, s par nasukanih i trulih brodica. Očajnički trebaju svježu boju, pokoja i cijelu kobilicu. Sve je više odbačenih mreža, jer ih nema tko pokrpati. Bit će dobre za ukras na konobi, ili za turističku zajednicu, kad natkrivaju uličice za ribarsku feštu. Za par će godina sve to ionako nestati. Mladima je lakše nasuti more, graditi nove gatove, rive i eto novaca mukte. Danas svaki vez bolje zarađuje od ribarenja, jer mnogo je brodica. Iz San Pedra se vraća sve više domaćih, koji su konačno sustigli kruh i napunili trbuhe, pa i bogato preko toga. Eno se i Kongo vratio, izgradio najskuplju grobnicu od bijelog mramora na lijepoj parceli među čempresima, pa mirno čeka smrt.

Nekad se lovilo tune i plavu ribu tako vješto, da je ministarstvo slalo Blasula čak u Libiju i Tunis podučavati Afrikance ribolovu plivaricama i tunarama. Eh, koja su to vremena bila, Blasul bi započeo priču s iskrom u očima koja bi se polagano gasila, kako je priča išla svojem kraju. Iz tih mu je vremena i bakrena koža kao pergament, ljušti se i pucketa, dok se češe po ramenu. Prepečen, ali ravnomjerno, kao sveti Lovre. Govori, njega su rimski zlotvori pekli na ražnju, da otkrije gdje je skriveno crkveno zlato. Kao i onda, i sad je zlato, sva vrijednost crkve u ljudima, sirotinji. Crkva je to znanje vremenom zagubila, ali kualjske žene su dvaput dnevno na molitvi.

Batalaža u podne zjapi prazna. Na samoj plaži, konobarica iz kafića dokono lista novine. Žega je najbolja za posao – čuva noge od previše hodanja. Domaći, pogotovu starci, ne zalaze u kafiće. Potražite ih u crkvi, upućuje me.

Dok hodam prema trajektu, opustjela Rahorača sa svojim starinskim vilama i rimskim vrtovima opet me iznenadi. Posječene su divovske agave i stoljetni borovi, što su pružali hlad prolazniku i dom barem polovici svih šišmiša na otoku. Novi gazde ne žele privatnost, njima je draži otvoren pogled na more. Radoznalost prolaznika možda i godi novopečenim vlasnicima zdanja, sigurno se diče svježe betoniranim dvorištima i kičastim ogradama od ljevanog željeza. Povijesti, s kojom ionako ne znaju što bi, treba se što prije riješiti. Većina domaćih zna kamo s otpadom. Duboko je more, ono skriva sve od radoznalih očiju došljaka.

Još samo pogled na Ošljak preko puta, zadnju oazu bez auta i vreve. Staza me već dovela u Preko, a buka građevinskih strojeva i crvena prašina ispiru san o moru koje nestaje. Proširuje se pristanište i grade nova parkirališta za horde novovjekih nomada.Treba što prije, najbolje autom, osvojiti komadić raja, makar i na tjedan dana. Nasreću, spašava potmula sirena trajekta, pa bježim prije nego u sebi pokopam još jedan izgubljeni otok.
31.12.2009
Vidimo se na Pandori 2010.godine!

Vidimo se na Pandori 2010.godine!

Image and video hosting by TinyPic

Svi, koji su gledali AVATAR, znaju što znači mogućnost da se nađeš među svojima (ne nužno ljudima), koji te razumiju, kojima si blizak po univerzalnim vrijednostima i osjećajima. Tko god se od nas u virtualnom svijetu skrivao iza nekog avatara, drugima je otkrivao, davao mnogo više nego je namjeravao. I prije filma AVATAR, znali smo da se može biti ono što uistinu, 'iznutra' jesi, usprkos ljudima koji sve moraju svesti na jednu jedinu, svoju dimenziju. Avatari su nam i prije J.Camerona omogućavali da budemo ono što zaista jesmo, a ne što nas ograničava - izgled, socijalni status, novac... Jedina granica na blogovima bila je mašta. Kao i u AVATARU, za neke smo bili nezgrapna čudovišta s repom, drugima - prekasni. Za ograničene umove Pandora je sinonim straha i svih zala. Nama, avatarima, Pandora je dom.

Svim avatarima Pandore, makar i ovdje na Zemlji, želim zdravlje, smijeh i sreću i u Novoj 2010.godini!
8.6.2009
Na pUtU Iz dUvna za ljUbuški

Na pUtU Iz dUvna za ljUbUški

Image and video hosting by TinyPicpola sam noći krenuo iz Duvna prema Ljubuškom, dok mi je u glavi odzvanjala pjesma grupe Colonia - Svijet voli pobjednike. Ne daj se generale Glavušo, uz tebe smo!

Svjetina je skandirala, a ja sam pognuo glavu, bojeći se da pogledam raspomamljene mještane u oči - tko zna, možda me prepoznaju po izgledu, fizionomiji? Osjećam po prodornim pogledima da svi znaju moju mračnu tajnu - star sam i ružan i Židov po porijeklu, iako sam oduviek izstinski ljubio svoju NDH! A nekad, eh nekad... Živo se i slikovito sjećam svoje divne mladosti.

Te slavne 1942. godine bilo mi je šesnaest, a moja se NDH prostirala preko triju današnjih država. Bio sam oličenje muške ljepote, onako visok, kršnih pleća i kose crne kao ugljen prekrasne odore naše slavne vojske. Na meni je stajala kao salivena, a moje me vještine kaligrafije i liepog pisanja dovedoše u kontakt s Glavnim ustaškim stanom. Oni, su naime, tražili umietnika koji će im redizajnirati logotip i simbole Ustaškog pokreta.

Image and video hosting by TinyPic



Isticao sam se krasopisom, ali i ljepotom, pa me Glavni stan uskoro angažirao da kaligrafskom rukom ispisujem svečane povelje, koje je Poglavnik dielio zaslužnicima. Tako započe moja karijera državnog umietnika, uz plejadu starijih, glasovitijih kolega u glazbi i slikopisu. Tako na jednom primanju i upoznam potpukovnika Matačića. Maestro je već tada bio slavan kompozitor i dirigent, a Poglavnik ga je imenovao i voditeljem orkestra Zavoda za prinudni rad Stara Gradiška. Svidio sam se maestru, te nakon kraće ljubavne veze s njim, on me predade u ruke svom posilnom, nekom Gruberu, rodom iz Varaždina.

Zahvaljujući Gruberu, statirao sam u filmu Ustaška Hrvatska slavi mrtve,a tu me, na moju veliku sreću i ushit, primijeti Poglavnikov sin. Tako prijeđoh pod okrilje i zaštitu sina i oca, a kasnije i duha svetoga. Poglavniku se posebno svidjele moje stilizacije talijanskog snoplja, pa mi zapovijedi da kreiram znakovlje ustaških zdrugova.

Možda se sjećate scena iz filma „Slavlje slobode“? Onaj liepi mladić u zategnutoj uniformi, odmah iza Poglavnika - to sam vam ja! Doktor Ante me posvuda vodio sa sobom, da mu se nađem pri ruci, kao komornik i ljubavnik. Tako sam odredbom Poglavnika NDH (Vjestnik ustaške vojnice br. 4 od 5. VII 1942), odlikovan Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s grančicama hrastovog lista (br. 8-Ž.T.–1942, od 24. IV 1942), iako bojišta, praktički, nisam ni vidio. Umietnička elita NDH tada se žestoko usprotivi mojem odlikovanju, a najglasniji su bili Tagatz, Marjanović i Miletić. Mnijem, jer se njihove filmske i propagandističke zasluge nisu adekvatno honorirale. Nisam imao srdca da im kažem, da nisu ni mladi, ni liepi kao ja. Zaslijepljeni zavišću, oni i Matošev stih „dok je srdca biti će i Kroacije“ tumače na svoj uski način. Ne vide koliko srdca i liepote sam Poglavniku i našoj NDH dao baš ja! Kuriozum je, tada kao i danas, da ljudi misle da je Poglavnik mrzio sve Židove. Liepe i korisne kao ja sigurno nije! Meni je on, onako markantan i pravog muškog nosa i obrva, bio oličenjem krasote. Iako nežidovski goy, bio je krasan
gay!

A tad se, jednog nesretnog podneva, sve izokrenulo. Manikirao sam si nokte u čekaoni pred Poglavnikovim uredom, kad me ustravio jezovit glas.

- Jakob Samar, na raport! – Poglavnikov adjutant Prebeg zaderao se ispod požutjelih brkova, da sam poskočio u stolici! Neka me jezovita jeza u trenu obuzela. Prije su me u audijenciju pozivale tajnice, ljubazno i srdačno, pogledavajući ispod oka i koketno mi se smiješeći. Bile stare ili mlade, više ili manje lijepe, sve su mi udvarale. Znale su da više volim muške, te da je Poglavnik ljubomoran kao pas, ali žensko pada ničice pred ljepotom!

Zabrinuo me ton i način poziva, jer sam očekivao pohvale, nikako pokude. Upravo završih najveći projekt Ustaškog projekta ikada - redizajn oznake „U“ na odorama, reverima i na grbu. Sigurno će svi biti oduševljeni kao i ja!

Čim uđoh, dvojica me zgrabila sa svake strane, dok me Prebeg šamarao, urlajući: - Ti, zarazniče, sitnonametniče! Neće se tvoj pis i kvazi-crtaštvo rugati našim svetim simbolima! Svirat ćeš ti kod maestra Matačića u Novoj Gradiški, ili još bolje - pjevati u Jasenovcu!

I pjevao sam, istina promuklo i teško, bez prednjih zuba koje su mi razbili, odmah na ulazu u logor. Ljudi vole tlačiti one, koji su nekad bili iznad njih! Tako su me tukli na smjenu i čuvari i zatvorenici, dok me nije spasio osobno Luburić. Saznade za moj krasopis, pa me uzeo da ga podučavam pisanju. On nikom živom ne bi priznao da je nepismen, ali nekdašnjem Poglavnikovom pouzdaniku i ljubavniku je mogao. Ja sam tu tajnu u grob ponijeti trebao, brzo, ubrzo. Nu, božja me providnost nekako spasi, a kasnije sam čuo da se Maksovo pisanje popravilo u Križarima . Nakon rata je, u emigraciji, čak pisao liepe literarne sastavke i pamflete.

Nas, dvostruke dvocijevke, kako su posprdno zvali kolaboracioniste homoseksualce (moja službena otpuszna dijagnoza!) u poraću je Partija uspješno preodgojila u komsomolskom, heteroseksualnom duhu. Tak se jednog dana konačno zatekoh na slobodi.

Povukao sam se iz javnosti, ne vjerujući nikome. Sedamdeset prve su me vrbovali da im redizajniram Proljećarski pokret. Nije moja krivnja da je taj angažman propao, jer moje povezivanje tratinčica i proljeća nitko ne shvat ozbiljno, ni vizionarski. S vedrije strane, to me spasilo novog zatvora.

Odonda mirno živim, praveći figurice od papir-mašea i origamija, za tisuće japanskih turista na Jadranu. Lijepo se zaradi, a ne možeš pogriješiti s izradom. Čak ponekad pravim i papirnate svastike, no nitko se ne buni. Možda, jer su u papirnoj tehnici neprepoznatljive? Moj originalni umjetnički rad i zaštitna roze-boja jednom možda postanu avangarda. Do tada, ostaje mi mirna starost i uspomene na mladost i grandioznu NDH.

Srećom, pa nama u Herceg-Bosnu iz srca nekdašnje Nezavisne države, sadašnje mini-državice Hrvatske, često dolaze prebjezi na kraće ili dulje vrijeme. Stižu nam ugledni kardiolozi, ustavni sudci, pa čak i generali HVO i HV. Mi ih sve prigrlimo kao naše namilije, što i jesu. Kao cviet i rosu pa ih, kao kaplje vode, držimo na dlanu! Sviet voli pobjednike, nitko ne pamti pobijenike.


P.S. Kad umrem, mojom ušteđevinom platite reizdanje Rasnih zakona NDH, ali s mojim stiliziranim „U“, u šarenim bojama, s tim da svako početno „U“ mora biti roze.

PP.S. Rasni zakoni su: Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda(točka 6: Točka 6. Sličnu odredbu sadrži „Ersto Verordnung zum Reichsburgergesetz vom 14. November 1935.“ I to u čl. 7. „Der Fuhrer und Reichskanzler kann Befreiungen von den Vorschriften des Ausfuhrungverordnungen erteilen“.

Mogućnost, da se osobu sa jačim primjesama židovske krvi ili dapače čistog Židova – u najiznimnijim slučajevima prizna Arijcem, je i bioložki opravdana, jer su Židovi rasna zajednica, koja sadrži 22% primjesa arijske rasne zajednice. Kod križanja rasa i daljeg razplođivanja križanaca dolazi do svih mogućih kombinacija nasljednih činbenika. Te kombinacije nasljednih činbenika unutar rasne zajednice može najbolje predočiti sliedeći primjer: ako 20 000 bielih i 80 000 crvenih kuglica u jednoj posudi sasvim izpremiešamo i onda bez biranja vadimo po 48 kuglica (čovjek imade u svojim stanicama 48 kromosoma, t.j. onih tjelešaca, koja su nosioci nasljednih svojstava) pa tako vadimo recimo 1000 puta po 48 kuglica i svaku od ovih 1000 grupa kuglica smjestimo pred sebe na veliki stol, onda ćemo većinom naći po 40 crvenih i 8 bielih kuglica u izvađenim grupama, ali će biti i grupa sa još više crvenih i manje bielih kuglica i obratno. Moguće je dapače, da jedanput izvučemo samo 48 bielih kuglica. Ako crvene kuglice reprezentatiraju izvaneuropsku, a biele arijsku primjesu židovske rasne zajednice, onda te grupe od 48 kuglica pokazuju podjelu tih osebina kod pojedinaca unutar židovske zajednice.

Ako se stanoviti Židov ili polužidov godinama žrtvovao, trpio oskudicu u domovini ili u progonstvu i stavljao svoj život na kocku za jednu uzvišenu ideju umjesto da udobno živi i da stiče materialna dobra, onda je prošao najbolji eksperimenat, koji dokazuje, da posjeduje moralna svojstva, koja odlikuju arijsku zajednicu, da je dakle onakav pojedinac, u kojem su se u većoj količinu udružili arijski nasljedni činbenici primješani židovskoj rasnoj zajednici. Takav pojedinac odgovara grupi od 48 kuglica, koje su u posebnim sticajem bioložkih okolnosti u velikoj većini biele. On je u bioložkom smislu bar toliki Arijac, kao i onaj pojedinac, koji pored tri arijska djeda imade jednog djeda Židova i koji po ovoj zakonskoj odredbi vriedi kao punopravni Arijac.
Ne radi se dakle o pojedincu sa većim ili manjim nearijskim primjesama, koji je radio za oslobođenje hrvatskog naroda, nego o konstataciji, da je dotični pojedinac dokazao da posjeduje pretežno arijska svojstva i da po većini svojih kromosoma (nosilaca nasljednih činbenika) nalikuje čovjeku arijskog podrietla.

6.6.2009
Hajvan i insan u vječnosti

Hajvan i insan u vječnosti

U našem Brčkom nema čega nema - od insana do hajvana, a ja sam oduvijek bolje znao sa stokom, nego s ljudima. I babo mi bio derikoža, pa kad sam stasao, kuda ću, nego kod njega na nauk. Šta smeta, pošten je to po'so, bolje nego sjecikesa, a takvih je, boga mi, oduvijek bilo više.

 

Nekad se znalo kako se štavi koža. Mukotrpan i težak zanat, rad u smradu i s kiselinama što nagrizaju ruke, pa onda uštavi da ti kožu ne izjedu crvi ili moljci. A vremena se mijenjala, sve manje se koža otkupljivalo, pa naš posao propade. Onda jednog dana u radnju dođe Talijan, lovac, vukući neke ptičurine koje je lišio života, pa zatraži da mu ih prepariram, da ih ponosno može pokazivati svojima. Svi znaju da se tu treba najprvo drob izvaditi, unutra nagurati piljevine i ljepila i eto ti, brajko, preparirane životinje. Ali nije išlo glatko s očima, glavom, trebalo je to sve sačuvati od propadanja i crva. Nisam imao izbora, već prioni na knjige i uči se drugačijem poslu. Tako započe moja nova karijera, a s njom dobih i moderno ime radnje, da me strani lovci lakše nađu –taksidermist, tako. Tako se po grčki kaže za fino uređenu kožu.

 

Počeo sam s pticama, a posla bilo sve više. Bolest je to, brajko, kad ti dođu s lešinom i kažu da je žele vječno u stanu ili kući. Zaredale sve životinje, k'o iz one pjesme: zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica, divlji golub i grlica... Sve me bivalo strah šta dalje slijedi.

 

Vremenom sam se izvještio, iz Italije naručio posebne alatke - noževe, skalpele, kuke i pincete, pa sam bio u stanju i najmanjoj životinji mozak izvući na malu rupu.

 

Uskoro se oženih, ali ona nije htjela ni da čuje da posao radim po kući, nego me potjera u podrum. Nije mi bilo drago, dolje u vlazi i memli, s jednom sijalicom i propuhom na sve strane. Inače je bila duševna, ta moja žena, voljela me i brinula se za mene, samo se vremenom odaleči i više me nije puštala sebi u jastuke. Govorila je da smrt zaudara iz mojih noktiju, koliko god se ja prao i ribao četkom i sapunom. Što ću, pristadoh, nisam imao kuda. Ionako sam preumoran s posla odlazio iza ponoći na spavanje, pa vremenom prihvatih da smo kao stranci. Ono par puta što smo na početku spavali - ne prihvati se. Ona ostade jalova, a ja bez potomstva. Neka! I  to je za ljude, govorilo se u komšiluku, a mi smo pazili jedno drugo - ona me prala i ručak nosila, a ja davao pare u kuću.

 

Lovci, koji zaredaše u moju radnju, preporučivali su me drugima, pa su izdaleka, iz drugih dunjaluka dolazili da naručuju preparirane životinje. Bolest je to, kažem, ali od nečega se mora živjet. A kad već nešto radiš, treba u tom biti što bolji, pa još jače prionuh da uhvatim i zarobim za vječnost život u lešini bez života. Neki mi više nisu ni donosili ubijene životinje. Pismom bi naručivali vrstu, oblik i još dodavali žele li da životinja izgleda veselo, opako, ljuto ili baš kao da se sprema na skok. Sâm ih počeh loviti i ubijati, znajući gdje treba pucati, zarezati, kako nožem ispustiti dušu, a da ne oštetim kožu izvana. Nije da sam uživao, ali nisam ni brinuo što ubijam po narudžbi za malo para.

 

Solio sam ih, stavljao u glikol i etanol, vadio drob i umetao plastelin i klikere umjesto očiju. Moglo bi se reći, da sam tim životinjama davao vječni život, da dalje traju uz ljubav i brigu bogataša i njihovih nasljednika generacijama. Bogohulno je reći, ali jesam - od života sam preko smrti stvarao novi život u vječnosti.

 

Para je bivalo sve više, ali nije to bilo najvažnije. Želio sam biti još bolji u svojem poslu, pa sam noćima proučavao knjige i zapise iz medicine i biologije. U knjižnici su me s čuđenjem gledali kad sam uzimao knjige o kiparima i njihovim skulpturama. Tražio sam kako u glini uloviti pokret, kako učvrstiti kičmu i rebra, da zvijeri koje oživljavam budu savršene.

 

Od običnog deranja kože i štavljenja, postadoh i drvodjelja i kipar i  umjetnik. Jednog mi dana iz Amerike stigoše specijalni alati  - tanka kašika za mozak, otvarač ušnih kanala i zakrivljene makaze, pa sam mogao početi s krupnijim zvijerima.

 

A onda, jedne noći, užas! Baš sam preparirao medvjeda što ga naruči mletački trgovac, kad me snađe nesreća. Dok sam jednu ruku držao u utrobi zvijeri, snažno zarezah skalpelom duboko, do kosti. Nisam mogao ni vrisnuti, samo sam s nevjericom gledao, kako iz lešine kulja tamna, skoro crna krv. Sve je u meni vrištalo, ali vani ni jauka da izađe.

 

Ode mi ruka, doktori jedva spasiše batrljak, a s mojim je poslom sve bilo gotovo. Za savršenstvo u vječnosti treba barem deset prstiju, a ne kljakavi invalid, što ni pticu više ne mogu sašiti, pa to ti je.

 

Životarimo žena i ja, snalazimo se kako znamo i umijemo. Ona se zaposli kao čistačica u bolnici - smilovali joj se, dok me posjećivala svaki dan, a i svidjela im se njezina briga. Nije bilo dana da nije pomela po sobi, pa i hodnik, kad bi spazila da je prljav. I tako, dok dlanom o dlan, prođe deset godina, kad i ona pade u krevet. Penziju dobila, pa smo nekako gurali dalje od tih para. Ja se jednoruk potucao posvuda. Ničega da se prihvatim pravo, a i kako ću, bez desnice. Ona za to vrijeme kopnila u postelji, sušila se, žutila, dok je jednog jutra ne zatekoh  hladnu i ukočenu.

 

Kad su suze presušile, uzeh iglu i konac i sađoh još jednom, zadnji put u podrum. Teško je s batrljkom, ali moram nekako.

 

Sad oboje po cijele dane sjedimo u zamračenoj sobi. Ja do vrata, a ona u jedinoj fotelji, uz peć. Odsjaj vatre na upalim obrazima daje joj nezemaljski sjaj, pa žuto lice još jače sja  blagošću i razumijevanjem. Smiješi mi se stalno. Sjednem do nje pa razgovaramo kao nikad prije. Jedino poštar, kad jednom mjesečno donese penziju, odmahuje glavom i kaže da ona stalno šuti i previše spava.

 

5.6.2009
Put u središte piramide u Visokom

Put u središte piramide u Visokom

Image and video hosting by TinyPic
Tog sunčanog jutra žurio sam na posao, uzalud tražeći ključeve od auta. Kasnim, kao i obično, pa žustro premećem papire i jeftina penkala po džepovima. Pronalazim sve od jučer, jer Bog slučajnosti opet se igra skrivača pod motom: izgubljeno- uzalud pronađeno. Srećom, nisam od onih koji u svemu traže i nalaze znakove. Slabo obraćam pažnju na sve, osim u retrospektivi, kad je već prekasno.

Vani je divan, topao dan, kad se i najcrnje misli tope na asfaltu, a želja za bijegom od grada i dosade uredskog posla uporna. Ipak, pobuna se dešava samo kao apstraktna, nikad realizirana želja. Svjedoče o tome rijeke zaposlenih, koje jutrom, baš kao i ja, odlažu u zakutke mozga maštanja o bijegu, prije nego zakorače u svoje kaznionice poluotvorenog tipa. Redovnim odlaskom na posao mi pripadamo, socijaliziramo se i prihvaćamo društvo koje nas hrani, a koje zauzvrat traži jednu jedinu stvar - da ne propitujemo smisao svakodnevice od devet do pet. Kako bi maleni kotačići mogli spoznati grandioznost i magnitudu šire slike, Plana koji svemir ima za sve nas?

Sjeo sam u auto, a tijelo usvojenim refleksima i radnjama upravlja vozilom prema centru grada, gdje su uredi. Kunem se da ne znam kako sam se našao na autoputu, niti koliko dugo sam vozio. Znam samo da se odjednom, iznenada, uz cestu pojavila tabla carine i graničnog prijelaza s Bosnom. Nitko me nije zaustavio, niti tražio dokumente. Policajac mi je samo mahnuo da prođem, a ja sam se po prvi puta u životu nasmiješio uniformiranom licu. Jesam li spomenuo da ne podnosim policajce, čuvare i vojnike, sve koji me podsjećaju kako i sam poslušno izvršavam zapovijedi i naredbe? Već nakon par kilometara vožnje, osjetio sam potrebu da otvorim sve prozore na autu i odvrnem radio do daske. Tako se nisam vozio već godinama.

Zadnja sjećanja na Bosnu sežu daleko, u toplo djetinjstvo i put vlakom preko bosanskih gudura do mora, česta zaustavljanja i srdačne suputnike, pečene piliće, feferone u tegli i očevu bocu rakije, kojom bi nudio baš sve u kupeu. Ponekad bi ponudio čak i mene, gledajući me ozbiljno ispod oka, kad da čeka da posegnem za bocom i tako padnem na njegovom ispitu.

Olabavio sam čvor na kravati, podvinuo rukave na košulji i raskopčao je nemarno. Još samo nedostaje ona rakija iz vlaka, da se konačno opustim i osjetim slobodnim i odraslim. Umjesto nje, u vrelini koja je izbijala iz asfalta zatreperile su figure autostopera uz cestu. Impulzivno sam donio odluku i počeo kočiti. Obično ne stajem stoperima, velika je odgovornost primiti neznanca u auto. Često sam slušao urbane legende o pljačkašima koji se od mirnih putnika pretvore u najgore noćne more lakovjernih vozača.

Žena, koja je ušla, pružila je ruku i rekla jednostavno: - Senada!

Sjela je na suvozačko sjedalo i počela tražiti muziku na radiju, dok se njezin suputnik nije ni predstavio. Šutio je pozadi i samo su nam se pogledi povremeno sretali u retrovizoru.

- Idemo u piramide u Visokom!- Senada se nagnula prema meni, povjerljivo šapćući, oslonivši se rukom na moje koljeno. Bilo je to spontano i potpuno bezazleno, siguran sam, ali mi je grlo odjednom bilo suho, a dlanovi znojni u trenu.

Kosa joj miriše na šumske proplanke i pokošene livade kad zapeče sunce, onako, kako se sjećam iz mladosti, dok sam još odlazio na selo godinama prije. Znam po današnjim mirisima žena po tramvajima i gradskoj vrevi, koje mirišu na parfeme, šampone protiv peruti i kreme za dnevnu vlagu lica.

Povremeno je pogledam iskosa, nabrzinu, trudeći se da ona ne primijeti kako zurim. Na njenom licu tražim znakove otkud i zašto je u mojem autu, na putu prema Visokom. Tražim odgovor na pitanje, kako ne zna da su piramide izmišljene, reklamni trik nekog vještog trgovca suvenirima?

Cesta na putu za Visoko poluprazna je, a prati je vijugava zmija od mutne rijeke, dok se obala bijeli od tisuća plastičnih vrećica, istrganih na komadiće vjetrom i vodenim bujicama. Bijele plastične pahulje, obješene na vodeno raslinje uz rijeku, podrhtavaju i plešu na povjetarcu, pa rijeka izgleda romantičnije nego li je u stvarnosti.

- Ono iza mi je muž, ne obaziri se!- Senada golom, oblom rukom popravlja kosu, a meni oduševljenje splašnjava kao iglom probušen balon. Muškarac vidljivo stariji od nje, naboran i šutljiv. Tko zna zašto jobovski strpljivo podnosi njezino otvoreno koketiranje s neznancem, sa mnom, ali ne pitam se niti čudim, njima ni sebi, tek neočekivanom putovanju koje se odmata pred našim očima.

Kao mladić sam jednom boravio u blizini egipatskih piramida u Gizi. Pamtim dodire glatkog kamena Velike piramide, klaustrofobiju uskog kamenog tunela do vrha, priče o podzemlju prepunom tajnih prolaza i dvorana, te legende o nezemaljskom porijeklu tih veličanstvenih građevina. Možda zato nisam fasciniran neuglednim, zelenim humcima kod Visokog koji, istina, imaju neku pravilnost u strmini i kosinom donekle podsjete na strukturu piramida. Ali, prije će biti da se radi o igri prirode, zgodno sličnih stijena kojima dolina obiluje. Nema tu misterije, osim za istinske zaljubljenike u taj lijepi kraj, koji bi silom da im cijeli svijet prizna ljepotu i jedinstvenost.

Senada se nagnula kroz otvoreni prozor, rukuje se i zahvaljuje što sam ih povezao. Kuda ću ja, pita. Slegnem ramenima, jer uistinu ne znam. Čini se, da put putuje mene, a ne ja njega.

- Hajde s nama! Ionako ti još nismo rekli zašto idemo u te piramide – ona preuzima komandu i pokazuje rukom gdje da parkiram. Njezin muž i ja se konačno gledamo u oči i na tren mi se učini kako u njegovim očima vidim iskrice. Možda razumijevanja, prepoznavanja sudbine, kakva je i njegova? Nas dvojica smo figure u rukama žene koja ima plan i cilj i odlučno nas vodi prema njemu.

Rekao bih joj da se ne kaže 'u piramide', ali takva mi sitničavost ovdje zvuči neumjesno. Inače sam sklon automatskom i mahinalnom ispravljanju govornika, bez neke zle namjere, prosto, takva je priroda mojeg posla lektora u državnoj izdavačkoj kući, koja tiska nepotrebne knjige. Točnije, rječnike, enciklopedije i monografije zaslužnika, koje nitko ne kupuje, niti čita. Moj posao ima smisla samo ako su te knjige, mrtvorođenčad, barem lijepa i pravilna u svojoj strukturi i gramatici, kad već nemaju svrhe postojanja.

Senada korača ispred nas, odlučno grabeći uzbrdo. U jednom trenutku zastaje, izuva se i bosa nastavlja uspon prema vrhu 'piramide' - zelenog brda bez ikakvog raslinja, osim gustih busena trave.

Na vrhu nas je dočekao kameni plato, s ostacima srednjevjekovnih ruina. Uz kamene gromade, travnati teret je uleknut i osim otisaka brojnih znatiželjnika, drugih tragova ne vidimo. Sunce je već bilo na zalazu, kad se Senadin muž okrenuo i počeo silaziti niz strminu. Očito je među njima postojao neki prešutni dogovor, jer ga je ispratila dugim pogledom bez pozdrava.

Nisam se iznenadio kad me Senada uzela za ruku i povukla na sebe. Iznad nas je bila tamna večer, ali kad sam sklopio oči i prepustio se njezinim rukama, prvi su bljeskovi zaparali nebo. Jasno sam vidio široki snop svjetla, koji je suknuo kao plamen ravno na nas, a zatim se počeo odbijati od okolnih vrhova piramida, dok je niz četiri savršene stranice žive piramide potekla magma. Tlo ispod nas u kovitlacima se topilo i propadalo u splet podzemnih tunela, a s horizonta se spuštala spirala od plamena. Kao vulkanske rijeke svjetlost je gmizala, rastačući travnati pokrov i ilovaču pod nama. U podzemlju su posvuda bili prolazi, oslikani jarkim slikama i nerazumljivim simbolima.

- Sad znaš zašto smo morali u piramide - Senada mi šapće na uho, a njezin me rašljasti jezik škaklja, obavija kao bršljan po cijelom tijelu. Ona je drevna zmija i zmaj, a ja tek obični ključ piramide.

Više nismo na planini. Dok se kroz zvjezdana vrata, kao rastaljena svjetlost, zgušnjavamo u crnilo koje treperi i svjetluca na rubovima, naše su kosti plazma i helij. A onda se u trenu rasplinemo u prah i padamo po Visokom.
----

S novim jutrom je transformacija završena. Neveliko brdo je neuvjerljiva i neugledna travnata formacija, koja dočekuje putnike na ulazu u dolinu. Piramida u Visokom ih čeka, kao bogomoljka što satima bez pokreta vreba svoj plijen. A kad joj se približe, u običnoj će prašini na cipelama jasno prepoznati zvjezdani prah.
Image and video hosting by TinyPic
11.2.2009
Perú, post scriptum
Gloria Estefan na Machu Picchu (Hoy/Wrapped)

Za vrijeme mog boravka na Machu Picchu, Gloria i ja smo se mimoišli. Sažalila se što mi je kamera stara i slike Machu Picchua loše, pa je, samo za mene, snimila spot- veliki hit Hoy (Wrapped) na mjestu, gdje sam ja bio, gdje sam je čekao.... Nedavno mi je pisala, zvala me da dođem u Miami, a ja nju u Habanu- nije išlo. Sad oboje sa sjetom mislimo na Machu Picchu.

Tengo marcado en el pecho
todos los días que el tiempo
no me dejó estar aquí
Tengo una fe que madura
que va conmigo y me cura
desde que te conocí
Tengo una huella perdida
entre tu sombra y la mía
que no me deja mentir
Soy una moneda en la fuente
tú mi deseo pendiente
mis ganas de revivir
Tengo una mańana constante
y una acuarela esperando
verte pintado de azul
Tengo tu amor y tu suerte
y un caminito empinado
Tengo el mar del otro lado
Tú eres mi norte y mi sur
Hoy voy a verte de nuevo
Voy a envolverme en tu ropa
Susurrame en tu silencio
cuando me veas llegar

Hoy voy a verte de nuevo
Voy a alegrar tu tristeza
Vamos a hacer una fiesta
pa' que este amor crezca más
Tengo una frase colgada
entre mi boca y mi almohada
que me desnuda ante ti
Tengo una playa y un pueblo
que me acompańan de noche
cuando no estas junto a mí
-------------- o------------
Svaki je dan ožiljak na grudima
kad ne mogu biti s tobom
nada stari  i drži me
liječi me otkad sam te upoznala
moje stope nestaju  između
tvoje sjenke i moje
i zato ne mogu lagati
ja sam novčić u fontani
ti si mi neispunjena želja
da se vratim u život
moje je jutro isto
kao akvarel što se nada
tebi obojenoj u plavo
imam tvoju ljubav i tvoju sreću
i tvoju strmu stazu
i more na drugoj strani
ti si moj sjever i jug
danas ću te vidjeti opet
obući tvoju košulju
šaputati u tvojoj šutnji
dok me gledaš kako stižem

danas ću te vidjeti opet
razveseliti tvoju tugu
slaviti ljubav da raste
moje će neizgovorene riječi
lebdjeti između jastuka i usta
i  razgolititi pred tobom
u noći sam more i planina
dok ležiš uz mene  ti


PS. Opuštenija, salsa-verzija Hoy (wrapped)

PPS. Za sve strpljive, za nagradu što su izdržali Gloriju na kraju, evo odličnog videa „National Geographica“, koji završava zloslutno- sve veći broj posjeta ovom svjetskom čudu i starom magnetnom centru Zemlje možda će skriviti uništenje grada, koji je bio 'izgubljen' više od 500 godina.
National Geographic: Machu Picchu
4.2.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Otok Taquile, jezero Titicaca

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Otok Taquile, jezero Titicaca

Nakon plutajućih otoka, krećemo prema pučini. Teško je zamisliti da naš brod vozi po jezeru, jer sve oko nas izgleda, djeluje i miriše kao more. Uostalom, veličina (cca 200km) i dubina (do 280m), te neki poveći otoci na pučini lako zavaraju.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Nakon sat i pol vožnje pristajemo uz jedan od većih otoka, Isla Taquile. Tu je previđen i ručak u kući jedne indijanske obitelji. Nadam se da na pučini ne nude gigantske žabe od 3kg, kakve su na ponudi uz obalu, u močvarnom područjunono

Image and video hosting by TinyPic

Otok Taquile prilično je velik i na njemu živi oko 350 obitelji u selu na vrhu otoka. Tu je vrijeme stalo u vremenima Inka u svakom mogućem smislu. Svi ovdje žive u skladu sa strogim zakonima carstva Inka - ne laži, ne ukradi, ne budi besposlen... Kuće nemaju brava niti ključeva, a od Srednjeg vijeka ne pamte se zločini, niti prijestupi. Nekad bi rijetke prijestupnike čekala najteža kazna-izopćenje i protjerivanje, što je značilo ne samo tešku moralnu osudu, već je egzil značio i sigurno smrt bez hrane i vode.

I danas je tako. Ipak, odnedavno su obitelji u najbolju prostoriju kuće počeli stavljati brave, u skladu sa željama turista koji požele boraviti par dana u ovom prirodnom vremeplovu. Stranci nikako ne mogu bez zaključavanja i teško se navikavaju da im domaćini ulaze u sobu kad požele.

Uspinjemo se strmom kamenitom stazom. Na zidiću djevojčica prodaje rukotvorine - nakit i pletenu robu. Ne nudi, niti nagovara, samo pokazuje rukom i stidljivo se smiješi.

Na strmoj padini pase jedina krava i nešto ovaca. Na otoku nema puno vegetacije ni hrane, pa niti puno domaćih životinja.

Image and video hosting by TinyPic

Iako limeni krov nije praktičan jer se od krupnih kapi kiše čuje nesnosna lupnjava, imati limeni krov stvar je prestiža, ne samo (od)sjaja na suncu!

Image and video hosting by TinyPic

Na cijelom otoku vidio sam samo ovu kravu, pa zaključujem kad je cijela Tuzla jednu kozu muzla, što ne bi potomci Inka, koji rado sve dijele.

Image and video hosting by TinyPic

Ono što Jadran,. Mediteran, Europa nemaju, pa čak ni cijela sjeverna hemisfera (navodno raste uglavnom u Australiji) ima na otoku Taqwuile na jezeru Titicaca, na 3,8 km nad morem - stabla eukaliptusa:

Image and video hosting by TinyPic

Dok se odmaramo na pola puta do vrha, promatram jezero/'more'- zar nije kao Mediteran (kakvog više nema)?

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Otočani su živopisni, kao i njihova odjeća- teška, šarena, sa ešarpom i širokim pojasom za muškarce, kape s kićankama, visokim vunenim larapama. Sliče Grcima na Krfu, Lefkasu, Kefaloniji.....dobro, možda i Zakintosunut Žene, sukladno toj teoriji, također: sve, čak i djevojčice, glava pokrivenih crnim maramama, nevezane, kao pokrov.... Neugodno mi je i ovdje ljude slikati u face, kao muzejske eksponate, pa prilažem vjerne prikaze skinute odnekuda (nije autor-pojedinac).

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Starac (na fotografiji ispod, on je zaštitni znak Taquilea i u svim brošurama), sjedi za ručkom blizu mene. Odsutno grabi smežuranom pocrnjelom rukom u šarenu, pletenu torbicu, sličnu našim ličkima, pa iz nje suho lišće koke. Napravi smotuljak, pa žvaće, a onda nožićem odreže komadić stvrdnutog pepela (spaljeno korijenje biljaka) i dodaje u zelenu masu u ustima- pepeo, navodno, pojačava okus i djelovanje koke.

Image and video hosting by TinyPic

Idemo prema prašnjavom dvorištu od skorenog blata sa postavljenim drvenim stolovima i klupama. Tu ćemo ručati, na tradicionalni način. Istina, domaću hranu, ali ne i skromni ručak kakav jedu domaćini, jer tu hrane uvijek nedostaje. Juha od povrća, jezerska riba, puno neobičnih, ljutkastih začina i palačinke od kukuruznog brašna i lokalno pivo. Istina, platili smo, ali nelagodno je jesti, dok djeca iz prikrajka motre bogate strance u gozbi.

Nakon ručka, jedan od starijih muškaraca pravi prezentaciju kako se na otoku spravlja prirodni deterdžent za pranje rublja. U posudu stavlja naramak domaćih trava zelene boje, koje gnječi kamenim avanom, a onda dugo i energično mijesi. Pomalo se stvara zelena pjena, a on dodaje vodu i sve presipa u veliki lavor, te stavlja prljavi stoljnjak. Voda pozeleni, pa se užasno zapjeni, a nakon par ispiranja tkanina je bijela -bijela, kao iz reklame za vanish! It's vanished, gone in 60 secondsnut Žene iz grupe oduševljeno plješću, a jedna traži recept. Sjedim malo dalje od nje, pa ne čujem treba li recept za muškarca ili za ovaj prirodni deterdžent?

Da ponovim, muškarci ovdje kuhaju, peru i pletu, tj. kukičaju. I to vrlo vješto! Možda zato izgledaju tako ispijeno, osušeno i mnogo starije od svojih godina, tko zna?

Prije odlaska na brod, jedan od domaćina pokazuje nam bijeli cvijet kaktusa i objašnjava, kako se radi o halucinogenu- meskalinu. Dobre strane su mu kratkrotrajni flashback i osjećaj kaleidoskopa boja, a o lošima nismo htjeli slušati.zubo Ionako taj jedini cvijet uz kuću nismo smjeli ubrati, pa onda nema veze. slično je bilo i sa slikanjem- nije dosta što sam ga zumirao kamerom, pa bi dodatno snimanje fotoaparatom stvarno pobudilo zanimanje u grupi za moju ljubav prema cvijeću. A samo sam se divio ogromnom bijelom cvijetu, časna pionirska! Evo kako izgleda u wikipediji (moj je bio veći i ljepšizubo)
Image and video hosting by TinyPic

Vratili smo se u Puno, a brod kontroliraju iz Obalne straže:
Image and video hosting by TinyPic

Update: par dana nakon našeg povratka, u Hrvatskoj su ulovili bračni par s povelikom pošijkom kokaina u dolasku iz Perua (ovog novog 'lap(t)ala', koji je uvezao pola tone kokaina, al iz Afrike, ne spominjem/orofl)
Zašto ljudima nije dovoljna čokolada? Dobro, tko mora, može i duhan, liberalan samsmokin

Mašemo otočanima i idemo prema pučini. Tamo, na horizontu, vide se planinski lanci u Boliviji, napregnite oči!

Image and video hosting by TinyPic

Brummmm, brummmm... Moj mladi suputnik i ja sjedimo na krmi, uz mornara koji spava sa slušalicama na ušima, dok mi upijamo vodeno prostranstvo, sunce i plavetnilo vode.

Image and video hosting by TinyPic

Epilog:

Sutradan smo se iz Puna uputili busom do Juliace, kako bismo odatle uhvatili avion za Limu, pa Madrid, pa Genevu, pa Zagreb... U prvom mjestašcu iza Puna vodič pokazuje ograđeni zatvor, gdje i dan-danas kaznu služe vođe maoističko-lenjinističkog pokreta Sendero Luminoso. Oni su se 1980-tih (do 1990-tih) borili protiv terora bogataša, korumpiranih amerikanofila i Vlade SAD - koji su držali domaće stanovništvo u ropskom odnosu - otimanjem turista. Suosjećam s njihovim ciljevima, ali sretan sam što su danas ceste sigurne. Da su bili pametniji, trebali su.....



3.2.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Puno (3827m n.m.) i jezero Titicaca

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Puno (3827m n.m.) i jezero Titicaca

Nakon deset sati vožnje vlakom preko Anda, u sumrak stižemo u Puno, najveći peruanski grad na obali čuvenog jezera Titicaca. Grad ima oko 80.000 stanovnika, a poznat je prvenstveno kao ulazna vrata jezera, te folklorni centar Perúa.

Na karti, Puno je u jugoistočnom dijelu države, na vodenoj granici s Bolivijom, s kojom dijeli jezero Titicaca u omjeru 60:40, koje je najveće/najviše plovno jezero na svijetu i najveće jezero Južne Amerike. Kažu da ono drugo veliko, Maracaibo u Venezueli, nije pravo jezero, jer je spojeno s Atlantikom.

Image and video hosting by TinyPic

Noć je brzo pala i već nas po mrklom mraku voze do hotela 'Jose Antonio Puno'. Hotel je nov i smješten na par metara od obale, s vlastitim drvenim pristaništem. Svuda su uokolo tisuće svjetala, čak i površina jezera mutno sjaji. Noći su prilično hladne, ali nas uvjeravaju da ćemo se sutra, na izletu po jezeru, kuhati od vrućine.

Na recepciji saznajem da smo s vremenom dolaska u Puno promašili. Velike su poklade u studenom, pa onda u veljači. Festival La Diablada baš je vražji, jer po vjerovanju Indiosa, proslave trebaju umiriti drevne duhove jezera, koji vrebaju u dubinama.

Ujutro, prije doručka, šetam drvenim pristaništem. Uz močvarni dio jezera udomaćile su se ptice, patke i flamingosi.

Image and video hosting by TinyPic
(hotel)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
(močvarna obala)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Za razliku Cusca koji datira još od Srednjeg vijeka, Puno je relativno mlad, kojeg su španjolski okupatori osnovali početkom 19.st. prvenstveno zbog eksploatacije srebra iz obližnjih rudnika Laykakota.

Nemam posebnih dojmova iz samog grada, niti nekih spektakularnih slika. Za boravak u Punu potrebna je, osim dekice za noć, i adaptacija na visoku nadmorsku visinu, ali tu smo muku već prošli. Ulice su šarene, a glavni je trg, pogađate, opet Trg oružja, Plaza de armas.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Novine su tih dana bile pune skandala, korupcije i preljuba, ali ja sam, baš kao i ova Indijanka, samo gledao naslove i slike:

Image and video hosting by TinyPic

Konačno smo krenuli na samo jezero. Titicaca je u mnogo čemu najveće, a svakako najpoznatije jezero na svijetu: površine od 8.500 kv.km, dugačko dvjestotinjak kilometara, najveće dubine 284 metra/prosječne 135m; u njega se ulijeva 5 rijeka i voda otopljenih glečera.

Prva velika atrakcija Titicace su 40-tak umjetnih, plutajućih jezera, na kojima žive pripadnici naroda Uros.

Image and video hosting by TinyPic

Legenda kaže, da su u Srednjem vijeku Inke, osvajajući područja Anda, došli i do Velikog jezera, gdje su zatekli miroljubive Urose. Kako su Inke bile veliki ratnici, dobro organizirani u svojim osvajačkim pohodima diljem Južne Amerike, sve pokorene narode aktivno su uključivali u svoje nove osvajačke pohode, slično Rimskom carstvu. Inkama su svi pokoreni narodi morali plaćati poreze, čak i njihovi najsiromašniji podanici, Urosi. Kako nisu imali baš ništa vrijedno, legenda kaže da su ih Inke tjerali da u posude skupljaju uši iz kose i tako barem plate simboličan porez.

Urosi su, s druge strane, bili (i dan-danas jesu) miroljubivi ribari i zemljoradnici, bez talenta za ratovanje, pa su bježeći pred Inkama, sagradili od plutajućeg korijenja i trske improvizirane ploveće otoke za bijeg. Na njima su -prema legendi- pobjegli daleko od obale. Tradicija plutajućih jezera i života na njima održala se do danas. Zanimljivo, ali Urosi govore Quechua jezikom i danas su atrakcija kako strancima-turistima, tako pomalo i domaćima. Na obalu dolaze zbog liječnika i kupnje neophodnih namirnica, ali uglavnom žive od ribe i prodaje suvenira, pletenih od trstike.

Image and video hosting by TinyPic

Jezera plutaju na debelom sloju istrulog korijenja trske, koje za sebe veže sloj zemlje; kad korijen, vezan za dno jezera istruli do kraja, sloj zemlje sa korijenjem odvaja se od dna i počinje plutati. Urosi na taj sloj svakih tjedan dana stavljaju nove, svježe odrezane snopove trske, koju polažu u cik-cak, pletući novu, suhu podlogu po kojoj hodaju.

Image and video hosting by TinyPic

Od trske se radi sve: kuće, 'tlo', kreveti; od trstike se plete obuća, odjeća, suveniri...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Na trsci se i kuha, s otvorenim ložištem, pa treba jako paziti da se od kuhanja ne zapali kuća, dvorište i cijeli otočić.

Image and video hosting by TinyPic

Na otocima su i mini-ribnjaci:
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Mene su čamci, koje Urosi pletu od trstike, podsjetili na lijeno klizanje felucca po Nilu, a i oblici imaju sličnosti sa staroegipatskima, čak i sa "Ra II" Thora Heyerdahla.

Image and video hosting by TinyPic

Još samo da snimim i domaćine na otoku:
Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A onda nastavljamo premo udaljenim prirodnim otocima na pučini- prema otocima Taquile i otocima Sunca i Mjeseca- Isla de sol i Isla de la luna. To će biti u zadnjem, posljednjem i konačnom nastavku.


1.2.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Vlakom preko Anda

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Vlakom preko Anda

Završni su dani naše dvotjedne avanture u Perú. Krećemo na desetosatni put panoramskim vlakom preko Anda, na relaciji Cusco-Puno, na obali jezera Titicaca.
Image and video hosting by TinyPic

Unutrašnjost vlaka je luksuzna- fotelje i stolići sa starinskim lampama i abažurima, žućkasta pozlata i štih iz Orient Expressa Agathe Christie.
Image and video hosting by TinyPic

Ali, pravo je otkriće zadnji vagon u staklu, otvoren na kraju, samo sa željeznom ogradicom iza koje odmiču željeznički pragovi i pruga, kroz beskrajne doline koje se smjenjuju.
Image and video hosting by TinyPic

Vizure su različite, svaka na svoj način posebna. Visko vrhovi pod snijegom, ravnice i prostranstva kao u pampama, sela i gradovi kao sa starinskih razglednica, pa pustoš koju tek oživljavaju raštrkana stada ovaca, ljama i alpaka. Nema previše priče. Većinu vremena provodimo u zadnjem vagonu, upijajući prizore.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Povremeno prolazimo pokraj sela i rijetkih gradova. Ljudi i građevine ovdje su fascinantni u svojoj jednostavnosti. Čujem komentare o velikoj bijedi i siromaštvu, ali ja ih tako ne doživljavam.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Snježni vrhovi sad su veoma blizu, znači da smo na većim visinama.
Image and video hosting by TinyPic

Konačno stajemo na najvišoj točki od 4,5 km nadmorske visine.Pogled je spektakularan.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Smjenjuju se boje i brda.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Na kratko vrijeme ostavljamo brda i doline i usmjeravamo pažnju na događanja u vlaku, gdje se smjenjuju nastupi folklornih grupa s modnom revijom za žene (džemperi, šalovi, majice) i muškarce (dvije prekrasne manekenke, koje se nabrzinu presvlače iza paravana).

Image and video hosting by TinyPic

A onda, poslije još jednog koktela, vraćamo se oblacima i planinama, da nam ne promakne još neka zanimljiva vizura.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Tuga ravnica zarobljenih neprekinutim planinskim lancima, prolazi tek kad pruga presiječe još neki gradić.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ostaje nam najveći industrijski grad Anda, Juliaca, na 3820 m n.m. toliko velik, da je i buvljak ogroman i širi se duž pruge, pa i na samim tračnicama. Vlak ipak ovuda ne prolazi tako često.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Dok vlak gmizi kroz gomilu koja se ne odmiče, a onda i konačno zaustavlja, pogledi domorodaca prema novovjekim okupatorima- bogatim turistima koji prolaze u svom pozlaćenom vlaku- idu u rasponu od posvemašnje ravnodušnosti, do otvorenog animoziteta. Fuck you, gringo! piše na čelu nekoliko ljutitih trgovaca, kojima vlak rastjeruje kupce.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Srećom, osjećaj nelagode uguši osmijeh dječaka i mahanje žena. Odmahujemo im, kao Phileas Fogg iz svog balona na putu oko svijeta, a vlak se konačno probije i udaljava.

Image and video hosting by TinyPic

Vlak grabi prema našem konačnom odredištu. Nema još puno mjesta i gradića, kroz koje ćemo proći do Puna na obali velikog jezera.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Konačno, nakon deset sati vožnje preko dolina, rijeka, planinskih prijevoja, pampi i velikih ravnica- približavamo se močvarnom području. To je prvi znak velikog jezera Titicaca, koje je pred nama.

Image and video hosting by TinyPic

Nad močvaru se brzo spušta noć.

Image and video hosting by TinyPic

29.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Wayna Picchu (Mladi vrh)

 Prije odlaska autobusom s grupom (zbog glupog ručka), ranije nego što bih želio, pitam lokalnog vodiča za posjet mlađem bratu najpoznatije planine Južne Amerike- Wayna Picchu. To je onaj niži, prepoznatljivi vrh na svim razglednicama i vizurama, koji se uzdiže uz Zabranjeni grad Inka.

Nažalost, od konca 2006. tamo je ograničen broj posjeta, ili bolje reći -uspona, koji je izuzetno strm i opasan, a uska staza nedovoljna za mimoilaženje. Sukladno tome, dnevni su usponi ograničeni na 400 penjača u 2 grupe -rano ujutro i u podne. Sve posjetioce prebrojavaju i zapisuju na ulasku na stazu, baš kao i na povratku, kad čuvar radio-vezom javlja broj preostalih penjača.

Osim nas dvojice mladića, ostatak grupe nije zainteresiran za ponovni dolazak sutra. Ruine su vidjeli i obišli, pa ih ne zanima ponavljanje gradiva. Ja bih, s druge strane, ovdje dolazio svaki dan!. Kako sutra imamo pola slobodnog dana u Aguas Calientes, neću ih protraćiti na odmaranje. Na recepciji Bojanu i meni nude ranojutarnji obilazak prirode i promatranje ptica uz stručnog vodiča. S veseljem prihvaćamo, pa naručujemo buđenje u 5h ujutro. Kad se mora, kao sada, može se doručkovati i tako perverzno rano! Na dogovorenom mjestu, odmah uz rijeku, čeka nas hotelski vodič - simpatična djevojka, naoružana dalekozorima i katalogom s karakteristikama i slikama desetaka vrsta ptica ovog kraja. Uz nas dvojicu, tu je i mladi američki par, dovoljno radoznao da se odrekne duljeg spavanja.

Atrakcije koje se nude, kao na pladnju, skoro su nevidljive užurbanim grupama i nestrpljivim vodičima, fokusiranima da 'odrade' još jedan uspon, ispričaju statistiku i grupu sretno vrate u udobnost hotela. Ova naša grupica od tek 4 osobe za promatranje ptica odjednom upada u drugačiji protok vremena. Tu je sve usporeno i vidljivo oku tek kad se umirimo, zašutimo i počnemo pozorno promatrati sve oko sebe.

Ptice su najuočljivije i najbrojnije: endemski peruanski
cock-of-the rock pjegaste papige i još brojne druge, kojima sam odmah zaboravio ime. Kad nam se oči priviknu, a vid izoštri, uočavamo i ostatak prirodnih ljepota: raslinje, stabla, orhideje, insekte i leptire, te konačno- najljepša bića s krilima: kolibrije! Njih ovdje ima 19 različitih vrsta, uglavnom veličine palca. Mašu krilima tako brzo (80-tak puta u sekundi!!!), da vidite samo vrtlog zraka oko njih i čini se, kao da lebde na mjestu. Posvuda na stablima su pribijene cijele banane za privlačenje ptica, a hranilice za kolibrije (bočice jako zašećerenog soka, okrenute naopako) omogućavaju turistima susret izbliza.

Kolibri su autohtone ptičje vrste Srednje i Južne Amerike, a u Andama, posebno ovdje oko Machu Picchua, ima ih najviše različitih vrsta.

Image and video hosting by TinyPic

Domorodačko stanovništvo oduvijek ih je smatralo svetim pticama, slično Aztecima. U predjelu pustinje Nazca, sjeverno odavde (čuveni crteži 'svemiraca', navodno iz vremena 200 god. p.n.e.) Nazca crtež uglavnom sliči pavijanu ogromnog repa, kako drži kolibrije u rukama.

Uglavnom, kolibri jako kratko žive - prebrzo mašu krilima, prebrzo im kucaju srca (a kako su najmanji, sigurno stalno žive u strahu-moja verzija istine o kratkom životu!), pa završavamo bird-watching seansu i jurimo prema Machu Picchu- opet.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Prošli smo ruine i dolazimo do ulaska na stazu za Mladi vrh, Wayna Picchu. Radi se o jako strmom usponu, mjestimice kozjim stazama i čuvar na ulazu nas zaustavlja- 400 uspona za taj dan već je prodano. I to jučer!!! Pokvarenjaci nam nisu rekli još jučer, ovako smo dolazili uzalud. Dobro, nije uzalud, jer cijeli kompleks je uistinu mističan, a kad razgrnemo izmaglicu, otkrivamo nove stotine detalja koje smo propustili s grupom.

Na visini od 2.720m n na vrhu Wayna Picchua, na luđački strmoj kosini, ostaci su hrama u kojem su obitavali vrhovni svećenik i posvećene djevice za .... Mmmm! Navodno su prije svitanja silazili niz strminu do Machu Picchua, da svečano pozdrave rađanje Sunca i novog dana. Dobro, to nizbrdo još ide, ali povratak je morao biti iscrpljujući, opasnom i skliskom stazicom bez rukohvata.

Image and video hosting by TinyPic

Wayna Picchu i hram na vrhu (jadne djevice, blago svećenicima):
Image and video hosting by TinyPic

Wayna Picchu)

Kad nam već ne dozvoljavaju uspon, neće nam ukrasti silazak pješice s Machu Picchua! Raspitujem se kod pristiglih turista, hoće li tko kupiti prethodno kupljene autobusne karte za povratak. Dajem ih u pola cijene, ali svi su sumnjičavi prema tapkarošu. Konačno sam pronašao zainteresirani par - mladog Amera (žrtva!) i njegovu curu iz Amsterdama. Ona je premazana svim mastima, pa spušta cijenu na trećinu. Nema veze, važno da nije potpuni gubitak. Moj suputnik i ja krećemo pješice niz planinu i onda shvatimo da pješačenje do podnožja vrijedi barem kao uspon! Pogled na vrhove u silasku je još ljepši, a osjećaj visine i veličanstvene prirode daleko dublji nego iz autobusa, u grupi. Silazimo polako, uskom zavojitom cesticom od nabijene zemlje. Svuda unaokolo cvrkut ptica, a gusta vegetacija iz planinsko-suprotpske prelazi u amazonsku. Uostalom, područje Amazone počinje nedaleko od ovih planina. Posvuda su divlje orhideje


Image and video hosting by TinyPic

i egzotične bobice, doduše malo izvan dohvata ruke

Image and video hosting by TinyPic

potoci

Image and video hosting by TinyPic

i minijaturni slapovi
Image and video hosting by TinyPic

činčile i gušteri (a nemamo hrane ni za sebe!)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Ohrabreni, zavirujemo u gustiš- tu je navodno rijetka, endemska vrsta medvjeda (jedini u cijeloj Južnoj Americi) tzv. Andski medvjed(s "naočalama")kao rakun  ali ništa. Prvo sam mislio napisati da nas je napalo 3 takva na silasku s planine, ali sam odustao. Ali je, fakat, nešto gadno šuštalo u grmljurofl

Na pola puta niz planinu, pronašli smo i prilično strme kamene staze za odvažnije:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Na zadnjoj čistini, prije nego opet uronimo u prašumsku stazicu, pogled na ruine iz žablje perspektive:

Image and video hosting by TinyPic

A onda smo opet u gustoj vegetaciji:

Image and video hosting by TinyPic

Na svakom koraku mini-slapovi:

Image and video hosting by TinyPic

Nakon dva i pol sata spuštanja, evo nas u podnožju:

Image and video hosting by TinyPic

Još samo da prijeđemo preko mosta na drugu stranu

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Zadnji komad puta pješke na putu za Aguas Calientes, kućica od blata, trava oko nje,

kad bi u njoj bilo (čaja od) koke imali bi svezujo :

Image and video hosting by TinyPic

I to bi bilo to. Popodne se vraćamo u Cusco na jedan dan, a sljedeće jutro krećemo vlakom preko Anda, do završne točke našeg putovanja- jezera Titicaca.

U sljedećem nastavku: 10-satna vožnja panoramskim vlakom Andean Explorer.

 

 

 

 

26.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Machu Picchu (Stari vrh) aka Izgubljeni grad Inka

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Machu Picchu (Stari vrh) aka Izgubljeni grad Inka

Vrhunac svih vrhunaca Južne Amerike, pa time i Perua, predstavlja planinski vrh Machu Picchu , koji sa s nepunih 2,5 km visine i nije najviši, naročito u odnosu na prosječnu nadmorsku visinu od 3,8 km u andskom distriktu Cusco. Vozimo se busom do Ollantaytamba, a odatle panoramskim, uskotračnim vlakom prema Aguas Calientes, gdje se nalazi najzanimljivije nalazište i vrhunac našeg putovanja u Peru.

Prije ukrcavanja samo da popijemo kavu u kafiću:

a onda na željezničku stanicu:

Zasluge za 'pronalazak' Izgubljenog grada Inka pripale su 1911. američkom arheologu-amateru Hiramu Binghamu. On je u Južnoj Americi boravio na nekom kongresu u Čileu, vraćao se preko Perua i od lokalnih stanovnika čuo o Zaboravljenom gradu Inka, kojeg konkvistadori nikada nisu otkrili. Legenda kaže, da je lokalnom vodiču plaćao tek dolar na dan. Nakon fascinantnog otkrića vratio se u Ameriku, dobio sponzorstvo Yalea i National Geographica, pa se sljedeće 3 godine bavio Izgubljenim gradom, pokupio slavu i vrijedne artefakte, te zauvijek u povijest upisao svoje ime- Danas se u Peruu po njemu zove željeznica, autobusna linija i autoput. Zanimljivo, ali tek nedavno su Amerikanci i sveučilište Yale vratili dio od 40.000 odnešenenih artefakta i mumija, opljačkanih iz Machu Picchua.

Još jedna kontroverza prati njegovo 'otkriće'- slično kao i s Kolumbom, i za Machu Picchu su izgleda i prije njega znali, jer su u blizini živjeli strani misionari, a pronađeni su i grafiti sa imenima ranijih posjetitelja. Svejedno, Binghamu se ne može poreći zasluga za svjetsku popularizaciju i konačni status Izgubljenog grada Inka, kao najvećeg i najvažnijeg arheološkog nalazišta, danas najveću atrakciju Južne Amerike.

Već 1924. peruanska je vlada izgradila je željezničku prugu do mjesta Aguas Calientes, a odatle do skrivenog grada Inka ima tek par sati hoda. Danas na ovoj liniji voze luksuzni panoramski vlakovi uz tok divlje Urubambe i kroz gustu vegetaciju, u prosjeku 40 km na sat, pa taj sat i pol vožnje uistinu predstavlja atrakciju samu po sebi. Povremeno, na zavojima rijeka, gdje se sijeku malene udoline, vlak staje, a osoblje vlaka ručno prebacuje skretnicu. Zatim nailazi vlak iz suprotnog smjera, a turisti (jer samo se oni ovim vlakovima i voze) mašu jedni drugima i slikaju se za uspomenu.

Pruga prati rijeku Urubambu, koja se polako zahuktava, a brzaci su sve fascinantniji.

Izlazimo u Aguas Calientes. Kako mu ime kaže, ovdje su termalni izvori s vrelom vodom, pa u jednoj od brdskih uličica primjećujemo i reklamu za iznajmljivanje ručnika i kupaćih kostima!!! Vjerojatno je bogatstvo imati vlastite kupaće, prosuđujem po sebi, jer ni sam ih nemam, pa ništa od testiranja termi u Andama.


Mjestašce se smjestilo u podnožju poznatih vrhova, a naš butik-hotel Inkaterra je razbacan u više minijaturnih, savršeno uređenih bungalova, s obje stane željezničkih tračnica. Dočekuje nas tradicionalni koktel pisco, večera i smještaj u egzotičnim kućicama. Ujutro doručak uz cvrkut brojnih ptica, pa minibus, kojim se dvadesetak minuta prstenastim krugovima penjemo prema ulasku na arheološko nalazište. Machu Picchu je, konačno, na dohvat ruke! Još samo da se popnemo iznad magle.
 

A onda, prizor sa razglednica, iz putopisnih i povijesnih knjiga:


 

 Ništa čovjeka ne može pripremiti na doživljaj vlastitih osjeta, kad se jednom nađe na platou, odakle puca pogled na Zabranjeni, izgubljeni grad Inka. Samo je stotinjak kilometara udaljen od glavnog grada, kasnije i španjolske utvrde Cusco. Brojne su teorije zašto grad, sagrađen u 15.stoljeću, na vrhuncu moći Inka, u više od 4 stoljeća nisu pronašli. Ne radi se o najvišim vrhovima, niti posebno nepristupačnom terenu. Možda se grad skrivao od znatiželjnih očiju stranaca pomoću prirodnih sila, koje su oduvijek bile na strani domorodaca? Magle i kiše dugo su zaklanjale Machu Picchu od grabežljivih pogleda i ruku stranaca. A kad su oni konačno došli, bili su toliko fascinirani ljepotom i netaknutošću grada i prirode, da su ga uglavnom štitili. Danas je Machu Picchu UNESCO-va zaštićena "baština čovječanstva", a ogromni broj turista iz cijelog svijeta donosi lijepu zaradu vladi Perua. Ipak, pola milijuna posjetitelja godišnje mora ostaviti štetne posljedice, pa se navodno razmišlja i o ograničavanju posjeta ovom fascinantnom arheološkom nalazištu.

Inke su bile majstori gradnje pomoću suhih kamenih blokova, bez ikakvog vezivnog tkiva. To je bilo nužno, jer su Peruom oduvijek, sve do današnjih dana, često drmali razorni potresi. Od pacifičke obale Kalifornije s vrha Sjeverne, pa do krajnjeg juga Južne Amerike, tektonske ploče se ovdje neprestano pomjeraju. Kažu da je lani u Peruu bio gadan zemljotres, a svaka današnja moderna građevina ima zakonski obavezno sigurno mjesto od potresa. U 15.stoljeću, Inke su se od potresa osiguravale savršeno rezanim i uklopljenim masivnim kamenim blokovima, ali i oblikom rezanja kamena - u trapezoid, koji se sužava prema gore, pa je građevina rasla u obliku tupih piramida. Tako se osiguravala veća stabilnost kod podrhtavanja tla.

Sveti grad Inka sastoji se od 140 građevina za svetišta, svećenstvo i kraljevsku obitelj, te ostale stanovnike grada. Naravno, Hram Sunca i svetišta posvećena ovom najvišem božanstvu dominiraju gradom. Tu su i sveti izvori, veliki broj kamenih fontana povezanih kanalima, parkovi, platoi, ceremonijalne i obredne građevine, žrtvenici.... Nažalost, Inke nisu poznavale pismo, pa nema zapisa. O vremenu i načinu života svjedoče samo građevine, iznenađujuće dobro očuvane. Nekima samo fali krov, prozori i vrata, da bi se vratili u funkciju. Ovaj Unescov grad-spomenik zaslužuje zaštitu, a možda i obnavljanje nekih svojih prvobitnih funkcija. Ja bih tu rado gledao prinošenje ljudskih žrtvi bogovima Prirode, recimo, najgorih političara današnjeg čovječanstva, krivih za patnje i stradanja milijuna. Burning bush, kakav bi to biblijski prizor bio!

Ovdje je priroda toliko fascinantna i uklopljena u Sveti grad Inka (ili je obrnuto?), da ostajem fasciniran gdje god pogledam. Sve oduzima dah - građevine, priroda, planinsko-prašumska vegetacija (divlje orhideje na svakom koraku), biljni i životinjski svijet. Ako su ljame i alpake, koje pasu u blizini arheoloških nalazišta, odličan trik muzejskih vlasti, činčile koje posvuda žive oko kamenih gromada prekrasni su prirodni ukrasi.

 

 A za žene i dame, najljepši ukrasi (ljame, alpake i činčile), fino šivani i za ukras zimi:

 (ljame) 

(činčile)

(i alpake- za cure i snajke).

Nažalost, ogranizatori su za grupu predvidjeli ručak u podnožju, restoran se zatvara, brzo, brzo, idemo, idemo... Kad ćemo i kako se popeti na drugi, javnosti skoro nepoznat vrh, Wayna Picchu? Sutra!

23.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): arheološka nalazišta Tambomachay, Saqsaywaman, Chinchero,Ollantaytambo

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): arheološka nalazišta Tambomachay, Saqsaywaman, Chinchero i Ollantaytambo

Nakon par dana privikavanja na 3,8 km nadmorske visine i pretraživanja ulica Cusca, voze nas busom na arheološka nalazišta iz vremena Inka.

Svaki dan ustajemo i poslije doručka i čaja od koke, krećemo prema gradićima u regiju Cusca: Poroy, Cachimayo, Chinchero, Urubamba, Ollantaytambo... Ovaj zadnji jedva smo naučili izgovoriti u jednom dahu- trik je razbiti naziv na 3 sloga (Ojan/taj/tambo).

U Svetoj dolini Inka (Valle sagrado) nalazišta su na svakom koraku. Počinjemo od najbližih: ostaci hramova u Tambo Machay, slijedi Quengo s podzemnim galerijama, Puca Pucara izvore i Princezina kupališta (3740 m n.m.), kao i  obrambenu tvrđavu Saqsaywaman (stranci krivo navode kao Sacsahuaman). Lokalni vodiči daju zanimljivu natuknicu, kažu: "Pomislite na sexy woman' i skoro da ste pogodili naziv lokaliteta!"

Puzzle-gradnja uz pomoć ogromnih kamenih blokova, savršeno izrezanih i bez ikakvih vidljivih razmaka, kao niti ikakvog vezivnog materijala, svjedoče o još jednoj (od brojnih) poveznici između arhitekture Inka i starih Egipćana, na primjer. Kao i kod egipatskih piramida, i ovdje su kameni blokovi ogromni, neki teški i do 100 tona, savršeno upasani i priljubljeni i dan-danas.


Inke su poštivale vodu, kao i ostale elemente Zemlje (i neba). Princezine kupke nisu bile za obične domoroce, već samo za plavu krv. Prigodno, zid uz kupalište ima ugrađene kamene niše za mumije, koje su nakon mumifikacije stavljaju u sjedećem, zgrčenom položaju, kao kod prirodnog rađanja. Vraćanje u drugi, novi život?

 

 

Još par klanaca i gudura, pa stižemo u živopisno mjestašce Pisac u kojem, začudo, nema pisaca uopće! Ali ima šarena indijanska tržnica, ispod ogromnog stabla koje naktriljuje cijeli trg, smješten ispod još jednog moćnog planinskog vrha. Prelazimo željezni mjest preko divlje i mutne rijeke, razgledamo štandove s turističkim mamcima (vuna, koža, suveniri, svirale, sve pod montažnim nadrstrešnicama od grana i prljavog najlona). Bojanu je dosadno, pa idemo uskim uličicama visoko u brdo, do mrtvačnice i groblja. Mnogi od grobova imaju živopisne aranžmane od cvijeća i kičastih malenih oltara za Djevicu. Možda su iskusnijem oku vidljiva i indijanska obilježja osim katoličkih, ali ja ih ne vidim. Ionako skoro svaka kuća na krovu ima maleni križ i keramičkog bika za sreću. Viva toro!

Na pola puta do Ollantaytamba je Chinchero, prljavo indijansko mjestašce, ogrezlo u blatu prečestih kiša. Poznato je po najvećem platou na kojem su se okupljala plemena Inka odasvud, na velikim sajmenim i religiozno-obrednim okupljanjima. Danas su iz tog vremena ostali samo platoi i podziđa, slična dalmatinskim terasama i prekrasan pogled. Dolaskom konkvistadora, pa kasnije španjolskih upravitelja, domoroci su bili prisiljeni na tom simboličnom platou srušiti postojeće građevine Inka, te sagraditi na njihovim temeljima katoličku crkvu. Julio Iglesias, kao ljigavi pojam svega španjolskog što ne volim (iako puno toga i volim) se, na primjer preziva Crkvenac (Iglesi=crkva), pada mi prvi na pamet, dok ulazim u ckrvu, simbol španjolskog pokoravanja. Unutrašnjost crkve prekrasno su oslikali indijanski umjetnici, ali ključni je oltar i mural koji prikazuje bijelog anđela/sveca, koji probada kopljem klečećeg Inku. tom odvratnom idolu/simbolu stoljeća su vladavine dala legitimitet, pa danas tamnopute Quechue pobožno mole i ispod tog herojskog sveca. Brzo izlazim iz Tame na Svjetlo, vani je mlaka kišica, a zvona i procesija najavljuju još jednu crkvenu svetkovinu. Ipak, Chinchero je najpoznatiji po izvornoj tržnici, na kojoj se ne prodaje uobičajena turistička ponuda, već Indijanci prvenstveno trguju jedni s drugima. Prodaje se svježa riječna ribba, povrće i voće, kukuruz i  sjemenje. Dobar dio tržnice obični je najlon na blatnoj zemlji, obrubljen betonom i natkriven drvenim šibama. Naravno, tu su džemperi od alpake i ljame višestruko jefiniji nego u Cuscu. Kupujem jedan za pedesetak kuna i dvije panove frulice. Prodavač i ja naizmjence probamo ustima po istim frulama, dok tražim jednu koja najbolje svira.

 Nažalost, slike s Chinchero tržnice posudio sam s neta, jer  je kišilo, a ja sam imao zauzete ruke šopingom, kamerom i još koječime :)

Još nam ostaje Ollantaytambo, sa superuskim kamenim uličicama, uz čije rubove, umjesto pločnika, prolaze kameni kanalčići za kiše i nabujale potoke, koji se slijevaju odasvud. Ispod grada nekoliko klanaca otkriva udolinu u kojoj se Ollantaytambo smjestio, a iznad gradića dominiraju ostaci Hrama Sunca, nazvani po proscu kraljeve kćeri, poglavici Ollantu.

S najviše platforme hrama stvarno je blizu, bliže Sunce, pogledajte:



 Stvarno je sve u životu stvar vizure i skučenog/proširenog horizonta! Uz pomoć koke, raširenih srca i očiju (ali ne i zjenica!), upijamo sve, bez trunke umora u nogama ili plućima. Ko-ko-ko-kokolo moj!

Sunce u suptropskom pojasu brzo zalazi, pa se spremamo na povratak u Cusco. Još samo preko Urubambe, koja je ovdje smirena i ne divlja. Još ne!

 U sljedećem nastavku: Machu Picchu

 

 

 

19.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Ande i Cusco, glavni grad Inka

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Ande i Cusco, glavni grad Inka

Polijećemo iz Lime prema Cuscu, davnoj prijestolnici Inka, smještenom u dolini na „samo“ 3,5 kilometra nadmorske visine. Vadim kameru da snimim veličanstvene Ande, ali mi stjuardesa LAN-a prijeti prstom. Moram ugasiti kameru, tobože, snimanje će poremetiti elektronsku navigaciju. Svašta! Da sam znao kako će snimka na mojoj staroj Hi8 kameri biti na kraju ispasti loše, ne bih se ni gnjavio. Ipak, vrijedi zumirati brojne nazubljene vrhove Anda, od kojih se tek rijetki bijele od glečera. Većina ih se zeleni, iako su preko 5 km visine. Eh, što ti je ekvator!

Ande1

Ande2

Nakon sat i pol nadlijećemo Cusco. Osnovan početkom 12.stoljeća (na jeziku Quechua- Qosko; Inka, a ne Inca), grad je najveće andsko središte sa oko 350.000 stanovnika.Kečua danas ima oko 10 milijuna i žive još u okolnim zemljama- Boliviji, na jugu Kolumbije i Ekvadora, te na sjeveru Argentine i Čilea. Naravno, puno je i dijalekata, iako se svi mogu smatrati jednim, izvornim 'indijanskim' jezikom domorodaca. Da su Inke imale pismo, tko zna što bismo sve još saznali. Njima je bolje išla astronomija i matematika, a brojčane podatke i poruke slali su sistemom čvorića quipu.

Cusco iz zraka

Cusco iz zraka 2

Na aerodromu putnike dočekuje glazbena čestitka- trojac u tradicionalnim nošnjama od šarenih vunenih kapica, sto slojeva vunenih prsluka, džempera (sigurno i donje rublje imaju od vune, a ne pamuka!) svira i usput prodaje vlastiti glazbeni CD. Zaboravljamo da nas još čeka puno kupovanja, pa odmah navaljujemo. Cijena-prava sitnica od 10 dolara (nekoliko dana kasnije, sličnu glazbu kupovat ćemo po 5 sola, otprilike dolar i pol, ali svaka se škola plaća). Ono što nitko ne propušta su smotuljci lišća koke po 1 sol (1,5kn). Kupujemo i bombone od koke. Mmmm...

polusuho lišće koke za žvakanje)

Minibus nas vozi kroz ulice Cusca, koji izgledom, arhitekturom i okolnim planinama podsjeća na zabačena sela u bosanskim gudurama.
Cusco rooftops

Jedino, za razliku od današnje Bosne, ljudi su ovdje uglavnom nasmiješeni. Oni koji nisu, na licu ne nose tragiku, osim u tamnim, prepečenim borama na licu (slika ispod nije moja; uvijek mi je neugodno slikati lica ljudi bez dopuštenja; oni koji u Peruu pristaju na poziranje, prilično su zahtjevni oko poziranja/isplate):

Quechua woman

(žena na slici tipična je Quechua -ako i žive dulje zbog koke, sunce i Ande postaraju ih prije vremena)

U Cuscu stajemo kod glavnog trga, a splet uskih kamenih uličica vodi u svim smjerovima.

 Na pet minuta hoda je Novotel Cusco, hotel smješten u španjolskom zdanju s maurskim lukovima i velikim svijetlim atrijem pod staklenom kupolom. Na sredini 'arapskog' dvora je fontana i ogromna jelka s mašnicama. Skoro smo zaboravili da je za par dana Nova godina!


Novotel Cusco

Imamo cijeli dan na raspolaganju za prilagodbu na ogromnu visinsku razliku- iz Lime, sa 50m n.m., čelični kondor nas je spustio u gnijezdo na 3,5 km! Lokalni vodič savjetuje suzdržavanje od alkohola i teške hrane i puno tekućine- najbolje čaj od koke. U predvorju hotel stoji aparat s čajem, te košara s lišćem koke tko želi pojačati dozu.

coca fresh leaves

slika svježih listova; nisam ih probao svježe, jer ne rastu oko hotela. šteta

Svi poslušno ispijamo čaj, a nas nekoliko hrabrih i znatiželjnih žvaćemo. Sve za zdravlje! Sve za prilagodbu! Sutradan ujutro u foajeu zatičem smiješnu sliku- recepcioner je dogurao ogromnu duguljastu plinsku bocu, sličnu acetilenskima za zavarivanje, a jedan postariji Amerikanac prima dozu kisika na plastičnu, prozirnu masku. Tek kasnije ustanovljavamo, da razrijeđeni zrak na velikoj visini nije šala, kad se jedan iz naše grupe onesvijestio u kupaoni.

Sad, u retrospektivi, vidim da su svi američki napori da unište trgovinu kokainom (tako što savjetuju i financiraju uništavanje uzgoja, korištenja lišća koke - umjesto prerađivače/industrijace/američke posovne exportimport partnere) uzaludni. Kako sam jednom negdje pročitao, to je kao da u Indiji iu/ili Texasu branite uzgoj krava, ili u Slavoniji zabranite makovnjaču, jer se, eto, od maka pravi opijum. Po povratku sam, iskusan i osvježen novim saznanjima i širim vidicima (ne i zjenicama!) mogao samo uskliknuti: Koka nas je (na visinama) održala, koki hvala! Valjda zna Evo Morales što valja na domaćem terenu!!!!


Službena medicina priznaje kokinom lišću brojne blagotvorne učinke: pomaže kod visinske bolesti -provjereno! daje snagu i energiju-provjereno! razbuđuje i djeluje stimulirajuće-provjereno! utjeruje nesanicu -provjereno (oops! neželjeni učinci)!

Sad nam je jasno kako su 'indijanci' mogli izdržati surove Ande uz koku, jer žvakanjem nestaje glad, žeđ i umor. Dokazano pomaže kod reume, malarije, astme, čira na želucu, ranica, krvarenja... U ustima proizvodi efekte slične anestetiku novocainu... Navodno, služi i kao afrodizijak (nažalost, neprovjereno!), ali i produljuje životni vijek. Naravno, umjereno žvakanje lišća i konzumiranje čaja od koke ne stvara ovisnost, niti će vam u krvi ustanoviti znatniju razinu kokaina ili halucinogenih alkaloida. Uostalom, koka spada u porodicu magnolija, tješim se. Istina, ostatke koke pronašli su u mumijama starim i do 3.000 godina, pa ne bih sad baš išao na neka vađenja krvi. Možda, kad potrošim zalihu lišća i čaja :)))

Sutradan se borimo s visinskom bolešću, privikavamo na 3,5 km nm i otkrivamo novi svijet u brojnim strmim ulicama Cusca.

 

Narednih dana putovat ćemo na jednodnevne izlete u okolicu Cusca, na brojne lokalitete civilizacije Inka, ali i drugih naroda prije njih. Također, tu je i dolina Urubamba, Sveta dolina, a nakon toga- Machu Picchu!

-nastavlja se (nadam se) -

 



15.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú): Lima, ex Ciudad de los Reyes

Kažu, da je Lima dobila ime po rijeci koja kroz nju protječe,

rijeci Rimac. Zamišljam Japance s govornim poteškoćama

oko izgovaranja R i L. Sigurno je tako i Rimac postala- Lima,

preveliki grad za presuho korito Rimaca.

Dolaskom Kolumba (španjolski:Cristobal Colon, odatle

riječ 'kolonizacija', osvajanje,naseljavanje, ali to ste već znali!),

na Karibe sve se promijenilo za obje Amerike i njihove izvorne

stanovnike i vlasnike. Za Perú je bio koban Francisco Pizzaro, srednjestaleški plemić iz planinske Extremadure, gadan tip upalih

obraza i slabašne brade,ali gladan uspjeha, bogatstva, zlata...

Sa šačicom plaćenika sličnih njemu, prvo je osvojio Panamu (sa Balboom), pa Nikaragvu 1522., da bi konačno stigao u Perú 1531. sa 180 vojnika i 30 konja, ornih za zločin, krv i pljačku, uz križ i podršku gladne Katoličke crkve i još gladnijeg kralja. Inke nisu ni slutili da ih čeka pljačka, smrt, genocid... Za krvožedne hordu Španjolaca domorodačka su plemena bila- 'Indijanci', jer je Colon/Kolumbo vjerovao da je stigao u (zapadnu) Indiju. Posljednji kralj Inka, Atahualpa, (zanimljivo, neki ga pišu i Atalhwallpasretan) i njegovi ratnici bili su šokirani izgledom konja i gromoglasnom pucnjavom topova i musketa, protiv kojih su imali tek kamene sjekire i praćke. Kralja Inka su na prijevaru prvo pokrstili, obećavajući slobodu, a onda ubili garotom.

Pizzaro je, kao i svi konkvistadori, osvajao zemlje i gradove po ustaljenom obrascu.Nakon vojne pobjede postavili bi glavni trg, nakrcali ga armadom-vojskom i oružjem, nazvali Plaza de armas (Trg oružja), uz njega sagradili crkvu i i svoje nastambe, a oko tog nukleusa širio se dalje grad...Nekadašnja Lima je u 15.stoljeću tako osnovana, baš u siječnju...Trebalo se to desiti na Sveta tri kralja, stvar je malo zapela, no gradu je ostalo ime (Ciduad de los reyes, Grad sveta tri kralja).

U Chincheru u Andima vidjeli smo crkveni oltar i fresku, koja prikazuje sramotnu ulogu Katoličke crkve u genocidu. Djevica uviđa kako su tamnoputi (kao Arapi, dakle, "Mauri") premoćni, pa šalje u pomoć sveca-zaštitnika Španjolske da, jašući na konju, pobije Quechue/Inke ("indijance"). Ta slika i oltar ponosno stoje i dan-danas, a genocidu na slici/oltaru klanjaju se i današnji domoroci. Pokoreni su ognjem, mačem, križem, jezikom, kasnije novcem, politikom 'matice Španjolske', u novo doba političarima i svjetskim kapitalom... Danas je Katolička crkva i službena religija po ustavu Perúa. Kome se većinsko domorodačko stanovništvo klanja u privatnosti svojih kuća, drugo je pitanje. Nadam se- Suncu i Mjesecu, kao i za srednjevjekovne vladavine Inka. "Vjera" i ckrva i danas složno stupaju, ali većina vrhunskih umjetnina, filigranskih predmeta od zlata

istopljena je i u zlatnim polugama odvežena u Španjolsku.

Umjetnine, koje nisu istopljene, završile su u privatnom Muzeju

zlata u Limi.

Danas Perú ima Parlament ,parlamentarnu 'demokraciju',

predsjednika... evo, kako to izgleda:

Knock, knock, knocking on parliament/church/heaven's door,

ali đon, zatvoreno, cerrado!

Ipak, njihov je predsjednik opet (i u drugom mandatu)

u skandalima do grla. Kad ga ulove u korupciji, na

naslovnicama osvane njegova sexy afera s plesačicom.

Divne su dimne zavjese, tako poznate...

Još ostaju slumovi bez vode i struje, bijeda na obroncima

velegrada:

Isprat ću gorak okus Pacifikom, napasti oči, zamočiti

noge i...

A, sad je dosta pustinjske,suhe klime. Idemo u Ande!



14.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):glavni grad, Lima

Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):glavni grad, Lima

Iz hladne eurospke zime sletjeli smo u toplo ljeto 12-milijunske Lime, koja čini trećinu ukupnog stanovništva. Moja prtljaga je, nekim čudom, ipak iz Madrida poslana na pravi avion. Na iritantnom konvejeru pojavljuje se prva, pa ostali iz grupe čestitaju na sretnom događaju.

Čeka nas lokalni vodič, ljubazni tamnoputi čovječuljak od šezdesetak godina, s jakim orijentalnim crtama lica. Ne usuđujem se pitati, ali sigurno ima japanske krvi, jer Japanaca (nakon Brazila), ima najviše baš u Perúu, oko 100 tisuća. Uostalom, vodič sliči na Nippon Peruanca i bivšeg predsjednika Fujimorija, koji je zbog korupcije i zloupotrebe vlasti završio s presudom od 6 godina zatvora, unatoč skrivanju u pradomovini, Japanu. Eh, Balkane moj! Do kada će naše diktatore spašavati smrt, biologija i ostale olakotne okolnosti??

Vozimo se pored luke Callao, koja ima status i položaj sličan Pireu/Ateni. Pravi je lučki grad od dizalica i vatrenih ulica. Po dolasku u hotel na lokalnoj televiziji gledam skoro uživo prijenos crne kronike s epilogom - ubijen policajac, drugi ranjen, u okršaju s lučkom mafijom. Slike izbušenih auta, rupe dovoljno velike za slonovski kalibar. Brrr! Neće nam biti ništa, turisti su svugdje dobrodošli!

Doduše, do prije nekoliko godina, Lima je bila opasan i nesiguran grad, a večernja šetnja mračnijim ulicama opasna kao mahanje novčanikom u favelama Rio de Janeira. Onda je policijska država uzela stvar u svoje ruke, pa je sad opasno tek s lažnim taksijima, koji te jeftino prevezu, istovare u nekoj slijepoj ulici i...

Ostavljamo jakne i ostalu zimsku odjeću u kojoj smo doputovali, oblačimo majice kratkih rukava i krećemo iz hotela Nuevo Mundo Lima u obilazak obližnje bogataške četvrti grada - Miraflores. Sve je čisto, umiveno, samo su ulice pomalo prašnjave. U Limi nikad ne pada kiša, vodič kaže da je zadnja pala prije 7 godina. Vjerujem mu, jer svi na ulicama izgledaju pomalo dehidrirano. Kupujemo vodu, jeftina je, samo 1 sol (malo više od kune i pol). U hotelu su lopovi na vodu u minibaru istaknuli cijenu - 2,5 dolara! Ladrones!

Odlučujem otići sam do obale. Kažu da od Mirafloresa nije daleko i zaista- 10 minuta vožnje taksijem i već smo na obali.

Grad doslovce visi na rubu provalije od pedesetak metara, a obala je kao nožem usječena ispod litice od naslaga stvrdnutog pijeska i šljunka.

- Zar se ne bojite odrona?- pitam čuvare plaže, a onda mi sine da nema kiša, niti opasnosti. Sasvim na rubu lijepo uređeno šetalište s cvijećem u cvatu, nizovi hotela i restorana sa staklenim terasama i pogledom. Za ručak ne štedim- naručujem jumbo shrimps Miami style,ogromne škampe s ljutim umakom i coca-colu za 12 dolara. When in Rome... Zanimljivo, ali coca-cola je prvobitno sadržavala koku, a onda prešla na ove šećerlema-recepte. Također, i prvobitna boja bila je prirodna, zelena, kao lišće koke. Baš kao današnje nacionalno piće Inca-Kola. Da, dobro ste pročitali, nije Inka-Cola, kako bi bilo logično, već su marketinškim trikom C i K zamijenili mjesta. Naime, Inke nisu poznavali pismo, unatoč superiornosti nad ostalim domorodačkim - da ne kažem, indijanskim - narodima ovih krajeva. Njihov su (iz)govor Kechua indijanci, koji i danas čine većinu stanovništva, prvobitno čuli kao jako izraženo K, pa su ga tako i pisali. Dakle, Inka, a ne Inca; Kusko (ili Qosko), a ne Cusco... Konkvistadori, pa ostali Španjolci i na kraju, globalizacija... Konačni osvajač je CocaCola Inc., koja je jeftino kupila domaću Inka-Kolu i sad je trži onima, koji se uporno opiru smeđem zaslađenom govnu, čiji sam i sam ovisnik.

Ali, zastranio sam, a baš sam krenuo pričati o Limi, ogromnom gradu na rubu Pacifika, gdje stavite prst u vodu i već ste spojeni s Japanom i Kinom.

Lima, pacifička obala



Obala je od crnog, vulkanskog stijenja,a sasvim uz vodu su savršeni kamenčići, okrugli od nesmiljenih valova. Pravi raj za surfere! Gledam ih kako u desetinama, kao ogromni, crni galebovi, leže na daskama za surfanje i čekaju prave valove. Ostatak posjetilaca plaže su roditelji s djecom, tinejdžeri i sredovječne žene, koji se sunčaju. Hrabriji se povremeno približe vodi da namoče noge, samo-treba biti spretan i hitar! Krivo sam izračunao brzinu povlačenja valova i već sljedeći trenutak zapljusnulo me do koljena i smočilo hlače!

Nije baš toplo, ali nema veze. Svlačim se i hrabro bacam u valove. Jedan sam od rijetkih plivača i skoro mi je neugodno bez daske za surfanje, jer tu nitko ne pliva. Sušim se na vulkanskoj stijeni i promatram surfere. Eh, da imamo vremena...

Popodne odlazimo u razgledanje jednog od dva najpoznatija muzeja u Limi - Muzej zlata. Naravno, kao i sve što vrijedi, u privatnom je vlasništvu s više od 8.000 vrijednih zlatnih izložaka naroda Inka, Chavin, Mochica, Chimu i Nazca iz predkolumbovskog perioda. Oko muzeja je sve u cvatu.

Lima u cvatu na početku ljeta

U muzeju je i ogromna zbirka oružja iz cijelog svijeta, uključujući i fascinantnu kolekciju samurajskih mačeva i čega sve ne. Ipak, ne dijelimo očaranost oružjem sa osnivačem muzeja, pa nastavljamo razgledanje glavnog grada. Posjećujemo predsjedničku palaču, pred kojom stražare u borbenom vozilu s mitraljezom na kupoli. Oklopno vozilo s vodenim topom je iza palače, za rezervu valjda. Samo da Bandić i Sanader ne saznaju za ove modele!

Ljudi na ulicama Lime izgledaju pristupačno i simpatično. Neke pitam za povratak do hotela. Nemaju pojma, pitaju u kojem je to distriktu, jer Lima ih ima
puno i previše za zapamtiti, čak i domaćima.

Čak niti taksist ne zna naći put (kasnije sam doznao da je trebalo reći San Ysidro), pa nas vozi naokolo. Navečer idemo u šetnju do Glavnog trga (Plaza Mayor). Lima je i tu izuzetak, jer svi ostali gradovi Perúa imaju glavni trg istog, pregnantnog naziva - Plaza de Armas, Trg oružja.

Lima, ulice

Vozimo se minibusom do hotela, a na svakom raskrižju vidim zanimljiva lica.
Lima,. ulice
Još samo da čistač počisti za nama, pa u krpe.
Lima. ulice, čistači



Pred nama je put u Cusco, staru prijestolnicu Inka, u srcu Anda, na prosječnoj nadmorskoj visini od 3.850 metara. Treba se naspavati!

U sljedećem nastavku : Cusco

12.1.2009
Inka, kraljevstvo Sunca (Perú):Putovanje na Južnu hemisferu

Inka,kraljevstvo Sunca (Perú):Putovanje na Južnu hemisferu

Ostalo mi je još samo šest mjeseci života! Dobro, možda malo više, ali ponašam se, kao da ću već sutra otegnuti papke, pa križam s liste prioriteta jednu po jednu stavku. Moja okolina misli da se radi o krizi srednjih godina, a ja znam da je u pitanju glad za novim horizontima. Sad je na redu Južna hemisfera, donja polovica Zemljine kugle.

Peru, putovanje na Južnu hemisferu



- Zašto baš Perú? Samo kratko, u par riječi - pita moj blazirani poznanik, nemajući strpljenja za epska objašnjenja.

- Ande, Inke, Titikaka, ljame i tupamarosi ! - dajem nakraću dijagnozu.

Čuo je za ljame, kaže. Dobra vuna! On je istaknuti član HDZ-a, pa mu objašnjavam da ja, kao prononsirani ljevičar, idem novim putevima revolucije: prvo sam išao na Kubu, pa u Vietnam, a sad u posjet zemlji maoističkog pokreta Sendero Luminoso.
Tupamarosi forever!

Iz Hrvatske nije baš jednostavno doći do Južne Amerike: iz Zagreba letimo za Zurich, a zatim presjedamo do Madrida, odakle kreće najveći broj letova za Latinsku Ameriku. Tako barem glasi slogan najgore aviokompanije na svijetu, španjolske Iberia. Kod njih sve kasni, upravo štrajkaju kontrolori leta, pa zajedljivo komentiram kako će avione sigurno navoditi pomoćni radnici na utovaru prtljage. Zloguko proročanstvo, jer su mi odmah putem zagubili kovčeg. Navodno će me dočekati na konačnom odredištu. Samo, pitanje je- kojem? Kao šlag na tortu, Iberia nam za bljutavi obrok u avionu traži lovu! Deset eura za šugavi sendvič, tko nema gotovinu, može i na karticu. Sredovječne stjuardese vješto guraju pod nos aparate za peglanje kartica i zdrave pameti. ˇIberia, vete a la mierda! Hajde, barem ćemo letjeti kraće, tek šest sati. Točnije, toliko pokazuju satovi, jer letimo u pravcu suprotnom od vrtnje Zemlje. Sjedišta u Airbusu 747-300 su, avaj, od iskrzane tkanine umjesto kožnih, a prozorska sjedišta, po dva u paru sa svake strane aviona, odavno rasprodana. Sjedamo u uska, nagurana, središnja sjedala za stoku sitnog zuba, dok business klasa zv


Dva filma i dva obroka kasnije, vidim kroz prozore obrise Anda. Stotine nazubljenih planina, nastalih brojnim tektonskim poremećajima i potresima, koji i dan-danas svakodnevno podrhtavaju Peruom, uglavnom su zeleni do samih vrhova. Između njih se smjestilo stotine dolina, uvala, klanaca i kanjona. Kao pošumljena Mjeseč ili Venera kakvom je ponekad zamišljam!

Ande


Svuda između planina vijugaju prljavožute rijeke, od kojih većina pripada slivu Amazone, a dok jumbo jet gubi visinu, pomalo razaznajem i blještave, srebrne vodopade. Još malo, pa ćemo dostići obalu Pacifičkog oceana, na kojem leži glavni grad Lima. Službene statistike vode ga kao grad od 8 milijuna, ali postoje slumovi i 4 milijuna nevidljivih, koji žive na rubu grada i civilizacije.

Popunjavamo imigracijski listić. Stjuardese upozoravaju, da ga dobro čuvamo, jer bez njega nema izlaska iz zemlje. Dočekuje nas vrelina i pritisak zraka na izlasku iz aerodromske zgrade. Tu, na Južnoj hemisferi, upravo počinje ljeto.

U sljedećem nastavku: Lima

24.11.2008
Podstanarski blues

Podstanarski blues

Plop, plop, plop...

Slavina iznad kuhinjskog sudopera pjeva uspavanku, uzme za ruku i vodi u neko drugo stanje svijesti, u kojem su svi likovi iz crtića, zaigrani pod vulgarno žutim Mjesecom od limuna.

Plop, plop, plop... Ožednim od samog zvuka. Stavljam dlanove ispod raspjevane cijevi i skupljam kapljice za suhe usne i kućne paukove, koji plaze oko slivnika. Suterenski stančić u ulici Petog maja, prljavomutno staklo kupaonskih vrata i namočeno rublje u kadi, vise u zraku kao okvir slike. Na njoj, trombon vodi lijenu trubu u lagani jazz i tihi očaj podstanarskih soba sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje rublja. U te se žice uvijek svi zapleću, s tragovima prstiju na opranom vešu kao podsjetnik, kako su sitni i prizemni podstanarski snovi.

Ona opet kasni s posla. Jasno je oboma, da oteže s dolaskom u strogo definirani očaj od dvadeset kvadrata i preuskim krevetom za dvoje u jedinoj prostoriji u stanu, ako ne računamo nišu s kuhalom i plinskom bocom i kupaonu s kadom, koja češće udomi prljavo posuđe od naših ogoljenih tijela.

Plop, plop, plink...Kapljice se povremeno sačekuju, stapaju u jednu debelu kaplju, koja jekne o pocinčani sudoper kao opomena. Kad konačno dođe s posla, ja sam već jeo. Ona ionako nije gladna, jela je usput, čitajući debele knjižurine za pravosudni ispit ili nešto drugo, isto tako strano i nepotrebno.

- Nisu svi neambiciozni kao ti - kaže opravdavajući se, dok ja optužujuće šutim o stvarima koje smo mogli zajedno, umjesto knjiga iza kojih se skriva. Čita, pa podvlači markerom, a šuštanje stranica koje lista preskače u sinkopama svaku sedmu kapljicu, znam točno jer brojim i zbrajam kapljice, stranice i naše propuštene prilike. Plop, plop, plink...

U početku ritmično lupkanje kapi u sudoper uspavljuje, ali se očekivano razbudim i zatreperim kad se ona počne spremati na spavanje. Gledam krajičkom oka kako pažljivo slaže odjeću, oblači potpuno nezanimljivu pidžamu s medvjedićima i kišobranima, sterilnu i aseksualnu, kakva odgovara tihom očaju podstanara dvorišnih stanova sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje.

Mjerim naše šutnje brojem kapi u slivniku i odbrojavam minute od zvuka zadnjeg dvostrukog zaključavanja vrata pred spavanje. Mirišu njezine kreme za noć, ruke i vrat, aceton od netom skinutog laka oštro reže nosnice, gušeći ostatke mirisa obrisane šminke na komadićima vate.

Plop, plop, plink... Obrgli me rukom nehajno, ispod lijevog ramena, ruka joj mlohavo padne, bez dodira. Prsti su već otišli na spavanje, poručuje njezina stisnuta šaka. Za svaki slučaj, da nijedno od nas ne dođe u zabunu, nedoumicu oko budućih, nepostojećih namjera, ugušenih u začetku. Ležim licem prema zidu, njoj okrenut leđima, s oba uha i trećim okom budnim. Nakon neodređenog vremena, njezino se ritmično disanje ugura u ritam kapljica vode u slivniku i sve dok ne zaspim, sinkope kapi natječu se s fugama njenog disanja. Isprva uoće ne uzimam zrak, kako bih je jasnije čuo, uloviti u laži dok fingira san, a ustvari je budna i širom otvorenih očiju u mraku, baš kao i ja, odgađa razgovor ili dodire za neki bolji dan.

Plop, plop, tup, tup... Kapi se konačno oslobode nametnutih ritmova, džeziraju u slobodnom stilu, kao jamming session benda, nakon što ode i zadnji gost, a muzičarima se još ne odlazi s podija.

Kad padnem u lagani polusan, lupkanje kapi konačno otključava vrata našeg stana, naše grobnice i vodi me za ruku na mjesečinom okupano dvorište. Tu se rukavi šarenih košulja grle s napuhnutim bijelima, uštirkanih kragni, koje po danu ne viđam nikada, ni na kome, pa niti na žici za sušenje. Mjesečina prosipa limunadu po dvorištu i kapljice ovdje ubrzaju ritam a zvuk se pretvara u nešto kao Louisiana, cajun, voodoo, da-do-da-da, jazz prelazi u koračnice, pa oštro zaokrene u blues.

Ako raširim ruke i duboko uzdahnem, postajem balon od helija, kojeg Mjesec podiže visoko iznad dvorišta s opranim rubljem. Ispočetka lebdim iznad drveća i najviših zgrada, uzalud zamahujući rukama, tražeći neko čvrsto uporište, a onda puhne noćni povjetarac i ja sam visoko iznad grada. Kapljice vode više ne bubnjaju u ušima, samo zuji zrak i pomalo šušti, dok se ja ispuhujem, ujednačim uzdisaje do ravnomjernog disanja i spavam na stotinu metara iznad zemlje, obješen u zraku kao još jedna rem-faza u matrici usnulog grada.

Kad opet čujem kapanje vode u kuhinjskom slivniku, znam da je jutro blizu. Postajem svjestan zida ispred sebe, iza sebe, pa na promrzlo tijelo navlačim krajeve pokrivača, koji je dvostruko omotan oko njezinog usnulog tijela.

Drip, drip, plop... Čujem kako mi otkucava u sljepoočnicama. Stavljam smrznute šake između vlastitih koljena i topim led na mojoj polovici kreveta, uza zid, s kojeg moja sjena prezirno promatra nas dvoje, pred jutro, u podstanarskom stanu u ulici Petog maja.


 

 

11.11.2008
Posljednji film čika Gliše

Posljednji film čika Gliše

-Gligor Rosenbaum!- nabusiti glas policajca odzvanjao je hodnikom, a jeka se odbijala od zidova oronulog austrougarskog zdanja u Tvrđi. Nad Osijekom se zloslutno nadvila tama od straha i čestih nestašica struje, a ljudi su gutali strah i odlazili na spavanje s prvim kokošima.

Tek na treći poziv Glišo se sjetio da je to njegovo kršteno ime. Zadnji ga je put tako prozvala žena na samrti, svečano i optužujuće: 'Gligore, crni Gligore!' Na kraju više nije imala ni glasa, samo je nemoćno odmahivala glavom i onda otišla tiho, bez pozdrava. Glišo je ostao sam s maloljetnim djetetom, svojom jedinicom Mašom. Od imovine, bio je tu stari projektor i stotinjak rola filmova, te poluraspadnuti auto, sve što je ostalo od nekad uspješnog Kinostudija Rosenbaum. On i dijete obilazili su sela u zabiti, prikazujući filmove na zidovima zadružnih domova. Nisu to bili novi filmovi, ali publika je svejedno bila zahvalna na svemu što donosio. Dok je premotavao film na projektoru, Mašenjka je naplaćivala ulaz, a plaćalo se svakako, jajima najviše, pa hrane nije nedostajalo. Ponekad bi se zalomilo i nešto novca, iako su seljaci najčešće plaćali jajima, slaninom i dimljenim kobasicama.

-Gligor Rosenbaum!- ime je resko odjeknulo hodnikom kao pucanj kandžije, pa se Glišo trgnuo, zagladio košulju i nesigurnim korakom uputio prema policajcu.

Nije znao koliko su ga dugo ispitivali. Činilo se strašno dugo, mučno i nerazumljivo. Ispočetka su mu sva pitanja morali dvaput ponavljati- nije znao što ga pitaju, iako su pitanja bila kratka. Za koga radi? Koga ima preko? Je li on Nijemac ili Srbin? Židov ili Jevrej? Smijali su se unutra nekoj svojoj, samo njima razumljivoj šali, dodajući da izgleda kao vječni Žid. On nije znao što to točno znači, osim ako nisu mislili na to da je star. Otkud mu, tako starome, djevojčica? Ne može biti njegova. Gledao je u pod, strepeći od njihovih pogleda i pogrda kojima su ga obasipali.

- Mi samo dajemo predstave- branio se Gligor Rosenbaum, ne znajući što da kaže.

Tko su mu prijatelji? Nije znao odgovoriti. Poznavao je većinu seljaka iz obližnjih sela i udaljenijih mjesta, ali mu nitko nije bio prijatelj. Otkud prijatelji u ovakvim teškim vremenima? Uostalom, Gliši nitko nije ni trebao, dok je imao Mašu i filmove.

Pokazali su mu neke listove papira, gdje da potpiše i rekli mu da ide. Za sad ga puštaju, ali neka se ne udaljava.

Bilo je sela s folksdojčerima, gdje su ga pozdravljali sa herr Rosenbaum, bitte! Zvali ga na fruštuk, na ajnpren juhu od zaprženog brašna i na knedle sa šljivama. Koliko god bili gladni, on bi ljubazno odbio, izgovarajući se žurbom, novom predstavom preko Dunava ili nečim desetim.

-Vi ste sigurno za našu stvar – povjerljivo bi snižavali glas podunavski Švabe u čisto njemačkim selima, baš kako ga je svojatao i osječki rabin. Čika Glišo je svima davao za pravo, a u sebi mislio kako su njegovi samo Maša i filmovi.

A onda bi pala tamna noć i strah bi se uvukao u srca običnih ljudi. Filmove više nije imao tko gledati, a sela su postajala divlja i negostoljubiva. Povremeno bi im netko dao malo hrane, ne očekujući ništa zauzvrat. Gligor Rosenbaum se zabarikadirao u svom malenom stanu, pa su Maša i on po cijele dane igrali igre pogađanja: koji film završava scenom kupanja, u kojem su najljepši zalasci sunca, i tako dalje, pa opet sve ukrug.

Kad su jedne noći izbjeglice zakucale na Glišina vrata i zatražile sklonište, nije oklijevao. Jedino, trebalo je smisliti gdje ih smjestiti i kako nahraniti. Dovijao se na razne načine, sve dok izlazak iz stana nije postao nemoguć. Na nesreću, kucanje na njegova vrata se nastavljalo uporno, a on nikog nije mogao odbiti. Svake noći novi zbjeg, s nekoliko novih obitelji, završavao bi u njegovom stanu. Uskoro se stan pretvorio u ljudsko skladište od stisnutih tijela i uplašenih pogleda. Najgora je bila šutnja, nitko se nije usuđivao ni pisnuti. Čak su i djeca odgađala plač do krajnjih granica izdržljivosti.

Glišo više nije imao izbora. Okupio je sve pred projektorom i pustio im svoj najdraži film. Kad je rola već bila pri kraju, upalio je svjetlo, složio raštrkane stolice i vratio ormare na svoje mjesto. Izbjeglice su bile na sigurnom.

Za mjesec-dva, Glišina je ulica opustjela. Većina stanovnika našla je utočište u njegovom stanu. Policija je tapkala u mraku, a ilegalni vodiči su čamcima preko Drave dovozili nove stotine iz okolnih sela. Ulazeći, žene su čvrsto držale oznojene dječje dlanove, a muškarci ozbiljnih lica stupali u stan, kao u Noinu arku. Nitko za bijeg nije plaćao, ako ne računamo ono malo jaja i slanine što su ostavljali kod vrata. U rijetkim trenucima predaha i odmora, između dvije ture izbjeglica, Glišo bi se sjetio hrane, ali uzalud. Nikad ne bi zaticao ni mrvice, jer su pridošlice pojeli zalihe prijašnjih bjegunaca, ne pitajući, kao da se to podrazumijeva.

Konačno je policija jedne noći, tamnije od ostalih, provalila u stan na temelju anonimne dojave. Konačno je i u tamnoj noći bilo jasno kao dan, da stotine ljudi ulaze u zgradu, ali iz nje nitko ne izlazi. U stanu nije bilo nikoga, osim Gliše i stotinu kolutova filmova. Onaj pravi, u kojem su bile skrivene tisuće izbjeglica, nisu uspjeli pronaći, a i da jesu, bilo bi uzalud. Na parketu, izgaženom tisućama blatnih cipela, stajao je razbijeni projektor, a pored njega Glišo, nijem kao njegovi omiljeni filmovi.

…..

Odonda je prošlo dosta godina i svi, baš svi svojataju Glišu. Djeca iz moje ulice crtaju ga kao karikaturu: tu su uši, tu je vrat; ruke, noge k'o u miša- gotov čika Gliša! Svjetski se muzeji natječu i prepiru oko uspomene na Gligora Rosenbauma i nabrajanja njegovih zasluga za svijet. Dok jedni naglašavaju doprinos humanosti, pravedništvu među narodima, drugi dokazuju kako je Rosenbaum iskazao nesebičnost i zaslužan je za toleranciju među narodima i bogzna što sve ne.

Njegovu sam rolu filma s izbjeglicama našao sasvim slučajno, na tavanu kina Papuk. Tisuće ljudi unutra djeluju na prvi pogled sretno i prilično su nepovjerljivi prema meni. Kažu, nemaju namjeru izaći u dogledno vrijeme. Jedno sam ih vrijeme nagovarao, a onda sam odustao.

Ne volim filmove s masovkama, a Gligorov posljednji film sad je prenapučen likovima. Da, od svog zadnjeg egzodusa ipak su ponešto i naučili. Jedino se bojim njihovih međusobnih obračuna, kad niti predugog zajedničkog suživota konačno puknu, a sigurno će puknuti. Od Kanaana do Kaina malen je korak.
4.11.2008
Nikad nećemo u kino

Nikad nećemo u kino

Pišem ti, da znaš kako često mislim na to. Mi nikada nećemo završiti u kinu, a sto puta smo pomislili na to. Čarolija mraka i velikog platna, ljudskih sudbina i zapleta koji nas oboje zanima toliko da gutamo filmove nepoznatih ljudi, u parku smišljamo scenarije za sebe i druge, nas neće ni okrznuti. Umjesto toga, ispisujemo nerealizirane sinopsise i pomalo gorke uspomene s nekim drugim ljudima, nečijim drugim slikama, uz šuškanje vrećica bombona i rasipanje kokica u mraku kino-dvorane.

Javljam ti, da sam puno puta bio blizu te savršene slike - nas dvoje u mraku poluprazne dvorane, uz zujanje starinskih kolutova s celuloidnom trakom, prije nego su kompjuteri progutali taj dio naših neostvarenih snova, pa sad na ekranu, prije početka, vidimo klik miša na ikoni BSPlayera, kao grubo podsjećanje da je film i kompletni zaplet na običnom disku koji glumi kino projektor i nekadašnju čaroliju.

Jučer sam u mraku, napeto zureći u zadnji red, ugledao par koji bi mogao odglumiti nas dvoje. Ona je držala glavu na njegovom ramenu, a on lice zagnjureno u njezinu majicu. Ruke mu nisam vidio, više se nadam i uvjeravam, nego što slutim, da su stisnute vrelinom njezine kože i odsustvom zanimanja za događaje na platnu.

Nije da nismo ljubili druge usne u mraku kino dvorane, a neistina je i da se i dan-danas ljubavnici ne skrivaju ispred filmskog platna. U kinu često naslutim nečije pokrete glavom, ali kad se zagledam bolje - nema grozničavo priljubljenih tijela. Sve sluti na mlaku, potrošenu strast prije ulaska u kino, već potrošeno i otprije razriješeno u haustoru, parkiranom autu ili na šetalištu uz rijeku. Uostalom, davno su prošla vremena, kad se žudnja nosila u džepovima kao teško kamenje, teret koji se odbacivao kad se pogase svjetla u dvorani za projekcije.

Sjećam se, ili samo slutim, ne znam, da dugo odlažeš odlazak u kino sa mnom.

Neću u kino! Jednu ćeš mi ruku držati na ruci, drugu na koljenu! Tko onda može pratiti film?'

Smijali smo se tvojem šaljivom tonu, iako smo znali da misliš ozbiljno. Da će se sve desiti baš tako. Da je neizbježno. Kad bih brojao, mogao bih mirne duše reći da je bilo mnogo nečijih toplih dlanova u mojem. Da si iskrena, mogla bi priznati barem sebi, da je bilo i bit će još mnogo nestrpljivih prstiju među tvojim nogama, nema nikakve sumnje. Ali, taj dobro izbalansirani omjer strasti za filmom i tuđim životima na platnu i istovremene podudarnosti usana i naših dlanova, ruku, to sumnjam. Uostalom, danas strast iscuri prije nego se i poljubimo za rastanak, onako ovlaš, nabrzinu, kad usne tek okrznu obraz i vrat, kao žeravica.. Trznem se, trzneš se, pa opečeno mjesto hladimo plitkim komentarima i banalnostima svakodnevice.

Uostalom, čemu odlazak u kino, osim ako nije reinkarnacija onih dobrih osjećaja iz mladosti? Samo, mi smo neki drugi, tinejdžeri u nama začepljenih su usta i svezanih ruku, kao taoci nas samih, mudrijih i hladnijih glava. Zamijenili su nas ovi starci što tek nalikuju na nas. Oni povremeno pobjegnu iz dobro ograničenih, utabanih ruta, trčeći na kratke staze, roneći na dah kroz minsko polje zrelih godina, strogo kontrolirane pašnjake ograđene žicom i strujom da opeče, podsjeti gdje nam je mjesto... Gdje pripadamo u takozvanoj sadašnjosti.

Znam da lažeš, kad oholo izjaviš da ti ne nedostaje ruka na tvojem koljenu. Nekad si misila o toj ruci, tim prstima, kao ostrašćenom lososu što pliva uzvodno, nestrpljivo i bezumno uz vodopad. Čuo sam ti misli, dok si ih skrivala od same sebe, da nikad nije prerano dostignuto krajnje odredište, mriješćenje unaprijed kodiranih misli i prstiju u Sargaškom moru tvojih bedara. Istovremena, paralelna radnju na platnu, uz šuškanje vrećica bombona i hrskanje čipsa u redovima ispred nas, tek je poznato okruženje koje tražimo pogledima, dok drugi ne postoje, bez obzira na prodane karte i sjene koje popunjavaju redove, kao vojnici od terakote.

Samo da te pozdravim i kažem, da više ne možemo u kino. Nema više filmova, za koje bi vrijedilo potražiti nekoga kao ti, da odglumimo scenu, toliko puta ponavljanu u mislima. Ta slika se izlizala i postala prozirna kao izmaglica, za koju ne znaš je li san ili činjenično stanje. A i što bismo u kinu, u kojem više nema junaka, crnobijele pravde i happyenda na kraju? Dugo još, nakon što se upali svjetlo i širom rastvore vrata na izlazu iz kino dvorane, ostaju odrvenjele usne, utrnule ruke, obamrli prsti od stodvadeset minuta čiste nostagije. Nečeg neopipljivog iz davno prošlih dana, kad smo bježali u mrak i trudili se da potraje, sve dok nas blještava svjetlost raskriljenih vrata kino dvorane ne bi razdvojila na kraju predstave.

Jesmo li bili na velikom platnu ili ispred njega? Znam da bi nas kraj zatekao na vratima i odlasku, dok su još slova lijeno odmicala prema najmanje važnim akterima filmske čarolije.

I da me sad iznebuha nazoveš, javiš se nakon sto godina i pozoveš u kino, uzalud ti je. Prsti i usne pamte, a tu su i sterilne multipleks dvorane, bez mirisa i bez zrnca prašine da sipi iznad naših glava, u zadnjem redu, odmah ispod projektora.

Uostalom, ruka u ruci, druga na koljenu - uvijek vodi do usana, a toliko intimni nismo. Više ili još, ne znam.

27.10.2008
Trideset dana do sarajevskog atentata (1)

Trideset dana do sarajevskog atentata (1)

PROLOG

Protrljao sam umorne oči i odložio naočale na stol, dok su mi svjetlaci titrali pred očima od previše naprezanja. Činilo mi se kako se ured smanjuje, zajedno sa dnevnom svjetlošću koja polako sipi prema van iz sobe, kroz veliki prljavi prozor koji gleda na parkiralište.

Otkad sam dobio posao lektora u izdavačkoj kući Sarajevo Nights u vlasništvu američke humanitarne organizacije, radim po dvanaest sati na dan. Plaća je odlična, a posao sam dobio začuđujuće lako, javivši se na oglas na engleskom jeziku objavljen u Dnevnom avazu: „Wanted.SerboCroat editor.Nonprofit publishing.Local background preferred“.

Na razgovoru za posao čekalo me iznenađenje - o meni su očito znali baš sve, mnogo više od onog što sam naveo u molbi za posao, jer nije bilo redova pred vratima, kako obično biva kad strana firma oglašava dobro plaćen posao. Prije nego sam pokucao, vrata su se otvorila, kao da su znali da sam pred vratima. Tip izbrijane glave, u maskirnoj uniformi bez ikakvih obilježja, pozvao me da uđem i sjednem na jedinu stolicu u prostoriji. Nije se predstavio i njegov nastup, izgled i ponašanje izazvalo je moju trenutnu odbojnost i sumnjičavost.

- Charlie!- konačno se predstavio samo imenom, uz čvrsti stisak ruke i mahnuo mi da sjednem. Odmah zatim, ugodno iznenađenje! Charlie objašnjava, kako sam već primljen na osnovu molbe i ovaj razgovor je tek uputa što se od mene očekuje. Iznajmljeni prostor, u kojem razgovaramo, od sutra je moj vlastiti ured. Posao se čini legitimnim i potpuno u skladu s mojim očekivanjima - lektura i urednički posao oko izbora i obrade fikcije, za potrebe izdavačkog odjela američke neprofitne organizacije. Objašnjava ukratko, kako se od mene očekuje da uredim i lektoriram literarne predloške za American Reference Center, organizaciju koja djeluje u sastavu Američke ambasade u Sarajevu. Trebam urediti za tisak već prikupljene literarne predloške, fikciju koja obrađuje rat u Sarajevu i Bosni iz vizure lokalnog stanovništva.

Moje olakšanje i sreća zbog lako pronađenog, odlično plaćenog posla u struci, pretvara se u euforiju. Častim u omiljenoj kafani sve koje zateknem tu večer, ne objašnjavajući. Konobarica namiguje i svima govori kako mi se rodilo muško. Moj prvi posao je stotinjak stranica nepotpisanog teksta dubioznog naslova, otipkanog na starom, pisaćem stroju, na kojem su slova č i ć toliko istrošena, da se na otisku ne razaznaje koje je koje slovo. Nama u Bosni iritantno je čitati tekstove ljudi, koji ne razlikuju jedno slovo od drugoga, kad kod nas i dijete zna razliku. Na provizorno uvezanim papirima A4 formata otisak naslova sumnjivo je dobar i čitak- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA.

Glas mojeg šefa s druge strane u telefonu isprekidan je pucketanjem i šumovima, kao kod loše izolirane žice. Šum povremeno čini mojeg sugovornika nerazumljivim, kao da zove s podmornice, ili iz nekog bunkera duboko pod zemljom. Međutim, znam da po danu boravi na adresi Alipašina 43, dakle, radi za Ambasadu. Nije mi važno, posebno jer mi je povelik avans već sjeo na tekući račun. Sad još samo ostaje zasukati rukave i baciti se na prvi tekst na mojem uredničkom stolu.

Otvaram prvo poglavlje i već početne rečenice naglo me razbude. Stavljam naočale na nos, spuštam rolete i palim stolnu lampu. Jarko svjetlo blješti na razmazanom otisku pisaćeg stroja, a slova odjednom postaju oštrih rubova i kristalno jasna.
--------

TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA

Trideset je dana do sarajevskog atentata, a popis mojih potencijalnih žrtava svakim je danom sve veći. U zemlji s toliko smrti, još jedna likvidacija ne može nikom više privući pažnju, pogotovo što svaku novu smrt od moje ruke planiram kao nužnost i vrhunsku potrebu ove napaćene zemlje. Mislim da bih mogao svakoga dana ubiti ponešto, ponekog za vježbu, a onda, za veliko finale, staviti šlag na tortu purifikacije zemlje, tla i ljudi.

Trideset je dana do atentata, a noćas ću ubiti Hrvata. Rimuje se, sviđa mi se. Mislim da bih trebao pronaći rimu u svakoj novoj smrti, koju će donijeti moja misao, ruka, djelo.

Kod Hrvata, izbor je sužen. Neki su osumnjičenici, neki osuđenici Haškog tribunala, a sadašnji političari laviraju između dodvoravanja naciji i građanskoj opciji u BiH. Nema više ortodoksnih nacionalista, zaluđenih odcjepljenjem, pa ostaju oni koji su generalno izdali kao ljudi s nacijom na čelu. Biram jednog od poznatijih, relevantnijih kojem se u Bosni zamjera svašta, ali najviše podrška hrvatskom novogovoru, koji podsjeća na jedna druga mračna vremena. On često gostuje u emisijama Federalne televizije i umjesto da govori kako je cijelog života govorio, kako ga pamte i komšije i susjedi, on ulagivački forsira neke novohrvatske riječi koje ljude u Bosni, Sarajevu posebno, plaše. Znamo ga dobro, igra na sitnu kartu nacionalizma, kojeg pomalo pothranjuje očekujući podršku politički angažiranih Hrvata i Srba, koji odlično surađuju na projektu razbijanja Federacije i pripajanja svojih etničkih zajednica matičnim državama. Političar je u Bosni slabo zaštićena zvijer, jer tko bi sve te brojne zvijeri u šeher-Bosni sačuvao! Zvijerima su najopasnije druge zvijeri, ali ovdje kod nas interesne su sfere odvojene i ne preklapaju se, pa zvijeri jedna drugu neće dirnuti. Očnjaci se bruse na raju i golje, na međunarodnu zajednicu i predstavnike Europske unije.

Zvonim mu na vrata, predstavljam se na engleskom, a on na samu englesku riječ već namješta svoj najbolju političarsku masku i osmijeh. Poziva me neoprezno da uđem, ne tražeći nikakvih potvrda ni papira, čime bih potkrijepio tko sam i što želim. Sjedam u njegov prostrani boravak, novine razbacane na stolu i upaljeni TV na nekoj zabavnoj emisiji.

- Just relaxing - kaže uz široki osmijeh, kojeg sam često s gađenjem gledao na predizbornim skupovima, gdje je u njega zamatao mržnju i sipao rečenice koje ubijaju.

Odlazi do mini-bara, sipa viski u kristalne čaše, a ja se pretvaram da zainteresirano čitam naslove knjiga na njegovom regalu. Pogled mi odmah nalazi što tražim - od brojnih tomova Brozovića, Babića i Težaka, najviše težak, najteži - čini mi se Brodnjakov, pregnantnog naslova Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Zloslutno me podsjetilo na još jedan ‘rječnik’- Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb,1940. Dok političar vježba svoj engleski i natače alkohol u čaše, leđima okrenut svojem skorašnjem ubojici, podižem tešku knjižurinu i snažno ga udaram po glavi. Pada kao pokošen, bez glasa, a ja mu naguram prvih par stranica knjige u grlo, kao vizitkartu.

Okrenem se, ugasim svjetlo u boravku i mirno išetam na prljavu ulicu i blještavo danje svjetlo.

Nisam ostavio traga, osim bezobrazne poruke, nažvrljane lijevom rukom, u imitaciji dječjeg rukopisa, na kojoj piše- i knjige ubijaju, zar ne?



24.10.2008
Ispovijed smušenog uma

Ispovijed smušenog uma

Jedna je muha ostala bez duha pa me spopala da joj ga nađem i vratim a zatim došla u ponoć i svu noć mi zujala nježno se klatila da bi me konačno obrlatila a onda ujutro svratila da vidi imam li nešto za nju ja koji sam bez sluha ali puno duha pravi vitez na bijelom konju Gregorije Samsa pa sam joj pisao nimalo brisao kako mi je sve živo i drago smušeno tako je s nama muhama svetim kravama u domaćim uredima stanovima stajama zujimo mnogo i dosadno bez mjere al nosimo duh rušimo barijere mi duhoviti vitezovi preko svake mjere zujao ne zujao ipak prozujao pa se sjetio brata od strica pravoga Viteza smiješnoga lica o nama muhama pisao iz srca dok je o smrti ništavilu pisao tužnu je povijest muha risao sva mu je šira obitelj kiksala netko u juhi ostao bez ticala drugi su u loncu utapali tugu ususret smrti vinskome drugu treći u octu šljivovici vinu tako je Vitez izgubio tetku brata oca a i stričeve skršila šljivovica utopit se u njoj dvaput je pogibeljno pijano veselo ali nepoželjno jer imaš zadah i nakon smrti a zadah te prati burgija vrti na onom svijetu mušičavom raju gdje čuješ zujanje a ne ljudsku graju uglavnom smušena muha nije novina to nam je brand takva smo pasmina a jedino ljudsko biće čeljade koje je s nama htjelo na parade bio je glumac iz filma Muha taj nas se bojao k'o najgoreg duha a skončao totalno izmasakriran napola muha čovjeku stran naša divna krila i brojne oči bile mu kazna bez ljudske pomoći umjesto da je prihvatio igru mogao je biti nešto slično tigru zujav svevideć a opet velik najjačoj muhi kao Baš-čelik ja ovo pišem smušen napola prošle sam noći bio prepun bola što nisam veliko ljudsko biće da idem s curama u kino na piće a ne kao muha sa stropa il' zida umirem zujeći od bijesa stida što nisam slobodan od dva metra a ne tek djelić centimetra istina veći sam neg' obična buha al ona barem ima sluha za putovanja na nekom džukcu na mački ili prljavom tukcu a mi smo muhe prividno s krilima ali ograničene dragim i milima jer kako se vinuti u daljine kad te neki zujan doziva 'sine' ili si nekome drugome 'tata' ne možeš pobjeć' od seke brata ostavit sve i odletjeti naši su novi vrli mikro svjetovi zato tek ponavljam pjesmu mog strica tužnoga Viteza pokojnog lica a vas pozdravljam i letim na kavu skupljajte novce ganjajte slavu ja ću biti sretan i s malo šećera teško odlazim dok me se ne otjera ništa komplicirano k'o Danilo Kiš u Knjizi mrtvih na pruzi za Drniš meni je potreban odlučan 'iš'!

mom stricu Grigoru Vitezu
23.10.2008
Ljubi me prejaka riječ

Ljubi me prejaka riječ

"Govorim iz iskustva - čuvajte se prejakih riječi. Nekad će vas ljubiti, ipak najčešće - ubiti. Baš kao Branka!" Mentor je čitao moje zadnje rečenice, teatralno podižući guste obrve iza okvira naočala. Očito mi se rugao.

- Pišeš crno kao i on, koketiraš sa smrću - rekao je konačno optužujućim glasom i odložio moju disertaciju o pjesniku Branku Miljkoviću.

Mentor, kako pretenciozno! Jaka je to riječ, autoironična. Mentor bi trebao znati više od studenta, a ovdje je to bilo naočigled nemoguće. Kako drukčije pisati o Branku? Miljkovića treba i voljeti, ne samo poznavati, da bi ga se razumjelo. Njegova najbolja, najkraća, bila je prejaka pjesma u jednoj rečenici, zlogukom proročanstvu, koje se ostvarilo. Ubi me prejaka riječ!

Kad su ga našli obješenog u centru Zagreba, svašta se nagađalo - ubili ga nacionalisti, pijani kamaradi, samosažaljenje - a on je svoj epitaf već prije napisao. Živjeli smo jedan pored drugoga, ne poznavajući se, Branko i ja. On prezren od Partije, ja - partijski sekretar, vršnjak njegove majke, obojica od prejakih riječi. Samo, njegove su neizbrisivo ostale u mnogima, pa i u meni.

Tu smo se i upoznali, Brankova majka i ja, osam mjeseci nakon njegove smrti. Jednog smo listopada sjeli na kavu u centru Zagreba i prebirali po uspomenama na Branka.

- Bio je boem i jako senzibilna osoba – rekao sam obzirno, kao da ga i mrtvog njoj opravdavam.

- Bio je pijanac, prgav i ratoboran kad se napije – rekla je jednostavno, paleći cigaretu. - Pijan je volio izazivati, potući se. Mislim da su ga ubili - Brankova majka govori bez gorčine, ne optužujući. Teško mi je slušati kako o sinu govori u sadašnjem vremenu, iako je mrtav.

Hladna faktografija ne umanjuje toplinu i ljubav dok govori o njemu i onome što mu je bilo važno. Nema u njoj jakih riječi, koje ubijaju, ni kad govori da su srodne duše. Bio je istinski pjesnik i po prirodi stvari - tragično neprilagođen. Ako su ga institucije odbacile, baš kao i on njih, ostao mu je cijeli svemir vlastitih riječi. Mi, koji smo poznavali i dijelili taj njegov svemir, osjećamo njegovu poeziju kao žig i opeklinu, koja povremeno svrbi pred kišu, koja podsjeća kako se teško nositi s vlastitim izborom riječi.

Gledam je dok zabacuje kosu s lica. Dubina njenih tamnih očiju utapa tragiku Brankovih u patetiku mojih vlastitih riječi. Oči još šute krikovima, šapću tamnim kolobarima, mrače se morskim dubinama.

Brankova majka lijepa je i danas. Žena ispod slike, s dubokim, tamnim očima kao otvorena rana, nema pojma da ima senzualne usne. Zaboravila je.

Više ne razmišljam o Branku, već o njegovoj majci. On je tek uspomena u maglovitu jesen, što ponekad navede slučajne prolaznike da se susretnu, dodirnu, makar i na kratko vrijeme. Ali njegovo proročanstvo i prokletstvo kako će jednog dana poeziju svi pisati, ostvarilo se. Otvaram prejake riječi, pažljivo mirišem jednu po jednu, prebirem po njima kao po prašnjavim slikama s tavana i onda uzmem najjaču. Jednog ću dana napisati patetičnu pjesmu o dubokim crnim očima Brankove majke. Neću sklopljene oči žene smatrati bijegom i skrivanjem vlastitog tijela, kao što je Branko slutio u pjesmi. Čak i sklopljene, njezine me oči vide.


22.10.2008
Ispovijed pravopisnog terorista

Ispovijed pravopisnog terorista

Znam da nećete vjerovati, ali prije mnogo godina bio sam divna i normalna osoba - smiren i obrazovan policajac, štoviše, šef policije našeg malog mjesta - sve dok se jedne noći nisam probudio iz višegodišnjeg sna. Naglo sam sjeo u krevetu, upalio noćnu lampu i prodrmao ženu, koja je spavala mirom pravednika.

- Ženo, probudi se i spašavaj! Sanjao sam da se možda ne kaže uhititi već uhapsiti!

Bila je budna u trenu, brižna moja Marica, brišući oči krpicom za krmelje s noćnog ormarića.

- Otkud sad to? Pa barem ti poznaješ pravopis! Znaš da je haps turcizam, a uhidba lijepa naša novohrvatska!

- Ma normalno da znam, ali u snu je sve bilo logično i jasno. Ne sjećam se više obrazloženja, nešto u stilu da su te ukrudbe i uhidbe arhaizmi s natruhama
orwellovštine, da je haps -zatvor, a ostalo...ne sjećam se točno. Znam samo, kako sam u snu vidio stranicu pravopisa otvorenu baš na oblicima tog glagola. A sad, pri punoj svijesti, stalno mi se ta turska hapsana mota po glavi. Poludjet ću!

Do jutra nisam zaspao, već ranom zorom krenuo na posao, otvorio sve službene riečnike i pravopise koje smo držali pod ključem u staklenoj vitrini, odmah ispod oružja, i bacio se na posao. Avaj i utaman! Kao maljem po glavi, lupila me spoznaja da pola riječi u službenom Riečniku odjednom više ne prepoznajem, već sve čitam nekako iskrivljeno kod zdravih očiju!

Uzeo sam par dana bolovanja, bilo me sramota objašnjavati prave razloge, pa slagah kako me boli žučna kesica (evo ga! kaže se vrećica, vraže!). Kako ću pred svojim podčinjenima, kojima trebam biti uzor (ili se kaže uzorom? upomoć!), pokazati neznanje i nesposobnost za odgovoran posao šefa Jezične policije?

Vratih se na posao za par dana, ali ništa više nije bilo isto. Gdje god bih se okrenuo, neki bi mi vrag iz glave mrmorio, šaptao da ono što piše - nije ispravno napisano. Jedne se noći probudim u znoju i zaurlam kao oparen – eureka (heureka? Marice, jel' ovo slovo H bezvučno?).

Počeo sam tajno, a kako drugačije, voditi dvostruki život. Danju ispravan građanin, čuvar javnog ćudoređa i pravilnog govora, a noću tajanstveni pravopisni terorist! Ubrzo je od mene drhtala cijela općina, a komunalni redari imali pune ruke posla. Ja sam, naime, noću šarao izloge zgrada preuređujući natpise po ustanovama, institucijama i trgovinama od općeg značaja.

- Je li, majkoviću, koliko slova Č ima u riječi čevapčiči? –upitao me neki dan, sav zabrinut, uvaženi pisac i dobitnik književne nagrade „Branko Čopič“.

- Ne jebi muhe, brajkoviću! Trik pitanje, jel’da? Tri, naravno – odgovaram, a u sebi pucam od ponosa.

Znam zašto me pita! Njegov lanac čevapčičnica “nepoznati” je vandal uništio grafitima, iskrižao natpise i stavio turcizme najgoreg, jugonostalgičarskog tipa. Zamislite, napisao je ĆEVABDŽINICA! A našu izvornu, domaću riječ čvapi bijesno je križao do neprepoznavanja. Horor!

- Ma, marš s tim turskim slovima B i DŽ! Nema ti više Otomanovskog carstva - zapjenio se pisac, ratnik i čevapčičar.

Smirujem ga, govorim, sve će mo mi to strogo procesuirati, a ovaj val jezičnog terorizma sasiječi u korienu, tako mi Pravopisa! Srećom, prije se žestoko ugrizoh za jezik (ne onaj naš sveti, Državni jezik, već ovaj svoj, pogani) i suzdržah da ne lanem, kako se kaže otomanski, kao onaj turski ležaj za popodnevno knjavanje,kunjanje i krnjenje.

Naravno, moj alter ego radi svake noći, po cijele noći, jer tumor koji mi izgleda pritišće (pritiska?) mozak opako mi je poremetio osjećaj za Državni jezik, centre za Domoljublje i Purizam (puritanizam? puritanstvo? upomoć!). Stradali su i čeoni režnjevi za strah od posljedica ako me ulove, osijećaj za mjeru (jer sam ispravljao natpise i na nevinim trgovinama dječijom robom, zamislite! Što su mi skrivila nevina diječica? Zašto sam svugdje pisao DJEČJI? upomoć!).

Da ne duljim, dok sam vlastitim otuđenim prstima ispisivao grozomorne ispravke i griešio protivu Države, Crkve i Narodnog jezika, istovremeno sam našim noćnim patrolama preko službenog tuđman-eriksona davao lažne pravce bijega grafitera (grafitista? pošarala? pomagajte!).

Adrenalin koji me lupao bio je očaravajući, uzbudljiv i stostruko jači od šmrkanja Čokolina. Uh, na samu se pomisao stresem od uzbuđenja, a napetost klizi u vrhove (vrške?vrhuške? pomoć!) ekstremiteta.

U uredu sam neispavan, s podočnjacima, dok mi, preko video-linka, predsjednik Državnog zavjeta korienskog pravopisa čestita na cjelonoćnim potragama i naporima da se gada zauzda i uhiti (uhapsi? ulovi?skenja? zbuksa? ).

Zvao me i ministar (ministrant? misni brat? upomoć!) . Njegov službeni zamjenik Vlado Šegrt, podministar (ispodministar? državni podtajnik? sub-tajnik? jebiga!) nije još stigao s naputkom za hitno djelovanje.

Na video-linku, ministar se beči očima (zvuči bolje od buljiti, to me uvijek asocira na bulju i guženje; ali, Marice, je li ispravno bečiti se, može li to biti povratno?).

- Vladoja nema? Buš mi ga poslal kad se vrne!

Tu sam pukao (puknuo?), pokazao mu jezik i skresao kako mi je puna kapa i svečani šešir sklanjanja muških imena, koja završavaju na tragično O. Spomenuo sam mu majku i Oca domovine u nepriličnom kontekstu (on se, šokiran, raspitivao mislim li na starčevićevskog (starčevićanskog?) ili tuđmanskog (tuđmanovskog?), a ja sam pao u histeriju, razdrljio košulju i vikao u monitor s video-linkom:

- Pucajte, vaš sud i Korienski pravopis ne priznajem! Ali da, priznajem da sam taj traženi terorist, koji nagrđuje fasade i ostavlja osmanske ožiljke na umivenom licu domovine!

Dok su me vezanog odvodili u podrume Jezične policije, koje odjednom više nisam prepoznavao (a toliko sam tu bubrega odbio drugima; sad je došlo i mojih pet minuta za kamence; digresija- da sam držao jezik za zubima, kao državni službenik, mogao sam živjeti kao bubreg u loju - upomoć, još jedna turska opservacija!), sa plakata zgrade Doma kulture cerio mi se plakat Teatra Ludens s najavom predstave - NORMANOVSKA OSVAJANJA. 

Urlam i batrgam se u luđačkoj košulji: - Pravilno je ‘normanska! NORMANSKA! Normanska, normanskih, normanskim, normanska…..Ayckbournov identitet nije isto što i Bourneov i Matt Damonov, nije ovo film!

Onda me preuzmu bolničari i sestre. Smiren sam. Daju mi fine tablete. U ludnici mi je liepo. Konačno razumijem suštinu stvari i svieta, glagola i glagoljanja.

Volite se, mislite pozitivno, a ja vam od Pevca (pijevca? peveca? pijetla?) osmjeh ostavljam!

18.10.2008
Izlog

Izlog

Uvijek stanem pred tim izlogom, pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu.

Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali si ne mogu pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam, hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima?

Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka.

U zadnje vrijeme zamjećujem, kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja, da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala.

U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja, kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena mi još ne zna, ali sa zajedničkog računa sam podigao cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu sam vlasnik nečega, za čim uistinu žudim.

Sad stojim u praznom lokalu, o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata prostora nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču, a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.

Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe.

2.10.2008
Kako smo pojeli osam tamburaša

Kako smo pojeli osam tamburaša

Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku.

Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka...
...

Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg.

Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling.

Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke?

- Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli.

Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina.

Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama.

Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom?

Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave.

Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu zidova tunela.

Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju.

Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka.

Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine.

Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija.

Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni.

- Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi.

- Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam!

Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše.

Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato mi teško pada na želudac.

Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji vodi na drugu stranu rijeke, tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi.

Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio nazdravijeg apetita.

Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava.Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato.

Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare!

24.9.2008
Donatori sperme

Donatori sperme

Kažu da su ljudi najinteligentnija bića na planetu. Ponekad se u općoj kakofoniji glasova nađe i suprotno mišljenje, ali ga zagluši samodopadna većina. Uistinu, jedino ljudi iz zabave ubijaju, bave se umjetnošću i rasipaju sjeme. Ali, postoji sve opravdanija sumnja u mnoge nedodirljive istine, pa tako i ovu - o najinteligentnijoj rasi na Zemlji, ljudima.

Rijetko idem u podrum. Ne volim te mračne, memljive prostore s ustajalim zrakom i razbijenim žaruljama. Prošle sam godine samo jednom bio u podrumu, a ove godine i rjeđe.

Ali, sila boga ne moli, pa je tako došlo vrijeme za ovogodišnji odlazak. Pročitao sam, naime, sve zalihe “Javnih financija i statističkih godišnjaka” i nema mi druge, nego po ranija godišta u podrum. Srećom, čuvam sve brojeve još od vremena prije Drugog svjetskog rata.

Smijte se koliko hoćete, ali nema uzbudljivijeg štiva od Registra neporeznih prihoda, niti fiskalno zanimljivijih izvora sredstava od ovoga. A tek, kad se udubite u pojedine stavke, od tabela i naplaćenih naknada javnih i dobrovoljnih vatrogasnih društava, kojekakvih agencija, komora fondova i zavoda? Sve te raznolike i šarene takse, naknade, kazne i polozi, pa bilance društava za samopomoć i umjetnu rasvjetu, odjednom vas uvuku u čarobni svijet javnih financija, o kojem obični ljudi nemaju pojma.

I eto, donio sam iz podruma svježi naramak godišnjaka i statističkih izvještaja i već nakon desetak dana čitanja naletio na novitet, koji mi je dao ideju za otvaranje obrta.

Umjetna oplodnja! Kako to uzbudljivo zvuči, zar ne? Ne govorim sad o osjemenjivanju svinja, goveda ili krava, koje daju čokoladno mlijeko, iako ni to nije nezanimljivo štivo. Ne, mislim na umjetnu ljudsku oplodnju, banke sperme i ogromnu lovu koja se vrti u svijetu smrznutog sjemena, ženskih jajašca i laboratorijskih testiranja.

Kako sam stručnjak za izvabilančne prihode, shvatio sam da nema uzbudljivijeg i isplativijeg posla od banke sperme. Na crno, razumije se, jer kod nas i za običnu banku treba brdo papira i dozvola, a o financiranju i projektima isplativosti, te strogim sanitarno-higijenskim uvjetima da ne govorim.

Prvo sam na Internetu otvorio svoj virtualni ured i online web-shop. Kako smo svi na mreži jedna velika obitelj, doduše, onako južnjački opuštenih moralnih kočnica i nonšalantne, razbarušene inteligencije i imaginacije, odmah sam našao zainteresirane klijente za svoj mali posao na crno. Već prvog dana se na moj upit za donatore sperme javilo nekoliko tisuća pregalaca iz svih krajeva naše zemlje. Nećete vjerovati, ali 99 posto prijavljenih nije tražilo nikakvu naknadu za doniranu spermu, dapače! Velika većina potencijalnih donatora izjavila je da im je čast i zadovoljstvo donirati, da će čak sami platiti sva potrebna laboratorijska testiranja sjemena i najvažnije, da ih uopće nije briga tko će njihovo sjeme koristiti. Naravno, većina se ponadala doniranju na staromodni način, uz ručnu manipulaciju sisate medicinske sestre, čiju sam sliku skinuo s nekog TV portala (glumica u porno sapunici) i okačio na svoj web-shop. Baš svi vjeruju da “sestra” uistinu radi za našu banku. A kad ih ne zapadne ona, već autoručni rad, uz moje isprike da je sestra prezauzeta, ali da će im osobno uzeti uzorak sljedeći put, ne ljute se. Vjeruje u onu narodnu- treća sreća!

Sestru nisam zaposlio, ali je susjed, penzionirani svećenik, zbog male penzije pristao raditi honorarno, triput na tjedan, kao website recepcioner. Odgovara na brojne mailove i zakazuje prijem uzoraka u mljekarskim kanticama pred podrumom.

Naravno, svi mailovi ne mogu biti personalizirani, pa sam mu pripremio uzorak, šprancu po kojoj odgovara:

“Cijenjeni gospodine taj i taj, budite sigurni da će vaše donirano sjeme, koje čuvamo u specijalnim kriogenim komorama s tekućim dušikom,biti zalog i spermotemeljac buduće Noine Arke, a Vaši geni upisani zlatnim slovima u Mliječnu stazu”.

Malo koja muška duša ne zadrhti ponosom i srećom, što može vlastito sjeme rasijati u solarni vjetar. Stara narodna kaže ‘kako posiješ, tako ćeš i žnjeti’, pa je to dodatni stimulans za naše višestruke recidiviste. Iako je i navala prvospermanih povelika, ipak brojimo naše zlatne donore (+10.000 pologa naviše) u stotinama. Što ćete, strah od smrti i želja za vječnošću u našim je krajevima poprimila galopirajuće razmjere.

Nakon što sam našeg recepcionera ulovio kako se na poslu samozadovoljava i pri tom drži kanticu za mlijeko pored stola, odlučio sam mu ukinuti naknadu za topli obrok i crkavicu koju sam mu plaćao. Zašto plaćati nešto, što čovjek s tolikim veseljem radi? Dapače, zatražio sam da on meni plaća režije za grijanje u stanu, te za kriohlađenje u podrumu, jer takav cool posao raditi žele mnogi! Posebno sam mu skrenuo pozornost na mogućnost da posao dodatno proširimo na intra-materinu inseminaciju (na crno, dakako!), te u posebnim prilikama, nešto intracervikalno, ili nagradnu igru s glavnim dobitkom - asistiranu reprodukciju! Istina, sumnjam da bi bilo tko iz naše male firme bio sposoban asistirati na onaj staromodni način, ali, nada umire zadnja i ljudski se nadati.

A onda se, jednog dana, naša baza podataka s donorima toliko raširila, da nam je server Ministarstva znanosti (gigantske memorije, ali skoro prazan, bez uskladištenih podataka)na kojem smo se ilegalno švercali, odjednom postao premali. Znali smo da je vrijeme da zavirimo na drugu stranu bilance poslovanja – na buduće trudnice, trudnike i ostale korisnike ogromnih zaliha sperme i drugih tjelesnih tekućina naših veličanstvenih donora.

Prvi je korak, logično, bio potražiti samosvjesne žene s viškom bioloških satova, a manjkom vremena i ostalih resursa za staromodno osjemenjivanje. Nasumce odabrani statistički uzorak iz jednog financijskog godišnjaka (žena,30-35,VSS,menadžer,3+propale hetero i 2 lezbijske veze)pomogao nam je da dođemo do prvih korisnica naših zaliha. Ali, avaj!

- Prvi se mačići u vodu bacaju –rekao sam optimistično našem webmasteru i jedinom zaposleniku osim mene u firmi.

- Žene su logična i racionalna stvorenja. Normalno da točno znaju kakvo dijete žele, pa su zahtjevne oko doniranog sjemena i samih donatora. Istina, nemamo previše nobelovaca i košarkaša s ljepuškastim crtama lica, ali zato imamo kandidate s genima koji jamče preživljavanje na ovim surovim prostorima. Oni nude spermu koja garantira balkansku čvrstinu prehrambenih i čitalačkih navika, a istovremenu fleksibilnost oko karaktera, morala i poštenja. Svaki će pažljivi kroničar statističkih godišnjaka to prihvatiti kao veliku prednost, skoro garanciju opstanka. Pa, koja buduća majka ne bi poželjela ovakvu sposobnost prilagodbe i prilagođavanja?

Nisam žalio truda ni vremena, te čak uložio sto dolara, plaćajući (na crno, razumije se!) nekim ruskim hakerima, da naše rastuće baze podataka smjeste na servere Rarotonge i Tahitija. Isplatilo se, jer smo tamo dobili i potvrde o poreznoj olakšici, nek se nađe, ako zatreba.

Uložio sam i u uređenje okoliša, stavljajući halogene lampe u podrum, koji je sad blještao plavičastim svjetlom, kao prava klinika za rasplodnost. Umjesto starih frižidera i kantica za mlijeko uveli smo moderne laboratorijske vrčeve od vatrostalnog stakla od 50 litara, u plavoj boji za donatore s dokazanim spsobnostima pravljenja muške djece i odgovarajućim, manjim, ali zato vrlo seksi, polipropilenskim roznim kutijama za garantirane djevojčice.

Nakon razmatranja cijena za pipe i pipete, od te smo laboratorijske opreme odustali.Ionako naši donatori obavezno peru ruke prije mužnje. Od rukavica nismo odustali, ne bojte se! Svaki kandidat mora donijeti potvrdu s kemijskog, da su rukavice od lateksa čiste.

Konačno, doživjeli smo nedavno da vidimo na crnoj burzi i našu firmu izlistanu, a cijene naših dionica već su prvog dana trgovanja probile sve burzovne indekse. Poslušao sam savjet brokera - podijelili smo dionice i napravili splitting, pa sad posebno kotira naš odjel za komercijalne surogat-majke, posebno za asistiranu, posebno za in vitro, a sasvim posebno za klasičnu inseminaciju.

Brinu me jedino moguće tisuće zahtjeva za alimentacijom. Naime, zakon i pravo tu nije baš najjasnije. Tko bi takvoj djeci morao plaćati uzdržavanje? Naša firma - gdje su začeti na crno, ili crna burza? Ili nedajbože, ovi jadni donatori sperme?

Budimo realni, njihovo jedino zadovoljstvo i bogatstvo oni drže u rukama, te ga lako i brzo proćerdaju. A onda treba čekati i do par sati da se vrelo napuni. Tim tempom, uz naše troškove, oni jedva da smognu novaca za platiti što ih uvrstimo u naše donor-liste.

Tko će, k vragu, toj djeci plaćati alimentaciju?

24.9.2008
Zbogom Una!

Una je umrla u 47. godini.

pitam se, je li živ Mišel Babić?

 

 

 

12.9.2008
Velečasni u Madonni

Velečasni u Madonni

Pripazite! Trinaestog rujna će pun Mjesec ući u klimavu vezu s nesigurnim Uranom. Kako tjedan bude odmicao, Merkur, Venera i Mars će ući u odnose, koje će donijeti napore i izazove kod kuće i na poslu. Ne grizite sve oko sebe, ali niti nemojte susprezati ljutnju. Uzdahnite duboko i odbrusite im, ljubazno ali odlučno. Recite im točno što vam je na umu. Bit ćete ugodno iznenađeni kad svježi zrak zapuše u vašim odnosima s drugima.


Vlč. Divinio je kleknuo uz jarkocrveni Ferrari 599GTB Fiorano, brišući rukavom svećeničke halje golubje govno sa sjajne haube.

- Divice mi, ovi su gadovi vragovi poslanici, ne mogu ti posranci bit od našeg milostivog Svevišnjeg!- huknuo je, brišući oznojenu ćelu i hvatajući se za križa. Opet ga je presjeklo, ovaj put toliko jako da mu se na tren zamračilo pred očima.

- A jebenti iruda, čim-čim-dalje, tim-tim-gore! Ovo ni Marija neće likarijama moć’ istjerat’. Triba mi i duhovni seminar preskočit’. Možda neke travarije, ili barem oblog od travarice? – velečasni je konačno odahnuo, uvalivši se u kožno sjedalo, anatomski prilagođeno njegovom punijem stasu.

Motor automobila je skoro nečujan, sve dok naglo nije otpustio kvačilo, a šesto dvanaest konjskih snaga u četiri sekunde dostiglo stotku. Brrrummm! Odavno su jedina iskrena svećenikova strast utrke, još otkad je u sjemeništu igrao Gran Turismo. Eh, tad mu je ovaj model bio samo maštarija. Da ima ceste za isprobat’ ovih trista na sat, kako nudi knjižica vozila, ne bi vlč. Divinio žalio benzina. Nema ljepše nego među nogama oćutit’ moćni stroj! Užario se svećenik na samu pomisao, a dlanovi oznojili od adrenalina.

U ulici, gdje je smješten župni dvor, škripa guma i oblak prašine uzbude tek ponekog od mlađarije. Samo se rijetki osvrnu za velečasnim, najčešće uz zavidne uzdahe. Kad odjuri kao vihor, a cvilež guma na asfaltu utihne, starice u crnom križaju se i mrmljaju u bradu: - Čuvaj nam, Gospode, našeg župnika!

A onda se, jednog dana, u novinama zateklo svećenikovo ime na nezgodnu mjestu, u crnoj kronici. Napalo ga, po glavi opalilo i opljačkalo župni dvor. Svaki je bogobojazni mještanin sa jezom čitao dalje, kako su bogohulnici i moralne ništarije odnijele crkavicu od milodara, zajedno s teškom čeličnom kasom i svećenikovim privatnim stvarima unutra.

Šuškalo se, istina, među zavidnim ženama koje milost velečasnog nije dotakla, bilo na propovijedi ili ispovijedi u strogoj privatnosti sakristije iza oltara, kako su provalnici u sefu pronašli neke pornografske slike i seksualna pomagala. Sačuvaj nas, Bože, poganih usta i prljavštine tijela! Tek rijetki među župljanima,oni sumnjiva morala i vjere, naslađivali su se lažima i objedama vrlog pastira.

Policija je bila nemoćna, naravno, jer je vlč. Divinio tvrdio da je u blagajni bilo tek sitnine od milodara i komad stakla iz Širokog Brijega, na kojem se ukazala Gospa dvije tisuće puta jednoj vidjelici, a ova to oporučno ostavila fra Diviniju. Staklo je, govorio je pobožno se križajući, od neprocjenjive vrijednosti. Posebno je sentimentalno vezan za to staklo, jer je u noćima iskušenja njemu bilo dovoljno zagledat’ se u njega i prizvati Gospu da mu dadne savjeta i pokore, pa bi opet mogao mirno na počinak. Javno je župnik pozivao lopove da staklo vrate, a novce nek’ zadrže. Uzalud, jer apel lovovima na moralnost i poštenje je kao pozvati političara na iskrenost i kajanje!

Tapkala je tako istraga na mjestu, a velečasni sve zabrinutiji bio. Vidjelo se to na nedjeljnim propovijedima kad bi mucao, gubio nit, pa se češkao po tjemenu i govorio ‘što je ono Gospodin htio reći’. Prvi su redovi povlaštenih klecala u crkvi redovito dvostruko davali u lemozinu, ali nije pomagalo. Velečasni je kopnio, kao da ga je sam Nečastivi spopao, pa mu dahće za vrat. Vidjelo se to za volanom Ferrarija, jer ga je startao sporo, bez tragova guma na cesti. Vozio je ispod stopedeset na sat, pa bi ga pastva zabrinuto promatrala kroz zavjese, moleći krunicu za njegovo duševno i tjelesno zdravlje.

Tragedija gubitka vidjeličinog stakla burgijala je u duši vlč. Divinija tako duboko, da se potpuno okrenuo i od svetovnih iskušenja. Na krstitkama i vjenčanjima jeo je umjereno, pio slabo ili nikako, a i svađe i tučnjave među njegovim miljenicama opasno su se prorijedile. Mnogi su otvoreno za njega strahovali - kopni i nestaje velečasni pred očima!

Te nesretne subote, trinaestoga, dok je i Vrag kasnio sa svojim bogohulnim namjerama da zavlada svijetom, mještani su hitali na kioske, tražeći Jutarnji list viška. Na trinaestoj, nesretnoj stranici novina, u rubrici ‘Vjerovali ili ne’ kočio se crveni naslov skandalozna sadržaja: “Velečasni u Madonni”. Odmah se vidjelo da je vjestica lažna, iskonstruirana, komunistički pamflet dezavuiranja vjere, Crkve i osobe vlč. Divinija.

Svejedno, svaka je duša gutala očima šturi tekst pregnantnog sadržaja:

“ Policija potvrđuje, da je otkrivena pronevjera u vjeri i gotovu novcu od preko milijun eura, koje je župnik Angjelko X., poznatiji kao vlč. Divinio, drsko otuđio, fingirajući pljačku vlastitog sefa. Gorenarečeni je naručio od dvojice lopova -amatera iz Hlebina kraj Koprivnice, da otuđe sef, u kojem su ojađeni lopovi, umjesto velikog obećanog plijena, pronašli pornografske slike svećenika i redovnica u bludnim pozama, te nekoliko vibratora oguljene, neprepoznatljive boje. Istovremeno je na žiro-računu župe otkriven manjak od rečenih milijun eura, koliko je Ministarstvo prosvjete doniralo za restauraciju pročelja osamnaest crkava u Humu na Sutli. U suradnji s tajnom vatikanskom policijom, osumnjičeni vlč. Divinio lociran je u Madonni di Campiglio. Ekskluzivno saznajemo, da je Papinska garda već dobila nalog za prebacivanje osumnjičenika iz Madonne na eksteritorijalni prostor Svete stolice, gdje će kandidatu biti ponuđeno mjesto ministra financija”.

 

11.9.2008
Crveni prah vodenice

Crveni prah vodenice

Tutnjava mlinskog kola zaglušuje misli, dok zavlačim prste u vrelo brašno što sipi pod prstima. Damari na sljepoočnicama u sinkopama preskaču svaki drugi otkucaj srca, a kameni žrvnji sudaraju se kao šišmiši, uzbunjeni mojim prisustvom. Nad glavom trošne grede podrhtavaju, naigled krhke kao paučina što visi i treperi svakim naletom zraka. Odnekud dopire izmaglica i stapa se s bijelom prašinom u zraku. Vodenica vibrira kao živo srce, steže u kontrakcijama, pa otpušta uz lepet krila i novi sudar kamenih žrtvenika. Nesmiljeno srce gnječi i melje zrnevlje i moje vlastite misli, uz grohot i divlje otimanje ledene vode ispod trošne drvene konstrukcije.

Nepoznati glasovi u glavi nagovaraju, da se ne opirem. Da se prepustim.Oči mi se priviknu na tamu,pa polako uočavam boje u njihovom začetku, rađanju. Crnilo se razdvaja u nijanse sivog, pa smeđeg i zelenog, a svaka nova dioba geometrijskom progresijom, kao virus pod mikroskopom, rađa stotine novih nijansi do beskonačnog spektra. Rasute dugine boje pretvaraju vodenicu u jato šarenih tropskih ptica, a boje im se rastapaju,sudaraju i vrište. Nekako znam da su boje tek u mojoj glavi, ali se ne opirem. Gledam radoznalo oko sebe, dodirujući prstima svaku novu nijansu. Grimiz, purpur, skrletno, čak se i brašno pretvara u jarko crvenilo. Zaronim šake i prosijavam crvenu prašinu, kao osušenu krv nekog mitskog bića. Vodenica mi diše za vratom,u kontrakcijama koje su i moje vlastite.

Konačno spuštam tešku vreću na trošni pod od crvotočnih dasaka, otirem znoj sa čela i kao hipnotiziran prilazim žrvnju.

- Skoči! – nečiji hladni dah na vratu mi šapuće.

- Lezi, odmori se!- crvena vrelina pod nogama uvjerljiva je.

- Pridruži nam se, bit ćemo jedno, bit ćemo zajedno, zauvijek.

Netko, nešto uzdahne, a dah zakovitla brašno u vrtlog koji zapleše iznad kamenih kolutova.

Kad se crvena prašina slegne, vidim jasnije nego ikada. Još sam tu, ali ruke i ramena više ne bole. Osjećam gipkost u našim gredama, naizgled trošnim, a tako snažnim od mnoštva naših tijela, od našeg stoljetnog trajanja. Ja sam svi oni, vodeničari; kameni smo žrvnji i paučina; slobodni smo u krilima desetina šišmiša. Mi smo vodenica.
Puhnemo u crvenu prašinu pod svojim nogama od dasaka, nasmijemo se grohotom svojih vodenih slapova, a onda tutanj smirimo, stišamo do neprepoznavanja.

Čekamo na one koji tek dolaze. Na one, koji će nam se tek pridružiti.

10.9.2008
“Smrt i zaborav” d.d.

“Smrt i zaborav” d.d.

Čovjek ne mora biti tanatolog da razumije smrt. Istina, jedna je smrću opsjednuta Švicarka od smrti i njezinog prihvaćanja napravila cijelu znanost, utemeljivši Kuebler-Rossovu skalu od pet stupnjeva žalovanja. Jadno je započela, još jadnije završila svoju mučnu egzistenciju. Rođena kao jedno od trojki od tek kilogram težine, bila je nevoljeno dijete, kojem je okrutni otac skuhao kućnog ljubimca-zeca i malu Elizabetu natjerao da i sama učestvuje u kanibalizmu obiteljskog objeda. Ne čudi da je ozbiljno poremećena Liza odlučila studirati psihijatriju i da je cijeli život posvetila smrti i umiranju. Kad, vidi vraga! Nju, vjernicu, Bog kazni moždanim udarima i tjelesnom oduzetošću, osudivši je na muku invalidskih kolica da, tek proklinjući boga, skonča u osamdesetoj godini.

Negacija je obrana, znam. Unatoč nesmiljenim i brojnim dokazima, nje više nema: dobre i drage, uvijek zaigrane i umiljate, koja mi razdraga srce kad je vidim. Kažu, nezrelo je negirati. Kažu, ne znaš učiti iz prošlosti, ne znaš se nositi s realnošću. Negiram činjenice, odgovornost, učinke, svijest,da se vrtim u krugovima...negiram da negiram.

Ljutnja je došla s treptajem oka. Adrenalin u meni vrišti, dok mi se mišići stežu u grču, znoj na čelu, a srce u sljepoočnicama. Shvaćam da je u redu biti ljut na onoga tko je tu ljutnju skrivio. Ali, zašto na sebe? Uostalom, neki misle da samo imbecili i životinje nemaju sposobnost ljutnje. Ako Dalaj Lama može prihvaćati ljutnju, mogu i ja, pomislim.

Cjenkam se sa samim sobom, samo da je još jednom vidim. Da je barem potrajalo još godinu-dvije.Da je barem...

Depresija još nije mirenje, tek spoznaja da ćemo ionako svi umrijeti.

I onda, prihvaćanje gubitka - nema je.

Ali, nakon izvjesnog vremena,probudio me njezin miris u nosnicama, toliko živ da mi se učinilo da nije umrla, da je živa i ležimo pripijeni kao dvije žlice. Njezin me miris prati u liftu, iznenadi u jutarnjoj vrevi na pločnicima, zbuni u restoranu nabijenom raznoraznim teškim mirisima jela, ljudi i kasnog ljeta. Pokušavam ga se otresti uzastopnim tuširanjima, mirisnim osvježivačima prostorija, čak i namjernim umakanjem ruku u blato i naftu. Ništa ne pomaže. Miris njezine kose, pregiba vrata, kože na zapešću ruke poguban je. Vadim iz ladice neotvoreni crveni Bulgari parfem koji sam joj kupio za rođendan, koji joj nisam stigao pokloniti na vrijeme.

Konačno odustajem od neuspjelog egzorcizma i odlazim potražiti profesionalnu pomoć.

- Smrt i zaborav, izvolite! - djevojka na recepciji ima iritantno veseli glas koji pršti od entuzijazma, toliko u neskladu sa tvrtkom koju predstavlja da je to neukusno. Nadam se da je ostatak firme decentniji i svjesniji boli s kojom se njihovi klijenti nose. A onda se djevojka nasmiješila i nekako prisno, s razumijevanjem položila svoj dlan preko mojega.

- Smrt ili Zaborav? Znate, mi smo jedinstveno pogrebno poduzeće! Možemo se, umjesto vas, pobrinuti za vašeg dragog pokojnika ne samo zbrinjavanjem i ukopom tijela, već i vašim uspomenama i sjećanjima. Naš se osnivač ingeniozno sjetio poigrati mnogostrukošću značenja pojma smrti. Dakle, ne samo smrti kao kraja jednog trajanja, već i smrti kao teške, naporne ili opterećujuće uspomene. Rješavamo se čak i kompletnih sjećanja na pokojnika, posebno ako se radi o dragim osobama, čiji vam je gubitak nenadoknadiv, a bol zbog toga nepodnošljiva. Naravno, u pola cijene možemo vas riješiti i uspomena na lošu osobu ili iskustvo iz vaše prošlosti. Ipak, takvih je slučajeva mnogo manje - nije prestajala govoriti kao navijena, a ja sam bio sve uvjereniji da sam na pravom mjestu.

- Iskreno, ni sam nisam siguran što bi bilo najbolje za mene. Možete li mi pokazati neke od vaših procedura?- oprezno sam pokušao ispipati teren. Uzela me za ruku i povela u prvu od prostorija u nizu.

U prvoj, dva tipa u poslovnim odijelima i kravatama pljuvali su po plastičnoj maketi pokojnika u otvorenom lijesu, nazivajući ga pogrdnim imenima i psujući zapjenjeno. Kad je prvi lutku i ošamario, stresao sam se i zatvorio oči.

Kad sam ih opet otvorio, nalazili smo se u drugoj prostoriji, gdje su tri klauna s crvenim nosevima, kapicama sa zvončićima i tajicama drečavih boja pokušavali nasmijati trećega, koji je kao mrtav ležao na odru. Odmah sam znao da glumi, jer su mu se krajevi usana povremeno trzali. Možda su mu kolege urnebesno smiješni, a on se morao suzdržavati da ne prasne u smijeh? .

- Gledajte, smrti se treba narugati, pokazati joj srednji prst i učiniti je ljudskijom, približiti nam je. Nema boljeg recepta za to od farse, komedije, izrugivanja. Ovo je jedna od naših najuspješnijih metoda – djevojka je bila uvjerljiva i iskrena, a njezin optimizam zarazan. I sam sam jedva suspregnuo osmijeh na neke od klaunskih grimasa. Možda je tome pripomogla i neprilična izbočina na uskim tajicama tobožnjeg mrtvaca, jer pobogu, erekcija u smrti je zaista apsurd i urnebes.

- Imate li još nešto za ponuditi? Uostalom, u kojoj je funkciji zaborav u naslovu tvrtke? – pitam još u nedoumici. Ne mogu se domisliti kako zaboraviti nekog dragog, ma kako bolna bila uspomena na njega. Kako je to uopće moguće? Mozak se ne može prevariti, a selektivno brisanje memorije dešava se tek u znanstvenoj fantastici.

Bio sam sumnjičav, priznajem. A onda mi je djevojka pružila bočicu i jednostavno rekla: -Pomirišite!

Sjećam se da sam udahnuo intenzivni miris mošusa,ruža, kadulje.... Sjećam se, da na djevojčino pitanje koga želim sahraniti, nisam znao odgovoriti. Sjećam se, da sam u njihovo pogrebno poduzeće ušao s nekom određenom namjerom. Pretpostavljam da bih nekog trebao pokopati, oplakati, odžalovati?

Sjećam se, da sam na vratima njihovog čudnovatog pogrebnog zavoda pomislio - što ja tu radim? Ne sjećam se više.

Samo ponekad, kad padnu zadnje ljetne kiše na prašnjavi pločnik, šumno njušim prašinu i čudim se kako je divan, omamljujući, spokojan i siguran taj miris prašine, jedini preostali na svijetu.
29.8.2008
Srebrno runo
Srebrno runo
Tri su srebrne guske sletjele na moj prozor -jedna od olova, jedna od bolova i jedna od govana.

Nisam ih prepoznavao, onako blještave, na suncu, niti sam mario za njihovu nutrinu, bilo mi je važno da su sjajne. Nisu govorile, lepetale su krilima i pokazivale na sve četiri strane svijeta - prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu. Nisam, u to drevno doba, još poznavao vještinu čitanja znakova, još nisam bio izabrao sudbinu slijepog proroka. Bio sam površan i slijep kod očiju, zaokupljen varljivim.

Ponekad sjedim na tom prozoru, zagledan prema horizontu i mislim - evo, sad će mi stići golub pismonoša, ili pasti ćup zlata na glavu, jer baš pod mojim prozorom ponire još jedna šarena duga.

Sve jednoj su krila bila okrznuta, kljasta i deformirana, ali od sjaja, ili odbljeska sunca na sjajnoj površini njihovih tijela, nisam to zamjećivao. Nije mi bilo važno. Glavno da su ovdje, makar ostale tek kratko, na odmorištu dok čekaju nastavak putovanja, vođene vlastitim unutarnjim kompasom.

Nijedna ne govori, ali osjećam da pričaju bez prestanka, u kakofoniji nemuštih znakova, nagnutih vratova i stavljanja glave pod krilo. Umišljam da u nosnicama osjećam miris spaljenog perja, nagovještaj zime i samoće, nešto toliko različito od ovog ljeta. Prihvaćam ih kao dugo iščekivani rod, kao najbolje prijatelje, iako oblike i izgled ne prepoznajem,
a oni govore više od riječi onome tko zna gledati. Ja nikad nisam znao, priznajem.

Moje je zlatno runo u naravi srebrno i rascijepljeno na tri dijela: od olova, od bolova i od govana. Dugo to nisam znao. Ponekad se tješim, to je ionako nemoguće prepoznati bez pomoći bogova, proročica ili heroja. Argonauti su odavno tek točkice u daljinama i samo ponekad namignu sa zvjezdanog neba. Kastor je smrtan, prijetim stojeći na rubu, a onda me moj blizanac, moje drugo ja, povuče nazad s ruba bezdana, u sigurnost sobe. Na otvorenom prozoru sjajno runo od srebra i olova, od smrtnih bolova i od govana što kipte u svakome od nas, vibrira i čeka oslobođenje od zmajeve vlasti.

Ima dana, kad srebrne guske lepetom krila privlače pažnju – one bi krenule ka magnetnim polovima ili drevnoj Trakiji, ne znam. Pobjeći negdje, prokletstvo je od želje koju nosi svatko od nas, imao vidljiva krila ili ne.

Dok ih njegujem, svoje kljunove okreću ravno prema meni, a umišljam da prepoznajem razumijevanje i mudrost iz njihovih zjenica.

Od olova mi prsti postaju crni, a težina napisanih redaka i progutanih slova pada teško na želudac. Nadimam se, kao da ću ja sam, umjesto njih, snijeti ogromno jaje

Kad na sebe navlačim srebrno runo, dio od bolova pada na ruke i ramena. Tih dana ne idem na posao, nemam snage niti podići šalicu čaja. Plutam u nemoći, s rukama položenima u tri srebrna srca, stisnut uz njihovo toplo perje i čekam, da probadanje u kostima i tkivu prestane.

Onda zaredaju dani, kad se budim u smradu, zbunjen i nesretan, brišući srebro, sjajno od guščje masti i govana. Pokušavam isprati neugodni zadah i mirise, koji se ne daju oprati, ma koliko trljao njihova tijela, svoje ruke, prozorsku dasku na kojoj stojimo danima, zagledani prema daljinama, iščekujući.

Čini se da runo mijenja oblike i prostor koji zaprema, jer kožu i pera od srebrnih niti ponekad vidim kao zlatno grumenje, koje se treptajem oka u trenu vraća u paperjastu bjelinu perja.

U sobi s prozorom, srebrno runo postaje klupko bez jasno definiranih udova i krila, tek jedno živo tijelo koje pulsira i guta svjetlo i sjenu, prostore i obrise. U one dane, kad ne zurim očarano u blještavilo runa, gledam kroz prozor u daljinu i jasno mi je da se horizonti sužavaju, a čarobne guske gledaju ljudskim licima na tijelima ptica.

Možda sam od sjaja runa pomislio da je moje. Ili, da sjaj dolazi od mene samoga, jer nema ljepote bez prepoznavanja u nečijem oku? Jesam li runo stvorio sam, od tri zalutale srebrne guske na mojem prozoru, malo olova, dosta bolova i mnogo govana? Ponos i arogancija bez opravdanja - za to se u drevna vremena gubila glava. Bilo je pitanje vremena, kad će me taj hubris i prkošenje bogovima gurnuti preko litice.

Moja zla kob, moj Nemesis, došao je, kako i priliči božanstvu, bez oklijevanja, s osvetom bogova.

Srebrno runo odletjelo je prema novim horizontima, čekajući nove argonaute, a ja na Kavkazu ispirem zlato, nalazeći govna.
20.8.2008
Černo bil

Černo bil

Stani odmah tu, uz cestu!- Nataša me uzbuđeno zgrabila za koljeno. Jedva sam dočekao da joj udovoljim. Nisam se trudio parkirati auto u šipražje, jer nas je vrelina požude zapljusnula iznenada, bez upozorenja. Znao sam da nas putnici u automobilima koji prolaze mogu vidjeti, ali nisam mario. Put iz Donjetska prema Jugoslaviji bio je dug, ali prilično uzbudljiv, prekidan iznenadnim zaustavljanjem svakih stotinjak kilometara.

Kad smo se posljednji put dohvatili, gladno i očajno, Mađarska nam je već bila za leđima. Kosa joj je bila mokra i slijepljena od znoja, ali mirisala je divno, na zrele šumske jagode, koje su tih dana rasle kao lude, sočne i krupne po proplancima.

Tog kasnog travnja 1986. godine još nismo gledali u nebo i proljeće je bilo puno dobrih iščekivanja. Nismo se, kao drugi, hranili ogromnim vrganjima, niti ribama sa dvije glave. Bili smo oboje protiv ubijanja životinja, pa smo s gnušanjem gledali kako vojska na poljima masakrira tisuće goveda i raznih drugih mutiranih životinja. Mi smo ih doživljavali tek kao posebna Božja stvorenja, a ne opasnost.

Ona se pred mojim očima transformirala i ja sam s mukom prihvaćao tu činjenicu. Ne, nije joj raslo treće oko, niti rožnate izrasline po tijelu. Bilo je mnogo gore, jer se mijenjala naočigled, prelazeći iz stanja zaljubljenosti u sumnjičavost, pa bijes, a zatim suze i kajanje. Kad bih joj obzirno skrenuo pažnju na eratično ponašanje, krivila bi svoju žensku prirodu, hormone ili položaj zvijezda... Uvijek je imala neko razumno opravdanje, pa bih stisnuo zube i čekao da mi se divna djevočka, u koju sam se ludo zaljubio, opet vrati.

Ah, Nataša, što ti zdjelala sa mnoj! Zapjevao bih sonornim baritonom, nastojeći je udobrovoljiti, a ona bi se nasmijala i tjerala dalje po svom - red strasti, pa sumnjičenja, a onda bijesa i kajanja. I tako u krug, danima, vrtjeli smo se grizući jedno drugom repove naših verzija istine, odbijajući vidjeti jedno drugo ičijim drugim očima, osim naših vlastitih.

Uskoro je počela nazivati sve svoje prijateljice u Ukrajini i Rusiji, ispitujući ih o meni. Poznaju li me? Jesu li se ikad sa mnom dopisivale? Jer, bio sam poznati rusofil, tako sam i naučio jezik, dopisujući se s curama. Obično smo razmjenjivali poeziju, poštanske marke ili salvete. S jednom, koja je isto voljela Ahmatovu, skoro sam se oženio.

Vremenom je njezina opsesija počela opterećivati naš kućni budžet - znao sam dati pola plaće na telefonski račun, dok se ona pravdala kako oboje poznajemo jednu pjesnikinju iz Vladivostoka, ili Čeljabinska, ne sjećam se više. Samo je htjela od nje čuti jesmo li bili više od prijatelja?

Kad sam joj rekao da više ne možemo zajedno, načisto je poludjela, da je s ruskog automatski prešla na ukrajinski. Sve teže sam je pratio, posebno kad je u svaku treću rečenicu stala ubacivati rumunjske pogrde. Kako ostaviti Ruskinju ili Ukrajinku bez posljedica? Ne znam. Vjerujem da je to čak i nemoguće.

U vrijeme dok smo prekidali, stotinjak kilometara od Kijeva jedan su cijeli grad stavljali u karantenu od betona i olova. Reaktor broj četiri rastopio se kao maslac u pregrijanoj mikrovalki u pola dva iza ponoći, a zataškavanje incidenta nije spriječilo tmaste oblake na putu prema usnulim susjedima u Bjelorusiji, Poljskoj i na Baltiku. Skrivalo se od spavača, ali i danima kasnije, dok smo svi bili budni i zabrinuti, jedino je mlijeko iz Mađarske nekim čudom bilo sve ukusnije i sve jeftinije. Kupovali smo, znajući da se baš svim kravama crno piše na ovim prostorima. Nekako, nismo marili, kad se radilo o mlijeku.

Nataša se naočigled i fizički počela mijenjati. Nekako se zgođušno zaokruglila, ten joj se proljepšao, a oči dobile poseban sjaj. A možda sam od radijacije i ja postajao sve lakomisleniji, zaljubljeniji, tko će znati? Bili smo iste visine, no ona se nekako znala izvinuti, podići na prste i veselo smijati, pozivajući me gore, da i sam bacim pogled s novih visina. Kao da su joj se horizonti proširili, a vizure postale zaokruženije. Kao iz aviona, na deset tisuća metara visine, gotovo da vidite zakrivljenost Zemlje. Takvim je očima Nataša počela gledati na svijet. Propinjao sam se na prste, naravno, ali bez uspjeha. Radijacija, očito, nije jednako djelovala na sve. Ja sam, u strahu od mogućih posljedica, počeo neumjereno jesti. Počeo sam s celulozom, zbog straha od zatvora, a tomovi knjiga ionako su uzalud čamili na policama knjižnica. Ruska književnost uglavnom - idioti, braća Karamazovi, a vani tihi, prijeteći Don! Ali, tko bi pametan dirnuo u to? Zato sam jeo one fine, tanke sveske pjesnika, od Ljermontova i Jesenjina, do Majakovskog i Jevtušenka. Nisu mi legli, nadimali su, izazivali gorušicu i podrigivanje. Probao sam s pjesnikinjama - Cvjetajeva i Ahmatova za doručak, Vasilenko i Pavlova prije spavanja. Bio sam očajan, jer - što donosi smrt, nego poraz? da parafraziram jednu od njih.

U našem invertiranom svijetu, Nataša je postajala sve ezoteričnija, s glavom u oblacima, prognozirajući kisele kiše i nebo od pepela, a ja, ja sam se odmicao u latitudama. Nadimao sam se kilometrima u širinu, odmičući postojano od ekvatora i šireći se prema sjeveru i jugu.

Nisam je od tada viđao. Nataša je davno probila ionosferu, pa statički elektricitet i krčanje u slušalici telefona priječe da čujem bilo što. Pretpostavljam da ću saznati na vrijeme, jer i radijacija ima svoj vijek trajanja.

Nisam tužan, shvaćam kako je nuklearni reaktor divna, iako opasna stvar. Rado bih otišao u posjet mjestu njezinog taljenja, da položim vijenac, ostavm stručak cvijeća. Kažu, više nije opasno. Kažu, čak i turističke grupe obilaze napušteni grad i postrojenje. Kažu, život tamo opet buja. Poslije Nataše, više ne volim taj glagol. Kad nešto buja, to mora završiti kiselim kišama.



16.8.2008
Dvije dravske nemani

Dvije dravske nemani

Ja sam Sam. Samo, punim imenom, ali ovdje ljudi baš ne vole Slovence, pa sam ime skratio. A i brate, kad god bih rekao 'Samo', ljudi bi dizali obrve, češkali se iza uha i pitali: „Samo, što? Ispljuni, dovraga!“. E, a kad bih pljunuo, rekli bi da tjeram šegu, pa ljutito odmahnuli rukom i odlazili. Sad sam Sam. Da, i to isto- ja sam uglavnom sâm. Osim kad sjedim kraj rijeke, tu na ušću Mure u Dravu, gdje oblaci jure, komarci grizu, a štuke ganjaju kečige na mađarskoj strani. Na našoj jedino somovi bućkaju pod vrbama, praveći virove i krugove na površini, kao da podzemne vode izviru pod vrbom. Ili kao da nafta bubri. Imao sam prijatelja-naftaša: taj se u našem kraju "naradio" hodajući po selima, nagovarajući seljake na probna bušenja na svojim njivama. Prvo bi obećao brdo novaca, pa fino jeo, pio i pokoju snašu obrlatio u šašu. E, a onda bi njegova firma bušila i rušila do sudnjega dana. Na kraju bi sve svršilo na smrdljivom plinu, pa mulju, stotinjak litara masne nafte… A onda, ćorak! Naftaši bi lijepo spakirali opremu, stavili ispušnu cijev i zauvijek unakazili kukuruzište.

Ali, opet sam skrenuo s pričom, a želim vam pripovijedati o prijateljstvu s jednim somom. Ribom, ogromnom i neobičnom. Som je, kao i ja, tu na riječnom ušću pod vrbama, najčešće  jako, jako sâm. Dođu ribiči, istina, ali nemaju nit' strpljenja, nit' alata, nego zabacuju neke ankere, lajne i kukice kao da će, božemeprosti, pecati kedere cijelog života. Na pecaroše som ne obraća pažnju, jedino onda kad neki pijan padne iz čamca, pa ga on mora izvlačit'. Osim onih bezobraznih - te ne spašava. Te jede! Uostalom, tako je počelo i naše prijateljstvo.

Pecao sam, sjedeći na grani vrbe, koja se nadvila sasvim na vodu. I tako, pazim da ne smočim cipele, a onda se okliznem i buć! Smočim se cijeli. A imao sam nesreću da sam pao baš na tog soma, koji je pod površinom pravio gnijezdo između korijenja vrbe i potonulih, trulih dasaka od starih čamaca.

Ma nemojte, da somovi ne prave gnijezda? Što vi znate, gradske neznalice! Vidio sam na svoje oči, gnijezdo k'o ježeva kućica, samo pod vodom. Imao je moj som i problema s friško doseljenim dabrovima, kradu mu granje i daske za svoje ružne instalacije, koje som baš i ne shvaća. Ti su dabrovi izbjeglice iz Ukrajine: kupilo ih prirodoslovno društvo, pa nadobudno naselilo tu, na Murinom ušću. Kažu, nekad su tu živjeli dabrovi, pa što opet ne bi! Ma, glupa priča izuzetno, som mi se često žalio, ojađeno sučući brkove.

Jel' da nisam rekao da som ima sto pedeset kila i da je veći od čamaca? Ne lažem, jahao sam na njemu, dok me vadio kad sam se utapao. Brzam pred rudo, opet, a htio sam ispričati to s dabrovima. Som veli, da su te napasti prvo počele krasti građu iz njegovog gnijezda, a onda i širiti grozne priče po rijeci. Navodno, našli u granju zapletenu čizmu nekog ribiča. Čizma, čizma, pa što? E, ali u čizmi je bilo i stopalo, pa je som došao na zao glas na Dravi. Tobože, da se udebelio od utopljenika, što je za riječane apsolutni tabu. Nitko tu ne jede utopljenike, osim soma (zna riba pokoja, bez kućnog odgoja, pojesti oko, dva, ali dalje od toga ne idu). Zatim podmeću, da je nenormalno velik, jer ljulja čamce da ribiči ispadnu, utope se, a on onda čisti. Baš! Som mi se kleo na sve svoje mile i drage (sad pokojne, sve ih nadživio, to ga također tišti!), da ne ljulja čamce i da jede samo jako bezobrazne, a djecu ne dira. Ja mu vjerujem, na svoje sam oči vidio kad je ispljunuo jednu curicu, cijelu, u komadu, neokrznutu.

Da se vratim dabrovima. Gadovi  kradu, lažu i strašno psuju na nekoj mješavini rumunjskog, ukrajinskog i ruskog. Osim toga, sve najbolje mladice pojedu, a izgrizu i više nego im treba, pa ostave pregrizeno da propada. Kao svi prognanici, puno su propatili. Ovi, navodno, od pretoplih rijeka kod Černobilja. No, dobro sad - ni naše bilje nije više tako zeleno. Bude i tu černoga skoro!

Som je isprva patio zbog glasina: da je mastan k'o Fatboy Slim; danima nije jeo ništa osim podvodne trave, pa mu se zgadila za cijeli život (pokušao sam mu objasniti  taj fat/slim oksimoron, nije upalilo - som je duduk za jezike). Probao je i makrobiotičku dijetu, ali su mu ljuske zapadale u protezu, a brkovi zveckali od kojekakvog smeća. Zbog glasina o djeci, stalno ih je tjerao ispod vrbe, da mu se tu slučajno ne utope, pa da svi njega okrive. Znao bi ih škakljati brkovima po tabanima, po trbusima, a mali su napasnici vrištali 'zmija, zmija'. Srce ga skoro strefilo! Nećete vjerovati, nisam ni ja - tako velik, a boji se zmija! Kaže, da su mu ljigave i fuj! onako vijugave, pletu se oko brkova i repa kao vodena trava, a on travu sad mrzi iz dna duše. Nekad ju je brstio da je se riješi, ali od dijete mu se gadi i pipnuti je.

Kakva smušena priča, reći ćete i pogoditi! Kad ju je som meni pričao, isto sam uskliknuo, ali na svoje sam se oči uvjerio u većinu.

Sjedio sam na najnižoj grani vrbe, odmah uz vodu i pecao, kad sam se poskliznuo, udario glavom u podvodni panj i onesvijestio. Pao sam somu ravno na gnijezdo, dobrano se zabrinuo. Dok me vukao za nogu prema površini,  rekao sam sve četiri čarobne riječi (i vi ih znate od predškolskog odgoja- izvoli, hvala, molim, oprosti) i to je soma raznježilo i odobrovoljilo. Odmah mi je oprostio, izvukao me van i dao mi umjetno disanje, sve dok nisam štrcnuo svu progutanu vodu.. Srećom, ribiči su se pokupili pred bijesnim ugrizima komaraca i obada, a spremala se i ljetna oluja, pa ribe ne grizu. Obala pusta, osim mene i soma. Disali smo obojica teško, na škrge, a njegovo je lice plemenito sjalo u mraku. A možda sjaji od Krškog, ne znam. Meni je Krško mrsko, iako je u Sloveniji, jer čujem da će i njihova obadva dabra preselit ovdje kod nas. Gore im pretoplo, izgleda.

Dakle, ležali smo obojica u plićaku i teško disali, a on je prvi počeo s tiradom. Ispovijedao se, kao da je sudnji dan, ili dvadeset sedmi srpnja na svetu Anu u Halasz Csardi. Za mog soma je taj dan svake godine kao smak svijeta, jer nagrnu turisti, ribiči i kupači, pa bućkaju, viču, motornim čamcima paraju vodu i guše ga masnim mrljama od nafte. Sirotan je stoput dobio veslom po glavi, a i šokirao se par puta kad je gricnuo neke gliste na površini, a ono- prsti turista koji namaču ruke iz čamaca!

Povjerava mi se som o svemu, vidim da prijatelja nema, a i kako bi imao s ovolikom tjelesinom? Ljudi se boje debelih, bježe od njih, pa teško nađu i prijatelja, a kamo li srodnu dušu, ženu ili ljubavnicu. Tako je i som prošao u životu, a smrt nikako ne dolazi. Da je barem vještijih ribiča, palo mu napamet samoubojstvo uskakanjem u neki čamac. Probao par puta, opekao se, kaže, jer bi čamac pukao a ovi se pijanci (jer ti u čamcima svi loču nemilice!) utopili k'o miševi. Od smrti izgladnjivanjem je odustao, jer je od gladi bio nervozan, otresit i zloban, pa je znao udarati glavom u podvodno korijenje, tresti vrbe, da djeca s grana padaju k'o kruške u vodu (neke je pojeo sasvim slučajno, kune se). 

Tu je som stao s pričom i obzirno pitao kako sam, zašto sam Sam, to jest, sâm. Moja je priča bio lakonski odgovor - težak sam. Som je bio oduševljen - isti njegov slučaj, mogli bi biti prijatelji, iako ja imam duplo manje kila, al' karakter težak. Pa, neka, kaže on, meni ne smeta, tolerantan sam, prilagodljiv, a dosta mi slušati onu narodnu 'šuti k'o som' !

Što sam mogao, nego pristati? Ili je halucinacija, utapam se, pa pred smrt mala podvodna mora - ili je sve istina, pa ako ga odbijem, mogu ga razjariti. Ne bih volio da na obali nađu samo moje čizme, sa ili bez stopala u njima!

Gnijezdo već imam, pravio sam ga godinama!- kaže som ponosno, a meni neugodno reći, kako je to rupa  u podvodnom mulju i da, iako podstanar, ipak imam više životne standarde i navike.

- Znam da nije ljubav na prvi pogled, ali za početak i toleramtan suživot partnera, makar i tako različitih, dobar je početak svakog odnosa - kaže som mudro i ja tu nemam što dodati.

Ispočetka život nije bio loš, ali kad je ponestalo dobre hrane (rakovi, školjke i riječne alge i malo riječnog cvijeća) som je počeo prigovarati, da barem jednom mjesečno želi okusiti meso, a ljetna je sezona kupanja, šteta toliko dobrih čamdžija (natjerao sam ga da ih prestane zvati komadima, topljenima, ribičima, sve mi je bilo morbidno). Nikad nisam bio oženjen, ali slušao sam razne priče o braku. Kad u kuću uđu razmirice i svađe, tu sreća pobjegne kroz prozor.  Istina, nismo se svađali oko novca, ali oko svega ostalog jesmo: oko hrane, nabavke, stana, čišćenja i spremanja… Som je bio boemčina i sve je gurao u granje i mulj. Znao je lutati do kasna, ostavljajući me samog da se dosađujem u gnijezdu. Od usamljenog dobričine postao sam zloban i osvetoljubiv svat, pa sam i sam išao plašiti kupače u predvečerje, ribičima trgati flaks i mreže, bušiti čamce…Ipak, zgadio sam se samome sebi kad sam jedne večeri lokalnom župniku viknuo iz vode 'bu!', dok je na obali, na prostrtoj dekici, gnječio neku tinejdžerku. Odmah sam vidio da je zlo, jer je poplavio u licu i počeo se gušiti, a cura je pobjegla vrišteći. Da umirim savjest i udobrovoljim soma, odvukao sam velečasnog u gnijezdo pod vrbom i fino razveselio partnera.

Avaj! Bio je to početak našeg kraja, jer som više nije htio jesti ništa drugo. Naprotiv, počeo je prijetiti da će me cinkati, ako ne namamim još ovakvih komada. Znate kako kažu 'kad jednom probaš masne, stalno tražiš velečasne'. Svakom od nas od nekog posebnog trenutka ili događaja jednom krene sve nizbrdo.Tako je bilo i sa mnom, Samom, a ni som nije prošao bolje.Tinejdžerka i mnogi ribiči počeli su širiti nebuloze o dravskoj nemani, valjda aludirajući na nas dvojicu. Čuo sam razne verzije te budalaste priče, a glupana koji se posebno isticao objašnjavajući kako imam(o) trokutastu glavu - samome sebi obećao sam za večeru. Ovdje su ljudi lakovjerni i praznovjerni dozlaboga, pa su počele procesije, egzorcističke seanse na Dravi. Nagrnuli luterani, protestanti i obični katolici, počeli su hodočastiti svakodnevno. Nanjuši ta sorta novce kod puka koji plaća mise i moli se svetoj Ani, koja malu djecu brani!

U toj sam fazi već jeo i djecu, neku s osobitim zadovoljstvom, prepuštajući tuste svećenike svom drugu u muci, svojoj srodnoj duši, svome somu. Od dva dobrodušna božja stvorenja okolnosti i bešćutno društvo stvorili su kriminalce i osvetnike.

Prežderavali smo se gotovo svakodnevno, pa čak počeli, kao dabrovi, slagati zalihe. Kad topljenika nije bilo, ljuljali smo čamce budalama koje bi hrabro noću isplovile. Jednom smo združenim snagama prevrnuli mađarsku skelu, ali to je jedna druga priča.

Ovih dana učim soma hodati, jer sprema se jesen, pa će nam uzmanjkati kupača. Planiramo se odvesti do županijskog središta i potražiti kakvo sjemenište, fratarski red ili nešto slično. Treba misliti na budućnost i planirati zalihe dugoročno.
 
dravske nemani

 

14.8.2008
Pred vratima vodenice

Pred vratima vodenice

U njezinoj kući zidovi su goli, osim jednog jedinog ulja na platnu sa starinskim motivom vodenice uz planinski potok. Onako bijeli i sterilni, zidovi bacaju čudnovate sjenke nepravilnih oblika, satkane od sfumata bijele kave u tami, ljeskajući se i plešući na raskriljenim staklima prozora. Mrlje zatrepere, pa se kao plimni val proliju i nestaju u podovima. Sparna je ljetna večer, zrikavci s obližnjeg potoka luduju, natječu se s kreketanjem žaba i noćnim zvukovima na periferiji.

Sparina puzi, šunja se parketom prema otvorenim balkonskim vratima.

- Hoćemo li na terasu? – nevoljko pita, ne pokazujući namjeru da ustane iz fotelje. Sjedi golih, podvijenih nogu ispod sebe, nesvjesna praznine sobe koja nas oboje omotava u klupko od mraka i vreline, stvarajući zagušljivu kukuljicu. Zidovi se šire, rastavljaju na slobodnomisleće stranice i sklapaju u neku čudnu geometrijsku cjelinu.

- Ne treba, ako ti je ovdje dobro – odgovaram, upijajući sliku nje ispod jedine slike na zidu, a mirisi i zvukovi u oštrom su neskladu sa svežinom naslikanog slapa iznad oronule vodenice. Škiljim prema platnu, napeto zureći u polumrak. Sjene sa zidova igraju se sa sjenama na slici. Moja domaćica šuti u mraku, uronjena u svoj tok misli, ali ne osjećam tu šutnju kao teret. Radije zamišljam da smo uz vodenicu, čije drveno kolo grabi vodu iz potoka, prskajući sa drvenih lopatica prema našim dvjema šutljivim figurama u ovoj sparini bez zidova.

Čini mi se da čujem huk sove i lepet moćnih krila, kojima je upravo zarobila plijen u obližnjem parku. Pomalo otkrivam sve širu lepezu zvukova i užurbanog života iz mraka, koji paralelno živi s nama, umrtvljenim ljudima koji šutnju uz puno riječi zamjenjuju potpunim odsustvom govora.

Mislim, kako do sada na platnu nisam zamjećivao naslikanu figuru čovjeka, koji stoji pred vratima vodenice. Očito se sprema ući. Ali, zašto su mu ruke oko vlastitog vrata, a oči iskolačene u strahu, kao da se brani od uboda rojeva stršljena? Skoro da sa slike čujem njihovo zujanje i na vlastitoj koži osjećam stotine sitnih igala. Nije kao ubod komarca, gdje prodiranje rilca u kožu ne osjetim, sve dok ne zasvrbi na mjestu uboda. Stršljenova žaoka je kao široka igla za punktiranje, što grubo razdire kožu na mjestu uboda, a bol kod prodiranja u venu skoro paralizira. Kad konačno klip igle pogura sadržaj u krvnu žilu, osjećaš otpor krvi i plazme, dok se uštrcana tekućina grubo širi prema stijenkama žile, pa dalje u krvotok. Zagledam se u vlastite ruke pred sobom i osjećam slabost, zbog koje moram odložiti čašu s pićem na rub stola.

- Oprosti, zavrtjelo mi se od sparine, ovdje tako nema zraka! – kažem uzrujano, no moja domaćica i dalje šuti. Ne mogu je nazvati sugovornicom, jer među nama nema dovoljno izgovorenih riječi da bi se satkala paučina razgovora. Čini se, kao da me iz polumraka gleda sa smiješkom i razumijevanjem, da zna o čemu pričam, ali fizički je odvojena od naša dva svijeta, ovog u sobi i onog na slikarskom platnu, koji se nekako stapaju u amalgam od zagušljivog zraka i vreline što prodire u svaku poru tijela.

Konačno odložim čašu i jedva vraćam ruke u krilo, ne razumijevajući u kojem su se trenutku ti naši svjetovi stopili u zajednički oblak koji plovi zrakom, zidovima i paralelnim svjetovima.

U tami sve manje vidim sobu oko sebe, ali opet, ne čudeći se, slika na zidu je sve jasnija, a novi i novi detalji izranjaju iz slikarskih premaza kistom. Čovjek na slici sad izgleda kao da se povlači iz vodenice, korak po korak odstupajući od kolopleta kolibe, vodenice i potoka. Vrata od hrastovine širom su otvorena, malo nakrivljena u stranu, kao da su željezni okovi popustili od silnih tereta i prečestih otvaranja. Zamjećujem crvotočinu na drvenoj građi, na potpornim gredama koje strše u kutovima i zelenu plijesan na šindri, kojom je vodenica pokrivena.

Da fotelja u kojoj sjedim ima bolji naslon, mogao bih se konačno opustiti i zagledati u sliku kao napeti film. Jedino se ne mogu odlučiti radi li se o pastorali, trileru ili možda filmu strave. Atmosfera na slici mijenja se dugotrajnim gledanjem i sad mi se čini da se sjene u sobi pretaču u sliku. Ili je obrnuto? Ne znam. Strašno me bole leđa od ukočenog sjedenja u mraku, dok ruke više ne miruju na krilu, već mahinalno provjeravaju vlastitu tjelesnost predmeta i sebe samoga. Zapremam li još uvijek isti fizički prostor, ili sam se i sam prelio u sliku? Svejedno ne prestajem napeto zuriti u vodenicu na platnu i vrata, kroz koja samo što nije izašao netko. Ili nešto, nisam više siguran ni u što, osim da se slika svakom minutom preobražava: Sve je kao na filmu, kad se kamera počne udaljavati, a vizura pretače u široki kadar. Oko lika na slici je krčevina, čistina s još vidljivim panjevima i posječenim raslinjem. Šumski puteljak vodi prema šumi sasušenih stabala i groteskno savijenih grana. One se nadvijaju do samog puteljka, šumske staze kojom nitko više, izgleda, ne prolazi, jer su ljudske stope i tragovi kotača tek skorena udubljenja obrasla travom.

Zašto u vodenicu ljudi više ne zalaze i što radi ovaj, očito posljednji čovjek na slici?

Razmišljam je li možda zalutao, pa iznenada u vodenici otkrio ucrvano truplo vodeničara, davno zaboravljenog od ljudi i zvijeri? Sigurno je tako. Vodenica je odavno napuštena i u njoj sve stoji osim slapa. Jedino je vodeno kolo u pokretu, uzaludno grabeći i vraćajući slapove kapljica potoku. Možda su stršljeni napravili gnijezdo baš iza vrata? Uz ključanicu, sami u praznoj vodenici, kao u razbojničkom gnijezdu odakle kreću u ratničke i pljačkaške pohode? Slučajni ih je putnik uznemirio, otvarajući teška vrata. Možda je ramenom gurnuo i srušio gnijezdo, pa se sad brani od bolnih uboda pobješnjelih stršljena? Ako ubodu vratne žile, njihov otrov može paralizirati, pa čak i ubiti odraslog čovjeka.

Ali, zašto se muškarac na slici ne brani, ne maše rukama da odbije roj? I zašto se drži objema rukama za vrat? U duhu se približavam slici, iako mi je jasno da i dalje sjedim uspravnih leđa na rubu fotelje, zagledan u obrise slike. Svuda oko mene je tama, više ne vidim ni moju domaćicu, tek čujem njezino disanje prekoputa. Što ona radi? Razmišlja li o životu, o meni, ili nekom trećem? Dobro da ne očekuje uzaludnu priču, isprazne razgovore. Imam pametnijeg posla, zagledan u svijet kojeg prije nisam primjećivao.

Vodenica izgleda kao obična drvena koliba, kakvih ima na desetine u Lici. Ne zamjećujem ih dok vozim prema moru, nikad me nisu privukle izgledom ili sudbinama ljudi koji u njima obitavaju. Čudno je, da tek neka radnja ili ljudska mašta može predmetima, kućama i vodenicama podjednako, dati neko značenje i smisao, neki razlog postojanja. Ova je više od slike, jer je slikar uspio višestrukim premazima boje oživjeti platno sitnim detaljima koji, sklopljeni u cjelinu, pričaju epske priče.

Lik pred vodenicom uzmiče korak po korak, a na raskriljenim vratima kolibe, kao u nekom inverznom ogledalu, stoji njegova sjena s rukama oko vrata.

U sparnom, zagušljivom zraku kapljice vode na slici ne rashlađuju, naprotiv, donose vrelinu. Nagla provala dugo priželjkivane hladnoće iznenadila me, da sam zadrhtao. Prošla me jeza niz vrat, niz kralježnicu od gume i prste, kao kod lutke u izlogu. Ledeni drhtaj niz tijelo u snažnom je kontrastu s vratom i glavom, koji plamte. Stotinu igala mi se zabadaju u vrat, a dvije suprostavljene struje, led i vrelina, nastavljaju kao sveobuhvatna groznica kroz tijelo.

Na slici, sjena sa vrata zakorači prema muškarcu pred vodenicom, isprva polako, a onda se naglo obruši, stežući ga rukama od tekućeg mraka i stapajući se u jedno, jedino tijelo. Sve teže dišem, fascinirano zureći u tamu, nemoćan da odvratim pogled od vodenice i sjene koja proždire muškarca na slici. Kao da se brojni ubodi stršljena pretapaju u razdiruću bol u mozgu, u gušenje i muklo grlo, što ne uspijeva protisnuti krik.

Glas mi je bez zvuka, ne uspijeva pobjeći iz zatvorenog grla i usta. Prijeteća tama halapljivo guta liniju usana i konačno ih izbriše u grotesknoj grimasi. Oko mojeg vrata se dva para ruku konačno razdvoje kao leptiri nakon ljubavnog plesa i moje vlastite šake polako kliznu u krilo. Uzalud očekujem pomoć od šutljive domaćice, koja sjedi pod slikom. Ona ništa ne primjećuje. Nekako se čini da njezino disanje, kao šumni slap, dopire negdje iza mojeg uha. Kao da ne sjedi prekoputa, već je obavijena oko vrata svoje gosta, svoje žrtve. Njezino se disanje omotava oko mene kao zmija, prije konačne kontrakcije, prije zadnjeg hropca žrtve.

Odjednom čujem lepet krila i struju zraka iznad sebe. Vodenica nas uvlači oboje kroz crvotočna vrata što se za nama zatvaraju. Praznu sobu konačno ispuni sparna ljetna večer i zrikavci s obližnjeg potoka. Sve je opet na starom mjestu i istom poretku stvari.

Sve, osim nas.
13.8.2008
Dr. Žiga Fraud i literarno zastupstvo uz 25% provizije

- Ne bojte se! Ja sam Vaš prijatelj – rekao je doktor svilenim glasom, uzimajući Dunjinu drhtavu šaku u svoj ljepljivi dlan.

– Možete mi potpuno vjerovati! Jedini sam doktor s tri doktorata, dva iz medicine i jedan iz lijepe književnosti.

Dunja je teško uzdisala na njegovom kauču, prevrćući u rukama doktorovu posjetnicu, ispisanu baroknim zlatotiskom, na kojoj je vitičastim slovima pisalo: “Dr. Žiga Fraud, M.D. Ph.D, D.Lit., Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, Literarni agent“.

U ušima joj je zujalo, a doktorov oznojeni dlan pomalo je izazivao napade panike. Ipak, početni strah i gađenje progutala je uz usiljeni smiješak. Žarko je željela da je netko razumije, a doktor je kvalificiran i veoma voljan. Vidjelo se po tome, što njezinu ruku nije ispuštao iz svoje. Dok joj je obećavao potpuno izlječenje i uz to, kao bonus, besplatno zastupanje kod renomiranog izdavača, Dunja nije mogla, nego da sklopi oči i prepusti se umirujućem glasu i uznemirujućim prstima iskusnog doktora.

Pet minuta kasnije, već je sve bilo gotovo. Vješto zakopčavajući hlače, doktor se nakašljao i suhim, službenim glasom saopćio joj da sad žuri, ali da joj ga prepisuje triput na dan.

- Ovaj, na mjesec, triput na mjesec! - zagrcnuo se i zakašljao, skidajući i brišući zamagljene naočale.

- Znate, triput na dan uobičajena je fraza, ali to bi ipak bilo malo previše – dodao je, šeretski namigujući. Dunja je ostala sjediti i kad je dobri doktor već odavno nestao iz ordinacije.

…….

Te jeseni, dunje u ormaru doktora Žige posebno su zamamno mirisale. Danima je njuškao drvena vrata ormara, odgađajući zadovoljstvo prvog zagriza.Unaprijed se veselio danu, kad će miris nadvladati njegovo odgađanje. Već je znao cijeli, poznati scenarij unaprijed: jednog će jutra, na putu iz kupaonice, bosonog došetati do kuhinjskog kredenca, onjušiti zrak i polako otvoriti vrata. Dunje će ležati žute i mirisne, pomirene sa sudbinom, a on će kao dijete odigrati eci-peci-pec i onda izabrati pobjednicu. Kad je lizne i konačno zagrize, trpki će sok ispuniti njegova usta; on će zagrgljati u grlu, ispljunuti, a nagriženu dunju pokriti čistom, bijelom maramicom s monogramom. Bio je to ritual, vrijedan muke i odgađanja, kruna njegovih cjelogodišnjih napora kao ljubitelja, poznavatelja i znanstvenika.

Dunje! Tko im može odoljeti? Na to ushićeno, retoričko pitanje doktora Žigu bi žignulo pod srcem od osjećaja ponosa i ispunjenja.

Naravno da mu je i ova Dunja vjerovala! Ako biste pitali doktora Frauda, sve su one bile iste:bez iznimke, mlađe žene na rubu živčanog sloma - zbog djece, nevoljenog muža, prevelikih očekivanja okoline… Nije im trebalo puno, naravno. Topla riječ, razumijevanje, uglađen i kićen govor i pohvale - bujica pohvala, koje su one upijale kao žedna lončanica vodu. Naravno, da su bile neshvaćene! Naravno, da su bile zapostavljene, crnčeći u kuhinji, na poslu, u krevetu, podajući se raznim muškim prohtjevima bez imalo razumijevanja za njihove unutarnje nemire; za njihove valunge, vreline koje su ih obuzimale u prsima, među koljenima, na zapešćima ruku, koje su tako željno čekale smiraj u nježnom zagrljaju razuzdana ljubavnika! Ili je bilo obrnuto – razuzdanom zagrljaju nježna ljubavnika?

- Ma, nema veze! - zaključio je samodopadno doktor Fraud.
- To sam ja, isto ja, sve opet ja, kako god okrenu!

Sad ste već nestrpljivi, dragi čitatelju, osjećam vaše zdvojno pitanje: tko je, dovraga, doktor Who i kako izgleda taj vrli primjerak ljudskog roda, ta muška esencija ljepote, vještine i muškosti?

Doktora Žigu upoznao sam slučajno, u mješovitom pjevačkom zboru. Sjedio je tri reda dalje od mene, među ostalim tenorima, na koje smo mi, pravi muškarci – ergo, basovi i baritoni – posprdno gledali s visoka. Naravno, lagali smo se i obmanjivali, kako tek dubina glasa muškarcu jamči testosteronski primat. Kako naše glasove svaka ženka, žena, po mogućnosti još sopran, prepoznaje kao jedine vrijedne primjerke za rasplod, dugoročne veze ili običnu zborsku avanturu. Tada još nisam znao da je Žiga doktor, liječnik dapače. Onako visok, plave kose i pomalo tupasta pogleda, bio je predmet poruge basova, pa čak i ponekog alta. Soprani, naravno, po definiciji nemaju pojma. Zna se, da mladost i neiskustvo idu pod ruku, iako su zborske cure u biblijskom smislu poznavale većinu nas u zadnjim, muškim redovima.

Ako iz mene i progovara teška ljubomora, oprostit ćete mi, jer sad znam dubinu svoje propasti. Ali, brzam s pričom i nepovezano govorim, moguće, pa mi dozvolite da nastavim.

Ljudi smo, dakle, površni smo, pa nije čudo da nas je sve smela dvojnost i sveobuhvatnost liječničkog poziva, struke i znanja našeg doktora Žige. Ipak je on jedini kompletni doktor za tijelo i dušu. Doktor Fraud je, naime, specijalizirao psihijatriju i patologiju, pa jedini može meritorno svjedočiti bolestima i opačinama ljudskog tijela i psihe, ante- i post-mortem. Kao i druge, i mene je fascinirao svojim titulama, stečenim dugotrajnim školovanjem, ali i briljantno odabranim specijalizacijama. Žiga je, potpuno opravdano hvaleći se i likujući, izvadio zlaćane posjetnice s titulama i objavio da je i doktor belles letres, na što su se baš svi soprani i pola altova htjeli podati dušom i tijelom istog časa!

Nije me bilo briga za druge žene, ali kad je i Dunja impresionirano zakolutala očima i počela se blesavo hihotati, teška me zavist i ljubomora ujela za srce. Priznajem to nevoljko i nijedna pokora nije dovoljna da ispere gorčinu iz usta, dok sam po ustima prevrtao njegove titule, olimpska postignuća i konačno, budimo realni, očitu fizičku ljepotu.Ta nordijska plava kosa i tupi, smireni pogled čovjeka koji svakodnevno gleda u onostrano, prevrćući u rukama ljudske psihe, tijela i konačno - trupla! Čovjek, pred kojim život nije misterij; koji doslovce drži ljudska srca i jetru u vlastitim rukama, a sutra će možda i moja muda i bubrege!

Priznajem da mu nisam vidio mane, osim što je titula doktora lijepe književnosti (tako sam si protumačio francuski belles letres) zazvučala lažno i šuplje. Zvonila je kao nešto za guske, šiparice i one koji su u školi učili ruski, umjesto francuskog. Nakon tri dana proučavanja enciklopedija i raznih definicija zadnje, sumnjive titule doktora Žige, s oduševljenjem sam uočio napuklinu u njegovom savršenom rezimeu. Belles letres je, naime, titula ni vrit-ni mimo, koja ne opisuje beletristiku, pa čak niti lijepu književnost, ili pisanje, kako sam naivno pomislio u prvi mah. Radi se o usko specijaliziranom pojmu za one, koji ne pišu ni fikciju, ni poeziju, niti dramu. Prije će biti, da je termin izmišljen zbog revnih knjižničara, kako bi lakše svrstali tu nazovi-književnost, koja se uglavnom bavi esejima, pismima, pa čak i recitalima, koje ni uz najbolju volju ne mogu svrstati niti u jednu od književnih kategorija.

- Nešto kao juha od slova, a nisu rezanci! - zaključio sam sa zluradim olakšanjem.

Naravno, da je Dunja zatražila da joj vratim njezine rukopise, koje sam joj besplatno redigirao i prepravljao po stoti put. Bila je perfekcionist, a nakon sve češćih literarnih razmimoilaženja, objeručke je dočekala ponudu doktora Žige za literarnim zastupanjem.

- Vidjet ćete, pronaći ću Vam izdavače čak i za Vaše neobjavljene romane! – rekao je svojim piskutavim tenorom.

Nije mi bilo jasno kako ijedna žena može pasti na takav glas. Gdje su joj oči i uši? Te noći, nakon što sam joj vratio njezine rukopise, dugo nisam mogao usnuti, a kad sam konačno zaspao, sanjao sam noćne more od tekstova i nobelovce koji ne razlikuju č i ć, ije i je. Probudio sam se u grču, obliven znojem, s jedinom mišlju - Dunju treba spasiti!

Na pjevačkoj probi nestrpljivo sam se osvrtao, tražeći oboje pogledom. Žiga nije došao na probu, a niti Dunje nije bilo na vidiku. Dirigentici sam se na brzinu ispričao indisponiranošću (a baš sam solirao u Kyrie eleison) i promrmljavši u bradu ‘Gospodi, pomiluj!’ požurio u Opću bolnicu, na odjel patologije. Doktor Žiga je, izgleda, bio na dežurstvu te noći.

Ono što sam ugledao, šokiralo me i obilježilo za cijeli život. Doktor Žiga Fraud imao je na jednom obdukcijskom stolu rastvorene knjige Albertusa Magnusa, Corneliusa Agrippe i Paracelsusa! Znam, prepoznao sam ih po koricama i rastvorenim crtežima Prometeja. Uostalom, i sam se amaterski bavio alkemijom pisanja.

Iz tih vrijednih knjiga doktor Fraud je trgao listove i praveći loptice od papira, punio Dunju na susjednom obdukcijskom stolu. Na moj užas, ona je bila živa, budna i očito vesela, jer su joj oči blistale onim posebnim sjajem, kao kad ti obećaju ugovor za tri romana i odmah uplate avans, dovoljan za ljetovanje u Australiji! Čitao sam o takvim literarnim agentima s nadnaravnim sposobnostima, koji zaračunavaju i više od uobičajenih deset posto provizije.

K vragu, sam bih takvome dao desnu ruku (pišem lijevom!) i cijelih 15%. Jednim sam pogledom obuhvatio prostor, radnju i aktere, te na Dunjinom licu pronicljivo i, avaj, zaljubljeno prepoznao stockholmski sindrom pčinjenosti svojim tamničarem, literarnim agentom par excellence! Uostalom, umijeće oživljavanja i stvaranja nadčovjeka, kombiniranjem medicine, semiotike i umjetnosti možda neće napraviti zlato, ali nobelovca ili dobitnika Bookera svakako!

…..

Znam, opako sam podbacio i mojom krivnjom svijet sada strepi. Njemu, zlom doktoru Žigi Fraudu lako sam i bez dvoumljenja rascijepio glavu obdukcijskom satarom iz standardne obdukcijske opreme. Ali nju, onako nevinu, lijepu i ustreptalu, prepunu alkemijskih kuglica papira, to faustovsko, frankensteinovsko Stvorenje i novovjekog Prometeja, nisam mogao.

.....

Zahvaljujući (ili unatoč?) lažnom literarnom doktoru i poznavatelju anatomije, dihotomije i literarnog zastupstva od dvadeset posto, Dunjina se predestinirana literarna sudbina ostvaruje. Možda zbog položaja zvijezda, možda od sretnog utjecaja olovnog tiska na papiru alkemičarskih tomova? Ili, jer je rođena za to, da bude novi Zlatousti?

Podbacio sam, ali ipak zahvaljujem Bogu na barem jednoj sićušnoj milosti. Dok sam je oslobađao okova, Dunja mi je šapnula na uho:

- Nakon pet minuta bio je mlohav i mekan kao tijesto!

Niti ne sluti, kako ovom opaskom spašava moju smrtnu,ranjivu dušu!

9.8.2008
Morska pijavica

Morska pijavica

Nebo se smračilo kao pred oluju. Nije mu se izlazilo iz kuće, ali ostao je bez cigareta. Iznenadio ga je jak vjetar, koji je vitlao granama drveća, noseći lišće i stare novine s obližnje klupe u parku. Kao da nije sredina još jučer žarkog ljeta, šapnula mu je usputna misao. Prve su ga kapi kiše dotakle po licu nježno, sa oprezom slijepca koji dodiruje sugovornika. Kiša je natapala zamrljanu majicu, izlizane traperice i nervozne ruke, kojima je obgrlio vlastita ramena. Krenuo je prema najbližem kiosku, odjednom posrćući pred sve snažnijim naletima vjetra, koji se pred njegovim očima pretvarao u ljetnu oluju. Nebo su parale munje, ali zvuk grmljavine nije se čuo. Na horizontu se niotkuda, neočekivano pojavila crna pijavica. Nije se iznenadio, ionako je danima tražio neki znak, nešto iščekivao. Bilo je već previše sparnih dana u opustjelom gradu, kojeg je samo tornado mogao očistiti od smeća, truleži i propadanja. Fasciniran vrtlogom vjetra, koji je metodično usisavao sve što mu se našlo na putu, stajao je i čekao da se pijavica približi. Oduvijek ga je zanimalo, koliko je istinita teorija da u središtu tornada vlada mir i ravnoteža. Trebao bih to probati, pomislio je.

Oluja se u vrtlozima primicala, noseći sve pred sobom. Iz obližnjih dvorišta drvene vratnice ograda kloparale su pred naletima, a prevrnute kante i dječji bickl kotrljali su se praznom ulicom prema pijavici. Trče joj u susret, pomislio je. Umjesto da se skloni, stao je nasred prazne ulice, širom raširenih ruku i sklopljenih očiju počeo odbrojavati. Izračunao je - dok nabroji do sto, pijavica bi ga trebala progutati.. Na pedeset, više nije izdržao. Otvorio je oči da provjeri napredovanje vjetra. Tornado je nestao isto tako nenadano, kako se i pojavio. Nebo je na horizontu bilo krvavocrveno, a ulica potpuno tiha. Pijavica je progutala zvukove, začuđeno je pomislio. Ali se zato novi svijet pred njegovim očima prelijevao u svim duginim bojama, umjesto prljavosive, koju već godinama gleda svuda oko sebe - na ulici, u stanu, u zapuštenom parku preko ulice. Pružio je ruku prema bojama, koje su odjednom zadrhtale u samo njima znanim ritmovima. Crvena je vijugala kao zmija, sustižući narančastu, žutu i plavu, a on je pomislio da sanja. Nije se pitao što slijedi, samo je pošao za bojama. Vijugale su kao šumska staza i mamile ga da korača putem svježe boje. Iza njega su ostajali bijeli tragovi, kao stope u snijegu. Podsjetilo ga je na 'Čarobnjaka iz Oza'. Nije bio pretjerano pametan, ne posebno hrabar ili izuzetno emotivan. Ali, srce je imao. Prečesto ga je osjećao u sljepoočnicama, kao da će eksplodirati u glavi, ili ga ugušiti u vlastitom grlu.

A onda su boje nestale, a on je ispao iz pijavice i tresnuo o zemlju. Kao da ga je halucinantni san progutao, pa ispljunuo. Tijelo ga je boljelo, a ogrebotine na koljenima podsjetile da je živ i da ne sanja.

I tako je počeo pratiti vremenske prognoze u potrazi za olujama. Gdje god bi mogla nastati pijavica ili naznaka tornada, on bi se tu našao, čekajući crni vrtlog vjetra. Znao je da ga unutra čeka svijet u bojama, svijet kakav je oduvijek zamišljao.
Prijavio se da volontira u Hidrometeorološkom zavodu, nudeći da besplatno razvozi ekipe po terenu. Čudili su se, a on je lagao kako priprema magisterij iz sinoptičke meteorologije. Kao papagaj ponavljao je naučene fraze i podatke o morskim pijavicama na Jadranu. Ali ga je uistinu zanimalo samo jedno: da uđe u središte pijavice i doživi svijet kakav postoji tek u mašti. Nije trebalo ići u Kansas – morske pijavice redovito su se pojavljivale kod Rovinja, Šibenika i Zadra, na Korčuli i Hvaru. Neke bi trajale desetak minuta, u rijetkima bi provodio i po sat vremena. Počeo je s malim eksperimentima, počeo je u vrtlog unositi razne predmete i uređaje. Ali, nijedan nije radio. Kazaljke sata bi stale, čim bi zakoračio u pijavicu, pa je protok vremena unutra postao rastezljiv pojam. Nekad mu se činilo da unutra luta danima, da prelazi desetke kilometara. A kad bi ga pijavica ispljunula, sa čuđenjem je zaključivao da je na istom mjestu, tek mrvicu kasnije od vremena kad je u vrtlog zakoračio.

Sad je počeo loviti one velike. Kao da je s pecanja na plovak prešao na pacifičke tune ili barakude. Za novu se igru trebalo detaljno pripremati, pa je prodao stan, dao otkaz na poslu i preselio se na more. Kupio je brodić sa opremom za satelitsku navigaciju i počeo tragati za pijavicama. Baza su mu postali Paklenski otoci jugozapadno od Hvara, gdje se pojavljuje najviše morskih vrtloga.

Te ljetne noći, probudio ga je zvučni signal s monitora. Pogledom je tražio kumulonimbuse, iz kojih obično krene tunel prema površini. Fascinirano je zurio prema horizontu, očaran nastajanjem vrtloga iznad mora, dok se lijevak spuštao iz oblaka i ubrzano kretao prema njemu. Upalio je motor brodice i krenuo ususret pijavici. Sad je već bila u fazi zrelosti, a lijevak se vrtloga širio, skoro sasvim okomit na površinu mora. Šibao ga je vjetar i tisuće vodenih kapljica. Držao se grčevito za kormilo i kao opčinjen promatrao pramac, kako nestaje u vrtlogu. Odjednom, hučanje je prestalo, a boje su se počele slijevati sa stijenki pijavice. Lijevak se odmatao poput konopca, unutrašnjost pijavice širila u svim smjerovima. Spazio je vodopad koji teče uvis, dugu iz koje se prosipaju zlatnici i shvatio, da je ova pijavica zaista velika. Možda najveća na svijetu. Samo se nadao, da ima dovoljno vremena da stigne do kraja pijavice. Do kraja duge.

Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta.

09.08.2006.,
2.5.2008
Čistoća jezika

Čistoća jezika

Zovem se Maksim Mihailovič Rukov, a moj posao je lov na psovke u literaturi. Komitet gosudarstvennoj bezopasnosti imenovao me posebnim povjerenikom za jezik još 1921.godine, radi očuvanja čistote književnosti, od mladosti Komsomola pa sve do Akademije znanosti. Puno je posla, previše, jer Majčica Rusija ima lijep jezik, u kojem prostote, profanosti i psovke plivaju kao riba u ulju.

Za sve je krivo katoličanstvo i pogani utjecaj Zapada. Tamo su sve žene kuje, a ruski je jezik prijemčiv za budalaštine, pa se i kod nas ta budalasta riječ ukorijenila. Zvali tako ženu ili psa - isto je, ali suprotno našim starim i bogatim ruskim izričajima.

Kad nas se za suhu pizdu bez kurca govorilo ljepše – ‘suka’ ,od latinskog ‘sukubus’, žene-demona, koja je nikad nije bila suha, naprotiv. ‘Suka’ bi znala muškarce cijediti do zadnjih kapi tjelesnih sokova, predstavljajući samu strast koja se goni, tjera. A onda je prokleti Zapad donio tu hladnu, otuđenu riječ, suvlju od trstike i naši su pisci počeli koristiti riječ ‘kučka’ na svakoj trećoj stranici. Znam precizno, to mi je posao, čitati tisuće knjiga tražeći ovakve riječi, kako bih u ime Revolucije očistio naš veličanstveni jezik za buduće naraštaje.

- Jeb svaju matj!- Mihail Afanasijevič je kriknuo i pljunuo mi u lice, dok su ga bičevali i tražili da otkrije tko mu je dao ideju za roman ‘Majstor i Margarita’. Bila je 1936.godina, a samizdat rukopis, izvučen na šapirografu, gorio je u limenoj peći, dok je vatra obasjavala Ukrajinčevo izmučeno lice.

- Veliš, rukopisi ne gore? E, pa gledaj kako ovaj tvoj pravi fini plamen - narugao sam mu se. Dok mu je čuvar lomio prste petom čizme, Bulgakov se luđački smijao, zagledan u plamen.

- Mi znamo da roman nisi napisao ti, već sam Vrag – strpljivo sam mu objašnjavao. Ali, KGB ima u posjedu originalni sotonski rukopis, a ti si ga, misleći da je izgorio, ponovno prepisao po sjećanju. Dakle, nije ti Sotona davao psovke, već ih je tvoj prljavi um sam ispisao. Govori, otkud si pokupio prostote?

- Pizdec!- vrištao je, dok su mu užarenu šipku nabijali u šupak.

- Na huj, bljad!!!!

Nije pomagalo, jer se sljedećeg trenutka onesvijestio. Mislim da mu je sam Beelzebub pomagao da pobjegne u nesvijest, svaki puta kad smo bili blizu priznanja.

Nakon par tretmana u podrumu Lubjanke, svi bi propjevali, ali Ukrajinac nikad nije priznao. Živ nije izašao iz našeg podruma. Poslije smo ženi Bulgakova podmetnuli dvojnika, s lažnim dokumentima.

Do smrti je ponavljao maksimu ‘svog’ romana : “Sjedim s mirom, nikoga ne diram, tek pijuckam čaj”.
Ipak, 1940.morali smo skloniti i njega u podrum, jer je previše znao, a veliki rat s Nijemcima valjao se na horizontu. Ženi smo dopustili da objavi rukopis dvadeset godina kasnije, jer je previše samizdat kopija cirkuliralo Moskvom, pa svaku pojedinu šapirografiju nismo više mogli kontrolirati. Službeno izdanje ipak je očišćeno od psovki, što ste se sigurno uvjerili i sami.

Jedna od naših, a ne Bulgakovljevih podmetnutih ideja u romanu, bila je “Nema lične karte, nema ni čovjeka”. Svi su znali da tako Berija i tajna policija kontroliraju baš svakoga. Samo nešto radi protiv Partije, pa će ti nestati dokumenti- a onda, ni tebe više nema!

Paranoja se širila i kroz tako provučene naše poruke. Ipak, pravi autor ovog paklenog romana o Vragu zna da je najbolja dosjetka potaknuti pisanje i priču o njemu samome. Time dokazuje da ne postoji, a opet - svaka inkantacija jača ga i snaži među ljudima.

Jevgenija Zamjatina ulovili smo prije nego je uspio izdati svoj roman ‘Mi’ , tobože distopijsku viziju naše veličanstvene Revolucije. Normalno, u njegovoj verziji sve je obrnuto od utopije kojoj stremimo – ljudska bijeda i jad, siromaštvo, opresija, zagađenja, glad...

Nije to najgore, nego roman vrvi psovkama, te brojnim pogreškama u gramatici i sintaksi. To je povelik posao za mene, jer Ženja je zaista gad prljavog uma, misli i usta. Ne znam gdje je naučio te prostote, jer mu je otac bio svešteno lice i učitelj, a majka glazbenik.

Na kaljeni, suka! Čjort vazmi !

Tamničar ga je mlatio cijelo prijepodne, ali gad bi tek tu i tamo prokleo nasitno, ili protisnuo poneku krupniju psovku. Ništa drastično, ni upola kao u njegovom rukopisu. Čekalo se mene, glavnog ispitivača, da iz njega izvučem najgore.

Kad sam ga posjeo za stol i pred njim počeo ispravljati pravopisne pogreške u njegovom rukopisu, od bijesa mu je izbila pjena na usta.

- Mudak! Pedričo! Matj tvaja sluha nakzaljnaja! – vrištao je, dok sam crvenim flomasterom u skoro svakoj rečenici nalazio pogreške i potcrtavao ih. Svaki put bih mu značajno namignuo, dok se on, solidno vezan debelim užetom batrgao na stolici, koja je ugostila mnoge njegovog poganog soja.

- Zatknjis na huj, zavali jebalo!- odjednom je meni izletjelo iz usta. Zgranuo sam se, pocrvenjevši do korijena kose. Nekakvo pervezno zadovoljstvo obuzelo me dok sam mu uzvraćao prostotama. Nisam psovao već godinama, i osjećaj je bio bolji od vodke i cigare istovremeno.

Svoloh se trzao i bacakao u stolici, pokušavajući zubima dohvatiti moju ruku i crveno penkalo. Odalamio sam ga po gubici i nastavio križati naopake rečenice.

Uredništvo zatvoreničkih rukopisa naporan je posao, jer ih najčešće mlatim istom rukom kojom redigiram tekst. Ponekad mi se čini da je sav moj trud uzaludan. Istina, u konačnici ti romani, pripovijetke, štogod, izađu umiveni, preuređeni i u njima nema ni traga psovkama. Moje osobno zadovoljstvo je kad vidim da nema mrskih pravopisnih pogrešaka.

Kad smo ga gurnuli u peć u podrumu Lubjanke, a na danje svjetlo poslali dvojnika, nije mi bilo ni mrvicu lakše. Nekako sam bezvoljan i mučenja, te ispravci rukopisa budućih ruskih velikana književnosti više me ne vesele.

Možda sam bolestan, možda predugo izložen Zamjatinovim idejama. Mojem šefu se također svidjela ideja da cijeloj službi propišemo brijanje glave i terapije elektrošokovima. Tako, naime, svi izgledamo isto i svi smo na isti način ošamućeni, pa počinjemo misliti slično. A to je ono što nam u ovom povijesnom trenutku treba, a ne nekakve filozofske ideje, sloboda pojedinaca da rovare i izmišljaju, da pišu romane i na razne druge načine troše svoje kreativne potencijale, dok zemlja grca u opasnostima.

Nama treba jedinstvo, drugovi! Moramo postati demokratska zajednica, koja misli i djeluje kao jedno!

Moja služba je jedno, moja država i narod će uskoro biti jedinstveno i u svakom smislu čisto, od Boga izabrano stado. Naš jezik postaje čist i samo naš, oslobođen prljavština, psovki i prostakluka.

Ali, najprije ga treba unificirati, izbaciti sve natruhe ogavnog ukrajinskog. Laž je, drugovi, da smo ikada imali išta zajedničkog s tim jezikom pastira, koji su došli tko zna s kojim hordama sa Istoka. Zabluda je da ih razumijemo, i da oni razumiju nas.

Nek’ ih zeme Vrag! Čort vazmi!!!
26.4.2008
Prva ljubav

Prva ljubav

 Moj otac ima sedamnaest i smišlja, kako da se ubaci u partijsku školu u Fažani. Nije se dovoljno učlaniti u Partiju. Moraš se nečim istaknuti, da bi te primijetili i poslali na partijsko usavršavanje. Moj otac još nema pojma gdje će ga sve život odvesti i kako će biti sretan kad dobije sina, mene, ali sad bi učinio baš sve, da nekako dospije u tu Fažanu, barem na tjedan dana.


Tog ljeta je sunce nemilice pržilo i svatko pametan sklanjao se u hladovinu, makar i pod borove uz more, s kojih je dopiralo preglasno i uspavljujuće pjevanje cvrčaka. Pod sjenom tih borova ionako se nije dugo zadržavalo - tek da na ručniku ostaviš odjeću, prije nego se baciš u more desetak metara dalje. Ali sunce, more i zrikavci nisu bili ni do koljena primamljivosti jedne oniske zgrade na kojoj su se kočila velika crvena slova Politička škola Fažana. Odmah sa ulaza primjećujete recepciju i najljepši adut partijske škole - djevojku na recepciji. 

Jadranka, ali nema veze, ne upisujemo mene. Kako je tebi ime?- nasmijala se punim usnama, crvenim kao krv, dok su joj oči veselo iskrile. Kosa joj je bila ravna, plava i mirisala je (mirisala!) na duhanski dim i cigarete koje je palila jednu na drugu. Još nikad nisam vidio ljepšeg stvorenja s tako žutim prstima i izgriženim nokrtima na njima. Dok me upisivala, odgrizla je zanokticu i pljucnula u stranu. Odvratna navika, ali na njoj je sve bilo slatko, pa mi je i ta gesta odjednom izgledala ženstveno i nekako privlačno. Bio sam zaljubljen još na vratima, a onda me šumno onjušila, dok sam se saginjao nad stolom i potpisivao prijavnicu i stvar je bila zapečaćena.

Valjda se sažalila nad nevinošću dječaka, koji nije znao sakriti potpunu očaranost djevojkom koju prvi put vidi u životu. Sljedećeg jutra, prije početka predavanja, već sam stajao pred njezinim radnim stolom. Imala je ljetnu haljinicu s tankim bretelama, a vitke, preplanule noge s prljavobijelim tenisicama nonšalantno je prebacila preko stolice za stranke. Ionako nisam želio sjesti, gledajući u grudi koje su se jasno nazirale ispod tanke tkanine. Nije nosila grudnjak, a brežuljci na prsima bili su valovi o kojima surferi sanjaju. Kad je ulovila moj pogled, nasmijala se zvonko, nehajno spuštajući jednu bretelu naniže. Usta su mi bila pustinja, pa sam jedva progutao slinu.

- Hoćeš zapaliti jednu?- ponudila me cigaretom, a ja sam samo klimnuo glavom, bojeći se da me glas ne izda. Nisam pušio, naravno, ali bi u tom trenutku od nje uzeo i otrov. Umirao sam od kašlja i suznih očiju, a ona se odlično zabavljala. Rukom mi je pokazala sjednem na rub njezine stolice. Ne znam kako, znam da se sam nikad ne bih usudio, ali sljedeći trenutak ljubili smo se i okus nikotina bio je med, kojeg sam požudno gutao.

- Hej, polako! Pokazat ću ti kako se ljubi - više se nije smijala, a njezine su oči ispitivački prelazile po mom licu. Grudi su joj tek ovlaš dodirivale moje tijelo, ali od tog mi se vrtjelo u glavi i nisam imao zraka. Nevoljko sam odvojio usne od njezinih, tek da udahnem.

- Moraš ići, nastava ti je počela – rekla je, kad smo se sljedeći puta razdvojili. Nije mi se išlo, ali se nisam usudio izostati s predavanja. „Samoupravni socijalizam u složenim organizacijama udruženog rada“ ! Već sam naslov odavao je kako će biti teško izdržati do prve pauze. Kad sam dojurio u prijemnu kancelariju, Jadranka je bila u živahnom razgovoru s jednim od predavača i nije me ni primijetila. Dan se sporo vukao kao bolest, kao kuga koja pada na grad, dok ljudi polako umiru iza zaključanih vrata. Vrijeme je bilo zamrznuto u vrelini beskrajnog dana, a mene je boljela svaka kost u tijelu. Nisam želio hranu, kupanje, niti odmor poslije ručka. Želio sam Jadranku, ali ona je već otišla kući.

Jadranka je zaposlena u tajništvu partijske škole u Fažani i svaki dan na posao putuje iz Pule. Ima malo dijete nepoznatog spola i imena, o kojem sa mnom ne govori. Uostalom, ona je tek mrvicu starija, ali već je samohrana majka, a muž je pomorac kojeg mjesecima nema. U pauzama između ljepljivih poljubaca i uzdaha, dok se stiskamo u nekom mračnom kutku spavaonica, tako smo blizu krevetima, ali užasno daleko, jer Jadranka pazi da smo uvijek u stojećem položaju. Spavaonice su prazne, a polaznici škole na predavanjima, barem oni marljivi, koji ne bježe s nastave kao ja, da bih se ljubio s prerano odraslom dvadesetogodišnjakinjom.

- Ne smijemo ležati! Jednom sam tako dobila bebu, nikad više - Jadranka zabacuje pramen kose iza uha i požudno me ljubi povlačeći me na sebe, pa odgurujući. Ponekad joj odgurivanje ide teško i s mukom, ali nekad se baš zabavlja. Jadranka se igra. Njoj je dosadno, a ja sam zaljubljen do ludila.

Na predavanjima sam odsutan, ne učestvujem u raspravama, a još nijednom nisam ostao popodne za rad u grupi. Samoupravni socijalizam se razgoropadio i upravlja našim životima. Nekima otima pamet, a meni dragocjeno vrijeme, koje bih radije provodio s Jadrankom. Nije da se ona dosađuje dok sam na nastavi, znam da je uvijek netko oko nje. Ona je šareni, mirisan cvijet na pustoj livadi, pa svaki bumbar i svaki namjernik zastaje. Osjetim fizičku bol kad vidim kako se glasno smije i gleda u oči druge muškarce, dok ispisuje formulare i ispunjava kartone za nastavnike i polaznike tečajeva.

Više joj ne dolazim pred kraj radnog vremena, jer uvijek se tu nađe neki muškarac s autom, koji je vozi kući. Razmijem je, bolje to nego da čeka autobus na vrelom suncu, ali ljubomora mi kucka u sljepoočnicama i prsti su mi zabodeni u dlan ruke.

Sedam dana razvlači se kao noćna mora, a onda proleti za tren. Budim se iz obamrlosti i zatičem sebe na odlasku, s negativnom ocjenom iz političke škole i popratnim pismom za moju partijsku organizaciju.

Nema teorije da će me ikada ponovno poslati, pa drsko kradem prazni formular uputnice za partijsku školu. Lažno ga popunim i ovjerim ukradenim žigom i sam sebe šaljem na još tjedan dana. Ovaj me puta Fažana dočekuje poluprazna, u omari, usporena i uspavana. Većina spavaonica je prazna, s tek rijetkim polaznicima jedinog seminara. Prijavljujem se na recepciji postarijoj, nepoznatoj gospođi. Jadranke nema, bolesna je. Od muke ne znam što sa sobom, pa prva tri prazna dana bez nje čak odlazim na predavanja. Više nije važno, boravak u školi plaćam sam, a predavanja su o zaštiti na radu. Meni, koji čak nisam ni zaposlen, svejedno je. Od očaja učim, vodim radne grupe, polažem ispite.

Jadranka dolazi četvrti dan, blijeda i s podočnjacima ispod očiju. Oči joj se smiješe, ali ne izgleda zaljubljeno, ako je ikad bila.

- Ti si još klinac. Znaš to, zar ne? – provlači mi prste kroz kosu, dok ja njoj, a ne ona meni, sjedim na krilu u napuštenoj školi, bez ljudi, telefona, udvarača s autom da je voze poslije tri.

- Uostalom, meni zaljubljenost ne treba - kaže nekako sjetno – već muškarac koji će se brinuti za mene i malu.

Ne pitam za ime djevojčice, bojim se da bi me to ime proganjalo cijelog života. Jadranka polako puši i odjednom izgleda mnogo starije. Odraslo. Njezine grudi pod istom ljetnom haljinom više nisu uzbibane i jedre, već nekako ispuhane. Baš kao i naša očekivanja.

- Znaš. Lijepo od tebe što si opet došao, iako si dolazio uzalud- kaže.

- I što se nikad nisi naljutio na mene dok sam te dražila, izazivala. Zatrudnila sam još u srednjoj školi, pa me ljubljenje i maženje s tobom bez seksa, bez obaveza, vratilo u bezbrižne dane. U vrijeme, dok još nisam bila mama i žena, koja živi sama s malom curicom i velikim računima.

Imamo još dva dana do mojeg odlaska iz partijske škole u Fažani koja, napuštena i prazna, baš kao nas dvoje, čeka bolja vremena. Čeka jesen i povratak odraslih, važnih muškaraca. Onih, koji tu dolaze s ciljem, svrhom, a ne kao balavi dječaci koji su se zaljubili u prvu zgodnu curu u ljetnoj haljini s tankim bretelama sa zlatnom, golom kožom koja miriše na zrikavce i smolu borova. Na ljeto u Fažani, kakvo se nikad više nije vratilo.

Moj stari ima mene, sina od pet godina i kutiju na tavanu sa starim slikama s mora. Šaram drvenim bojicama po kutiji, po slikama, a sva su lica na tim fotografijama ista.

Moj stari će uvijek imati mene, ali ja više nemam njega. Bacam njegove stare stvari, slike iz vojske i mladosti, prije nego se oženio mojom majkom, dobio dijete i zaboravio kako je biti mlad i neopterećen svime, osim morem, ljetom i prvim ljubavima. Ne mogu reći da sam našao ovu njegovu priču, jer on nikad nije volio pisati. Ali, našao sam sliku, njezino ime na poleđini i jednu staru ploču.

Na stanici u Puli, pod vrelim suncem ljeta.


 

24.4.2008
Daj!

Daj!

Da daj, pusti me
da dam daš damo
najgore od sebe
jer najbolje
je već davno iza nas
daj, prestani davati
zbunjujuće signale
kako bi dala
ali bi dala tako da bi uzimala
da da daješ tako i nikako
već odavno dajem znači
otimam
da imam
da da ona bi
prije umrla neg tek dala
jer njezin psihijatar kaže
kako se treba cijeniti
voljeti
a najbolje se voli
kad se ne daje
kad se da ali nego jer
daj prestani
kaže
samo daj daj
davorike dajke
dajka je dojka
Radojka nije radodajka
ona je majka
koja se previše daje
tako kaže onaj koji
razumije
to mu je posao
i on bi dao
ni luk jeo ni mirisao
na tuđe kidisao
ali nježno uz manire
a kad njegova daje
nije mu jasno
ma krasno u krasni
u triplikatu
u troskoku krvopijo
poskoku
bolje davati neg' uzimati
govorila je moja baba
ogoljenih kostiju i desni
s kojih je vrijeme
taj ubojica i kurva
uzimalo nikad davalo
dala dala
pa se pokajala
dalajlama
alpaka il' ljama
dadaizam koji silogizam
kategorički recimo
daj dedukciju
kad uzmem za polazište
da sam i previše davao
ostaje mi jedno veliko ništa
razmočena konkluzija
i prazne ruke
daj
dabogda
da Bog da kišu
da spere tragove
davanja
live
and let die

22.4.2008
Na drugu stranu

Na drugu stranu

na dan
kad sam prešao na drugu stranu
nitko nije gledao
natopljena odjeća otežala
nabujala rijeka i starac u meni
mladića u meni uzalud opominju
struja me nosi
pletena kapa uspomena
otišla s brzacima
na dan kad postajem izbjeglica
ptice se vraćaju satima
oblaci plove u jatima
mladić u meni pliva uz struju
uzbrdo
uz slapove
okomito
u rezervatima
odbija poslušnost
poglavicama
po glavi
o glavi
starac u meni
nema se kome predati.


16.4.2008
Fraktali

Fraktali

moj otac ponekad
sjedi na mom ramenu
šapće mi
fraktali
sjećanja na njega
ponekad
žare i peku kao žeravica
drugi put žuljaju
kao kamen u cipeli
ali nikad
baš nikad
nisu
komadići
leda

8.4.2008
Čopor

Oduvijek sam se užasavao krvi. Krv je misterij života, znam još od vremena dok sam kao školarac pod mikroskopom gledao rojeve antitijela, vojske mehurića kako progone jedan drugoga, kako se dijele i nose novi život u toj malenoj kapljici na laboratorijskom staklu. Krv je dragocjena, krv je opasna. Ona miriše sladunjavo, bolesno, a kad je osjetite, možda baš vaš život istječe u kapima, ili potocima, svejedno. Ne podnosim krv, pa ipak sam to štene, krvavo i u ranama po vratu, podigao u naručje. Nisam razmišljao je li bolesno, zaraženo, od čega su rane. Samo sam znao da mu treba pomoć i zaštita, a ja sam oduvijek bio bolećiv prema onima kojima treba pomoć.

Nemam djece, možda sam zato tako osjetljiv kad netko muči mladunce, ljudske ili životinjske, svejedno. Ljudi ponekad dođu u godine, kad se boje odgovornosti. Kako donijeti dijete u ovakav svijet bez milosti, gdje patnja samo čeka da ščepa svojim ljepljivim prstima. Jedno sam vrijeme spašavao djecu po igralištima i parkovima. Kad bi pali sa ljuljačke ili tobogana, a majke dokono čitale novine ili pretresale najnovije tračeve sa susjedom na klupi, skočio bih prvi, podigao dijete i brisao krv s lakta ili koljena. Tješio i smirivao. Ljudi su, inače, jako sumnjičavi i nepovjerljivi prema strancu, koji pomaže djeci. Učas te napadnu i optuže za nečasne, zle namjere. Otada više nikome ne pomažem, ja - koji sam nosio u sebi tu potrebu da instinktivno priskočim u pomoć - odustao sam od pomaganja. Izbjegavam djecu, ljude i parkove općenito. Ako nisi u društvu ili na klupi sjediš sam, odmah si sumnjiv, makar samo čitao knjigu i pazio na druge.

Štene je bilo ružno, neodređene pasmine, nezgrapnih nogu i očiju koje su me fiksirale, prateći svaki moj pokret. Nije, kao drugi psi, koristio uobičajene metode umiljavanja - nije mahao repom, cvilio, niti se pokušao očešati o moju nogu. Rep mu je bio spušten između nogu, a glavu je držao pognutu i nakrivljenu ustranu, kao da je razočaran u cijeli ljudski rod i ne očekuje ničiju pomoć. Promatrao me ispod oka, obilno krvareći iz rane na vratu. Suspregnuo sam gađenje od pogleda na krv i uzeo ga u naručje. Što sam drugo mogao? Očito je trebao pomoć, makar je nije tražio kao svako drugo napušteno pseto.

Oporavio se za tjedan dana, ližući rane u košari ispod stola i skoro ne pipnuvši hranu. Kad je pio vodu, gledao me iskosa, kao da me procjenjuje. Nijednom nije čak niti zarežao na mene. A onda je jednog dana nestao. Vratio se tek uvečer, umoran i u ranama, kao da se borio s čoporom pasa. Legao je u košaru, stavio glavu na prednje šape i gledao me zagonetnim pogledom. Hranu opet nije ni taknuo.

Vidljivo je jačao. Za mjesec dana izrastao je u krupnog psa, jakih čeljusti i skoro ljudskog pogleda. Sva njegova komunikacija sa mnom odvijala se pogledima i ušima. Znao je namjestiti uši u stotinu izraza i ja sam, začudo, odmah znao što koji znači.

Povremeno bi nestajao na dan-dva, pa se opet vraćao krvav i izgreban. Ispitivao sam ga i tumačio njegove odgovore ušima i pogledima. Zaključio sam da pokušava postati vođa čopora lutalica, kojih se dosta namnožilo u gradu. Ljudi bi djeci za rođendan kupili štene, a kad bi im pas dosadio ili postao prevelik za igru, ostavljali bi ga kilometrima od svog stana i nabavljali neku manje zahtjevnu igračku. Ti psi su lunjali ulicama i obližnjim poljima, okupljali se u čopore i sve češće napadali sve što se kretalo mračnim ulicama.

Kad sam jedno jutro ispred mog kreveta pronašao zadavljenu mačku, znao sam da je to njegov poklon meni. Bio sam zgrožen i to sam mu i rekao. Gledao me tim neprozirnim očima, ravnodušno ali pažljivo slušajući. Uši su bile uspravne, kao za uzbunu.

- Odnesi to!- naredio sam strogo, skrivajući gađenje, a zatim dezinficirao pod sobe, na kojem je mačka ležala kao krpena lutka.

Mislim da me je krivo razumio, jer sam sljedeće jutro u njegovoj košari zatekao ljudsku šaku, zgrčenu i krvavu. Šaka je izgledala groteskno, kao kazališni rekvizit, ukrašena prstenom na domalom prstu i tetovažom između palca i kažiprsta. Kakvi se to ljudi tetoviraju uopće, pa još na tim mjestima? Jedva susprežući gađenje, stavio sam šaku u najlonsku vrećicu, samo ga prijekorno pogledavši. Nisam mu ništa govorio, a i što da mu kažem? Za ovaj sam nesporazum sam kriv, jer me još od onog mačjeg trofeja očito nije razumio. Možda sam mu nekako pogrešno dao do znanja da trebam veći, vrjedniji plijen? Zaključio sam to po masivnom, zlatnom prstenu na okrvavljenom prstu. Bilo me strah što će zaključiti iz mog čina uzimanja šake, ali nisam imao izbora. Ako ne želim završiti u zatvoru, moram je negdje zakopati, ili baciti u rijeku. Ukloniti sve dokaze, jer iskreno, bio sam suučesnik u mogućem ubojstvu. Sudeći po svježim tragovima krvi, koja se nije stigla pošteno ni zgrušala, on tu šaku nije tek našao iza kontejnera.

U svakom slučaju, morao sam ga zaštititi, jer ga je čekala smrtonosna igla kod veterinara, ako ga ulove. Te večeri dugo smo razgovarali - ja riječima, on pogledima i ušima. Mislim da mu je stalo do mene, baš kao što je i on meni prirastao za srce. Nakon razgovora, legao je uz mene, priljubivši se gipkim izduženim tijelom uz moje. Ravnomjerno diše u ritmu mojeg vlastitog disanja do jutra. Meni je to dovoljno.

Sljedećih dana nagovaram ga da ne izlazi. Možda je vani potjera za njim. Možda ga traže prijatelji vlasnika šake? Govorim mu, kako je loše to što je uradio, al sad - što je, tu je. Iz ove se kože ne može. Nisam sretan s ovim što je napravio, ali na mene uvijek može računati. On to zna, jer netremice fiksira moj pogled i kao da klimne glavom, prije nego je spusti na prednje šape i zuri prema vratima.

- Nemoj izlaziti par sljedećih dana – kažem ozbiljno. Spremim se i odlazim na posao, a on se ne miče. Kad se vratim, nema ga i sad ozbiljno brinem. Strah me, što će sljedeće dovući u stan.

Ne iznenađuje me, kad sljedeće popodne, na povratku s posla, u stanu zateknem još jednog psa, nalik njemu. Kao da su iz istog legla, od iste majke. Obradujem se, jer očito je pronašao obitelj, ali i brinem, hoće li me uskoro napustiti. Spremam još jednu košaru i još jednu posudu s vodom. Ne mučim se uzalud oko hrane, ionako znam da oni jedu negdje vani.

Sljedećih dana, svaki put zatičem još jednog novog psa više u stanu, koji polako sliči na skrovište svih pasa lutalica. Ne pitam, kako ih nitko nije opazio dok dolaze u stan na trećem katu. Samo pretpostavljam da se služe liftom u parovima, dok jedan dežura i pazi da netko od stanara ne naiđe.

Začudo, u stanu nema laveža. Oni se sporazumijevaju pogledima. Ponekad mi se učini da su prema meni puni nepovjerenja, ali ta se misao istopi kad legnu oko mene i počnu me grijati svojim crnim, glatkim tijelima i dahom, koji podsjeća na šumor lišća u granama.

Ponekad čujem kako vuku nešto teško i nezgrapno kroz kuhinjska vrata, pa niz stubište do podruma. Ne usuđujem se pitati. Čemu? Bolje da ne znam. Samo pretpostavljam o kakvom se plijenu radi. Sad ih ima toliko, da više ne odlazim na posao. Briga za njihov smještaj i posude, koje treba puniti vodom, oduzima mi dobar dio dana. Uvečer od iscrpljenosti padam u krevet i tek pred jutro osjetim kako se vraćaju u stan i liježu, vlažnih i sjajnih njuški, crnih kao noć.

Odavno ne susrećem druge stanare u zgradi. Ponekad mi se učini, da osim pasa i mene nikog drugog živog i nema. Ne pitam ih ništa. Tek sam sebi obećam u bradu, da ću se jednog dana ohrabiti i sići do podruma.


4.4.2008
DUMBo
I'm a NotreDame hunchback
but I wear an elegant smile
I'm an elephant man
and my trunk is upside down
I'm a glasshouse disaster
and I leave a trail of shards
stubbornly threading this path
to an elephant graveyard

kad vol prevodi Walla

ko grbavac s katedrale
osmijeh mi je težak tonu
jesam li ja human slon
il’ tek čovjek ja u slonu?
surla mi je naopako
od stakla sam katastrofa
gdje god stanem krhotine
čistačice pune posla
i uporno istom stazom
pratim svoje tragove
čovjek-slon i slonu čovjek
ka groblju za slonove
__________________
31.3.2008
Drvo saznanja

Drvo saznanja

Moj prijatelj se gorko nasmijao i rekao: - Ne shvaćaš ti ništa. Ne razumiješ ni kurca!

Lecnuo sam se. Njemu puno treba da prostotu prevali preko usta. Moj prijatelj, naime, baš nikad ne psuje i prostote su mu strane. U njegovoj se kući govori arhaičnim jezikom iz prošlosti, gdje je ‘k vrapcu’ jedna od žešćih psovki.

Ne moram isticati kako je religiozan, kako vjeruje u boga, kreacionizam i ostale bajke za veliku djecu. Pitam ga naglas, što to ne razumijem i što ga toliko ljuti.

Sjedili smo pod smokvom i njemu, opčinjenom Dalmacijom, nije padalo na pamet da razmišlja o srcolikim listovima i plodovima. On ne voli slatko i radije jede masline. Kaže, smokve su za djecu. Nasuprot njemu, ja obožavam smokve u svim mogućim oblicima: sušene, polusuhe, u kolačima... Ipak, najviše volim svježe, zrele plodove. Kad ih rastvorim prstima, pokaže se crvenoružičasta, sočna unutrašnjost, koja mami izgledom, mirisom i oblikom. Kad kod nas vele ‘kao smokvica’, ne misle samo na voće. Moj prijatelj, u smokvi vidi obični plod i radije jede jabuke.

Rugam mu se da je kao Adam, sputan i neuk pod Stablom saznanja, Dobra i Zla: - Usred Rajskog vrta, ti bi zagrizao u jabuku, umjesto Evu! Valjda jer Knjiga postanja ‘zabranje voće’ naziva jabukom, a stari Latini ‘malum’ i jabukom i Zlom općenito! Kakvu to svijest treba imati, da od toliko iskušenja u Edenu izaberemo voće, a ne golu Evu? Dražim ga, jer znam da je osjetljiv. Kako ga moralni izbori neprekidno muče.

Sjedimo u hladu stabla, a ja ne prestajem brati smokve. Prije svakog zalogaja, zagledam se u privlačno srce ploda, onjušim miris soka i tek onda stavljam obje rascijepljene polutke ploda u usta.

Nerviram ga. Jako.

- Zašto uopće kidaš smokvu na pola, kad odmah sve gutaš zajedno? – pita zajedljivo, ne shvaćajući koliko uživam u pogledu, mirisu i vlastitoj reakciji, ustima prepunim sline, na sam pogled na smokve.

Moj prijatelj svjesno čini izbor između ugode i boli, dobra i zla i to ga razlikuje od drugih, manje svjesnih. Svjesno bira lošiju, tegobniju opciju za sebe, boreći se s vlastitim potrebama, analizirajući i dodjeljujući moralnost svojim i tuđim djelovanjima. Duboko u njemu, vjernik se bori s potrebom da ne presuđuje i osuđuje, a onda svaki put poklekne , jer u svemu mora slijediti naučeni obrazac koncepta moralnosti, dobra i zla.

Ponekad, kad sam posebno voljan za raspravu i svađu, napominjem da je biblijska jabuka u drugim religijama simbolički prikazana kao naranča, grejpfrut ili čak kao vino ili žito. Pojam zabranjenog je relativan, a ono čega se on boji može biti predmetom svakakvog tumačenja.

- Znaš li da Židovi zabranjenim voćem smatraju baš plod smokve, koju sad jedem? – pitam ga i lascivno palucam jezikom oko raspolovljenog ploda. On prevrće očima i pravi se da čita knjigu.

- A možda je bibilijsku priču trebalo čitati kao parabolu? Možda je ‘zabranjeni plod’ ustvari knjiga, kako je već Umberto Ecco razotkrio u ‘Imenu ruže’? Znanje je uvijek na smetnji.

Svjesno ga podbadam, ali podsvjesno očito šaljem neke drugačije poruke.

Pitam ga:- Otkud jabuke na Bliskom Istoku, izvoru kršćanstva? Zar nije ono Perzefona zbog sedam mandarina završila u Hadu?

- Možda ćeš zbog ‘grijeha’ biti smrtan kao i svi mi drugi grešnici, ali što onda? Uostalom, tko želi živjeti vječno? – namigujem i pjevušim pjesmu njemu omiljenog Freddieja Mercuryja.

Ležimo u hladu stabla smokve, a moj prijatelj nevoljko gleda kako mljackam i gutam sočne plodove, kao da neću prestati dok ne obrstim cijelo stablo. On sam ih ne voli, radije bi pojeo teglu crnih maslina nego jednu jedinu smokvu.

Ustajem, berem šaku novih plodova i stavljam izazivački pred njega. Iz čistog hira, impulzivno i neplanski, naberem pune ruke listova smokve i slažem ih ukrug oko njega. Okrećem srcolike listove s vrhovima prema njemu i činim magijski krug.

Mi smo tisućama kilometara od Bodh Gaye, Patne i Bihara, ali osjećam da listovi počinju djelovati. Moj prijatelj je ispočetka zbunjen i ljut, a onda mu se licem razlije osmijeh. Njegove bore na čelu pretvaraju se u valove mora, a jedna velika brazda otkriva simpatično, kao dječjim krejonom nacrtano, treće oko, koje mi veselo namiguje.

Moj prijatelj nije Gautama Buda, ali upravo je na pragu prosvjetljenja. Možda to neće biti neko veliko, pravo Prosvjetljenje, sa zlatnim kočijama i svjetlosnom zrakom što ga odnosi u nebo. Ali, ako u svakodnevnoj borbi s vlastitom savješću i naučenim obrascima barem jednu svoju ljudsku gestu prestane promatrati pod preteškim povećalom, na dobrom je putu ka vlastitoj sreći.

Moj prijatelj se počinje smijati ramenima, hihoće obrazima i pljeska po bedrima od smijeha. Konačno se njegov grohot razlije u hladovini drveta. Čekam da prestane, a onda ga ponudim svježe rascijepljenom smokvom.

26.3.2008
All the lonely people, where do they all come from?

 All the lonely people, where do they all come from?

Velečasnog su pronašli s rupom od metka na sljepoočnici, u položaju u kakvom se obično zateknu samoubojice. Jedna ruka uz tijelo, druga uz klonulu glavu na teškom stolu od mahagonija, sve uredno i skoro sterilno. U smrti, koja je izgledala planirano i dobrodošlo.

Nisam se dvoumio, sudeći po malenoj ulaznoj i povelikoj izlaznoj rani na stražnjem dijelu lubanje, radilo se o pištolju većeg kalibra, kojeg je velečasni čvrsto držao u zgrčenoj šaci na stolu ispred sebe. Naizgled, iz prostorije ništa nije nedostajalo, ali to ćemo utvrditi tek nakon što forenzičari obave posao. Uzdahnuo sam i ustao iz klečećeg položaja, jedva se uspravljajući. Nije ovo za mene. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Dugo je klečao uz svježe otkopanu raku i riječi su mu automatizmom klizile sa usana. Molitve za nekoga, tko ni za života nije uistinu postojao, ženu koja u smrti svjedoči kako je život prazan i uzaludan. Njih dvoje sami, ona u glinenom, blatnjavom grobu i on, u svijesti da je nije poznavao, iako mu je bila domaćica zadnjih trideset godina. Pozdravljali su se, to da, i pitao je ponekad kako je, ali nije zastajao da čuje odgovor. A što bi mu i imala reći? Muža, dece, niti rodbine nije imala, a sad vidi, niti jednog jedinog prijatelja, koji bi je barem otpratio u vječni život. Ako ga uopće ima, ponovno mu je kroz glavu prostrujala bogohulna misao. Gorjet ćeš u paklu, gorjet ćeš! vikalo je nešto u njemu iznutra, ali on više nije imao snage obraćati pažnju. Tolike godine brinuo je o drugima. Ili možda nije? Nije se više mogao sjetiti je li ikada istinski brinuo za bilo koga? Dani su letjeli u grozdovima i tek ponekad bi shvatio da uskršnji blagdani pušu za vrat božićnima, a sve između bio je koloplet dužnosti, navika, automatiziranih radnji i refleksa nad kojima nije kontemplirao. Stvari su bile onakve kakve jesu, čak i u večernjoj molitvi kad bi se, klečeći u kapelici uz krevet ponekad zapitao zašto i čemu.

Kad bi iza svatova čistila crkvu, sve teže odmičući teška klecala i klupe da dohvati papiriće od bombona i zgužvane papirne maramice, nikad se nije zapitala kad će ona jednog dana biti pod bijelim velom. Bilo je to pitanje, na koje je život već odavno dao odgovor i ona ga je prihvatila. Ili je barem tako vjerovala, jer nekima nije suđeno da se udaju i imaju djecu. Ona se ionako oduvijek brinula za druge, od trenutka kad su je pronašli na crkvenim vratima u košari, bez lista papira, bez imena i poruke zašto je ostavljaju. Tadašnji svećenik odnio je benediktinkama, a one su joj brzo našle udomitelje, muža i ženu koji su je uzeli da se umile Bogu, ne želeći istinski dijete, ali uzimajući je kao još jednu pokoru i način da osiguraju mjesto uz anđele. Dali su joj ime po sestri Eleonori, a ona je svoje dobila po engleskoj svetici i jako pobožnoj kraljici.

U župi Svetog križa ona je bila sjena, koju se ne primijeti sve do rijetkog izostanka. Zbog bolesti, možda tek dvaput u tih trideset godina, nije svećeniku bila na usluzi. Čistila je crkvu triput na dan i župni dvor jutrom i navečer, kuhala i prala velečasnom, cijepala drva zimi. U svojim četrdesetima, Eleonora je ponekad, iz pokrajnje sakristije promatrala svatove, mladenku posebno, pred oltarom i nesvjesnim pokretima dlanova zatezala bore s lica i brisala ih iz očiju. Njezino lice nije upoznalo šminku osim one koju nanose godine, vjetar i odricanje. Pa ipak, nije se žalila. Čak i da je htjela, nije imala kome.

Kad je jedne kasne večeri, nakon molitve u ckrvi i skromnog obroka u župnom dvoru ustao da protegne noge, začudio ga je trag napravljen od sitnih bijelih zrnaca, sličnih pijesku s dalekih morskih plaža. Prignuo se i zagrabio u šaku par zrna prosute riže u tankom mlazu kao putokaz do stana za služinčad, gdje nijednom u sve te godine službe nije kročio. Zainteresiralo ga je, čemu služi taj bijeli trag i kamo vodi? Završavao je pred njezinim vratima, a unutra, ona ga je čekala gola, sjedeći na krevetu, pogleda skrivenog u dugoj kosi preko lica. Nije on puno puta pokleknuo u životu, ali taj puta jest i zna da mu Bog nikad neće oprostiti. Kasnije je sjećanje na tu noć sasvim izbrisao iz svog pamćenja i sljedeći dan je mogao pogledati u lice. Ona njega nije i sklanjala mu se s puta, gdje god je mogla.

Zadnjih joj godina nije pamtio ime. Zvao bi je Lizika, Jalža i raznim drugim izvedenicama iz krivog, tuđeg imena - Elizabeta. Nekako mu je to zamjerila najviše, kao da joj po drugi puta kradu identitet, nakon što su je bezimenu našli pred crkvenim vratima. One noći je, obuzeta sotonskom vrelinom među nogama, pokleknula i ostavila mu trag od ostataka riže, koju je godinama skupljala razbacanu pred ulaznim vratima crkve. Sutradan, on je bio isti kao prije, a ona nepovratno uprljana.

Sanjala je kako je na samrti jednog dana prepoznaje i priznaje da ju je volio bar te noći. Da zna njezino ime, koje godinama ne izgovara. Možda su mrvice otrova za štakore, koje je oboma stavljala u hranu, bile u premalim dozama, nije znala, iako se već tjednima loše osjećala. Njemu je, čini se, stavljala premalo, jer nije pokazivao tegobe. Nije se žalio na bolove, osim što je sve teže ustajao iz klečećeg položaja pred oltarom. Pripisivala je to njegovom artritisu i godinama, nije joj padalo na pamet da ga truje bolje i pametnije od sebe.

Čitala je, kako su nekad ljubavnike zaticali zajedno, mrtve i otrovane, jedno preko drugoga. Nije htjela da se to njima desi, da umru na isti dan, da se uspomena na crkvu ili njih dvoje ukalja. Za svaki slučaj, ako umre prije njega, ostavila je pismo i u njemu svežanj novaca onome, tko je jedini primjećuje i ljubazno gleda.

Zvonara ionako nitko ne primijeti, osim kad zvono šuti na večernjicu ili na sprovodima. Njegovo je samo da određeni broj puta povlači konop i to je sve. Nema tu nekog plana, kojom će rukom koje uže povući i hoće li zvonjava započeti udarcem u malo ili veliko zvono. Otkad je velečasni uveo elektriku, njegovih dužnosti nema. Jedino, teško se odviknuti da ne pogleda svako malo na sat i da vrijeme mjeri dvjema zvonjavama sa zvonika. Neke su navike za zauvijek. Kad je Eleonora umrla, bilo je to kidanje zadnje niti za crkvu i župni dvor. Nije joj išao na sprovod. Čemu? Zvono je zvonilo na pritisak prekidača, a velečasnom bi bilo sumnjivo da se sad pojavi, kad već godinama ne odlazi baš nikom na sprovod. Bila je to njegova poruka Bogu, crkvi i svećeniku. Niste me trebali, pa ne trebam ni ja vas! Ali znao je, baš svaki puta, proviriti kroz prozor u pravcu crkve i oslušnuti radi li elektrika jednako dobro kao on. Nikad nije omanulo i to ga je tjeralo u još veću depresiju.

Ostalo je tek da ispoštuje Eleonorinu zadnju želju, koju mu je jednom davno povjerila: ako ona ode prije njega, neka pogleda u vrhu zvonika, iza glavne grede i potraži kuvertu s porukom za njega. Zaklela ga je pokojnom majkom i svim svecima na nebu da kuvertu ne traži, niti otvara, prije njezine smrti. Nije se bojao Pakla, koliko ga je bilo strah da nju ne iznevjeri.

Sad stoji s kuvertom u ruci i svežnjem novaca i riječima mržnje za velečasnog, koji je pljunuo na Boga i Eleonoru. Treba samo iz svećenikovog pisaćeg stola uzeti pištolj, kojeg mu je ona jednom pokazala i prisloniti velečasnom na sljepoočnicu. Kao i svaku večer, bit će omamljen misnim vinom i u dubokom snu, s glavom na stolu. Kad opali, pištolj mu treba staviti u desnicu i to je sve.

Nisam se dvoumio, sudeći po pištolju i punoj ladici netaknutog novca. Velečasni si je sam presudio. Možda zbog samoće, ili pijanstva kojemu se, navodno, odao zadnjih godina? Tko će znati? Nema ni tjedan dana kako je pokopao svoju domaćicu, pa možda i njezina smrt ima veze sa samoubojstvom. Doduše, njoj su na autopsiji otkrili, da ju je netko sustavno trovao malenim dozama otrova za štakore, pa se možda radi o svećenikovoj grižnji savjesti? Tko zna iz kojih je razloga želio otrovati tu neuglednu i tihu ženu, bez igdje ikog svog osim Crkve? Možda je otkrila nešto gadno o velečasnom, tko će sad znati. Oduvijek sam osjećao odbojnost prema smrti i prema crkvi, a sad se oboje zadesilo u istom slučaju, na istom mjestu.

Ne znam jesam li mrtvija sada nego za života, ali grob mi je uz samu crkvu i ta me misao tješi. Ne bi me držali daleko od rajskih vrata, u Limbu, kad ležim na ovom posvećenom mjestu. Muči me samo spoznaja da sam naudila jedinom muškarcu koji mi se ikad približio, makar i zaveden, namamljen u stupicu od svatovske riže i slabog tijela. Velečasni nikad neće biti pokopan na svetome tlu, Crkva samoubojicama ne prašta! A opet, ako sam u Limbu, onda je i on, pa ćemo se jednog dana i susresti. Znam da ću mu konačno reći, da se zovem Eleonora.


Kako vam se čini, profesore?- upitao me student. Od sadržaja ovog diplomskog rada zaboljela me glava. Jedino što sam želio, tražio i očekivao bilo je par jednostavnih odgovora na jedno jedino pitanje: Kako tumačite lajtmotiv samoće u pjesmi Beatlesa Eleanor Rigby’.

19.3.2008
Kozorog
Post Kozorog

-Kako je izgledao taj kozorog , što ti je lupao na prozor? – pitala je baka zabrinutim glasom.

Pri tom me umirujuće gladila me po kosi, sjedeći na rubu kreveta. Imao sam pet godina i bio čvrsto uvjeren da je kozorog stvaran. Imao je savijene rogove u velike šestice na glavi, dobroćudan pogled i ljubazni, skoro ljudski osmijeh. Pozivao me na igru, ali baka me ionako ne bi pustila vani u sumrak. Prozori su na bakinoj kući postavljeni nisko i ja sam ih puno puta i preskakao. Ali, nikad noću.

- Izgledao je kao iz bajke o kozi i sedam kozlića, samo je imao bradicu i dubok glas. Po tome sam znao da je muško, da nije koza - jedva sam odgovorio, dok su mi se oči sklapale.

Od te večeri počelo je moje prijateljstvo s kozorogom. Nastavio me posjećivati i kad sam se s ljetovanja kod bake vratio kući, roditeljima i našem stanu na trećem katu zgrade. Nisam razmišljao kako se on uspne tako visoko, po balkonima gdje ljudi vješaju rublje i drže stare frižidere. Sigurno sam mu jako nedostajao kad se svaki put pomučio da se popne do mojeg prozora. Razgovarali bismo o raznim stvarima- o cvijeću, igračkama, pa čak i djevojčicama. Kozorg bi pravio grimase i nabacivao duhovite komentare, pa bih se od smijeha tako razbudio da nisam još dugo mogao zaspati.

Sa šest, počeli su me voditi dječjem psihologu, koji je rekao da je sasvim u redu imati izmišljenog prijatelja i kako je baš lijepo da je to tako draga i dobroćudna životinja. I on me pitao kako je kozorogu ime, ali nisam znao. Onda me pitao kako znam da je baš kozorog, a ne jarac, divojarac ili obična koza. Nisam mogao odgovoriti. Nekako sam samo znao da je kozorog baš to.

Sa deset, već sam bio dovoljno pametan da zaključim, kako je neke stvari pametnije prešutjeti. Inače te smatraju bolesnim, pa moraš piti lijekove i stalno te ispituju kako se osjećaš, što si sanjao i razna druga zakučasta pitanja. Isto, moraš puno crtati i pokazivati crteže, pa poslije objašnjavati što je na njima nacrtano. To je lako, kad sam to ja crtao, ali često su mi nudili razne tuđe crteže, nekog još manjeg djeteta, čak i razlivene mrlje tinte da pogodim što je na njima. Ili da kažem na što meni sliče.

Sa tridesetdevet, žena je rekla kako bih svakako trebao psihijatru. Ona je kompetentna, to joj je struka. Kao i brojni drugi iz iste branše, i sama ide na terapije. Povremeno me izvještava o napretku, o regresijama i prošlim životima, koje su ona i njezina psihijatrica iskopale iz njezinih asocijacija, snova i posebnih stanja svijesti.

Kad je želim raspizditi, kažem joj kako ja ponekad razgovaram s kozorogom. Ona pita gdje i kako, a ja kažem - u sebi. Ovisno o raspoloženju, želim li joj se povjeriti, ili je samo razljutiti, vadim verzije koje bi najbolje djelovale. Još na početku njezinih ispitivanja jednom sam joj priznao istinu, onako usputno, smijući se, da amortiziram moguću nevjericu i sumnju. Nikad mi nije povjerovala.

-Kozorog simbolizira satira, odatle u vašoj struci izraz' satirijaza'- smijem se i aludiram na njezine optužbe da samo mislim na seks. Njoj je dvaput tjedno i previše, pa su njezine optužbe utemeljene.

- Baš sam mu rekao, kozorogu mislim - kad nećeš ti, hoće druge tri!

Ona je bijesna i ljubomorna na nešto što nema, niti želi, ne treba joj. Međutim, kako misli da su to gluposti, seks ne treba ni drugima, dakle - ni meni!

- Ako me prevariš, odrezat ću ti ga u snu!- kaže bijesno i sasvim ozbiljno. Vjerujem joj, iako ne razumijem svu tu srdžbu oko nečeg što je njoj nevažno.

- Šalim se, znaš da od riječi 'satir' dolazi i 'satira'! Osim seksa, ja volim i šalu - kažem pomirljivo, nadajući se da će ovo prihvatiti kao psiholog. Ili barem kao normalna osoba.

Recimo, kad bih htio biti satiričan, mislim da bi njezina psihijatrica, koja joj uzima veliku lovu za izmišljene probleme i nepotrebne seanse, bila odličan materijal za šalu. Njoj prodaje priče o terapijskom putovanju u prethodne živote, ksenoglosiji, jer tobože pod hipnozom govori nepoznatim jezikom. Što se mene tiče, psihijatri su to oduvijek činili. Ako nam nekad nešto iz podsvijesti iskoči na latinskom, nismo opsjednuti demonima, već smo to nekad, negdje i pročitali.

- To je petparačka psihologija iz časopisa, to je za neznalice- kaže ona ljutito, prepuna vjere u svoju struku i debele knjige, kojima se mora vjerovati.

Pa onda nastavlja iznositi razne hipoteze. Jedva se suzdržavam da joj ne uzvratim njezinim oružjem. Occamova oštrica bi, na primjer, bila odličan protuargument. Stari je William još u Srednjem vijeku znao najvažnije - ako za nešto postoji više mogućih objašnjenja, treba uzeti najjednostavnije. Jedan moderni pisac, Carl Sagan, tu je fiolozofsku postavku nadopunio - posebna tvrdnja zahtijeva posebni dokaz! A kad su to, molit ću lijepo, psiholozi i psihijatri ikad išta mogli dokazati?

Ponekad, kad se posvađamo, ona me analizira, kao da sam još jedan iz njezine kolekcije zamoraca.

– Te tvoje loše uspomene iz djetinjstva, dok si imao imaginarnog prijatelja, mora da su posljedice nekih dubljih trauma - kaže naoko pomirljivo, a ustvari zabacuje udicu na koju se uvijek upecam.

Ona bi moju, tobože potisnutu, memoriju izvlačila kliještima, svojim hokus-pokus terapijama, ili me čak dala u ruke njezine psihijatrice, koja je izradila ogromnu vilu u Dubrovniku na ovakvim slučajevima. Jednom su je i tužili da je pacijentici uvalila lažne uspomene na silovanje, jer su joj uspomene na oca, kako je kupa golu, bile krunski dokaz o potisnutim traumama. Očigledno se, naravno, ne vidi. Djeca se rađaju gola, roditelji ih kupaju gole, petogodišnjakinje na plažama nekad nisu trebale dvodijelne kupaće kostime. U našim raspravama, koji su se često pretvarale u male ratove, ona je bila kruti, samokastrirajući Freud, a ja Jung, koji zagovara ispunjenje, ma kakvo ono bilo. Ona je zagovarala podsvijest, kao spremište svih potisnutih emocija i želja. Ja sam se pozivao na kolektivno nesvjesno, pa čak i na mitologiju.

- Možda je moj kozorog onaj grčki bog Egipan, koji je svojim rogom čak i moćne Titane natjerao u strah? Uostalom, rog ili frula - isto ti je, glavno da zasviraš u nju - rekao sam ironično, značajno gledajući naniže prema bedrima.

- Uostalom, kakav bih ja bio satir, da nimfu ne nagovaram na seks! Svejedno je sviraš li u sviralu od riječne trstike ili flautu, dokle god je glazba koju proizvodiš očaravajuća.

- Ne zvala se ja Elizabeth Loftus, ako tvoj problem nije veći od običnog poremećaja ličnosti - rekla je ljutito sklanjajući uvojak s lica. Bila je lijepa dok se ljutila, ali njezina opsesija kopanjem po tuđim glavama i uspomenama pomalo je izjedala ono najbolje u njoj. Nekad je možda bila nimfa, a danas me samo miris borovine u njezinoj kosi podsjeti da sam je nekad volio.

U svojim se očima ona vidi kao nimfa u bijegu pred faunom, u mojima - ja sam njezin plijen. Kad svađa utihne, zagrlim je bez ikakvih primisli, pogladim po kosi i pričam staru bajku, kakvu je opjevao Mallarme u Popodnevu jednog fauna.

When from my arms, loosened by death obscure,
This prey, ungrateful to the end, breaks free,
Spurning the sobs that still transported me."
Others will lead me on to happiness,
Their tresses knotted round my horns, I guess.
You know, my passion, that crimson with ripe seeds,
Pomegranates burst in a murmur of bees,
And that our blood, seized by each passing form,
Flows toward desire's everlasting swarm
In the time when the forest turns ashen and gold
And the summer's demise in the leaves is extolled,
Etna! when Venus visits her retreat,
Treading your lava with innocent feet,
Though a sad sleep thunders and the flame burns cold.
I hold the queen


Izvadim flautu, sjednem na obalu i puštam more da svira. Od pjesme cvatu ruže i dolaze radoznale oceane i sirene.

Ima li izbora za rođene u ženskom Kaprikornu, što nose težinu Saturna još od prve kapi Amaltejinog mlijeka na Zeusovim usnama? Kad pjesma završi, bit ću samo uzburkana površina vode, gdje riblji rep zaranja u dubinu.
5.3.2008
Vukodlak
Vukodlak

 Dolazim joj pod prozore već devetu noć zaredom. Prvo tiho pokucam na vrata, a zatim na latinskom mrmljam molitve za oprost grijeha, koji tek trebam počiniti. Zagrebem noktima po neravnoj drvenoj površini, lagano dotaknem zvekir na vratima i odlazim u noć.

Znam da su budni. Ustreptalih srca, svatko od njih dvoje iz vlastitih, oprečnih razloga, stoje tik uz vrata i čvrsto su zagrljeni, kao par utopljenika pred mrakom dubina. On je zaogrnut u svoje praznovjerje, strahove i strogi katolički odgoj, ona u svoju žudnju i želju da provalim unutra i otmem je iz naručja hladnoga muža i građanskog braka bez strasti. Čekam.

On ne zna, da njezino i moje srce drhte i otkucavaju u istom ritmu već danima. Da se prepoznaju, slute i iščekuju dan kada će se vrata otvoriti. Kad ću je dograbiti očnjacima. On vidi samo moju vanjštinu, dlakave ruke i grleno režanje. Vidi slike nekih davnih priča, koje su bake i djedovi pričali uz vatru kamina duboko u noć, misleći kako dijete spava, kako ne čuje priče o vukodlaku i djevojci u vodenici.

Mogao bih biti obična divlja mačka, koja grebe pred vratima i traži utočište od hladne zimske noći, ili duh bez spokoja, što traži prolaz do poznatih prostora, zidova natopljenih starim uspomenama. Mogao bih čak biti preljubnik iz Emilijinih priča o deset dana i deset noći, ili 'le revenant’ Pierrea Anfonsa. Za nju sam izgubljena duša koju traži godinama, ne znajući, ne prepoznavajući kako otkucaji njezinog vlastitog srca ne odjekuju na svim pravim mjestima uzbibanog tijela, njezinih bokova i grudi koje se noću ohlade i stisnu, uvuku u neprepoznatljive forme i sanjaju spajanje izgubljenih polovica.

Ja sam onaj kojeg čeka, vukodlak kojeg se njezin muž užasava danima, sluteći ga ispod njezinih spuštenih trepavica, ispod nemirnih prstiju koji uvijek nešto traže, dok on samo želi mir, spokoj, razum i poredak stvari.

Deseta je noć, a moji su koraci laki povjetarac koji šuška lišćem na verandi, prije nego pokuca na vratima. Čujem njegovo teško disanje iza vrata i grozničavi šapat molitve.

-Vade retro,Satana! Nunquam suade mihi vana! Sun malaque libas, ipse venena bibas!
Režim i smijem se grlenim smijehom, od kojeg i mene samog prolaze trnci.Ustrašeni muž se nastavlja moliti.

- Odlazi, Sotono, ne vabi nas svojim taštinama, što nudiš je čisto zlo, sam ispij otrov koji nam nuđaš.

Zagrebem noktima po vratima i šapćem.

- Pusti je u noć, pusti!

Iza vrata se čuje sve jače mrmljanje i molitve, koje se povremeno pretvaraju u pravi crescendo.

-Vade retro, Satana!

Nastavljam šaptati kroz vrata, tražeći ljudsku žrtvu, njegovu krv i udove, koje ću prinijeti kao žrtvu na crnom oltaru. Iznenada, ispod vrata izviri krunica i medaljon svetog Benedikta, s urezanim inicijalima molitve na latinskom.

- Pusti je do jutra i bit ćeš pošteđen!

Vrata su zaškripala i njezino se golo rame pojavilo u dovratku. Zgrabio sam je i povukao u noć. Mirisala je na davnu žudnju, prvu jabuku i cimet, a njezino se uzbuđenje miješalo sa strahom što će biti sutra. Nijedno od nas dvoje nije progovorilo, dok smo hodali prema sjeniku. Spustila se na leđa i sama razderala spavaćicu na sebi. Noge su joj besramno pratile visoko uzdignuti luk bedara, pokušavajući dostići nebo, kad sam u nju zarinuo očnjake.
..............
Pred jutro, dok prvi pijetlovi najavljuju krvavocrvenu zoru na horizontu, skupljamo naše dijelove kao razderanu odjeću i polako hodamo rame uz rame. Dva nevjernika, dva antikrista, dva vukodlaka bez smirenja. Njezina glatka šaka utapa se u mojoj kosmatoj ruci kao bijeli ljiljan. Dok grebem po vratima, da joj muž otvori i pusti je unutra, njezine su oči i usne potpuno stopljene s mojima. Prstima dodiruje ožiljke na vratu, pokušavajući dlanom obrisati ranjenu, izgrebanu kožu.

-Može li slijepac voditi slijepoga? Neće li oboje pasti u provaliju? Biblijske tlapnje nude vodstvo u zamjenu za pokornost i gušenje vlastitog tijela. Nas dvoje nepogrešivo vodi ista žudnja, koja pronalazi put. Njega, njezina pokornog muža koji je ne prepoznaje, vodi strah i vjera, stare priče i vjerovanja da netko izvan nas samih posjeduje božansku moć i spasenje duše.

Dok iscrpljena, s mrljama od novopronađene sumnje i vječno zapretenog kajanja ulazi u svoju staru ljušturu bogobojazne i podložne žene, njegov glas iznutra mrmlja zahvalnice bogu i svecima.

U ime Isusa Krista, našeg Boga i Gospodina, uz snagu blažene Djevice Marije, mati Isusove, blaženog arkanđela i svih apostola i svetaca, u vjeri i ufanju odbijamo napade i prijetvornost Sotone.

Jednolični glas nastavlja monotono s nabrajanjem, a ja, s druge strane vrata, zahvaljujem šumskim božanstvima i majci Gei, što ona ima dovoljno hrabrosti za oboje da predloži ovu malu šaradu, predstavu za njezina religioznog muža.

Znao sam da muž neće pitati za oguljenu bradu, niti izgrebani vrat. Uostalom, on nju nikada nije niti gledao očima zvijeri koja je pronašla svog ravnopravnog partnera. On nije čuo njezine krike kroz bijelu, mramornu kožu. Njegova usmjerenost na skromnost i odricanje u vjeri negirali su život kao takav. Od nje će dovoljno ostati i za njegove potrebe. Njezina sjena će unutar četiri zida hodati, govoriti, povinovati se redoslijedu i poretku stvari. A za dušu? On ionako misli, kako to nije u našim rukama.

Dok svatko od nas troje bezglasno mrmlja zahvalu svojem božanstvu i stavlja u kalež od krvi srce, za koje misli da pripada njemu, naše se putanje razdvajaju do nekog novog Desetog dana.

Možda će, u međuvremenu, nečije janjeće runo spasti kao maska, a onaj drugi spoznati svoju pravu, životinjsku prirodu? Možda će doživjeti prosvjetljenje što nas to drži živim, zbog čega nam krv kola tijelom? Možda će privid vukodlaka postati stvarnost, a tobožnja realnost iznjedriti san? Hoće li se itko od nas troje umoriti i predati?

Treba samo dočekati Deseti dan, pa čekam i osluškujem pred vratima.

Wall, 05.01.2008.

29.2.2008
Bepo
Bepo
Magarac me je pogledao s nepovjerenjem i ustuknuo par koraka. Zadržao sam još malo pruženu ruku s mrkvom, koju sam specijalno za njega kupio od svetioničara.

Otkad sam stigao na otok radi potrage za endemskom zmijom, koju svjetioničar kolokvijalno naziva 'crni gad', malo smo komunicirali Ante i ja. Što god sam trebao, naplatio bi mi desetostruko, pravdajući se skupoćom prijevoza i velikom izoliranošću. Obojica smo svjesni da je konkurentska ponuda udaljena desecima nautičkih milja. Nemam izbora, pa kupujem uz tihu psovku u bradu. Ta mi mrkva zaista nije neophodna, a ni magarcu nije o glavu. Mrkva više-manje, navikao je na skromnu prehranu, rijetko raslinje i povremene otpatke hrane što mu svjetioničar ponekad baca na stazu. Pružam ruku s mrkvom, a magarac samo striže ušima i gleda velikim, tužnim očima. Odjednom mi se srce stegne i u tim očima i njegovoj sudbini vidim i svoju. Oči mi se zamagle.

- A u materinu, plačeš zbog magarca!- ljutito kažem sam sebi, brišući izdajničke suze rukavom majice. Nema me tko čuti ni vidjeti. Na otoku smo samo nas trojica - svjetioničar, magarac i ja. Tri magarca na otoku sreće.

Sunce prži neumoljivo, pa se sklanjam pod jedino stablo na cijelom otoku. Ta žgoljava maslina izgleda bolešljivo, sasušeno i bez života. Ipak nekako preživljava, a njezini zeleni listovi prkose kamenu, vrelini i pustoši zabačenog otočića u bespućima Jadrana. Hridinu tek povremeno obilaze iz državnog poduzeća koje vodi brigu o svjetionicima.

- Tovar je Bepo, zovi ga po imenu – kaže Ante, idući za nekim svojim poslom. Posmješljivo mi odmahuje rukom u prolazu, kao da kaže – hajde, dajte si ruku, gradski i domaći tovar kao braća!.

Bepo okreće glavu i gleda Antu iskosa. Vidim mu u očima strah, ili ja to umišljam. Ne znam. Mene se ne boji, ali niti ne poznaje i ne vjeruje mi. Vidim kako mu se nozdrve šire i njuši zrak u pravcu mrkve. Žudi za njom baš kao što ja žudim da ga zagrlim, pogladim po sivoj dlaci i leđima.

Dan prije, dok sam na stijeni iza zgrade s lanternom pripremao skromnu, suhu večeru od konzervi, svjetioničar mi je pričao o magarcu. Bepa je 'naslijedio' zajedno sa službom prije nekoliko godina, kad je došao za svjetioničara. Od početka se ne vole, ali do neke mjere trpe, pa i surađuju. Kad pristane brodica s provijantom, Ante mami tovara hranom i vodom, pa tovari vrećama. Dalek je put od obale do svjetioničarske kuće na vrhu otoka. Bepo polako stupa uskom, vijugavom stazom, s koje se kamenje i prašina sipaju sa stijene nad morem. Tovar pognute glave i dugačkih ušiju, pomireno i bez opiranja nosi i strpljivo čeka, da ga Ante rastovari i nagradi svježom vodom iz starog lavora.

Bepo je mudar i dugo pamti, pa kad veći brod pristane, on bježi u nepristupačan dio otoka i nikakva ga sila, niti vabljenje ne mogu dozvati. Zna da veliki brod znači i velike terete. Tovarova leđa pamte.Onda ga danima nema blizu svjetionika, drži se daleko i preživljava od ustajale kišnice iz brojnih škrapa.

Gledamo se Bepo i ja. Možda umišljam, ali osjećam neku struju i veliko razumijevanje među nama. Je li to glupo očekivati od magarca? Od beštije, kako ga Ante pogrdno zove. Znam da nije do mrkve, jer tovarova njuška konačno dodiruje moju ruku, ali samo okrzne prste koji drže mrkvu. Ne uzima je, njuši mi rukav i procjenjuje, važe. Kod mnogih jesam prolazio, pa mi nije bilo važno, ali sad mi je nekako užasno bitno da se svidim Bepu, da me prihvati. Konačno vraća glavu do mrkve, zagrize i povuče u krupne zube. Nema više, ali on još njuši dlan svojom povelikom, simpatičnom njuškom. Obrglim ga, naslonim lice na njegov vrat i gladim leđa i sapi. U početku je nemiran, ali se onda smiri i samo striže ušima. Čini mi se da uživa, ne mogu to znati, ali naslućujem po tome što stojimo tako dugo, a on se ne odmiče. Čak niti ne mrda, pa podsjeća na neku skulpturu, kakve su razasute po našim otocima, posvete težačkom poslu po Dalmaciji. Konačno se razdvojimo, pa jedva suspregnem želju da mu mahnem. Mora biti da sam već usamljen od tih par dana boravka na otoku, pa mi je i magareće društvo poželjno. Svjetioničara Antu ne računam, jer me uglavnom izbjegava. Zabavljen je očitavanjima za hidrometeorošku stanicu, ili ribolovom na drugoj strani otoka.

Sljedećih dana pretražujem otok u potrazi za zmijama. Našao sam par primjeraka i zaista izgleda kao endemska zmija, različita od drugih primjeraka ulovljenih na Siciliji i nekim našim otocima. Ova ima jasno istaknutu glavu i leđne ljuske posebnog oblika i duljine. Sezona je parenja, pa nailazim na dva mužjaka koji se bore repovima za ženku. Fascinirano zurim u rijedak prizor i ne primjećujem da je ženka tek pola metra od moje noge. Revanje magarca, resko i iznenadno, trgne me iz obamrlog zurenja u otrovnice i na vrijeme se mičem zmijama s puta. Umišljam da me to Bepo upozorio. On stoji malo niže niz stazu i izgleda izgubljeno baš kao i ja.

Sljedećeg jutra kupujem od svjetioničara vreću krumpira. Podsmješljivo me gleda ispod oka i zna, da kupujem za magarca. Prezirno pljune u stranu dok mrtav-hladan za krumpire traži sto eura. Smijem se u nevjerici.

- Čovječe, kod nas to košta pedesetak kuna!
- Pa, kupi kod vas, tko ti brani – govori polako, izrugujući se mojem ravničarskom govoru.

Dok nosim krumpire niz stazu, Ante mi dovikuje, kako sam budala i da zapamtim - budale su opasne po sebe i druge.

-------------
Od toga dana Bepa više nisam viđao do kraja svog boravka na otoku. Na odlasku, dok se rukujem sa svjetioničarem, kao usputno pitam za magarca. Je li ga vidio? Neugodno mi je priznati, kako bih se želio oprostiti s Bepom. Još jednom ga pogladiti po leđima. Znam da to voli, a i ja sam uživao grleći to trapavo, toplo biće slično meni samome.

Ante ravnodušno govori, kako je tovar uginuo i da je Bepovu lešinu vidio na nepristupačnom dijelu otoka. On tamo nije išao, nije mu se dalo ići pogledati. Namigne mi na kraju:

- Budala si, a i tovaru si došao glave!

Mislim da misli kako se magarac prejeo krumpira, a cijela mu vreća došla glave. Dajem svjetioničaru još sto eura da Bepa dostojno sahrani. Duboko u sebi znam, da je to bacanje novca, neće on to napraviti ionako. Umirujem savjest na krivi način i kod krive osobe. Nedostaje mi taj magarac, iako nije ni prvi ni zadnji kojemu sam, ne htijući, ipak došao glave.
18.2.2008
Šporka Madona!
  Šporka Madona!

 Dok je bezvoljno zurila s kauča u hrpu neopranog suđa, odjednom joj se učinilo da se ostaci skorenih jaja na tanjuru počinju oblikovati u ženski lik izduženog lica i tužnih, spuštenih vjeđa.

- Šporka madona!- zavapila je, grčevito stiskajući napola pojedenu vrećicu čipsa. Lik u tanjuru je namignuo suučesnički.

-Onda? Dosađujemo se, a hrpa neopeglanog rublja stoji?- pomalo vickasto dobacila je nepoznata iz prljavog tanjura. Marlena se lecnula, jer je zlobnica pogodila u najtanju, najmekaniju žicu, onu sa SuperOrnelom za šareno pamučno rublje. Pedant u njoj nestrpljivo je nagovarao da pokrene guzicu u staroj trenirci i zebrastim, naopako navučenim dokoljenkama i konačno ustane. Mrvice od čipsa bile su posvuda, a masna mrlja na lijevoj strani grudi kočila se kao medalja za hrabrost na bojnom polju prežderavanja. Konačno je ustala, dlanom otresla mrvice i krenula prema sudoperu.

Madona iz prljavog tanjura sklopila je ruke na nijemu molitvu, a Marlena je znala što to znači.

- Ne boj se, tebe neću oprati. Ne još! Ne, dok mi ne ispuniš tri želje!

Svetica u skorenim jajima na tanjuru zaškrgutala je zubima, a facijalni grč se nekako poklopio s debelim slojem stvrdnutog žumanjka. Izgledalo je kao žuta pjega ili kukuruzni brkovi bradate žene u cirkusu.

- Budimo prijateljice – konačno je prosiktala kroz zube. - Tvoja nona te uvijek vodila u crkvu. Ne možeš se rugati svojim korijenima!

- Od mene nećeš napraviti vidjelicu - Marlena je zasukala rukave, tek da pokaže neznanki iz tanjura kako misli ozbiljno. Nije joj se pralo posuđe uopće, ali je htjela vidjeti kako daleko ova paranoja i halucinacije mogu ići. Već šest mjeseci živi sama, otkako se kreten preselio kod mamice. Šteta, odlično je peglao i dobro su se slagali.

Više se nije samosažaljevala. Konačno je bila ljuta, dovoljno da nekome, bilo kome, sve saspe u lice pa makar to bila i religiozna halucinacija u vidu madone na šporkom pjatu. Žena u skorenim jajima na tanjuru naškrubila je usta:

- Ne odbacuj darove tek tako! Znaš li da su se sve vidjelice pošteno okoristile razgovorima sa mnom? Sve su svetice, ili na najboljem putu da to postanu, a pri tome nisu uskraćene ni za svjetovna blaga, od velebnih kuća do seksa, braka i obitelji!

Ova četiri rafalno ispaljena mamca pogodila su u središte mete, jer je Marlena odložila spužvicu za suđe i slabo skrivajući zanimanje, upitala:

- A kako brzo garantiraš ovo i jel' može u paketu? Osim toga, ne da mi se prepričavati razgovor s tobom, odsad pa nadalje, barem milijun puta. Znam kako to ide s vidjelicama, imaju zakazane termine utorkom po dva sata, a jednom tjedno konferenciju za tisak.

Marlena se odmaknula od sudopera, privukla stolicu i zapalila cigaretu, snažno uvlačeći dim u pluća, dok se nije zakašljala. Šporka madona bila je neuvjerljiva, ali Marleni se posuđe nikako nije pralo, pa je nastavila sa šaradom, pokušavajući dobiti na vremenu. Bilo je pravo vrijeme testirati neznankine riječi i eventualne moći. Neka ispuni barem običnu, jednostavnu želju.

-Operi posuđe i lonce iza štednjaka, ako nisi lažnjak! - Marlena si je čestitala na dobro smišljenoj ideji. Ima osjetljivu i nježnu kožu na rukama, a mrzi navlačiti gumene rukavice. Ne podnosi osjećaj stisnute gume na prstima i miris talka iznutra.

Pogled na prekrasno čist i skoro prazan sudoper kvario je tek jedan jedini neopran tanjur. Onaj, s ostacima skorenih jaja sa šunkom, na kojem se žumanjak smješkao skoro ljudskim osmijehom. Šporka madona iz tanjura nakašljala se i poslovnim glasom izjavila kako nije zlatna ribica te da kod nje nema tri želje. Daje jednu, eventualno dvije, obzirom da je Marlena jednu već potrošila na pranje posuđa.

- Dobro razmisli kako ćeš formulirati ovu zadnju želju – upozorila je, pokušavajući jako spuštenim obrvama, koje su joj davale pomalo seoski izgled, formirati veseliju facu. Nije uspijevalo, možda zbog jaja koja su nekako skliznula preko brade, sve do ruba tanjura.

Marlena je s vrha povelike hrpe neopeglanog rublja uzela komad odjeće, stisnula ga na grudi i stavila lice na mirišljavu, zgužvanu košulju. Željela je tako malo, a opet - bilo je to nemoguće formulirati u samo jednu jedinu želju. Da je nije prevario, da mu može oprostiti, da joj se vrati, da stvore obitelj, da život konačno prestane biti zaustavljeno vrijeme na bakinom satu s klatnom.

Kad je konačno uzela šporku madonu u ruke, sve je već bilo odlučeno. Pažljivo je zamotala prljavi tanjur u njegovu čistu košulju, koju mu nikad nije vratila. Košulju, u kojoj je najradije spavala, ako prije ne bi zaspala u staroj trenirci, lica zamrljanog od suza. Kao robot je odnijela zamotuljak u vrt iza kuće i zakopala ga u lijehu s ružama. Onda se vratila u kuću, popila čašu vode i pala u san bez snova.

Nije mogla znati što je bilo dalje, jer se, prema vlastitoj želji, više ničeg nije sjećala. Ni njega, ni vremena suza i nesanice, ni tišine stana u kojem je hrpa neopranog, skorenog posuđa bila spomenik jednoj prošloj ljubavi.

Madona iz prljavog tanjura održala je oba svoja obećanja. Prva je želja bila logična i jednostavna. Njezin dugo traženi zaborav napravit će od Marlene opet cijelu osobu.

Druga je želja bila tako ženska, da ju je i madona razumjela i uslišila. Ubuduće, on će u svakom prljavom tanjuru uvijek iznova ugledati poznato žensko lice. Marlenu.

 

Wall, 18.02.2008.

13.2.2008
Dilema, trilema
 Dilema, trilema

 Kad je ušla, držeći mojeg starijeg sina pod rukom i zbunjeno se smješkajući, noge su mi se odsjekle. Tu noć s njom nikad neću zaboraviti, iako sam bio poprilično pijan i sluđen mladenačkim mirisom napaljene tinejdžerke i riječima, kojima me svlačila, dok njezine ruke nisu nimalo zaostajale za usnama. Mama, tata- da vam konačno predstavim svoju curu, Dejanove riječi su dolazile kroz šum od buke u mojoj glavi, vreline na obrazima i ustitralog srca u grlu od srama, nelagode i užasa. Njegova prva cura, koja mu je već povalila oca! Ne zna se, tko je od nas dvojice ovog trenutka gluplji, smrznutiji u prostoru i vremenu, svatko iz svog kuta trgovine užasa, dok je ta djevojka, taj objekt jednokratne žudnje zračila samouvjerenoću mlade žene, koja vlada muškim srcima i međunožjima od pamtivijeka .Osjećao sam kako mi noge propadaju u pod, koji se talio brzinom svjetlosti, a samo sam ja u našem dnevnom boravku to primjećivao. Ukoliko uskoro ne počnem disati, možda se i izvučem i spasim iz ovog košmara, koji me dočekao potpuno nespremnog.

Kad smo ušli kod mojih, tek tad sam primijetio da su mi noge od gume, a dlanovi od smole, koja se lijepi na Violetinu ruku, a opet klizi i ispada. Bio sam u panici i užasu kako će je moji prihvatiti; kako će uvijek kritična majka (nijedna nije dovoljno dobra za njezinog prvijenca!) reagirati na njezin izgled, držanje, odjeću, govor, cipele. Cipele posebno, majka svima prvo pogleda u noge i odmah razvije teoriju kakav je tko, ovisno o kvaliteti, očuvanosti i čistoći cipela. Nedajbože da njezina krv izborom i izgledom cipela pokazuje nemar, slab karakter i neurednost, a žene su još gora priča. Za oca znam da mu je važno nešto drugo - načitanost, uljudno ponašanje, odmjerenost. Hoće li Violeta izdržati njihove ispitujuće poglede, pitanja o obitelji i porijeklu? Preslišao sam je prije izlaska iz auta, da uskladimo priče kada i kako smo se upoznali, što ovaj posjet znači i koliko je ozbiljna naša veza. Majka nam nije pošla u susret i to je bio loš znak, a otac – inače srdačan i ljubopitiv – samo je šutio zajapurenog lica i potezao čvor kravate, gledajući ustranu. Večer je, izgleda, obećavala oluju, koju smo oboje željeli izbjeći. Samo, natrag se više nije moglo.

Kad je ta mala fifica ušla sa svojim lažnosrdačnim osmijehom na pretjerano našminkanom licu, znala sam da je maloga smotala, jer ju je promatrao zaljubljenim pogledom teleta, kao što je gledao mene kao mali, dok sam ja bila jedina žena u njegovom životu, dok sam mu još trebala. A sad je viši od oboje, sav lijep i stasit u elegantnom odijelu koje sam mu ja birala za maturalno putovanje pretprošle godine. Gospode, zar on već ima dvadeset godina? To znači da sam ja u četrdesetpetoj, iako mi nitko ne bi dao ni tridesetsedam, ali najgore je što ja znam koliko imam i to je kamen oko vrata svako jutro kad se probudim. Ta droljica nema ni jedne bore na svom savršenom licu, iako izgleda starija od maloga, žene sazriju mnogo prije dječaka, hvalabogu da nemam kćer, sad bih drhtala s kim se potuca i hvata li kojeg oženjenog muškarca, dok njegova naivna žena ništa ne sluti. Odmah sam joj pogledala u cipele i nije tako loše, mala ima ukusa. Te salonke su uvijek elegatne uz svaku haljinu, iako ova na njoj izgleda malo droljasto i s prevelikim izrezom. Da je moja, pokazala bih joj kako se oblače cure u njezinim godinama. U njezinim godinama, ja sam izgledala ženstveno, a ova današnja mladež – i muško i žensko odreda –izgledaju isto, bez oblina, bez karaktera i držanja. Pogledaj je, kako se lascivno smješka i pruža ruku kao da je ona domaćin. Moram biti ljubazna, ne želim da me kasnije svi optuže da sam i ovu otjerala i prije nego su prohodali kako se spada.

Kad smo ušli kod njegovih roditelja, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh, jer je njegov otac izgledao tako slatko i zbunjeno, sav crven u licu. Kao da se dobro sjeća te noći, kad sam ga ustopirala i potrošila na zadnjem sjedištu njegovog skupog auta, s kožnim presvlakama i sterilnom glazbom za starčeke. Pustio je neki jazz, a ja sam ga zajahala i obavila skoro sve sama, jer je izgledao pijaniji nego što bi se reklo po alatu, trijeznom i uspravnom kao svijeća. Istina, u početku se opirao, ali takve matorce obožavam smekšati, ovlažiti, pojebati i ispljunuti kao žvaku koja više nije slatka. U početku nisam znala da je Dejanov otac, a kad mi je moj slatkiš pokazao tatinu sliku, skoro sam se zagrcnula. Jebote, tip kojeg sam pokupila na cesti i povalila te noći na povratku iz diska. Pa kud baš njegov otac? Bila sam znatiželjna hoće li se stari sjetiti i kako će se ponašati. Bilo je to baš fora potrošiti dvije generacije iste krvi, usporediti ima li genetika ikakve veze. Njegova hladna vještica od žene, mamica koje se sinek toliko plaši i zbog koje sam morala obući ovu debilnu haljinu i baletanke koje ne nosim još od vrtića, kad sam actually i plesala balet, premjerava me od glave do pete, držeći tog jadnog, ulovljenog muškraca pod ruku, dok mužić odaje nelagodu kao da ga čeličnom šakom steže za jaja. To sigurno i radi, kad ne prima goste u salonu, kako i dolikuje madam.

Hm, mora se priznati, govori pametnije od mojeg vlastitog sina, kad maknem u stranu njezino vulgarno i divlje ponašanje te noći. Uostalom, bilo je to prije nego je prohodala s Dejanom, pa ne može je itko kriviti što se pohvatala s dobrodržećim, starijim muškarcem sa skupim autom, Rolexom i manirima. Njezini vršnjaci od svega toga su udaljeni svjetlosnim godinama, a većina ih nikad neće završiti niti fakultet, o lovi da ne govorimo. Naravno da to djevojkama imponira, a tu je i radoznalost da u praksi provjere je li istina da mogu zavesti baš svakog muškarca, bio on prosjak ili predsjednik države. Tada mi se učinilo da baš imam sreće, a vidi me sada - znojim se kao svinja, sve me steže i najradije bih propao u zemlju da se ne moram susresti sa sinovim pogledom. Samo da nikad ne sazna! Ako mala bude pametna, šutjet će do groba, a ako samo pisne, platit ću joj za šutnju. Ili još bolje, kupiti joj auto ili stan, da ostavi maloga i da je nikad naše oči ne vide. Za sada ne izgleda kao da bi nam željela nauditi, ponaša se sasvim opušteno. Možda me se ne sjeća? Ipak, povremeno me pogleda značajnim pogledom, da barem ovaj glupan u gaćama ne reagira na te poglede. Trebam samo misliti na užas koji bi nastao da Dejan sazna!

Stari je još uvijek drven i ponaša se čudno, ali on je bezopasan. Brine me mama, koja govori sve slađim glasom, što znači da će napad uskoro započeti. Ne znam što joj točno smeta, jer Violeta se ponaša baš kako smo dogovarali, obučena je kako mama voli. Znam to po pogledu odobravanja kojim gleda njezine skupe salonke, iste kakve je ona kupila u Madridu prošle godine. Frend mi je pretražio tri europske metropole, dok nije našao baš ono što mi je trebalo za ovaj prepad na mamu i tatu. Ako njihov prvi dojam bude povoljan, onda im mogu reći i da sam zaljubljen do ušiju i da bih se ženio. Nema veze što sam za njih premlad, da mogu - oni bi me držali na uzdi barem do moje tridesete. Sad, kad njih dvije sjede na trosjedu jedna do druge, tek sad vidim koliko su slične, kako se obje znaju smejškati usnama, ali oči su im prodorne, ispitivačke, dobiješ želju odmah priznati sve što si napravio naopako. Ipak, Violeta samo glumi iskustvo, znam da je još nevina kao i ja, ona o tome uvijek priča s pretjeranim šegačenjem i vulgarnim riječima. To je najbolji znak kako se plaši i same pomisli na potpunu intimnost s muškarcem. Ako budem imao sreće, taj prvi ću biti baš ja, možda još večeras, ako ova svečana večera dobro završi.

Mala je slatka i nevina, a ova je dva mamlaza obojica gutaju pogledima. Gade mi se, iako malog još i razumijem. On je još moj golobradi dečkić, ali već mu je vrijeme da svoje prljave rabote u kupaoni, u koju se zaključava triput na dan, prestane raditi u mojoj kući i konačno se nečemu nauči. Točnije, da jedno drugo nauče, nitko se nije naučen rodio. Kad sam to ja uradila prvi put, čvrsto stiskajući oči, iako je bio potpun mrak, tih nekoliko minuta trajalo je cijelu vječnost i jedino sam čekala da sve bude gotovo što prije. Da sam to barem uradila s nekim starijim tko ima pojma što i gdje gura, a ne s ovim blesanom, koji o tome zna koliko i onda, prije dvadeset godina. Ipak, nije sve bilo toliko loše, ipak smo Dejana napravili te noći, a sad je on muškarac i na pragu da s ovom zgodnom curicom radi djecu. Samo je premlad i moramo ga dobro uputiti kako se stavlja kondom, a ne završi neslavno kao njegov otac- prvi puta pa odmah trudnoća! Mala mi se definitivno sviđa, jedino ima cipele iste kao moje. Moram se sjetiti odmah već sutra svoje dati u Crveni križ!

Tip me se očito sjeća i to je baš neugodnjak. Samo da se ne izlane Dejanu, ili još gore, svojoj kuji od žene! Ipak, čini mi se da još uvijek malo slini za mnom, jer se ušeprtljao i ne zna kud će s rukama, a i izbočina na hlačama čini ga zbunjenim, samim tim - opasnijim za puknuti i izbrbljati. Ne bih htjela da mi pokvari ovo s Dejanom. Ako treba, povalit ću ga, dati mu još koji puta, samo da drži jezik za zubima. Malo su previše snobovi za moj ukus, ali jebiga, grcaju u lovi, a meni je već dosta plaćanja cuge dečkima, koji su tobože emancipirani, pa ih nije sram da ih cura uzdržava. Isto vrijedi i za manire, otvaranje vrata, držanje kaputa i te spike. Znam da me u razgovoru te teme nerviraju i da po tome pljujem kao i ostala škvadra, ali nasamo si priznajem kako to godi, kako mi je lijepo i kako bih radije izlazila s Dejanovim starim, a jebala Dejana. Tko zna, možda tako i napravim? O tome ću misliti sutra.

 

Wall, 13.01.2008.

7.2.2008
Priča kratkog daha
  Priča kratkog daha

 Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim
ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako
nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije
je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se
prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade
desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih
očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja
kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li
dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na
horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog
onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu
popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem
rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš
vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih
pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih
tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih
mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući
sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih
nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne
ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka
pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada
prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo
mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih
staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom
programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam
čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne
volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam
je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti
dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari
kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred
jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći
pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim
poslovima društveno korisnim grobovima nekim
roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam
da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta
iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet
tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a
mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči
da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro
čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na
godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo
se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i
strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas
smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam
je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i
nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s
majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo
na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije
ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u
jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred
jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo
važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek
po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji
dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu
drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u
zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog
daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima
prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok
pokušavamo zaboraviti zašto se volimo.

 

Wall, 07.02.2008.

23.12.2007
Četvrtaste gaće SpužvaBoba i raskol u Staračkom domu

Četvrtaste gaće SpužvaBoba i raskol u Staračkom domu

 Boban je bolničar u Domu za starije i nemoćne i jako omiljen među starijim štićenicama. Nasuprot ženama, starčeki ga mrze, ogovaraju i zavide mu. Boban, naime, ima rijetku sreću da spužvicom pere ženice, koje završe u stacionaru na prvom katu. Kad su nemoćne, kad ne mogu same do kupaone, tu je Boban i njegova spužvica.

Mislim da je njegovu veliku tajnu prvi provalio onaj Francek, čiju su ženu odvezli u stacionar još prije zime. Nedostajala mu je njegova čangrizava baba, iako ga je svakodnevno mučila prepričavanjem sapunica, ogovaranjem baba s prvog kata (tamo su one kojima Centar za socijalni rad plaća smještaj, dakle, niškoristi koje su starost dočekale bez penzije, bez ikog svog i bez kučeta i mačeta). Odvezli su je zbog slomljenog kuka, a on je znao da se iz stacionara rijetko izlazi. Jedino prema vešeraju u podrumu Doma, gdje su na nosilima čekali mrtvozornika da ih odveze zauvijek.

Francek je jednom u muškom wc-u, dok je sat vremena u tišini sjedio na školjki i čekao da čaj protiv začepljenih crijeva konačno proradi, kroz otškrinuta vrata ugledao Bobana kako pere ruke, a zatim spušta bijele bolničke hlače i poravnava gaće. Bile su to žutošarene, ružne četvrtaste gaće s cvjetnim uzorkom, potpuno identične SpongeBobu, junaku iz crtića. Prepoznao je odmah tufnice na žutome; sin i snaha su ga vikendom iz Doma odvodili kući da se poigra s praunucima, a kod njih se SpužbaBob stalno vrti na televiziji. Malci imaju i igračku SpongeBob.

Boban je, istina, visok i zgodan, ljubazno se odnosi i prema muškima, ne samo ženama u Domu, ali Francek ga ne podnosi. Zna on dobro kako mu babe često stavljaju novac u džep bijelog mantila, a jednom je i svoju ulovio dok je tom zavodniku davala njegovu bombonijeru. Gad se samo smješkao i sve stavio u taj svoj džep, dubok kao najdublja spilja.

Zna on dobro, da se njegova baba još dobro drži. Ponekad bi mu došla u krevet, da joj zagrije noge, a onda bi i hladne ruke gurnula u njegovu pidžamu. Jednom su bili blizu da se i poigraju, baš kao u mladosti, ali ga je nešto gadno presjeklo, pa su odustali. Ali, grijao je i on ruke na njoj, među nogama i grudima, koje su bile joj sasvim feš i herclih. A sad je ruke grijao taj mladi dripac, koji je sa svojih trideset mogao imati koju bi god poželio u Domu. Pri tome su mu masno plaćale, da svoju spužvicu i bogzna što još malo duže zadrži na njima. Samo zbog toga Boban se nije dao iz Doma, kad mu je ravnateljica pronašla bolji posao u bolnici. Neće, pa neće! I još je tvrdio, da on stare ljude razumije i da se zato školovao za bolničara.

Barica s trećeg kata govorila je, doduše, da Boban spužvicom pere i rukama masira sve odreda, koja god se požali. Da ne traži novce i da baš svaku počasti ljubaznim osmijehom i razgovorom, a na svoje je oči vidjela kako neke babe zna pogladiti i po licu. Nije mu to uzela za zlo, posebno jer je i sama jednom kod njega došla na red, kad je lani bila nepokretna i završila u stacionaru. A što mu daju novce, to je njihova stvar!

Problem je, ipak, nastao kad je jednog jutra Barica naletjela na lokvicu pored kreveta svoje cimerice, koja je tu noć posebno ječala i jaukala. Večer prije, Barica je popila dvije tablete za spavanje i izvadila slušni aparat, mirno se okrenula na drugu stranu i glasno zahrkala. Ali ujutro, njezina je cimerica pjevala u krevetu, a lokva kod kreveta bila je sumnjivo velika.

Netko je bio u sobi dok sam spavala, možda i sa spužvicom, pomislila je Barica i zaobišla tu baricu u širokom luku, a onda je stala u nečije velike, kockaste, žutošarene gaće, okliznula se, koraknula unatrag u tu čudnu lokvu i pala svom dužinom pored kreveta.

Ne treba posebno spominjati da je završila u stacionaru. Samo, Boban taj dan nije došao na posao, a vijest o pronađenim gaćama, za koje su svi sumnjali da su gaće bolničara Bobana, cijelim se Domom raširila kao šumski požar.

Do podneva, ravnateljica je već suspendirala Bobana, a sva tri kata su brujala o SpužvaBobu i njegovim noćnim aktivnostima izvan radnog vremena.

Bobanova zamjena je jedna bešćutna postarija sestra, koja svim štićenicima daje spužvicu u ruke da se operu sami, a onima nepokretnima šalje njihove cimere da ih operu. Kaže, da je to kršćanska dužnost nas, pokretnih.

Meni nije teško, samo kad prođem hodnikom pored sobe onog zločestog Franceka, dobijem strašnu želju da ga priupitam zašto u ormaru ima nekoliko velikih žutošarenih gaća na tufne, kakve nosi SpongeBob, kojeg i moja unučica rado gleda? Znam da ih on sam ne nosi, jer sam ga vidio puno puta kako oblači svoje duge, prljavobijele zimske gaće, koje ne bih dirao ni štapom.

Kako ga nije strah od Boga? Hoće li jednog dana velečasnom ispovijediti svoju strašnu tajnu? Moram to uskoro saznati, jer ni ja neću dugo, ni meni ne idu godine unatrag. A kad jednom završim u stacionaru, nepokretan i prepušten nekoj od opakih sestara na milost i nemilost, hoću li ikad, barem jednom, osjetiti tu nježnu žutu spužvicu na preponama, taj anđeoski dodir, kakav je, kažu, imao SpužvaBoban?

Wall, 23.12.2007.

19.12.2007
Deset deka iz deset dana sreće

Deset deka iz deset dana sreće

 Kad ja pođem na Bembašu na vodu, ja povedem bijelo janje sa sobom.

Vodim ga sa sobom, jer Ona voli to bijelo klupko vune, njegovu vlažnu njušku i oči koje ne slute belaj niti mesarski nož pod vratom jednog dana. Da nema janjeta, ne znam kako bih skupio hrabrost i stao pred mesnicom njezinog oca. Kad se približim na deset koraka, obuzme me sreća i strah istovremeno da će naići druge mušterije, da neće sa mnom imati vremena porazgovoriti, janje podragati, a mene onako ispod oka milo gledati.

- Dobro jutro, komšija! Jel’ opet deset deka? – pita me, zavodljivo pući usne, crvene kao višnja, a meni se zavrti u glavi od jakog mirisa krvi i ustajalog mesa. Mesnica njezinog oca, u kojoj ona stoji za pultom i reže mi deset deka sudžuka da imam za pregristi dok sam na ispaši s ovcama, zasja njezinim osmijehom. Za mene, samo za mene, osjećam. Znam to.

Ona ima najveće vrline ovog šehera- mudrost i pravednost, skromnost i hrabrost i još trista čuda skriva se u tim bujnim njedrima, od kojih mi sline cure kad joj kradom zavirim u jelek. Obuzme me pohota, a opet je doživljavam kao sveticu iz koje sija vjera, blagost i nada. Milosrdna je i blaga, svaki put prosjacima udijeli, a meni se milo smješka otkad tu svraćam. Odreže i više od deset deka za koliko imam novaca, pa dadne i okrajak ako je viška.

Kad me svojim crnim okom pogleda iskosa, pa obori pogled, trojedna moja duša od razuma, svetog duha u meni i žudnje jurne kao golubica što se uhvatila u prostrto platno, zapetlja se sve u meni i odleti. Um i razum i sva svetost ispari iz mene kao rukom odneseno, pa ostane žudnja koja me razdire.

Kad sam pričao jaranima kako mi je lijepa, kako mi se milo smiješi i da mora biti moja, nisu mi vjerovali.

- Krupnija je od tebe, a bokova širokih k'o lađa. Ta je svikla u sebe stavljati obilno, pa kako ćeš ti, goljo i žgoljo nijedan, takvu rasnu ljepoticu zadovoljiti? – najčešće su bile riječi, kojima su tjerali moju žudnju iz mene. Ali, što su je više hladili pošalicama i razumom (da kako bi je dali meni, kad jedva za sebe imam, a tih nekoliko ovaca ne može prehraniti punu kuću), to sam više žudio za mladom ljepoticom.

Znao sam da su joj prijateljice pričale o meni. Prvi sam dan za nju bio onaj ludi pastir, što kroz cijeli grad vodi svojih pet-šest ovaca na ispašu, pa mu nije dosta, već i kad ide na vodu stavi oko vrata najmilije janje i cijelim putem pjeva. Kad mi je prvi puta rezala deset deka sudžuka, porezala se na prst, a ja brzo priskočio, pa uzeo sisati da može biti od sječiva zatrovanu krv isišem. Gledali smo se, oboje stisnutog grla, bez riječi. Ja uhvatio njezinu šaku u svoju i ne puštam - sišem i sišem kao da mi život ovisi o tome. Ona se, izgleda, od toga uznemirila, pa joj se svo rumenilo iz crvenih obraza povuklo.

- Dušu ćeš mi isisati, ne treba više – konačno se nasmijala u neprilici. Oboje smo znali da je među nama sijevnula iskra od koje je oboma milo, a opet neka mučnina. Pobjegoh iz mesnice, ni pozdravio je nisam na odlasku.

Svako sam joj sljedeće jutro dolazio, pazeći izdaleka da su vrata širom otvorena i da za pultom nema njezina namrgođenog oca. Nazvao bih joj dobro jutro, zatražio svojih deset deka, a onda joj uzeo lijevu ruku da tobože vidim kako zarasta posjekotina na prstu. Bila je to naša mala igra - pogladio bih prste, pa malo-pomalo cijelu ruku do ramena, a ona bi, pazeći na vrata, uzdisala teško i naslanjala se cijelim tijelom na mene.

Sedmoga dana više se nismo mogli suzdržati. Kad sam joj uzeo prste u svoju šaku, zabila mi ih je u usta.

- Siši! – disala je teško i jednom me rukom raskopčavala, a zatim povukla na sebe ispod pulta. Majko moja! Kad su joj se sise prelile u moje šake, moje lice, osjetih k'o da mi je cijeli sudžuk od metra u grlu. Gušio sam se od uzbuđenja, ali je ona znala kako dalje. Objahala me i pritisnula o tlo, a zatim se vješto nasadila na mene onim svojim guzovima. Jedno pola sata nismo znali za sebe od mahnitanja, a onda je ustala, popravila odjeću i smješkajući se opet nevino i umiljato, krenula da mi odreže deset deka.

Sutradan, osmog dana, ništa više nije bilo isto. Toga sam jutra ostavio janje i zarekao se - nikad ga više neću stavljati u janjca, sad kad sam upoznao slasti najslađe djevojke na svijetu. Prošao sam pored mesnice, ali moje Dulčineje nije bilo. Vrata su bila zaključana, a iznutra su zjapili prazan pult i police. Slutio sam da se nešto desilo, pa odlučih svratiti i uvečer. Žarko sam je želio vidjeti, mirisati i prst sisati, a ako mi dadne, i ostalo učiniti.

Sve djevojke Bembašanke stajale su na kapijama, samo moja mila draga na demirli-pendžeru.

Imala je zamišljen pogled, prepun sumnje i strasti, ljubavi i kajanja, vidjeh da se nešto lomi u njezinoj duši.

Ja joj nazvah dobro veče: - Dobro veče, djevojče! Ona meni:- Doj’ doveče, doj’ doveče, dilberče! Ja ne odoh ono veče, nego odoh drugi dan, ali moja mila draga za drugog se udala.

Ne znam što mi je bilo. Nisam te večeri imao mira, pomišljao sam kako me mami, vabi da dođem kasno uvečer, kad joj se otac vrati sa stočnog sajma, gdje je kupovao goveda za klanje. Možda mu je ispričala kako smo ljubovali, ili je, nedajbože, uhvatio strah od oca, pa smišlja da krivicu svali na mene? Da rekne kako sam je obeščastio, ukaljao joj obraz. Onda su mi potpuno drugačije misli jurile kroz glavu – što ako me želi upoznati sa svojima, tražiti da je ženim? Kako ću bez zemlje, bez stoke, samo s tih nekoliko ovaca? Jutro je pametnije od večeri, pa tako legoh na počinak. O tome ću misliti sutra!

Deveti dan našeg poznanstva i ljubavi bio je crn i zavijen u nebo bez sunca, dan bez boja, jutro bez pjesme. Mesnica je stajala pusta i prazna, a miris ustajalog mesa parao je nosnice već izdaleka. Kasaba je brujala - ona se udala, a njezini otišli kod novog zeta živjeti usred Baščaršije. Neka meso sad kasapi netko drugi! Nisu pomišljali da nekom i deset deka sudžuka predstavlja život. Imati pa nemati, najstrašnija mi se kletva obistinila, a ja više nisam imao kuda. Da skočim u Miljacku - ne pomaže. Znam plivati, od toga pomoći nema.

Onda mi je sinulo. U Dekalogu nema najvažnije od božjih zapovjedi – ne izdaj ljubav! Ljubav bilo kojeg imena, koja cvjeta, gori malenim plamenom; koja je vjerna, ili ona koja stvara osjećaj rivalstva; mudra i oblačna, ili uzvišena, koja se zaklinje Bogu.

Gurnuo sam vrata ramenom i ušao u mesnicu. Roj muha na mesarskom panju zujao je nesnosno. Ili mi je taj roj u glavi?Ne znam. Raskopčao sam se, izvadio ono što mi je nekad bilo tek igračka za zabavu, a s njom postalo božanski ključ za Raj. Kad je nož pao, nisam baš ništa osjetio. Podigao sam visoko iznad glave taj neugledni komad krvavog mesa, ne teži od deset deka, pa ga polako, bez glasa, spustio na panj.

Ostavljam joj zalog od mene, Filostrata i kastrata, kojeg je pobijedila Ljubav.

 Wall-19.12.2007.

10.12.2007
Most

Most

 Majka i ja smo stajali na otvorenoj platformi teretnog vagona i čekali da lokomotiva uspori na zavoju. Trebalo je iskočiti iz vlaka, a ja sam imao samo pet godina. Majka je već prije izbacila jutene vreće u kojima je bila sirotinjska imovina naše obitelji i samo je čekala da ćiro izgubi dah na novom usponu i uspori dovoljno da iskočimo. Držao sam se grčevito za hladne željezne ručke platforme i kao opčinjen gledao u provaliju ispod vlaka, gdje je Drina hučeći i valjajući se u bjelini bukova jurila stoput brže od pretovarene željezničke kompozicije.

- Sad! Skoči! – majčin me glas prenuo iz sanjarenja nad mostom, rijekom i našim prijašnjim životom, kojeg smo ostavili deset sati prije, ukrcavši u Osijeku svu našu pokretnu imovinu.

Nisam razmišljao gdje iskočiti, jer je pred nama zjapio posljednji uvučeni dio šljunkovitog odmorišta ispred tunela. Pred nama, lokomotiva je ispuštala oblake prljavosive pare, a zrnca ugljene prašine pekla su me u očima. Čvrsto sam ih zatvorio i iskočio iz vagona na čistinu.

Iza nas, Sarajevo se odavno više nije naziralo, a Međeđa koju smo upravo prošli, još nam je mahala rukavima željezničarskih košulja što su vijorile na vjetru sušeći se pred skretničarskom kućicom.

Nekoliko desetaka metara dalje, most se zgrbio nad svjetlucavom vodenom zmijom, ogroman, čvrst i s kamenim gromadama koje su ulijevale povjerenje. U kraju iz kojeg sam dolazio, riječ ‘ćuprija’ označavala je tek mostić, nešto suprotno od čvrstog i trajnog, za razliku od ovog dinosaura iz turskih vremena, o kojem ću kasnije čitati u školskoj lektiri.

Majka je brisala prašinu s haljine na cvjetiće, koju je sama šivala par dana prije puta. Nisam se više jasno sjećao tog nedavnog vremena, tek fotografije na kojoj smo oboje bili obučeni u iste cvjetove - ona u ljetnu haljinu ispod koljena, s naramenicama koje su isticale njezinu ciganski tamnu put i ja, plavokosi dječak u hlačicama od istog, cicanog materijala.

Pružila mi je ruku, a ja sam važno stisnuo svoj oznojeni dlan uz njezin, kao da sam htio reći- ne boj se, tvoj muškarac zna kamo dalje! Nitko nas nije čekao osim tračnica, užih od metra, koje su vijugale preko litica do prvog naseljenog mjesta. Uvac! Kako je to zazvučalo sigurno, naseljeno, kao da nas čeka civilizacija, kuće i vreva ljudi. Sklonili smo jutene vreće s našim stvarima u grmlje i počeli hodati tračnicama. Bili smo sigurni, jer je drugi vlak ovuda prolazio tek sljedeći dan. Ti zadnji kilometri pješačenja prugom do Priboja činili su mi se najdužim hodanjem u životu. A opet, bila je to najveća avantura, a ja mamin muškarac koji nosi zavežljaj s vlastitom prtljagom. Bio sam odrastao.

Brojali smo željezničke pragove od mosta pa sve do malenih, usputnih stanica koje su imale tek kućicu i pokojeg skretničara. Smijao sam se imenima, koja su zvučala kao vrhovi planina - Strmica, Dolovi, Setihovo, Mrsovo, Rudo, Mioče, Uvac... uvce, uho tu jedino ima smisla, jer Drina u kanjonu zavija u u obliku ušne školjke. Na jednom od odmorišta, sasvim iznad rijeke, zavitlao sam komad drveta. Struje i virovi su ga ponijeli, a drvo je zaplesalo, jašući na vrhu iskričavih brzaka.

Već je padala noć, kad je majka odlučila da ne možemo dalje. Noge su joj bile izranavljene, možda jer je zadnje kilometre nosila i mene na leđima. Dok sam je grlio znojnim rukama oko vrata, prsti su mi klizili po njezinim kapljicama znoja kao po usporenom toboganu. Jedno sam vrijeme bio zabavljen gledajući njezine vratne žile, koje su od od napora pulsirale pod mojim prstima. Njihov ritam i otkucaji njezinog srca, dok me teglila kao bisage na leđima brdskih konja koje smo vidjeli u daljini, uspavljivali su me i polako sam tonuo u san.

Duboko ispod, Drina je hučala u mraku, a svuda oko nas odjednom se isprepleo višegradski most sa svojim kamenim lukovima. Od noćnih zrikavaca i svitaca zrak je vibrirao i bacao čudnovate sjenke, a klokot vode pjevao uspavanku. Ispočetka nisam razaznavao riječi, tek sjetnu melodiju. Samo sam slutio da sevdalinka, kao i sve druge u Bosni, pjeva o ljubavi, gubitku i zaboravu. Majka me položila na jednu od jutenih vreća s našom odjećom. U polusnu sam se gnijezdio kao mačka koja omekšava jastuk prije spavanja. Oči su mi bile teške, a kad sam konačno zaspao, jasno sam čuo sve riječi pjesme.

U lijepome starom gradu Višegradu
gdje duboka Drina vjekovima teče,
ostade mi samo tužna uspomena,
ašikovah s dragom skoro svako veče.
Pa i jutros slušam pjevaju slavuji,
na Bikavcu brdu grada Višegrada.
Ustaj curo mala, ružo procvjetana,
već je zora rana Drinu obasjala.
Evo sam ti doš'o, sjedim na Bikavcu.
Slušam Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe draga na Bikavcu nema.
Višegrade grade, gdje je moja draga?
K'o da sa mnom nikad sretna nije bila.
Gledao sam Drinu dok me je ljubila,
zar je naše noći već zaboravila
.

Ne znam jesam li sanjao, ili se stvarno desilo, ali i dan-danas jasno vidim majku kako iz zavežljaja vadi slike i spaljuje ih na vatri. Nekako sam znao da su to slike oca i nje, slike Osijeka kojeg smo napustili zbog još jednog očevog hira i neuhvatljive nostalgije za krajem u kojem je ostavio važan dio sebe.

Danas znam da je spaljivala mostove za sobom, a ovaj je bio tek prvi u nizu koji će uslijediti. Most na Drini za mene, petogodišnjaka, bio je kao ogromna i sjajna kula od visokih lukova koji nadvisuju piramide, a Drina bijeli vodeni zmaj koji vijuga i paluca jezikom od tisuću kapljica.

.........

Huk vode i lepet krila ptice stopili su se u jedan krik. Upravo smo prelazili most, nizvodno od hidrocentrale koja je vodenog diva pretvorila u obični i dosadni vodeni tok, koji ne sliči na Drinu mojeg djetinjstva. Obale su ravne, a prljava matica progutala je nekoć sjajnu vodu. Gledao sam u svoje ruke i dobio želju da zavitlam kamen i prebacim ga na drugu obalu. Da običnim zamahom ruke prebacim ovaj jadni most i još jadniju rijeku, koju sam sve te godine odrastanja zamišljao kao nepremostivu Amazonu.

Možda je kriva vizura djeteta, kojemu sve izgleda veliko i moćno kao u bajkama. Možda krivnja leži na onoj toploj, ljetnoj noći u kojoj smo majka i ja pješačili satima uz rijeku i baš svaki puta vidjeli most u daljini iza nas, kako prkosi pogledu i daljinama. Možda su ljudi i hidrocentrale, umjetna jezera i zauzdavanje obala pokorili rijeku i most na njoj i pretvorili li ih, zajedno s davnim legendama, u nešto obično i svakodnevno.

Zagledao sam se u središnji luk mosta i zureći čekao da se nešto desi. Nije bilo bukova, struja niti huka vode, jer su duboke, usječene obale gutale grgoljenje vode. Ali iskrice, nekadašnje srebro iz Drine mog djetinjstva i stihovi o Višegradu i čežnji, sve mi je to odjednom zaigralo i zatreperilo pred očima. Nisam znao gledam li u most i rijeku ili oni gledaju u mene, ponovno petogodišnjaka, koji se boji, čudi i divi nečemu iz knjiga i bajki.

Odjednom, stajao sam na odronjenom komadu zemlje, a bujica me, kao utopljenika, nosila prema sredini rijeke. Dok sam na odlomljenoj gromadi plutao prema središnjim lukovima mosta, pomislio sam kako stoljeća povijesti ipak ostave nešto dobroga. Meni su ostavili sliku mosta i rijeke, koja postoji u mojim sjećanjima, sve dok držim čvrsto stisnute oči i pratim svjetlace u daljini.

Wall, 10.12.2007.

2.12.2007
Kako je moja debela sestra ugrozila Zemlju!

Kako je moja debela sestra ugrozila Zemlju!

Moja sestra se propela uvis, ispružila ruku i dograbila Mjesec. Jedno ga je vrijeme držala u ruci, zagledajući radoznalo, a zatim iznenada privukla sasvim blizu ustima i zagrizla povelik komad njegove tamne strane. Progutala je s mukom, podrignula, a zatim ga odbacila nazad u njegovu staru putanju.

U tom je trenutku svijet odahnuo, izliveni oceani vratili se u svoja korita, trudnice prestale vrištati, a žene s menstruacijom (koja grozna riječ!) glasno zahvalile bogu- došao je kraj ekstravelikim ulošcima!

Sve je počelo par mjeseci prije, kad je Seka za nedjeljnim ručkom objavila da više neće držati dijetu. Sa strahom i nelagodom u očima otac je rekao:

- Ali, zlato,sjeti se prošlog povratka s dijete! Morali smo podići povelik kredit za hranu, a zadnju ratu još nisam otplatio!

Moja je sestra sebična, kao i svi u obitelji. Osim toga je i žena, a to govori samo po sebi. Drugi zbog nesretne ljubavi pate dostojanstveno, u tišini, upišu tečaj aerobika, ili nešto podjednako glupo, ali djelotvorno. To jest, barem za obitelj. Ali ne i ona! Kad je prekinula s prvim dečkom, imala je samo 50 kila. Kod raskida s drugim, otac je već kupio bravicu za frižider. Nije pomagalo, jer je moljakala hranu kod susjeda i sve užasno sramotila. Za cijelo to vrijeme patnje, hrana i šutnja bile su njezina jedna obrana od traume. Da smo tada znali ovo što sada znamo! Nikad, nikad joj ne bismo prigovarali. Pustili bi je da jede i pati, pati i jede, pa koliko košta da košta. Uostalom, novac je bio tek prvi od problema koji su se na našu obitelj, ulicu, poslije i cijelu regiju, spustili kao biblijska pošast.

Jedne sam joj glupe, nedjeljne večeri rekao da ima prištić na bradi. Bio je to početak smaka svijeta! Njezina debljina i sve širi stas (govorimo o razmjeri jednog poznatog tenora koji je zapio i zajeo ogromno bogatstvo i umro u financijskoj bijedi) u početku su bili tek mala sramota i strah oca, da je nikad neće udati. Da ćemo svi zajedno ostati u kući zajedno do smrti, radeći kao mravi na prehrani naše mravlje kraljice.

Ležala je izvaljena na jastucima, a njezine simpatične crte lica bile su utonule u nekoliko slojeva brade, kao kod nekog bezdlakog sharpei psa. Puzao sam na koljenima do njezine glave, da joj dam uobičajeni poljubac prije spavanja (otac i majka zaključavali su se s prvim sumrakom u podrum i nisu izlazili do jutra), kad sam je, sasvim priljubljen uz njezino lice, primijetio.Ta gadna, bjeličasta vodena izbočina odvlačila je pažnju od njezinih prekrasnih, ljubičastih očiju, punih usana i sasvim malenih ušiju, ukratko, zaista lijepe pojave.

Ustuknuo sam, preneražen i zabrinut, trudeći se da ona ne primijeti, ali avaj! Bilo je dockan, jer je Seka zabrinuto uskliknula:

- Što je Braco, reci mi, reci!!!

Zatim se počela kotrljati prema ormaru s ogledalom. Da, trudila se kotrljati tiho, jer ustajanje nije dolazilo u obzir, ali potmula tutnjava uzdrmala je kristalne čaše u regalu i jeftina dvostruka stakla na prozorima.

Nisam čekao njezin krik očaja i bijesa. Potrčao sam, koliko su me noge nosile, prema garaži, uvukao se u prtljažnik auta i ondje još, za svaki slučaj, prstima začepio uši.

- Aaaaaaaaaaaaaaaa, bubuljica!!!!!

Psi u susjedstvu bijesno su zalajali, ali se lavež učas pretvorio u cvilenje i zavijanje. Mogli smo već tada znati, jer psi imaju stoput jača osjetila od ljudi, predosjete katastrofu daleko prije drugih živih bića.

Od tog je dana moja sestra otvoreno, bez skrivanja i s nekim ubilačkim bijesom u očima, jela sve do čega bi se dočepala. Više uopće nije išla na spavanje, da ne gubi vrijeme kotrljajući se do kuhinje.Također, vremena za klasični san nije bilo, jer se potraga za jelom pretvorila u nesmiljenu potragu za Svetim Gralom.

Vremenom, pojam 'hrana' dobio je svoju relativizaciju, kad smo je ulovili da žvaće nogu od antiknog stola, na kojem su bili skoreni ostaci neke prolivene juhe.

- Dobro je mirisalo!- bio je njezin jedini komentar, pa smo počeli kupovati starinske poluraspadnute komode da ja zadovoljimo. Jedna bi joj trajala i po tjedan dana, jer je zaista uživala u jelu. Nije se žurila, kao mi ostali u obitelji, koji smo jeli poskrivećki, gutajući zalogaje bez žvakanja, neprekidno se osvrćući preko ramena.

Netko naivan, gledajući s strane, mogao bi se upitati- zašto je Seka zatvarala oči pred stvarnim problemima i svoje frustracije liječila hranom? Zašto nije bila upornija u potrazi za dečkom, seksom, nekim drugim ispunjenjem? Uz toliko frustriranih, pa i perverznih muškaraca, kojima bi ona bila dovoljno dobra, zašto je naivno vjerovala u Ljubav, Mir među ljudima, Djeda Mraza i vaginalni orgazam? Zašto se grčevito držala tih bajki, koje su mnogim muškarcima i ženama, bez obzira na starost, došle glave na ovaj ili onaj način?

Bilo kako bilo, Seka se okrenula jelu, a naš kraj počeo je siromašiti. Prve krađe hrane po samoposlugama dovukle su policiju baš svima na vrat. Ispostavilo se, da ne krade samo stari (pred sucem za prekršaje branio se da je ona tri kartona trulih banana našao iza trgovine i mislio da su za kontejner, a Seki su bili ukusna zanimacija čitavo popodne, uključujući i ambalažu). Počeli su sustavno krasti baš svi- neki da nadoknade vlastite opelješene frižidere, a drugi su, opravdano sluteći nestašice na komunalnoj razini, počeli stvarati zalihe iza blindiranih podrumskih vrata.

Sekina zla sudba potakla je migracije iz našeg kvarta, uskoro i cijelog grada. Vrijednost nekretnina je rapidno padala, a česti sponzorski ugovori svjetskih TV stanica (CNN, ABC, FoxTV, Cartoon Netwoork) Seki su, istina, donosili kamione hrane jedno vrijeme, ali je novotarija ubrzo splasnula, a svjetski je TV cirkus otišao za novijim, uzbudljivijim vijestima.

Kad je prva tvornica traktora u našem kraju stavila ključ u bravu, moj otac se za nedjeljnim molitvenim stolom samo gorko nasmiješio i konstatirao:

-Traktori su prošlost posvuda, ne samo u našem kraju. Tko će obrađivati zemlju? Barem će Seka imati što glodati jedno vrijeme, jer su, uz napuštenu seriju traktora, ostavili i tanjurače i drugu priključnu mehanizaciju.

Jednoga jutra smo svi doživjeli šok. Kad smo otključali debela dvostruka neprobojna vrata na atomskom skloništu u koje smo se preselili (nitko poslije zalaska Sunca više nije bio siguran, jer je Seka počela nekontrolirano mljackati u snu i puzati u potrazi za nekom hranom, svejedno u kojem obliku), imali smo što i vidjeti!

Ogromni krater ispred kuće i zaorani trag Sekinih ogromnih stopala (u međuvremenu je i Borovo prestalo proizvoditi gumirane nazuvke za nju, jer je Država odbila plaćati zaostale račune za repromaterijal i zalihe obuće za protekli mjesec). Znam, pitate se, zašto toliko obuće? Seki je guma mirisala prefino, pa je novi model na nogama izdržavao tek jedno prijepodne.

Dakle, Seke više nije bilo, a vijesti su javljale da stoji na vrhu Everesta i pokušava dohvatiti Mjesec. Nagađam, da je slutila kako je taman toliki da joj može utažiti glad ili da je žut i ukusan kao najfinije biskvitno tijesto. Iskreno se nadam da nisam ja krivac, jer sam joj, kao maloj, pričao bajke o čaroliji mjesečine.

Seka stoji na Himalajama i podriguje zadovoljno, a staklenički plinovi buše rupe na atmosferi kao na švicarskom siru.

Pišem ovo zadnjim atomima snage, jer zraka više nema, a paklene sunčeve zrake spržile su tlo već prošli tjedan. Ovdje pod zemljom nije loše, barem ćemo umrijeti pokopani, ali brinem za Seku. Znam da je vani, i da stoljetna glad još traje. Dobro, Mliječna staza je ukusna, ali gdje je tome kraj? Zašto, o zašto, je sudbina planeta u rukama žene, žena općenito? Zašto im potraga za ljubavlju uvijek završi katastrofom nekog poznatog ili nepoznatog mikrosvijeta, glađu koja uništava fino izbalansirani Svemir?

Sto metara pod zemljom, zauvijek osuđen da ostanem u mraku i nadi da će Sekinoj potrazi i gladi jednom doći kraj, urlam bez glasa u najcrnjoj tami:

- Zašto? Zašto???

Wall, 02.12.2007.

27.11.2007
Što si radio za vrijeme rata?
Što si radio za vrijeme rata?

Sjedio sam u parku i povraćao. Svaka nova kontrakcija donosila je sve manje žuči na jeziku, a onda sam konačno prestao rigati. Nisam ni pokušavao ustati. Nisam tražio pomoć od rijetkih prolaznika kroz park. Čemu? U ovom gradu bio sam tek još jedan pijanac u smradu alkoholnih isparenja i rigotine.

Marijana i njezino pitanje vratilo me u osnovnu školu, na sat razredne zajednice.

- Gdje ste vi bili za vrijeme rata?- učiteljica je pitala, a Marko je skupio ramena i gledao u pod. Iza njegovih leđa razred se utišao, očekujući odgovor.

- U Sloveniji, kod rodbine – rekao je konačno, lica crvenog od srama, dok su djeca iza njega odjednom zažagorila.

- Kukavica, otac ti je kukavica, a i ti s njim! – skočio sam iz klupe, mašući pesnicom. – A moj je poginuo za Hrvatsku!

- Mir, djeco! – učiteljica je podigla ruke s dlanovima prema dolje, utišavajući graju, a zatim strogo pogledala Marka.

- Možda je tako kako kažeš, ali svejedno ne možeš vratiti zadaćnicu s praznim listovima. Ako ti otac za vrijeme rata nije bio u gradu, onda si trebao napisati izmišljeni sastavak, kakvim ti vidiš oca u ratu. To je u književnosti dozvoljeno, čak poželjno – učiteljica mu je pružila zadaćnicu i upisala jedinicu u dnevnik.

Još tada sam znao da nije bilo baš tako. Moj otac je ubijao za Hrvatsku, a onda se jedne pijane večeri raznio bombom u parku. Možda više nije mogao živjeti sa slikama iz vlastite glave? Možda su bombu aktivirale prikaze iz njegovih noćnih mora? Godinama sam s nelagodom prolazio pored gromade stijene s mramornom pločom sa zlatnim slovima, koju su mu suborci postavili baš na tom mjestu. Zamišljao sam kako je iza eksplozije ostala rupa koju nisu željeli prekriti zemljom. Ili nisu uspijevali, jer bi svaki novi nanešeni sloj propadao u zemlju, kao da ga duhovi ubijenih gutaju i vuku u središte zemlje, dok se pokušavaju probiti na površinu.

Ponekad se probudim u znoju i mislim, kako zgrčena lica krvavih grimasa nisu iz mojih sjećanja, već njegovih.

Markov otac je kukavica i izdajnik, jer je odveo obitelj na sigurno, dok je moj otac branio sve nas. Zamišljao sam ga kako neumorno stavlja granate u minobacač, čiji huk i tresak zaglušuju svaku neizgovorenu riječ, misao, zebnju u tišini između dva granatiranja i strah u pothodniku na trgu. Moja usta izgovaraju napamet naučene laži kao mantru koja rastjeruje sumnje i ublažava bol zbog toga, što ga nema. Mog oca nema. Nisu ga ubili neprijateljski meci, niti granate koje su padale posvuda. On sam legao je na bombu jedne obične večeri, kad su se duhovi iz glave konačno susreli s onima iz boce.

Jedni su bili generali i u toploj sobi zapovjedništva grada pravili spiskove, a drugi su, kao moj stari, slijepo vjerovali tim spiskovima. Znam da nije uživao dok je to činio. Znam da je vjerovao da spašava grad i mene, kad im je ruke vezivao žicom i pucao u potiljak.

- Što si ti radio u ratu?- pitala je Marijana otrovno, a ja sam povraćao. Ništa, bio sam premali da natjeram oca da otvori oči.

Kameni podsjetnik na heroja i bombu bio je težak kao desetak mrtvih tijela. Vukao sam ta tijela u obliku besmislene gromade, vukao i kotrljao do kraja parka, gdje me čekao parkirani prastari Golf. Dok sam utovarao granitnu nakazu sa zlatnim uklesanim slovima i državnim grbom, disao sam punim plućima. S olakšanjem. S ritualnim opraštanjem. Put me, kao i njega te devedesetdruge, vodio prema rijeci.

Kad sam ga zakotrljao prema vodi, pljusnula su tijela i prekrio me val, ali kunem se - kamen nije potonuo. Plivao je, onako nezgrapan i težak, lagan kao pero na površini vode, dok su uklesane riječi lelujale i tiho mrmljale uspavanku.

Leševi plove, njišu se i plove
zeleni, teški, modri, naduveni
krupnjaju, rastu, kao da se tove
a onda stanu, kraj obale crne


Danas sam slobodan. Ne pijem i svoju djecu učim kako su oni moja jedina domovina. Vlastitu slobodu i mir kupio sam onog trenutka, kad je kamena rugoba u počast jednom ludilu otplovila niz rijeku da se pridruži svojim žrtvama.

 Wall, 27.11.2007.

15.11.2007
Narikača

Narikača

Narikača me uhvatila za nadlakticu i unijela mi se u lice: - Za djecu besplatno!

Oči su joj bile olovne, sive boje i suženih zjenica, u skladu s naboranim licem i prozirnobijelim, uskim rukama jako izraženih vena. Stresao sam se od dodira oznojenih prstiju, hladnih i ljepljivih kao sama smrt. Baš prigodno, pomislio sam nad svježe iskopanim grobom, dok je klečala na ilovači, zagledana u raku. Uz maleni, bijeli lijes stajali su roditelji skamenjenih lica. Bez riječi i pokreta, zamrznuti u boli, buljili su odsutno negdje iznad čempresa. Tišina je bila zaglušujuća, a odsustvo svjetine i svećenika, toliko uobičajenih na pogrebima, još više je isticalo besmislenost i samoću umiranja, posebno djeteta, kojeg je Drava skrivala tjednima nakon utapanja.

Već mjesecima je dovodim na groblja, ugovaram njezine usluge s ožalošćenim obiteljima i strpljivo čekam da odradi svoj posao. Navikao sam slušati njezine jauke i plač za novac, pokušavajući misliti na nešto drugo, dok sahrana ne završi. Njezini jecaji kidaju dušu i otapaju najtvrđa srca. Baš svaki put gledam kako suzama natapa lijes i prve busene zemlje, a onda ustaje i odlazi. Nikad ne ostaje do kraja. Kaže da je sve gotovo s prvim suzama, a duša odlazi brzo, bez zastajkivanja.

Ovaj puta je ostala do kraja. Grobari su lopatama već završavali maleni humak i položili vijence, a onda je još klečala uz grob. Po roditelje u crnini došao je vozač i obzirno ih pridržavajući poveo prema parkiranoj limuzini. Narikača je ustala, brišući lice blatnjavim dlanom. Pogledala je kroz mene i rekla umornim glasom: - Vodi me odavde!

Nikad se nisam usudio pitati zašto ne naplaćuje na ukopu djece. Nisam želio njezine tajne. Bilo mi je dovoljno da znam da je dobra žena i brižna pomajka mojih dviju kćeri iz prvog braka. Žena me ostavila, otišla za boljim životom, a ova se samo pojavila jednog dana na vratima i rekla kako će se brinuti za djecu. Ako želim, i za mene. Nisam se protivio. Valjda je oduvijek imala taj dar iskreno i očajno zaplakati za nekim, da ti se stegne u grlu. Znam po sebi, kako je teško pustiti suzu, a bila je šteta ne iskoristiti taj njezin dar. Sa ožalošćenom obitelji bih ugovorio cijenu i uzeo novac, a na groblju bi joj samo klimnuli da počne. Ne jednom sam čuo komentare, kako njezino naricanje za pokojnikom vrijedi više i od limene glazbe. Inače nije tankoćutna osoba, prije će biti obrnuto. Ogrubi se valjda od previše suza. Ona bez samilosti kolje kokoši i zečeve za škrinju, a jednom je stotinu pilića potamanila u istom danu, očerupala i očistila. Na pola tog krvavog posla pukao joj nož, pa im je jednostavno kidala glave. Strašan prizor, od kojeg sam morao pobjeći u kuću, zatvoriti se i čekati dok me ne pozove. Ali ljudi - ljudi su bili druga priča. Žalila je za svakim iskreno i bolno, bez pretvaranja. Vidjelo se to na njezinom licu, u borama i grču oko usta i suzama zamrljanom pogledu, dok je odlazila s groblja.

Ponekad bih, u dugim večerima uz vatru zapodjenuo razgovor o njezinom životu prije nas. Samo bi zurila u vatru i odsutno promrmljala: - Pusti! Onda bi me pogledala očima od sjena, oblaka i vode, pa bi mi nešto teško sjelo na grudi i nisam mogao disati. Kad bi me sljedeći put pogledala, bila je svakodnevna seljanka i domaćica, koja brine ovozemaljske brige.

Po nju su u Tenju dolazili sve češće - Osijek se širio, znali smo to po sve dužim ulicama i sve širim grobljima. Išli smo na retfalačko, donjogradsko, novogradsko i kod Svete Ane. Ona bi ponekad spominjala i neka nepostojeća, jedno staro švapsko i jedno bolničko groblje, nad kojima se sad uzdižu zgrade. Nisam se usuđivao pitati, koga je tamo ispraćala.
Ponekad bi tražila da je odvezem na šetalište uz Dravu. Spustila bi se sasvim niz bent do vode i gazila polako, nogu pred nogu, zagledana u prljavomutnu maticu rijeke. Sjeo bih na klupu na promenadi i strpljivo čekao. Štogod da je tražila na vodi, nije dolazilo, a ona bi se, pomirena, vraćala meni i seoskom životu na rubu velikog grada.

Ponekad bi na šoru za mnom i mojim kćerima kakav bezobrazni deran povikao: - Eno onih od narikače!

Nismo se obazirali, moje djevojčice ni ja. Znali smo da je dobra žena, koja tek ima ružan posao, rabotu mučnu ali potrebnu ljudima. Nije lako plakati, probao sam puno puta neuspješno. Kad god bi mi bilo teško, pokušavao sam jecaj ispljunuti kao gvalju ili truli zub što se odlomio i zapeo u grlu, ali nije išlo. Uvijek bi to ispalo kao krik u ljutnji ili laž koju neuspješno zaodijevaš u istinu. Možda zbog vjerovanja da muškarci ne plaču, ili zbog teškog života na selu, gdje ne plačeš ni kad ti crkne krava zajedno s teletom. Bog zna zašto.

Tog nedjeljnog popodneva povela je djevojčice na rijeku, da slušaju kreket žaba na staroj Dravi i puštaju vjenčiće od cvjetova nizu vodu.

Dobro mi je došlo par sati odmora. Napunio sam kadu vrelom vodom i namakao se, sve dok me naježena koža i zvuk zvona nisu prenuli iz drijemeža. Ogrnut ručnikom, stajao sam na vratima i slušao policajce kako govore nerazumljivo i bez smisla o mrtvoj djeci i ženi koja im je držala glave pod vodom. O ludilu i bolnici, bježanju i utapanju djece u rijeci. U rijekama.

Ti ljudi na mojim vratima možda još tamo stoje i pričaju. Možda, kažem. A možda su već odavno otišli? Ne znam. Sjedim u kadi, drhtim i ne prestajem plakati.

Wall, 15.11.2007.

28.10.2007
Kad sveci marširaju
 Kad sveci marširaju

Pogrebna povorka hoda sporim korakom iza svećenika koji, tobože zadubljen u molitvu, odrađuje uhodanu i dobro plaćenu šihtu. Limena glazba svira gnjecavi set, započinjući s izlizanim zahvalama za svaku riječ dragog pokojnika. Fala? Ne, hvala! Sjećam se, oduvijek sam govorio : Kad odem, svirajte mi nešto veselo, a ne ove standarde lažne sućuti.

Propaganda, kako su svi sveti i blaženi, ako se utope u pravom vjerovanju, užasno iritira. Gad, kojeg upravo sahranjuju, zbog kojeg je baka Roza prolila mnogo suza i zbog kojeg je žiga u slomljenoj ruci kad se sprema na kišu, odlazi uz mnogo lažne pompe. Previše vijenaca, previše svijeća, ako mene pitate. Religija je opijum za mase, kritizirao je Hegela jedan bolji filozof još davne 1844.godine. Ali, svakom dojde smrtna vura i onda je frka i 'vuna', a zlatne, sunčane obale mame, baš kao i obećanje vječnog života.

Baka Roza ne žuri za dragim pokojnikom, iako joj nedostaje. Misli, kako on sad maršira s drugim svecima na nebu. Za svaki slučaj, kupuje još jednu svetačku sliku i vješa uz one druge dvije. Kad se Mjesec zakrvavi na nebu, kad trube Jerihona zaječe, bit će smak svijeta. Ona je cijelog života pobožna, podložna ljudskim i božjim zakonima, ali zna da Svevišnji u svom pravednom gnjevu i žaru može lako i pogriješiti, pa se osigurava da On prepozna kuću gdje ga štuju. Slike su napravljene u Kini, tamo su budisti ili bezvjernici, ali ne mari. Baka zna da Svevideće oko, kako mu ime kaže, sve vidi, pa drhtavom rukom skida etiketu 'made in China' i cijenu. Spasenje je prilično jeftino ovih dana.

Hodam polako za procesijom. Kovčeg za svećenikom, baka za lijesom, rodbina za bakom, susjedi i poznanici koracima mjere put do svetosti.

Limena glazba je sastavljena od pijanaca i mrtvih puhala Tip s činelama blazirano kopa nos, jer njegove su udaračke dionice rijetke i ritmički neopterećujuće. Ta uniformirana bend-banda nikad nije čula za živost i veseli štih pogreba u New Orleansu. Da barem ubrzaju ritam ili korak, da ova farsa završi što prije. Svećenik otaljava litaniju o dragom nam pokojniku, a dvije babe ispred mene ogovaraju ga, kako već izjutra popije litru crnog prije jutarnje mise.

Zastrašujuća je spoznaja, da su možda svi već odavno mrtvi, samo još toga nisu svjesni. Ili možda jesu? Sve više je ulaštenih grobnica od skupog mramora, s imenima i unaprijed sročenim posljednjim pozdravom počivali u miru!, ali bez datuma ili godine smrti. Mnogi se od rođenja pripremaju za odlazak u nebo. Ti budući sveci, prije nego počnu marširati, škrtare na sebi i bližnjima, kako bi za života imali što sjajnije spomenike. Kao da se trajanje u vječnosti može osigurati ikako drugačije nego uspomenama.

Ja to znam najbolje, često zavirujući u srca onih koje sam ostavio stoljećima prije. Ili je to bilo tek prije mjesec-dva? Ne znam, s ove strane oblaka vrijeme je relativna kategorija. Bestjelesno zavirujem u dašku vjetra, šuštanju lišća ili stranice knjige, koje okrećem uzdahom.Navodim ih da podignu pogled, pa im se zagledam u kosti, ožiljke i sjećanja na vrhovima prstiju.

Na koncu listopada, samo jedne noći u godini, kalendari i vlakovi zastaju da bi se ljudsko vrijeme poravnalo s prirodom. Tad uskočim u neko tijelo i pridružujem gomili, postajem još jedan svetac koji stupa.

A kad se Mjesec zacrveni od krvi znam, sjetim se, kako krvarimo da bismo se obnavljali. Da bi ljudi, sveci i demoni u jednoj osobi, mogli hodati Zemljom. Jednom. Jedan, jedini krug. Jer ovo što sada imamo, ovo šuljanje u vjetru, ovo sjećanje trave, statički elektricitet uspomena nije život, iako traje vječno. Nedostaju mi noge, ruke, šum krvi u ušima. Ako upravo sada hodate i netko misli u vašoj glavi tuđim mislima, to smo mi, ljudi bez tijela. Ovo nije život, ovo je mučenje. Lažu vam, kad kažu da je ovdje bolje, jer nije. Ne žurite s odlaskom u vječnost. Nedostajat će vam tijelo, tijela, baš kao i meni.

 Wall, 28.10.2007.

10.10.2007
Deset pornografskih priča

Deset pornografskih priča

 Prva

Stajala je na vrhu stepenica, skrivena iza sunčanih naočala i suzdržanog osmijeha, dok su joj bedra izdajnički drhtala od želje. Iz gro-plana, pogled mi je skliznuo niz erotične usne i push-up grudnjak koji je branio neobranjivo. Testosteroni su preuzeli kontrolu nad vidom, a fokus se ubrzano sužavao, sve dok se žuta pjega nije poklopila sa samim središtem svemira, zgodno smještenom među njezinim nogama. Naše su se sjene požudno bacile jedna na drugu, dok su se tijela tek ovlaš dodirnula u predstavi za slučajne promatrače. Loše prikrivena želja spuštala se Nijagarom uz zaglušujuću buku u ušima.


Druga

Unutar četiri zida, materija se počela transformirati u energiju. Njezina je bila kontrolirana i usmjerena, dok se moja rasipala. Ruke su mi petljale sa zatvaračima, prorezima i formama, dok su nas njezine jednostavno zagrlile. Kao i svaki drugi slijepac, oslonio sam se na dodir jagodicama prstiju. Njezine su poruke bile 'uzmi me', a moje - 'utapam se'. Uronio sam u njezinu kosu i ugledao naše ogoljene žudnje iza ogledala. Iskeženi očnjaci bili su spremni za gladno proždiranje, mnogo prije nego je pala noć.


Treća

Zaronila je rukama u mene, kao filipinski iscjelitelji koji vade organe bez kapi krvi. Gledao sam kako mi prebire po utrobi, a pulsiranje mojeg tijela u njezinim šakama činilo se nepravilno, prebrzo, u aritmiji. Pucketanje statičkog elektriciteta ispunilo je zrak mirisom ozona, a sjaj isprepletenih aura zabljesnuo je sobu kao Faradejev kavez. Ili je to bio Teslin pronalazak? Jedno sam sigurno znao iz popularnih filmova - u takvom je kavezu najsigurnije za vrijeme oluje, jer udari groma ne dopiru u unutrašnjost. Kao dvije crne pantere, kružili smo jedno oko drugoga, predosjećajući neizbježno.

Četvrta

Kad sam sklopio očnjake oko živog mesa, poznati osjećaj na jeziku i nepcu ispunio me potrebom da se oglasim režanjem, koje prelazi u krik, pa jauk i konačno - u urlik. Urlikanje na mjesečini ljudi-mačaka, bez straha od lovaca s puškama za uspavljivanje. Njezino pulsiranje na trenutke bi se poklopilo s mojim vlastitim, a jedna zajednička plavičasta vena, nabrekla od nadolazećeg plimnog vala, omotala se oko nas kao divovska anakonda. Bili smo Amazona, koja se razlijeva i prijeti da potopi sve pred sobom.

Peta

Uranjanje je započelo naglo, nenadano i bez uobičajenih nedoumica plivača pred nepoznatom rijekom. Nije bilo ispitivanja dubine, straha od nepoznatog dna, brige oko sudara vrelog i još vrelijeg. Tko će preživjeti bilo je potpuno nevažno pitanje, lažna dilema razriješena još prije nego je slučajna misao dotakla dno svijesti, da bi nepovratno potonula. Ponornica se ulijevala u ponor, koji je gutao ponornicu, brzim, odsječnim zamasima bujice o stijenke spilje. Negdje s druge strane planine, bujica će u smirenijem naletu prijeći u mirniji tok, ali o tome nijedno od nas nije vodilo računa. Što bude - bit će; kad se desi - desit će se, fatalizam predavanja upravljao je našim brzacima, hridima i ponorima.


Šesta

Moji pipci hobotnice omotani su oko njezinih. Priljepci na ticalima stvaraju na koži hermetički pritisak bez atoma zraka između naših koža. Uzalud se trudim raspoznati, čiji su udovi koje gledam u čudu, jer prkose osnovnim zakonima anatomije i fizike čvrstih tijela. Ne krutih, nikako ne krutih! Jednom u budućnosti, kad bude moralo doći do razdvajanja, brinut ću o tome, koja dio tijela pripada njoj. Za sada, mi smo jedno tijelo koje lebdi u vakuumu. Uskoro će mi zrak biti potreban za disanje. Ali, još ne! Još udišem nju i ona mene.


Sedma

Plime i oseke se smjenjuju s mjesečevim mijenama kao na vrtuljku, ili školskom prikazu kretanja nebeskih tijela. Ona je Luna, a ja u cikličkim plimama mlađak, koji u četvrtima nadire prema punoći uštapa. Ona je ramazan, a ja punih usta, ali još gladan, prekidam njezin post. Ona u svom kruženju oko mene sakriva zvijezde, a ja se s njom dižem i spuštam u ciklusima koji tjeraju kukce na bezglavi let ka prekomorskim zemljama. Od udara meteorita ona podrhtava, a helij i argon utiru put toplini i svjetlu neona u mojim zjenicama. Padam u vulkanske kratere, koji vode do mjesečevog Mora smiraja i tišine.


Osma

Ležimo u plićacima vlastitog znoja i prstima iscrtavamo naše putanje u pijesku, koji iz klepsidre polako curi prema kraju ukradenog vremenskog odsječka. Ne obaziremo se na zrnca pijeska, još ne. Još se broje u tisućama, ali vrijeme ubrzava svoj ritam kao zmijski pokreti kroz vodu. Kradom upijam njezine kapljice za neko buduće vrijeme, kad će poslužiti za preživljavanje u pustinji. Razdvajanje u dva zasebna organizma još nije započelo, ali ta neminovnost visi nad glavama kao oštri rubovi palminog lišća. Pokušavam ih odgurnuti izvan vidokruga i pri tom zasiječem dlan. Krv napokon počinje teći. Vrijeme je.


Deveta

Stoji na dnu stepenica, koje su inverzijom okrenute prema dnu. Što više silazi, to se više odmiče od mene i vraća talogu svakodnevice. Ali, ovog puta prati je moja sjena, koja se preko zidova proteže kao pijavica, tiho i nečujno slijedeći njezine korake. Potez genija, uvjeravam se i nadam kako barem moju sjenu može uvijek nositi sa sobom, čak i na sunčan, ljetni dan. Dok joj mašem, moja vlastita sjena odmahuje i pravi nad njom suncobran sa zaštitnim faktorom 50. Neka bijelo ostane bijelo, kao da poručuje oboma.


Deseta

Ne javlja se, zauzeta je, a oštra bol u slabinama podsjeća na prazninu. Tješim se, spojene smo posude, pa je i bol zajednička. Nije to bol od koje se skupčaš na podu i želiš da nestane kao rukom odnesena. Više je kao ožiljak, koji svrbi kao podsjetnik, probada kao upozorenje pred kišu, zapeče kad se konačno okrenemo prema samima sebi i gledamo iznutra. Fokusiram pogled prema preponama. Pozvonim joj dvaput dugo i jednom kratko tim svojim pogledom na daljinu i mantrom sklepanom nabrzinu, pred kišu. Znam da me čuje.

 Wall, 10.10.2007.

4.10.2007
Kosovarski blues
Kosovarski blues

Moje je ime Bashkim, ali me u Hrvatskoj svi zovu Paško. Tu sam već dvadeset godina, ne smeta mi, iako moja najmlađa, petogodišnja kćer kaže da je Paško jedan patak. Dobro pamtim da se taj simpatični gubitnik iz stripova prije zvao Pajo Patak. Valjda zbog Gornjeg Milanovca, a mnogo prije nego je kod nas Milanović postao popularan, ime su mu promijenili. Ni mene tako ne pitaju, nego mi samo promijene ime i prave se ludi. Kad svratim kod druga iz vojske u Beograd, zove me Boško. Valjda mu je tako lakše zbog žene, ne mora joj previše objašnjavati. Ona uvijek pita kako se zoveš i odakle su tvoji.

Ali, da počnem priču ispočetka. Priznajem, tom sam mladiću polomio noge, ali ne na nacionalnoj osnovi, kako piše u optužnici. Pretpostavljam da su mu noge podjednako nacionalno osviještene, barem kao i glava ili ruke. E, ruke mu lomim sljedeći put, čim stvari malo slegnu i policija prestane da me traži.

Taj dečko, istina, ima hrvatsko ime, ali mene nije briga. Kad sam ga dohvatio bejzbolskom palicom, pazio sam samo da ne udaram po glavi. Svi su odmah pretpostavili da je Srbin, pa je to bilo u redu. U ljutnji i šoku, potvrđivao sam sve što su pitali, a onda me poznanik, šef lokalnog ogranka stranke na vlasti, dugo tapšao po ramenu. Bravo, tako im treba pokazati! Sredio mi na policiji da me odmah puste i da se prijava negdje zagubi. Rekao je, ako drugačije ne ide, onda barem u zastaru!

Ovdje u Zagrebu me cijene, jer redovito dajem priloge za pravu stvar. U voćarni je na vidnom mjestu obješen pokojni Predsjednik, to jest slika, a na slici On kako se rukuje sa mnom, a onaj mu zloslutni cerek ravno u kameru! Slika je odmah ispod grba za Zlu ne trebalo. A, trebalo je i dobro poslužilo mnogo puta. Devedesetih, ta me slika koštala petsto hiljada dojčmaraka i vrijedila je svake marke. Meni glava i kuća, o djeci da ne govorim, vrijede mnogo više.

Poslije je ispalo da sam prevarant i da mrzim svoju drugu domovinu. Jer, dečko je, izgleda, Hrvat. Meni je svejedno, ali njima nije. I sad sam kod strica na Kosovu. E, tu vam je tek ludnica! Kad god dođe netko od brojne rodbine, s vrata pita gluposti i predlaže svašta.

Nude mi kalašnjikove, kineske i bugarske, jeftino. Pitaju, hoće li nas Amerika sutra priznati. Pa, zar nije već odavno, čudim se naivno. Ma, Kosovo, našu Republiku! Onda krene rasprava za stolom: Hrvati će nas priznati, jedva čekaju da napakoste Srbima; Slovenci, opet, sigurno neće! Pokupovali su pola bivše države i prave dobar biznis. Neće ljuljati vlastiti čamac, nisu blesavi. Jedni u Bosni sigurno hoće, a drugi stoposto neće! Crna Gora bi htjela, ali boje se, jer sjede na buretu baruta. Njemačka sigurno, ali samo ako su svi, pa i Srbija, prvo u Europskoj Uniji. Kome i kako da njihov telekom fakturira, ako nije sve pod istom kapom?

Ne smijem priznati naglas, ali - briga me za republiku, samo da bude mir. Kako ćemo dopremati lubenice, ako sad bukne novi rat? Makedonija će planuti kao šibica. Ima da mi propadne posao i budući život djece i njihove djece. Moja žena već sad ima preko sto kila. Ne mogu zatvoriti voćarnu i otvoriti slastičarnicu.

Mršav sam, od briga i nervoze sve tanji i puno pušim. A ona, u voćarni i bez kolača -sve deblja. Katastrofa! Kao da mi se ruga, jer baš joj to omiljena uzrečica. Stavi ruke na svoje pozamašne bokove, nagne glavu ustranu, namigne i kaže, rastavljajući slogove: Ka-ta-stro-fa!

Otkad sam tom dečku polomio noge, više se niti ne smije. Prije je uvijek bila vesela, pjevala po kući, čak i dok je istovarala teške sanduke s voćem i povrćem. A odonda, samo šuti i povremeno teško uzdahne. Jadne moje Melita, Mirela i Marinela! Njima je najgore. Tatu im traži policija, a mama samo uzdiše.

Priznajem, tom sam dečku polomio noge, a on meni sve. Moja srednja ima samo četrnaest godina i jako ga voli.

Kako će sad, trudna, nastaviti školu?

 Wall, 04.10.2007.

30.9.2007
Popovača blues

Popovača blues

Grandiozno zdanje grofova Erdody propada dostojanstveno. Kurija u kojoj su uglavnom muškarci i tek pokoja žena, najčešće alkoholičarka u bijegu od života. Ili još gore, ista takva s titulom psihijatrice. Ja sam i pijan i lud, a terapiju sam ispočetka primao na odjelu za granične. Trenutno sam na odjelu IIA, gdje me prisilno liječe od alkohola i sumanutih tlapnji da nisam Hrvat. Ili Srbin. Bosanac ili Albanac, svejedno. Kad govorim, moja psihijatrica na grupnoj terapiji uvijek pada u vatru:

- Iluzija je, da nisi ništa (obratite pažnju- govori mi 'ti', tek jedva prikriva otvoreni prezir prema meni i ostalim bolesnicima). Nema više Jugoslavena,dragi moj! Toga smo se, hvalabogu, riješili s dolaskom jedine nam i vječne Domovine.

- Ako već morate, svrstajte me pod Mongole - kažem ravnodušno. Rado bih joj se suprostavio, ali sedativi su prejaki, a slobodna volja u tragovima, česticama, slobodnim radikalima. Ipak, ne dovoljno radikalnima.

Tko ne upali svijeću, neprijatelj je i petokolonaš – državotvorna je mantra ovih dana, a ja bih najradije upalio auto i vozio dok ne ostanem bez goriva. Ili do omrznute slovenske granice. Slovenija, moja dežela, kao što je već bila mnogim otpadnicima od vjere i nacije. Istina, govno si ako nisi Slovenac, ali barem nisi Neprijatelj. I dozvoljeno je žaliti sve, pa i tuđe.

-Naše su žrtve svete -moja je psihijatrica Mirela mlada žena. –Jeste li koga izgubili u ovim balkanskim ratovima?- pitam obzirno i s pijetetom. Meni su sve žrtve podjednako strašne. Jednako vrijedne.

-To su Balkanci napali nas, MittelEuropu i Austro-Ugarsku - viče moj cimer sa svojeg željeznog kreveta. Potpuno je lucidan i umislio je da je veliki Hrvat, sam Franjo dapače. Boji se izaći iz sobe i često provodi vrijeme pod krevetom. Strepi od atentata. U Sarajevu ili Drnišu, svejedno. Moja je paranoja neobična, kao i sve na meni. Bojim se, kako me žele prisvojiti sva ta ostrašćena balkanska plemena, kojima teorija krvi i tla još vitla vijugama kroz genetski kod pradjedova. A neminovno me sustižu i prijete, kako će me dobiti, makar na Prosekturi.

Dok se Zagreb slavno urušava u balkansku histeriju i dekandenciju, a podzemne vode proždiru temelje zgrada, faraoni sanjaju o uljuđenoj Europi i metrou ispod metropolisa, zadnja stanica Popovača.

- Lud sam i žedan, priznajem -ali svi zločini su mi isti –ustajem i držim vatreni govor u sobi za terapiju, dok noćna sestra vadi ampulu i kucka noktom po injekciji.

Generale na slobodu, kalašnjikove u svaki dom
- natpis je na ulaznim vratima, rukopisom sestrine grube,seljačke ruke. Srećom, njezino je srce meko, pa ne zamjeri što kidam i gazim njezin natpis i mantru ovog odjela. Dok me vežu remenjem, na ulaznu kapiju bolnice pada prvi mrak. Dostojanstvena kurija, sa visokim lučnim stropovima, širokim hodnicima i jadnim, ludim, neizlječivim Balkancima s genom samouništenja, gleda nas kako se mimoilazimo i gunđamo jedni drugima u bradu. Faraoni, Franje- Josipi i Asiški, Napoleoni i drugi samouki generali, ubojice i sveci-pravednici za našu stvar, znamenja, zastave i kost u grlu koja guši.

Doviđenja, dragi, doviđenja......

Dok bježim preko visoke ograde, noć prekriva strogo kontroliranu idilu, mrtvo tijelo glavne sestre i tisuće komadića mojeg bolesničkog kartona. Trajno neizlječiv, inficiran smrtonosnim virusom koji briše pripadanje bogu, rodu i naciji. Što se mene tiče, paljenje svijeća obična je predstava, a popis žrtava nije konačan. Ja sam već digao sidro, a mene slobodno prekrižite.

 

Wall, 30.09.2007.

13.9.2007
Dubina

Dubina


More je divno. Smiruje, zapahne mirisom soli, morskih trava i kapljicama vlage u zraku. Okupa me mirisom borova i smole, lavande i lovora. Obožavam more, ali ga više ne gledam kao oazu i utočište. More više nije prijatelj.

Oni žive ispod površine, misao me zatekla nespremnog. U najgore vrijeme, baš kad sam odlučio isprobati čari kupanja po pljusku i oluji. Često sam slušao preporuke, kako je voda najtoplija dok vani pada kiša. Tog popodneva, pred oluju, dok se većina turista dosađivala u skučenim hotelskim sobama, listajući časopise i pogledavajući nebo koje se stopilo s morem, sklonio sam odjeću ispod stijene na obali i zaronio u more. Voda me obuhvatila toplinom kolovoza, uskladištenom i podgrijavanom proteklih mjeseci od velikih vrućina. Dok mi je samo glava virila iz vode, gledao sam crnilo neba pred pljusak, što je već lijevao na horizontu. Spuštao se sve niže prema površini, noseći oluju u svakom naletu vjetra. Valovi, što su se podigli, ugodno su me ljuljali za uspavanku.

-Gle, onaj se čovjek kupa!- dijete je s čuđenjem pokazalo majci prstom prema meni. Jurili su u zaklon borova, već mokri od prvih, debelih kapi ljetne kiše. Na površini mora kapljice su se pretvarale u čiode, pa malene eksplozije, sasvim usklađeno s grmljavinom koja je iz pozadine bubnjala kao kompletna postava filharmonije- činele i reski trombon, iza kojih bubnjevi i timpani najavljuju pravu oluju. Nisam se bojao, dapače. Tijelo mi se počelo opuštati, predajući se ljuljanju valova i toplini koja me obuzimala, a kapi kiše su peckale po licu i glavi kao razljućeni stršljenovi u polju lavande. Isplazio sam jezik oluji, slobodan od kupača koji okupiraju uvalu i obližnje plaže. Ni traga čamcima, skuterima i ostalim nametnicima na vrhuncu turističke sezone.

Kad je nešto hladno dotaklo moja stopala, nisam se trgnuo, niti uplašio. Istina, osjećaj je bio čudan, nešto između meduze i plastične vrećice, koja se omota oko nogu i zalijepi za kožu, neugodno, ljepljivo i hladno kao pijavica iz mulja nekog presušenog rukavca. Trznuo sam nogama, u divljem pokušaju da to nešto otresem s nogu. Crnilo neba bacalo je sjenu na, do tada prozirnu, vodu. Zabuljio sam se prema morskom dnu, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz tamu. Sjena s dna izgledala je kao trava koja se povija u podzemnoj struji. Odjednom se više nisam osjećao sigurno. Tko zna što sve oluja dovuče u ove zaljeve, pomislio sam plivajući snažno. Skoro sam istrčao na obalu. Osvrnuo sam se, dok se more pjenilo od soli i udara vjetra.

Zar mene, odraslu osobu, da iz mora potjera iracionalni strah od tame i nepoznatoga? Glasno sam promrsio kroz zube i zaputio se nazad. Inače u vodu ulazim primjereno svojim godinama, pažljivo se spuštajući niz malene ljestve od nehrđajućeg čelika. Ovaj sam puta, hrabreći se, skočio s prve povišene stijene u savršenom pregibu struka.

Čista desetka za skok, netko ili nešto šapnulo mi je na uho. Adrenalin mi je jurnuo u glavu, a vrelina u vrhovima prstiju bila je u oštrom kontrastu s ledenim strahom koji me ščepao za grudi. Izgubio sam dah i zagrcnuo se od valova. Za desetak sekundi već sam bio na obali, neprestano se osvrćući preko ramena. More je divljalo, a s prvim munjama s neba ugledao sam nejasne sjenke kako izranjaju na površinu.

Nisam ih čekao. Pojurio sam prema hotelu i grabeći po nekoliko stepenica odjednom uletio u sobu. Samrtnički blijedo lice bilo je u neskladu s preplanulim tijelom.

- Jesi normalan? Uplašio si me! – žena je uskliknula, gledajući u nevjerici baricu vode, koja se skupljala na parketu ispred mene.

- I još se kupaš po ovakvom nevremenu!

Promrmljao sam neku laž, ne usuđujući se ispričati kako sam se iracionalno ponio, bježeći možda od morske trave ili crnila neba i gromova nad morem. Oprao sam se, licem okrenut prema vratima tuš-kabine, ne priznajući ni samome sebi kako odjednom u glavi vidim slike kao iz Hitchcockovih filomova, neznanca koji me prati iz mora s velikim nožem u ruci.

- Baš svašta!- rekao sam naglas, pokušavajući prevariti vlastitu podsvijest, forsirajući neke druge, lepršavije i veselije slike.

Sutradan je sunce već osušilo tragove oluje, a morska se površina lijeno zrcalila prozirnim smaragdom. Ni traga crnilu na dnu zaljeva, dok se akvamarin s neba stapao s morem u pitomu razglednicu. Bilo je još rano prijepodne i tek su rijetki turisti izmiljeli na plažu, razmještajući ležaljke i vadeći novine za čitanje. More je opet bilo čisto i slobodno od kupača.

Rukom sad dodirnuo vodu. Bila je topla. Kiša i oluja nisu je rashladile. Mogu nastaviti gdje sam jučer stao, rekao sam sebi, zaranjajući do vrata. Ipak, glava mi je ostala iznad vode, promatrajući svaki kvadrat površine ispred. Paranoja lako čovjeku uđe u glavu, ali se teško izbacuje iz sistema, pročitao sam negdje davno. Morao sam se složiti s tom konstatacijom.

Imam osjećaj da nešto iz vode vreba – mene i ljude općenito. Nešto, što možda nisu ogromne hobotnice iz romana Julesa Vernea ili morske sirene iz bajki. Netko ili nešto šapuće mi na uho, kako more ne pripada čovjeku, kako u oceanima nije dobrodošao. Koliko nas ima i kakvi smo, za nas je sasvim dosta kopnena površina planeta, glas nastavlja.

Pred obližnjim kioskom barica vode podsjeti me na ženinu zaprepaštenost i lokvu vode u hotelskoj sobi. Osvrćem se, ali nijednog kupača ne vidim u blizini. Ako napregnem oči, lako se uoče mokri tragovi stopala nalik ljudskima, po cijeloj stazi.

Sa svakim novim ulaskom u vodu, opažam novo neprijateljstvo mora. Meduze se pojavljuju kao glasnici, a opečena mjesta ne zacjeljuju ni nakon višestrukih tretmana. Hladnoća vode raste od nižih slojeva prema površini, kao da nastaju neke nove podmorske struje u ovom mirnom zaljevu. More, ili njegovi novi gospodari, konačno pokazuju zube.

Dok na putu prema kući pijem vodu iz termosice, čujem tiho pucketanje statičkog elektriciteta. U ustima, voda ima čudan okus. Sličan je osjećaj i s ostalim napicima, pa sada s rastućim nepovjerenjem svaku tekućinu mirišem i dobro zagledam. Kao da se molekule vode grupiraju u neki drugačiji spoj, a vodik spaja s nepoznatim elementima iz zraka. Pucketanje i miris ozona prati me na svakom koraku, a početna paranoja ustupa pred odlučnošću da se suprotstavi neznancima koji žive u morskim dubinama. Njima, koji su konačno odlučili zagospodariti svijetom.

Nisam usamljen u novootkrivenom nepovjerenju prema morima i oceanima. Vijesti sa svih kontinenata javljaju o čudnim sjenama iz morskih dubina koje kupače, nautičare i ribare tjeraju u sigurnost kopna. Transformni rasjedi i pomjeranje tektonike ploča kontinenata ubrzavaju se, a tlo Afrike i Azije pod vodenim masama oceana polako puca. Tsunamiji su sve češći, većina otoka Indonezije je već potopljena. Obalni gradovi na svim kontinentima polako tonu i nestaju iz mjeseca u mjesec. Po običaju, znanstvenici su nesložni, ali se ipak planira ekspedicija u Veliki rasjed na jedanaest kilometara dubine u Pacifiku. Nedavno otkriće, da se geni podvodnih vrsta na DNK razini miješaju i idu u oba smjera unatoč Velikoj barijeri, dokaz je stranog izvanzemaljskog porijekla u dubinama. Još ih samo treba pronaći.

Ja nekako mislim drugačije. Ono neprijateljsko, što je sad u moru, moralo je stići izdaleka. Sve češće s nelagodom pogledavam prema zvjezdanom nebu. Nagađam s koje su zvijezde, iz kojeg sazviježđa, neznanci stigli. Zašto su nam konačno odlučili pokazati zube?
13.09.2007., četvrtak
18.8.2007
Carmen

Carmen

Aaaaaaaaaaaaaaaaa!- iz grla mu se oteo krik.

Liječnica se trgnula i vidljivo uznemirila. Desetogodišnja praksa kliničkog psihijatra u Popovači i brojni čudaci koje je liječila pripremili su je na razne ispade pacijenata. Ipak, zadnjih je godina, uz malu mirovinu, imala i privatnu praksu u vlastitom domu. Povremeni terapijski tretmani u suterenu obiteljske kuće uz njezine lončanice, fine zavjese na prozorima i probranu klijentelu navikli su je na drugačiji život. Pomalo je spuštala gard i često zurila kroz klijente, koji su u svojih sat vremena pokušavali zgurati kroničnu depresiju, bračne nesuglasice, granične poremećaje...riječju, život.

Gledala ga je. U kasnim je pedesetima. Ima dvostruki podbradak, usaljeno tijelo i prorijeđenu kosu, a oči drži sklopljene. Izbjegava pogled, neugodno mu je, kao teškom bolesniku koji se pomokrio pred liječnicima u viziti.

Njegova žena, koja je zajedno s njim došla na prvi terapijski tretman, svoje mlađe godište i sačuvanu liniju kvari konzervativnom odjećom i usnama čvrsto stisnutima u tanku crtu.

- Oprostite, doktorice. Sad vidite kako je meni! On je inače dobroćudan i blag. Knjigovođa je u banci i pred mirovinom, ali u zadnje vrijeme ima tu fantaziju da je plesač flamenka. Povremeno, iz čista mira, ispušta krikove i pucketa prstima u ritmu i glazbi koju samo on čuje u vlastitoj glavi. Uništio nam je sve podove u stanu cipelama s visokim potpeticama, koje do prošlog ljeta nikad nije obukao. Svaki ga dan uovim kako pleše u tim cipelama, što strašno lupaju po golom parketu.

...

-Cuando me amaré? - upitao sam Carmen, tek da je zbunim i poremetim njezin pažljivo pripremljen nastup. Naravno, ne umišljam si da ona sebe još uvijek vidi kako je ja vidim, kako nas oboje vidim iz vremena dok smo bili mladi. Ona šuti. Zaboravila je.

...

Zamolila sam njegovu suprugu da nas ostavi same. Izašla je s vidljivim olakšanjem na licu, kao netko tko se žuri s bolesničkog odjela vani na zrak, u normalan svijet. Uvijek pazim da o pacijentima razmišljam kao o klijentima, iako baš svaki od njih treba tretman i liječenje. To tek u filmovima uljepšavaju, da sam razgovor pomaže, a pacijent opušteno leži na kauču i govori o svojim traumama iz djetinjstva, konfliktu s majkom koja već godinama nije živa, ali iz groba i dalje upravlja njegovim životom, itd. Namjerno kažem ‘njegovim’. Iako liječim i žene, moji su klijenti uglavnom muškarci. Ne samo moji, točnije. Muškarci su većinska populacija svakog psihijatrijskog odjela, a psihoterapeuti izgleda i postoje samo zbog njih. Ipak su oni krhki, slabiji spol. Poneka žena također ima komplicirani odnos s roditeljima, ali odnos tek muškarca i njegove majke osigurava egzistenciju tisućama psihoterapeuta kao ja. Kad nemam klijente, obična sam žena, umirovljenica, supruga, a moj muž izvlači vlastitu pokojnu majku u barem polovici naših vlastitih sukoba.

Klijent ispred mene, začudo, nema nerazriješene edipalne komplekse. Barem vidljive nema. Svaki ih ima, samo je pitanje koliko duboko treba zagrebati ispod površine. Ovaj muškarac ima neobičan problem, očito fikciju koja mu pomaže da ostane zarobljen u tom izmišljenom svijetu nepostojeće glazbe koju samo on čuje, pleas koji mu ne priliči. Ne s tim ogromnim, otromboljenim tijelom.

- Pokažite mi nešto od tog vašeg plesa – rekla sam pažljivo izbjegavajući pogledati ga u lice, da ne prepozna moju nevjericu i želju da ga razotkrijem. Naravno, strogo je zabranjeno o klijentima razmišljati kao o luđacima, iako to oni uglavnom jesu. Smijem si to dozvoliti u mojim godinama, posebno ako je neizgovoreno. Još nisam naišla na pacijenta koji čita misli, hvala bogu.

Ustao je s lakoćom iz stolice i krenuo prema sredini prostorije. Oči su mu bile sklopljene, a ruke visoko podignute i savijene u luk. Odjednom je staccato njegovih potpetica zatresao sobu. Divlje, harmonično i u samo njemu znanom ritmu, koji se ubrzavao pa usporavao, prelazio u crescendo zvuka, a onda se povlačio kao divlja zvijer pred lovcima. Oboje smo potpuno zaboravili na njegovu debljinu i nezgrapnost tijela, jer je lakoća njegovih pokreta činila da klizi po podu prostorije. Odjednom je izgledao viši, mršaviji, mlađi. Na tren sam se ulovila kako bubnjam prstima po stolu u ritmu njegovih potpetica.

- Prepoznajem flamenco – rekla sam nakon desetak minuta šutnje.

On se vratio u stolicu, brišući znoj sa čela velikom, starinskom maramicom sa uzorkom, kakav nisam vidjela dvadesetak godina.Transformacija u postarijeg, odebljeg muškarca s problemom se završila, a metamorfoza je bila zastrašujuća. U osnovi, svakog klijenta procijenim još s vrata ordinacije. Ovoga sam smjestila u ladicu potisnute seksualnosti, nemira međunožja i nemogućnosti realizacije. Zarobljen je u tijelu koje propada, sa ženom koja je oličenje stroge majke, možda čak i njegove. Svaka žena zna da je falus jedino što na muškarcu vrijedi, a ovdje više nema opasnosti gubitka niti za muškarca, niti suprugu. I onda, naravno, bijeg u fantaziju. Ovome je to ples, egzotika udaljenih krajeva i glazbe koja izrasta na drugom i drugačijem tlu. Lijepe su to fantazije. Osvežavajuće. Ipak, lako im se prepustiti ako je čovjek labilan, a pritisci veliki. Ako je muškarac.

...

- Si yo te amo, Carmen... Tú me amarás?

Ona šuti. Nešto zapisuje u malenu bilježnicu koju drži preko koljena. Izgleda kao onda, kad mi je bacila ružu i vezala lancima jačima od razuma. Zbog nje bih bio švercer, kriminalac, bilo što - samo ne debeli, stari knjigovođa pred mirovinom, sa visokim tlakom i proširenim venama. Srećom, čujem flamenco u glavi, pa mi glazba i ritam ispunjavaju sate dok smo razdvojeni. Sad je još lakše, otkad sam nagovorio ženu da me vodi kod Carmen. Doktorice Karmen. Ona tvrdi, natpis na vratima ordinacije dr. K. Antolović-Mehun, spec.psih. ustvari znači doktorica Katarina.

Što ona zna o Andalusiji, flamencu i Sevilli?

-Yo te amo, Carmen... Tú me amarás?

 Wall, 18.08.2007.

28.7.2007
Percepcija
 Percepcija

Ne znam kako, ali frontalno smo se sudarili. Osjetio sam kako udaram potiljkom o beton, dok je glazba s iPoda nastavljala svirati u slušalicama, kao da se ništa nije dogodilo. Hitro pogledom skeniram situaciju, uočavam šokiranu ženu kako ustaje ispod iskrivljenog bicikla. Lijevom rukom pridržava desnu, očito jako natučenu. Ipak, u njezinim očima vidim zabrinutost za mene. Prilazi nam i čovjek s vrećicom u ruci, u povratku iz obližnje trgovine.

- Jeste li dobro?- pitaju i unose mi se u lice. Ne znam zašto su zabrinuti, osjećam se sasvim dobro. Možda tek mrvicu glupo. Prvi puta u životu sam hodajući naletio na nekoga.

- Možete li ustati? Da pozovem Hitnu? – prolaznik je zabrinut, kao da se radi o ozbiljnoj prometnoj nezgodi. Čuj, prometnoj! Pa nisam hodao brže od prosječnog šetača. Znam da sam ja skrivio sudar, jer žena me pokušala zaobići, toga se dobro sjećam. Istina, malo neodlučno, hoće li to s lijeve ili desne strane, a da usput izbjegne rupu na pločniku i komad stakla od razbijene boce uz rub pločnika.

Potpuno svjesno procjenjujem, je li za mene bolje da ustanem odmah i uvjerim je kako se nisam ozbiljno ozlijedio. Opet, ako ustanem kao da ništa nije bilo, možda će me kasnije tužiti, kad otkrije da joj je ruka slomljena. S druge strane, ako se pretvaram da mi je loše, da sam prošao gore od nje, možda je njezina zabrinutost za mene odvrati od tužbe. Što je slomljena ruka pred muškarcem, koji još ošamućeno leži na vrelom asfaltu?

Jasno vidim vlastiti mobitel i sunčane naočale ispod njezinog iskrivljenog bicikla. Treba ih nekako nehajno pokupiti, a da ne ispadnem sumnjiv i potpuno neozlijeđen.

Ako se uskoro ne pridignem, pozvat će Prvu pomoć, pa će u bolnici ispuniti prijavu o nesreći. Na kraju bih još mogao dobiti prekršajnu prijavu od policije, od ozlijeđene žene tužbu za ozljedu, a od njezinog osiguranja zahtjev za naknadu odštete koju će joj morati isplatiti. Trebam, dakle, dozirati ustajanje, ni sasvim zdrav, ni teže ozlijeđen, tako da se raziđemo bez uplitanja službenih osoba.

Dragi su, jer prolaznik i ozlijeđena biciklistkinja dogovaraju se kako da mi pomognu. Prolaznik odlaže svoje vrećice i skuplja moje razbacane stvari. Ne zna što bi s njima, pa mi stavlja mobitel u jednu, a naočale i ključeve u drugu ruku. Pomaže mi da se pridignem. Dok tresem glavom, kao, da razbistrim misli, ne odgovaram na njihova ponovljena pitanja. Iskreno, nemam pojma kako mi je.

U glavi pravim mentalnu provjeru: oguljena lijeva noga pomalo peče, gotovo da i nema krvi; lijeva podlaktica je oguljena malo više. Brine me, međutim, brada i meko tkivo ispod, bolno je na dodir.

Začudo, slušalice su mi i dalje na ušima, glazba i dalje svira, a mobitel radi. Srušeni bicikl, s druge strane, izgleda kao da ga je udario auto. Prednji mu je kotač jako iskrivljen, a upravljač savijen naopako. Izgleda strašnije nego stvarno jest, pomišljam kako sam takve bicikle već viđao, jedino bi uz njih groteskno ležala odbačena tenisica umrljana krvlju.

Imali smo sreće, ova žena i ja. Tako se jako sudariti, svatko zamišljen u svoje misli, pokušavajući se mimoići na vrelom asfaltu, skoro praznih ulica i pješačkih staza i proći sa sitnim ozljedama. Svi pametni sad su u klimatiziranim stanovima, ili se muče pred ventilatorima, zdravi i neozlijeđeni, možda tek pretrpanih želudaca. Što drugo raditi vikendom, stotinama kilometara daleko od mora?

Prije ili kasnije morat ću se pridići i hodati. Biciklistica, sad već uvjerena da nisam ozbiljno ozlijeđen, sve češće spominje svoju ruku, kako je prošle godine ozlijedila onu drugu, a eto, sad je i ova došla na red za ozljede. Ima razbarušenu frizuru i lijepe, mrvicu previše našminkane oči. Razmišljam, kako sam od udarca u glavu možda oslobodio prije uklješteni očni živac, jer sad vidim mnogo bolje nego prije sudara. Savršeno jasno vidim kako su joj kapci natečeni, jedno oko mrvicu manje od drugoga i kako joj šminka samo kvari ljepuškast izgled. Tipična je žena, kad stigne popravljati odjeću u ovakvom trenutku. Šav majice malo je rasparan pod pazuhom. Kladim se da je takav već tjednima, a da to ona nije primijetila.

Konačno polako ustajem, gledam ih pogledom 'boli, ali ništa ozbiljno' i okrećem im leđa. Dok šepajući odlazim, mahnem prolazniku na zahvalu i kažem:

- Pomozite gospođi oko bicikla!

Pazim da vučem nogu kao da boli kad stanem na nju, iako tek peče oguljena koža. Idem, naravno, na suprotnu stranu od kuće, ako im naknadno padne na pamet da provjere tko sam i gdje stanujem. Znam ja kako to počinje! Prvo su zabrinuti za tebe, a poslije se osile, traže odštetu, prijete policijom i šalju opomene preko odvjetnika.

Zamaknem iza prve zgrade, hodajući obilaznim putem prema kući. Baš imam peh, jer susrećem susjedu koja pita zašto šepam, pa lažem o padu niz stepenice. Inače izbjegavam lagati, iscrpljuje me jer nemam smisla za detalje i uvijek se nekako nađem upetljan u laži bez vlastite volje.

Kod kuće ženi priznajem sve, jer njoj ne znam lagati, posebno kad me gleda onim svojim ispitivačkim i sumnjičavim pogledom. Bez riječi. Tad znam da je najbolje sve odmah priznati, inače će me cijelu večer mučiti naoko nehajnim držanjem i policijskim detaljima. Morat ću potanko objašnjavati, a svaka sitnica koje se ne budem mogao sjetiti bit će joj znak da lažem. Zato odmah priznajem sve do detalja, dok mi je pamćenje još svježe.

- Idem malo prileći, za slučaj da imam potres mozga- kažem.

- Pročitao sam da se to može otkriti i nekoliko sati nakon udarca u glavu
- kažem zabrinuto, iskreno vjerujući da je takva predostrožnost potrebna. Ne sjećam se što je prethodilo sudaru, kako sam srušio biciklistkinju i sebe na pločnik, ali udarca potiljkom u beton jasno se sjećam. Čudan zvuk, kao kad birate svježe kokosove orahe u obližnjem trgovačkom centru, pa vam jedan nespretno ispadne na ulašteni pod. Zvonka jeka, ne baš sasvim šuplja unutrašnjost, a opet dovoljno elastično da malo odskoči od tla i otkotrlja se pod najbližu policu s voćem.

Ne mogu ležati mirno, bez pokreta i biti pri tome budan i svjestan. Takva mi se vrsta odmaranja oduvijek činila traćenjem vremena. Pa čovjek ionako trećinu života provede u nesvijesti, spavajući. Tek poneki sretnik ima lijepe snove, a manji se broj njih i sjeća tih snova. Bačeno vrijeme, kažem vam.

Zato uzimam novine, koje cijeli dan ne stižem pročitati. Nikad slobodnog vremena i dovoljno mira! Sad, kad tobože imam potres mozga, konačno ću ih na miru prelistati. Ona će hodati na prstima i neće zanovijetati.

Uvijek počnem s Crnom kronikom, da se toga riješim. Ne uživam u lošim vijestima, ali kad su već tu i ne mogu se izbjeći, treba se prvo njih riješiti, pa mogu onda mirne duše na ostatak novina. Križaljku, naravno, ostavim za kraj, kao poslasticu.

Današnja Crna kronika prepuna je nesreća, kako to obično biva ljeti. Cijeli omanji gradovi već su izginuli na našim cestama, u jurnjavi prema moru, kući, ili nekom drugom nebitnom mjestu. Na dnu stranice pronalazim bizarnu vijest o lančanom sudaru na autoputu bez ozlijeđenih i dvoje mrtvih u nesreći na pločniku. Navodno, pješak i biciklistica! Svašta!

«U čudnoj nesreći na biciklističkoj stazi smrtno je stradalo oboje sudionika. Očevidac nesreće posvjedočio je kako se pri izuzetnoj maloj brzini nespretno sudarila biciklistica s pješakom, koji je hodao zaokupljen pisanjem poruke na mobitelu.»

Frustrirano odbacujem novine. Koja mašta, da ne kažem lažljivost, tih novinara! Uvijek mi je je neugodno, kad se suočim s prenapuhanim pričama i laganjem izvan svake mjere.

Ustajem, ogledam se oko sebe, i vidim svoju poznanicu, biciklistkinju, kako trlja desnu šaku s bolnom grimasom na licu.Otkud ona ovdje? Oko mene Zona sumraka, a moj stan preuređen u odurnu prostoriju s neukusnim bijelim pločicama i mesarskim limenim stolovima. Na nekima od njih i drugi ljudi frustrirano negoduju, s više ili manje žara. Sve sliči na neuspjeli horor sa bolničke patologije. Tek sad primjećujem da me očekivani potres mozga konačno ščepao. Mnogo, mnogo jače nego sam i u snu mogao misliti.

Glavobolja od deset kilotona iz malog mozga kreće u pohod ka ostatku glave.

 

Wall, 28.07.2007.

21.7.2007
Žena s jednom rukom
 Žena s jednom rukom

Čekao sam strpljivo pred bankomatom, gledajući ženu koja podiže gotovinu u nekoliko navrata. Glasno se ljutila na banku i automat, koji je sitničavo odbijao isplatu veću od dnevnog limita. Imao bih sažaljenja i simpatija za nju i da nije imala samo jednu ruku. Njezin batrljak bio je ružno, ukoso odrezan ispod lakta i u potpunom neskladu s lijepim licem i prekrasno oblikovanim prstima zdrave, desne ruke.

Pogled na tjelesna oštećenja ili malformacije tkiva fizički me odbija, nekad do granice mučnine. Ovaj ružni batrljak prkosno se rugao na vrelom, ljetnom danu, uskraćujući građansku pristojnost dugog, polupraznog rukava. Rukav invalida na vjetru, sjetilo me stihova jedne stare pjesme, totalno neprikladne za ovaj sparni dan bez daška vjetra. Nekadašnja ruka, ogoljela do kosti i ružnog, skoro nepristojnog reza ispod lakta.

Jadan njezin muž, uskraćen za pošteni zagrljaj,
pomislio sam tipično muški, neosjetljivo, žaleći jadnika kojeg u poluzagrljaj privlači jedna prekrasna ruka i iedna peraja delfina. Baš tako mi je izgledao taj odbojni batrljak. Koliko bi ženstvenije, ljudskije izgledala s rezom odmah ispod ramena, zgrozio sam se vlastitih, perverznih misli. Kako se od ove vreline nije moglo nikako razmišljati, pogotovo ne racionalno, oprostio sam si.

Jeste li probali žonglirati jednom rukom pred bankomatom? Naravno, kartica joj je konačno ispala. Sagnuo sam se da je podignem, istovremeno kad i žena s jednom rukom i jednom perajom. Pogledi su nam se sreli. U njezinim sam očima ugledao nelagodu zbog gađenja na mojoj faci. Potpuno neočekivano, zgrabila me želja da joj maknem pramen kose s lica. Umjesto toga, ponudio sam pomoć oko vrećica, spuštenh pokraj bankomata. Tako smo završili na kavi u obližnjem, ugodno rashlađenom kafiću.

- Posljedica prometne nesreće - odgovorila je jednostavno na moje pitanje.

- Ovo s rukom još je dobro ispalo. Kirurzi su ostavili najviše tkiva što se moglo. Inače sam prilično vješta u služenju svojim batrljkom – rekla je ponosno, gurajući mi tu odbojnu deformaciju nekadašnje ruke pred nos. Zamislio sam ostatak, šaku i prste. Čak sam u glavi vidio i boju laka, koja bi odgovarala njezinom tenu i frizuri.

- Trebate vidjeti moje rezove od operacija na stomaku i grudima – rekla je skoro ponosno.

Drugi svoje ožiljke skrivaju, a ova bi žena sad najradije raskopčala košulju, tu u kafiću, i pokazala mi i ostale ožiljke o kojima je tako strastveno govorila.

Pomislio sam kako su privlačnoj ženi takvi trajni podsjetnici, skoro nakaznost, višestruki problem. Ova ih žena očito nije bila svjesna, ili se veoma vješto pretvarala da je nije briga.

- Zatvorite oči! Pokazat ću vam nešto!

Kad sam poslušao, uzela je moju šaku u dlan svoje zdrave ruke, prislonila prste na svoje lice i prelazila po očima, ušima, jagodicama i bradi... Zatim je moju šaku povukla niže, na svoja ramena, pa na leđa. Nisam se začudio opipu njezinih grudi i bradavica pod mojim jagodicama, ženskim linijama stomaka i bokova. Preplavilo me uzbuđenje u preponama. Srećom, uz čvrsto zaklopljene oči osjećaj nelagode brzo je ishlapio. Nije me niti iznenadilo, što erekcija nije nestala, kad je žena moje prste dovela do batrljka.

Uskoro sam otvoreno i radoznalo dodirivao njezinu deformiranu ruku. Pod prstima više nije podsjećala na hladnu, klizavu peraju delfina. Naprotiv, batrljak je bio živ i topao. Skoro da sam mogao osjetiti fantomski ostatak smrskane ruke, davno nestale pod kirurškim nožem.

- Možete otvoriti oči – rekla je, a kad sam je pogledao, smiješila se.

- Ako budete dobri, dozvolit ću vam jednom da opipate moj ožiljak na srcu – rekla je koketno.

Očito me procijenila bolje nego sam zasluživao. Čini se da o meni na prvi pogled zna više nego ja sam. Na primjer, sad shvaćam, da mi se deformiteti ne gade, bez obzira na vlastite predrasude. Potajno si priznajem – uzbudljiva je pomisao da ću izbliza gledati ožiljke, koje većina ljudi skriva od pogleda, često i vlastitih.

Doduše, 'vidjeti' i nije baš prava riječ. Želio sam gledati dodirima, shvaćajući kako slika koju vidim očima daje nepotpunu, često pogrešnu predožbu.

Tog popodneva sam joj pozvonio, a ona je otvorila skoro istog trenutka. Kao da je očekivala moj dolazak. Već na vratima stavila mi je povez na oči. Nakon izvjesnog vremena, rekla je:

- Sad pogledaj!

Jarko svjetlo, koje me zabljesnulo, zasjeklo mi je mozak oštrim bolom. Osjećao sam da se proteže u vječnost, iako nije moglo trajati više od desetak sekundi. Kao da sam na tren pogledao izbliza u pomrčinu sunca.

..........

Svjetlaci i iskrice pred očima igraju mi još dugo i nakon što me razodjenula svojom jedinom zdravom rukom. Ne opirem se, ali niti ne učestvujem. Sjedim nepomično, dok se ostala moja čula polako bude, jačaju i fokusiraju u preponama. Imam širom otvorene oči, ali nikakve slike u glavi ne ometaju mekoću dodira i osvježavajuću notu mirisa. Ja sam bez osjetila vida, ali nisam slijep.

Dok me grli svojim batrljkom, dodir je mek i baršunast. Njezina fantomska, nedostajuća ruka omata me i pulsira svuda oko mene.

Privlači me prema grudima, a kirurški rez ispod srca propada pod mojim dodirom i uvlači ravno u živo, pulsirajuće srce.

 

Wall, 21.07.2007.

15.7.2007
Proslava mature
Proslava mature

Zapeklo me u očima kad sam ga ugledao. Njegova divlja, neuredna brada, debelo prošarana sjedinama, bila je u potpunom kontrastu sa slikom koju sam godinama nosio u glavi. Istina, imao je bradu i kao mladić, ali ovaj starac preda mnom nije bio moj nekadašnji prijatelj iz srednje škole. Pa ipak, pogrbljena figura klošara u prljavoj odjeći u stotinu je detalja otkrivala nekadašnjeg genijalca - najboljeg matematičara, atletičara i majstora preferansa. Danko se široko nasmijao, prepoznavši me. Njegovi crni, okrhnuti zubi govorili su više od svih naivnih slika i uspomena, koje sam tvrdoglavo zadržavao unatoč godinama, minulom ratu i posvemašnjem jadu pograničnog mjesta istočne Slavonije. Bio sam posramljen što izgledam puno mlađe, što imam posao i obitelj.

- Dakle, i ti ideš na proslavu mature - izgledao je iskreno sretan što me vidi, što smo zajedno nakon toliko godina. Nije pitao zašto se nisam javljao svih ovih godina, kako živim.

- Naravno, zar bih propustio da vidim sve te face iz prošlog stoljeća?
- našalio sam se, s nelagodom skrećući pogled s njegovih mršavih ruku s jako izraženim venama. Ruke starca, pomislio sam, koje tako pristaju licu i pogrbljenoj figuri.

Nije se usprotivio kad sam predložio da ga odvezem negdje na brijanje.

- Znam da bih trebao obrijati bradu, samo, ja nemam novaca za bricu
- oprezno je komentirao. Ionako ni jedna od dvije preostale brijačnice nisu bile otvorene, a u jedinom frizerskom salonu u koji smo zakoračili gledali su nas s otvorenim gađenjem.

- Ja ću te obrijati – zaključio sam, posjeo ga na stolicu u njegovom zapuštenom dvorištu i započeo mukotrpno probijanje kroz gustu, zapletenu bradu. Potrajalo je, ali je Danko strpljivo sjedio s rukama u krilu. Na momente sam imao osjećaj kao da brijem vlastitog oca u danima njegove bolesti i potpune predaje, pomirenog sa spoznajom da neće dugo. Isti pogled u prazno, ruke koje smireno čekaju da padne zastor.

Do pet popodne se presvukao u svoje staro odijelo iz ormara, isto u kojem je prije dvadeset godina išao na maturu.

- Nisam se ni udebljao, kao većina naše generacije
- kaže vedro, a meni zvuči kao fina autoironija. Još nisam upoznao uhranjenog klošara, pomislio sam s gorčinom, koja je pripadala njemu. Pa ipak, ja sam bio taj koji je bio ogorčen. Danko je izgledao kao da je prerastao vlastita ograničenja. Nakon života u bijedi, ego i samopoštovanje postanu kamenje u džepovima, koje je lako odbaciti.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus; post icundum iuventutem, post molestam senectutem -nos habebit humus.Veselimo se dok smo mladi, jer nakon mladosti i starosti ispunjene brigama- zemlja će nas pokriti.

Pred nekadašnjom gimnazijom dočekuju nas duhovi prošlosti. Većina žena i tek poneki muškarac iz našeg razreda imaju iste izraze lica i osmijehe, kao da su sišli s naše maturske slike. Neke sam, na vlastito čuđenje, odmah prepoznao. Druge, na obostrani užas, nisam. Djevojčica - žena istog osmijeha, istih jamica na obrazima, vidno sretna što me vidi, upitala me:

-Sjećaš me se, zar ne?


Nekima bih znao lagati u takvom trenutku. Nekima i jesam. Ali, njoj nisam mogao. Odao me pogled neprepoznavanja, nemogućnosti da povežem sliku sa sjećanjima. Kao da sam je ošamario, dodirnula je obraz i ustuknula.


-Suzana
- promrmljala je sebi u bradu i odmaknula se od mene. Još jedan poraz, koji nije očekivala, za kojeg se nije pripremila. Sve bih dao da izbrišem to razočaranje, iako sam znao da je večer tek pred nama i da nas čekaju još mnogi porazi koje moramo ogoliti, mnoge životne zablude s kojima se tek treba suočiti, pred pogledima drugova i nekadašnjih prijatelja. Pred zajedničkim licem generacije.

Dok sam prije čitao ili slušao o školskim okupljanjima nakon puno godina, uvijek mi je bio smiješan patos i nostalgija koji su nemilice tekli iz riječi govornika, iz slika na kojima se svi grle i prave da tih dvadeset godina nije prošlo. Da su još isti ljudi i da je budućnost pred svima, obećavajuća i puna tajni. Sada, kad sam se našao u izlizanoj školskoj klupi koja mi je odjednom bila tijesna, preniska, smiješna i patetično iscrtana srcima i slovima bez smisla, bio sam drugi čovjek. Srce mi je bilo ispunjeno srećom i užasom istovremeno, a potreba da ih sve zagrlim, kao vlastitu izgubljenu i protraćenu mladost, bila je neopisiva.

Gle, Marina je i sada, kao prije toliko godina, predsjednica razreda i hrabro uzima riječ. Kao da je vrijeme stalo, jer i sada, kao i onda, misli da nešto zna o životu. Bila je u manjini, jer sam sa lica većine iščitavao životne poraze i ožiljke koje samo vrijeme može napraviti.


Vita nostra brevis est, brevi finietur; venit mors velociter, rapit nos atrociter; nemini parcetur.
Život je kratak i brzo promakne; začas prođe i smrt nas dotakne- okrutno otme od života i nitko nije pošteđen
.


Marina proziva duhove a mi, jedan po jedan, ustajemo i dajemo neke smiješne faktografije. Najbezličnije face danas su najuspješnije - jedan je sudac sa zlatnom narukvicom na zapešću i skupim mobitelom kojim se igra, dok blazirano promatra sve oko sebe. Uspio sam u životu, vi luzeri- govore njegove oči, ali usta miroljubivo pozdravljaju. U postignuća nabraja I to što je u braku.

- Heteroseksualnom?- pitam otrovno, a ostali se smiju. Pitanje je legitimno, mnogi su ga doživljavali kao pedera, još u mladosti. Doduše, više kao karakternu osobinu, nego kao nekog tko je gay. Homići su veseli ljudi, a Oscar Wilde je dao pravi smisao ovom ‘gay’-veselom nazivu. Naš latentni prijatelj sa narukvicom ne odaje veselu osobu. Možda unutar četiri zida, pomislio sam usputno.

Na još nekoliko prozivki ubacujem peckave komentare i čudim se, zajedno s ostalima, kako je povučeni dečko postao vjetropir. Nadmašujem čak i nekadašnjeg glavnog razrednog zabavljača. On je danas u svojim četrdesetima u vojnoj mirovini i mogao bi iz džepa izvaditi love, koliko mi svi zajedno na hrpi. Njegova sirovost bila je legendarna, samo sada, u četrdesetima, to više nije zabavno. Ostao je isti i ja sa zavišću gledam njegovu bujnu kosu. Ima, doduše pivski stomak i socijalne zube, ali njegova sirovost još pali kod nekih cura. Za večerom ide od jedne do druge i nagovara na ples, a ja se, kao i prije dvadeset godina, čudim ženama koje pristaju, kojima on predstavlja prototip pravog muškarca.


Vivant omnes virgines,faciles, formosae! Vivant et mulieres, tenerae, amabiles, bonae, laboriosae. Živjele sve mlade žene, kojima je sve lako, koje sve su lijepe; živjele i zrele žene, nježne i ljupke, iskrene i radišne.


A pola žena, mojih nekadašnjih prijateljica, danas ne rade. Marina je, kaže, sretno udana za bogatog gostioničara. Njezina prijateljica, meni s lijeva, ogovara je. Kaže, da je muž redovito tuče i barem jednom godišnje izbacuje iz zajedničkog doma. Ali, privid sretnog braka i osigurana egzistencija u zlatnom kavezu privlačniji su od neizvjesnosti srednjih godina. Kome bi ovakva još trebala? Kome je još privlačna? pita se ona naglas, retorički, razgovarajući o zubu vremena koji žene načne mnogo prije muškaraca.


- Meni si još privlačna- kažem iskreno i mislim kako me tada odbila baš zbog nekadašnjeg razrednog klauna i ponavljača, danas situiranog vojnog umirovljenika.

- Jooj, nemoj - kaže koketno, otkrivajući red prekrasnih zuba. Nikad nije završila studij matematike, a bila je talentirana. Skoro kao Danko, današnji klošar, a nekad velika nada naše gimnazije. Nije, se doduše, niti naradila, osim što je rodila gostioničaru troje djece i borila se za mrvice vlastitog dostojanstva godinama. Nije baš neka borba, nepravedan sam prema njoj. Valjda stara ljubomora.

- Sjećam se, da si me ostavila zbog najgoreg učenika u razredu, i to kad ti je opalio pljusku pred svima!- izgovaram mrvicu preglasno, tako da se cijeli razred, sjedeći na dugačkoj, drvenoj klupi u obližnjoj gostionici, okreće i radoznalo gleda.

Vojni umirovljenik Nino ponosno se smješka i potvrđuje.

- Da, odmah se zaljubila, znam ja sa ženama - kaže bahato i ja se, na vlastiti užas, moram pomiriti s tom konstatacijom. Žene su čudna bića, a Marina je morala isprobati i otkriti što se krije iza viška bahatosti i manjka manira. Kad je otkrila prazninu, već je bilo kasno za sve troje. Opet smo u trokutu, kao i prije dvadeset godina.

- Ljubomoran sam na tebe- kažem mu otvoreno i nimalo se ne šalim. Ne mislim pri tom na ogromnu mirovinu, slobodu koju mu ona daje, odsustvo robovanja zaposlenju i tvrtki što svi ostali podnosimo od završetka škole. On je, istina, bio u ratu par godina, kao i mnogi drugi. Besprizornima je rat zaista donio slobodu, mislim gnjevno i skrećem pogled.


- Voliš li me još? – Marina pita šaljivo, a u pogledu joj vidim tračak želje i potrebe da je se barem netko još sjeća kao poželjne mačke, makar I na par sati na proslavi mature.

- Više ne, ali još godinama jesam, nakon završetka škole- iskreno kažem i pokazujem lijevi dlan. Na njemu je još vidljiv ožiljak od grafitne olovke, koju mi je zarinula duboko, dok smo se jednom prepirali oko neke sitnice. Godinama me to grafitno srce u dlanu podsjećalo na sve školske ljubavi, ne samo njezinu. Onda sam jedne godine sa žaljenjem primijetio da se grafitni vrh isprao, a ožiljak izblijedio kao i sjećanje na Marinu. Sve do večeras. Nije bila gadura, već sam ja bio blesav. Nisam znao prepoznati što ubod u dlan predstavlja.

Moj nekadašnji prijatelj Danko, kao svaki iskusni klošar, nalijeva se alkoholom za sve buduće dane nestašice i neimaštine. Ionako je sve popijeno unaprijed plaćeno, mislim kako je u pravu. Treba sve utopiti u moru alkohola. Možda tek tada ove nepotrebne, blesave školske uspomene dobiju pravi smisao?


Pereat tristitia, pereant osores; pereat diabolus, quivis antiburschius atque irrisores!
Nek’ nestanu tuga i oni što mrze; k vragu i vragovi i svi koji su protiv školskih dana i vremena bratstva svih ljudi...



Večer ide prema kulminaciji, dok se grlimo kao da smo opet u školskim klupama. Kao da smo opet mladi. Izdajnički pogledavamo na sat, a nekadašnje djevojke, danas domaćice, majke i poražene žene, već pričaju o djeci, kreditima i svakodnevici.

Vrijeme je da se krene. Samo još jedno piće za kraj.

Gaudeamus igitur, juvenes dum sumus...nos habebit humus.

Veselimo se dok smo mladi, jer nije daleko dan kad će nas pokriti zemlja. Malo je još vremena, tek par treptaja.

 

Wall, 15.07.2007.

8.7.2007
Dojilja

Dojilja

Kasnio sam na vlak. Do polaska je preostalo tek minutu-dvije, a ja sam teško hodao svojim nezgrapnim, deformiranim nogama, loveći zadnju minutu. Otpravnik vlakova je, pogledavajući na sat, već počeo dizati palicu. Otegnuti pisak njegove zviždaljke označio je polazak, baš kad sam zalupio vratima posljednjeg vagona.

- Oprostite, je li slobodno?
- bio sam bez daha kad sam ušao u prvi kupe i stropoštao se na jedino prazno mjesto. Putnici su na trenutak usmjerili poglede prema meni, a zatim se bez riječi vratili svojim zanimacijama. Pitanje je ionako bilo retoričko. Obrisao sam znoj sa čela, spustio torbu na pod ispred sebe i dobro ih pogledao. Djevojčica sa tijelom odrasle žene i čarapicama s medvjedićima preko puta bila je potpuno zaokupljena mobitelom, mršteći se i praveći grimase dok je nekome žustro pisala poruku. Do nje su sjedili muškarac i žena srednjih godina - on je čitao novine, a ona odsutno rukom popravljala savršenu frizuru, gledajući kroz prozor kupea negdje u daljinu. Do mene su sjedile dvije postarije gospođe, očito sestre. Osim sličnih fizionomija bile i veoma slično odjevene: staromodna crna odjeća zakopčana do vrata, redovničke sandale i naočale na uzici oko vrata. Pripremio sam se za dugo i dosadno putovanje bez pravih sugovornika.

Uistinu, skoro da mi je promatranje u tišini draže od razgovora. U konverzaciji ipak morate slijediti neke zadane okvire, kurtoazno se smiješiti i odgovarati na pitanja koja vam ne odgovaraju. Ili trošiti energiju na izbjegavanje odgovora na takva pitanja. Odmah sam eliminirao najstarije i najmlađu putnicu, te usmjerio pažnju na bračni par preko puta. On je imao malo neobično iskošene crne oči, sitne i žive, koje su kao masline na ulju letjele preko novinskih stupaca.Činilo se kao da upija baš svaku napisanu riječ. Ili još više, kao da memorira baš svako slovo i sliku i posprema ih na neki memorijski disk. Znao sam da su supružnici, jer je između njih lebdjela neka aura suučesništva i pomirenosti, uz istovremenu opuštenost tijela koja su se ramenima dodirivala. Ona je imala lijepe, pomalo oštre crte lica i izuzetne grudi, koje su se ocrtavale na lanenoj košulji. Možda je to bila i tunika, nisam bio siguran. Iskreno, nisam od onih koji bi primijetili nečije tjelesne atribute, čak i kad se očito izdvajaju i privlače pažnju okoline. Ali ove su ženske grudi plijenile oblikom, punoćom i čvrstinom, te bradavicama koje nije bilo moguće ignorirati, jer su se prilijepile uz tkaninu.

Iz zvučnika iznad vrata dopirala je revijska glazba iz pedesetih, kao zvučna kulisa koju ne primjećujete dok ne prestane. Podigao sam pogled prema razglasu kad je utihnuo, očekujući najavu sljedeće stanice. Umjesto toga, iz njega je dopiralo tek zujanje i statički šum. Odjednom, kao izdaleka, oglasio se dječji plač. Nečija beba, blizu razglasa ili zvučnika, počela je plakati. Zanimljivo, ali jedino smo bračni par preko puta i ja podigli poglede. Plač je postajao sve glasniji, čak i kroz glazbu koja se nastavila, kao na pokvarenom gramofonu koji vrti jednu te istu, staru ploču ispočetka.

Čije to dijete plače i zašto? Mogao sam samo nagađati. Bila je to distrakcija, koja će mi pomoći da putovanje ne bude potpuna dosada. Počeo sam od najlogičnije prepostavke, da domaćica poslovnog vlaka nema kome povjeriti bebu na čuvanje, pa je nosi sa sobom na posao. Kad povremeno prolazi vlakom, dijeleći kavu i novine, bebu zabavi dudom ili je na tren povjeri brkatom kondukteru, koji joj ionako duguje za povremeno štipanje za stražnjicu u prolazu.

Plakanje je postajalo sve upornije. Zazvučalo je kao da je beba jako gladna, mokra i usamljena. Kao poziv u pomoć. Bračni se par nervozno meškoljio na sjedištima, izmjenjujući upitne poglede, kao da kažu ' hoćeš li ovog puta ti ili ja'? I zaista, žena je ustala i ne osvrćući se krenula iz kupea. Ostali putnici nisu obraćali pažnju, ali ja sam naslućivao da je trajna tišina iz zvučnika povezana s putnicom iz kupea. Kad se vratila, imala je bebu u naručju, a moje je strpljenje bilo bogato nagrađeno. Ona se udobno smjestila i vještim pokretom desne ruke raskopčala haljinu. Kad je izvadila dojku boje alabastera, samo smo beba i ja bili fascinirani. Upiljio sam se pogledom u dojku, koja mi je ispunila čitavo vidno polje. Sužena svijest, jaka fokusiranost, sposobnost koncentracije na bitno - nisam brinuo o definicijama. Odjednom su mi usta bila jako suha. Kad su se bebine usne sklopile oko pune, grimizne bradavice i sam sam se obliznuo.

Beba je već odavno, sita i zadovoljna spavala u naručju putnice, a njezin muž polako skupljao njihove stvari, kad je u naš kupe banuo policajac u pratnji konduktera i nepoznate, uplakane žene. Uz bračni par, bio sam jedini putnik koji se nije iznenadio ovakvom razvoju događaja. Ni kad ju je uplakana, ali sretna majka privinula na grudi, beba se nije probudila. Tek je zamljackala i ispustila uzdah zadovoljstva, kakav bih i sam ispustio da sam tu dojku držao u ustima. Mahnuo sam im na odlasku, dok ih je policajac odvodio.

Galama u kupeu odjednom je postala nesnosna. Preostale putnice upadale su jedna drugoj u riječ, objašnjavajući što se upravo dogodilo. Osjetio sam neopisivo zadovoljstvo, što sam imao priliku posvjedočiti nečemu dirljivom, uzbudljivom i veličanstvenom istovremeno. Sjetio sam se čudnih novinskih članaka zadnjih nekoliko mjeseci, koji su govorili o neobičnim otmicama djece. Otimači bi bebe nahranili i presvukli, te ih potom mirno vraćali pravim roditeljima, ako ih prije toga ne bi ulovila policija ili nadobudni prolaznici. Očito se radilo o nekoj čudnoj sekti sa više bračnih parova bez vlastite djece i zelotskom žaru, koji su smatrali da plač gladnih beba nije moralno dopustiv.

Jedna neobičnost upala mi je u oči. I ova je žena, unatoč savršenim dojkama i ljepuškastom licu, imala tjelesnu anomaliju koja bi lako privukla pažnju, da nisam fascinirano gledao u grudi. Putnica iz vlaka imala je deformirane noge, kao stupove, u potpunoj disproporciji s ostatkom tijela. Valjda i ona ima poremećaj i nakupljanje vode u nogama sličan mojemu, pomislio sam odsutno ne mareći za uobičajene standarde ljepote. Uostalom, i sam imam par takvih nogu. Možda ih baš zato tako dobro razumijem?

Ja volim fantazirati i smišljati teorije. Na primjer, znanstvenici su tek nedavno otkrili da je Saturnov mjesec Titan pogodan za život. Taj mjesec ima atmosferu, ali i duplo veću gravitaciju od Zemlje. Sila teža mora biti strašna. Možda su bićima sa Titana noge-stupovi genetski preodređeni? Možda se, uz ljubav prema zvijezdama, genetski prenose i takve noge? Ili još preciznije, dobiju s majčinim mlijekom?

 Wall, 08.07.2007.

2.7.2007
Kako sam ubio Che Guevaru!
 Kako sam ubio Che Guevaru!

 Pobjeda protiv imperijalizma, bilo gdje u svijetu, naša je pobjeda!- povikao sam punih pluća, stojeći na pokretnim stepenicama na izlasku iz aviona, dok je masa putnika i aerodromskog osoblja blenula u mene s nerazumijevanjem.

Onda mi je doprlo do mozga - normalno da me ne prepoznaju! Pa sljedećeg lipnja navršit ću osamdesetu! Brada mi više nije crna, beretku ne nosim godinama, a cigare- njih ne pušim već trideset godina. Točnije, od svoje inscenirane smrti u Boliviji na današnji dan, 9. listopada 1937.

Star sam, priznajem, a revolucija teče dalje, ne čekajući nikoga. Zadnjih godina opet koristim svoje pravo ime, Ernesto, jer zaboravljam sve one silne pseudonime s lažnih putovnica, koje sam godinama koristio, putujući po svijetu i raspirujući plamičke lokalnih ratova koji bi se jednom trebali spojiti u veliki plamen svjetske revolucije.

Još odmalena sam u rodnom Rosariju u Argentini maštao o Marseljezi i Marxu, barikadama i pomoći potlačenima cijelog svijeta. Danas s ponosom gledam na pola rodne Južne Amerike, koja je zbacila imperijaliste i srčano vodi borbu s Vragom iza kojeg se vuče odurni smrad sumpora. Uskoro je panamerički kontinent naš, od Guzmanove Gvatemale, Meksika i Bolivije, u kojem danas moj učenik Evo Morales nacionalizira otetu naftu, sve do Srednje Amerike i Dalekog istoka. Sve više nam se afričkih zemalja i naše crne braće pridružuje na tom putu.

Streljački vod nišani, a ja sam miran. Pobunjenički geni irskih predaka i vrela krv mojih baskijskih korijena čine me nestrpljivim. Najradije bih sam rukovodio strijeljanjem, jer ove šeprtlje ni dirigirano ubojstvo ne znaju napraviti kako treba.

- Hajde, chancho!- vičem vojniku koji me gleda u lice, dok mu graške znoja cure niz obrvu. Znoj ga peče i trlja oko, pokušavajući ciljati u moje grudi.

- Pucaj, svinjo- prezirno rokćem, izazivajući ga. Taj moj vlastiti nadimak posebno mi je drag, još iz vremena dok sam igrao ragbi. Zaradio sam ga tako, što su svi tvrdili da smrdim. Istina, nisam se volio kupati, ali ženama nije smetalo.

-Pucaj, kukavice! Ne boj se, pucaš u običnog čovjeka!- pljunuo sam prema vojniku, koji je izvukao najkraću slamku.

Ima čast pucati u legendu! Miran sam, jer znam da je metak u cijevi ćorak. Felix Rodriguez možda jest CIA, ali i dvostruki agent Moskve. Osim toga, Felix je samo čovjek. Potkupljiv čovjek.

Umoran sam od dizanja svjetskih revolucija, od neprestanih borbi. Umoran sam od naslovnica, zabava, kurvi i svjetskog proletarijata. Ne podnosim život u ilegali Praga, Ulan Batora i Beijinga. Želim ostatak života provesti kao običan čovjek, sa svim svojim slabostima i manama. Teret čovječanstva na mojim plećima postao je pretežak.

Znam, pucat će u grudi, pa noge, ne smiju mi unakaziti lice. Moraju me slikati mrtvog za sve svjetske naslovnice i filmske žurnale.CIA mora isplatiti Moskvu, a multinacionalke koje su mi ucijenile glavu, isplaćuju sve. Čak i mene, iako to ne znaju, naravno. Felix će dobiti pet milijuna dolara u Švicarskoj, a ja konačnu anonimnost.

Dok američki agent skida moj Rolex sa ruke, jedva se suzdržavam da se ne odam u ovoj farsi. Imperijalizam će propasti i bez mene, jer pohlepa kojoj nema kraja guta sve, čak i zlatno tele, pa traži još. Sve dok se ne uruši u vlastitim temeljima i uguši u vlastitim govnima.

Viva la revolucion,
uzvikujem u sebi, a lažna holivudska krv iz progrizene vrećice, skrivene u ustima, kaplje niz bradu i natapa moju lanenu košulju.

U vojnom ambulantnom vozilu presvlačim se brzo i sjedam do Felixa na prednje sjedalo. Dva liječnika otraga amputiraju šake na već pripremljenom lešu mojeg dvojnika i pakiraju tijelo za kremaciju na nepoznatom odredištu. Felix mi pruža cigaru i namiguje.

- Najbolja kubanska, Comandante – ironičan je, dok mi s lažnim respektom salutira. Škarama režem bradu i britvom gulim ostatke u žurbi. Za detaljno brijanje bit će još vremena, u Parizu ili Londonu, svejedno. Odbijam cigaru.

- S tim je gotovo, prelazim na gauloise - ozbiljno odgovaram i na prvom zavoju iskačem iz sanitetskog vozila. Bolivijska prašuma i noć gutaju posljedne tragove Ernesta ‘Che’ Guevare.

Godinama kasnije, po svjetskim prijestolnicama preskačem novinske članke o Trećem svijetu, nesvrstanima i ratovima koji se neminovno rasplamsavaju posvuda. Nemam odgovornosti niti želje da osobno učestvujem, ali financijski, anonimno naravno, pomažem sve koji ruše imperijalizam i nepravedni svjetski poredak. ETA ili IRA svejedno, FRELIMO ili Crvene brigade, svi kod mene imaju otvoren sponzorski račun i skoro neograničena sredstva.

Vremenom se moje investicije na njujorškoj burzi otimaju kontroli, a dobit raste geometrijskom progresijom. Osnivam zaklade i fondove pod krinkom pomoći gladnima, nesvrstanima, međunarodnim organizacijama. Nešto od novaca i fondova predajem u ruke povjerljivkim ljudima od koristi, koji imaju viziju. Bill Gates, George Soros ili Warren Buffet, meni je svejedno. Ironija je uglavnom u činjenici, da su većina Amerikanci. Oni isti, kojima sam u Zaljevu svinja pokazao gdje im je mjesto, kad sam pred obale Floride doveo nuklearne bojeve glave.

Zadnjih godina pomažem Ruse i Arape posebno, jer dijele sa mnom viziju o konačnom porazu Vraga. Simon Bolivar je bio general, ali tek moj učenik Hugo, potpukovnik Hugo Rafael Chavez Frias tjera strah u kosti, jer aktivno nastavlja mojim stopama, šireći Srednjom i Južnom Amerikom duh internacionalizma. Na pragu je stvaranja Panameričke federacije, koja će konačno odbaciti imperijaliste i vratiti zemlju seljacima i indiosima.

A ja?

Ernesto Guevara de la Serna, El Che - odavno nije među živima. Ja sam ga ubio, svojevoljno i planirano, iz sebičnih i ljudski razumljivih razloga.

Da konačno prestanem nositi teret svijeta na vlastitim plećima. Fingiranom smrću stvorio sam ikonu, koja je desetljećima noćna mora imperijalista. Legendu, koja će sve nas nadživjeti.

Ironično, Che je istovremeno najkomercijalniji simbol svih vremena, a djeca bogataša gutaju moje slike i knjige. Moje su ideje sve življe, sve stvarnije.

Zovem se Ernesto, ali prezime? Prezime sam zaboravio. Imam skoro osamdeset godina, a danas mi je godišnjica smrti.

 Wall, 02.07.2007.

2.7.2007
Salomin ples sedam velova
Salomin ples sedam velova

Sa zvonika katedrale svakog božjeg jutra promatram Salomu, dok žustro korača prema uredima uz Dravu. Već je prošlo osam i ona kasni, kao i obično. Jutro je prohladno, izmaglica od vodene pare obavija rijeku kao fina koprena, kao prekrivač od pjene. Jutarnja vreva već je u punom zamahu, a tramvaji pozdravljaju kloparanjem, dok prelaze trgom i zavijaju prema Strossmayerovoj.

Zamakne za ugao, a ja sam već oronula fasada na zgradi. U prolazu, znatiželjno udišem miris njezine kose i puhnem u neposlušni pramen. Za ostale, Saloma ima obično, domaće ime, Sonja, Snježana... Sanja, recimo. Njezino je ime kao osobna mantra, nikome se ne otkriva, inače mantra ne uspijeva.

Saloma ima tajnu, koju pažljivo umotava u sedam neprozirnih velova. Njezin ples traje već godinama, ali tek oku pažljivog promatrača, dostupna je prava istina njezinih velova. Ona nije kriva za glavu na pladnju Ivana Krstitelja. Nije pobjegla iz narcisoidne opsesije Oscara Wildea, čak niti iz trolovske parodije Terryja Pratchetta. Pratim je oduvijek i siguran sam da znam njezinu tajnu sedam neprozirnih velova.

Istina, uglavnom pleše kako drugi sviraju, ali pritom je slobodna. Nikome se ne otvara, ne prepušta, pa je istinski zaštićena i nedodirljiva tamo iza sedam gora i sedam mora. Iza sedam velova. Znam to, jer ponekad noću, kad svi spavaju, a ona misli da nitko ne gleda, pažljivo skida velove, koji je čuvaju od vanjskog svijeta. Oni kriju sedam konfliktnih i međusobno suprostavljenih životnih uloga.

Kad netko spomene sintagmu samohrana majka, ona poludi. -Otkad već muškarac ne hrani obitelj, kaže ljutito, koliko to ona može biti. - Ne trebam sažaljenje, niti muškarca u kući pod svaku cijenu.

A cijena koju stavlja muškarcu na dušu obično je lako naplativa, nematerijalna, bez novčanih mjerila i vrednovanja. Kao muha na njezinom ormaru slušam kako se ispovijeda ogledalu:

-Samohrana? Naravno, kad jedem manje od komarca! Mene je lako hraniti!

I to je živa istina- dajte joj jabuku, oraha, bilo kakvog voća i riješili ste problem hrane. Kao moljac, bio sam u njezinim ormarima i ladicama i znam sigurno, da je nije teško niti oblačiti. Traperice i par majica traju već godinama, pa sam, više reda radi, izgrizao jednu, koja joj se ionako nije previše sviđala.

Da je poslušna kćer, tu nema pogovora. Roditelje je uvijek teško zadovoljiti, jer po definiciji žele da djeca ispune sve njihove neostvarene snove. Ona je već u startu hendikepirana. Roditeljska je naklonost uvijek podijeljena među djecom. Roditelji instinktivno osjete, kojem djetetu je ljubav potrebnija, pa je tamo, često nepravedno, usmjere. Ako pri tom sudbina jedno od djece makne iz jednadžbe, ta praznina ostane zauvijek neispunjena. Uzaludno je i pokušavati, ali Salome ne odustaje. Nema izbora, ona je samo dijete, makar je davno prešla tridesetu.

Skriven u okviru zajedničke fotografije s ljetovanja, promatram je u ulozi otuđene supruge. Ljubav se pod bračnim krovom lako razvodni, izgubi po hodnicima. Samo pred dječjim pogledima, Saloma pleše za muža. Njihova tijela tek jednom tjedno, zbog osjetljivih dječjih godina, ispune isti ram bez osmijeha u okviru slike.

Dok pretvoren u trak svjetla visim obješen u spuštenim zastorima momačkog stana na drugom katu zgrade bez lifta, nevoljko i s mučninom gledam Salomu u zagrljaju ljubavnika. Jednom mjesečno, uvijek četvrtkom u pauzi za ručak od dvanaest do dva, ona je divlja, nesputana ljubavnica. Naizgled gola, znojem orošenog tijela i prekrivena poljupcima. Iako ogoljena, u mojem je pogledu tu najčvršće ogrnuta velovima, omotanima oko svojeg srca, njegovog grla, okrhnutog lustera, pretankih zidova … Ona ga ušutkava, a iznutra vrišti za riječima. On je šutke razumije, ona je sve što želi, škrto objašnjava. Ne govori o sebi, o njima, ta je tema zabranjena, jer je uzaludna.

Na povratku u ured, to si popodne dozvoli nemar i mrvicu opuštanja. U druge dane, ona radi dvostruko više od ostalih. Dokazuje se, pouzdana je suradnica, iako najradije samostalna. Od muških kolega mora po defaultu biti bolja, ipak je žena, to se od nje (ne)očekuje.Ona to može, jedino su sati prekratki, prođu prebrzo. Zato posao nosi kući i nad njim ostaje noćima. Tješi se, da je tako bolje za sve, tako ima više vremena i mira.

Kad posao zapne, ili još bolje- kad ga pozavršava - pretvara se u šarenu kutiju prepunu pisama, zapleta i pripovijedanja. Izvadi ‘Priče iz davnine’ i one malo novije, pa piše, dodaje i izmišlja. Čini to tako nevino, da joj čitatelj lako oprašta. Ipak je domaća, a kako zamjeriti Domaćima?

I konačno, njezin je posljednji sloj i uloga ta sretno-nesretna, nesigurna žena. Ako joj horoskop predvidi spokoj, čitav je sat, možda i dan, spokojna. A trenutak iza toga došulja se sumnja u sve i svašta, u sve i svakoga, pa odmah ruši svježe konstrukcije upravo sretno izmaštanog sna. Kaže, bolje da rušim sama, to svaki graditelj bez dozvole zna, jeftinije i lakše je za sve, misli ova nesigurna graditeljica.

Zato služe velovi, skrivanje, inhibicija. Iz njezine ljušture ne bi je istjerali ni dimom, vatrom, niti peticijama. Ostaje tek da, viseći sa stropa, uzdahnem i ostavim je njezinim maštanjima. Možda jednog dana posustane od skrivanja, od zaogrtanja velovima.

Wall, 02.07.2007.

14.6.2007
Jedanaesti kat
Jedanaesti kat

Lift je zakloparao, a zatim se zaustavio uz drhtaj čeličnih sajli i glasni tresak metala. Imao sam osjećaj da je zaglavljen negdje između katova. Pomalo nervozno gledao sam prema vratima. Hoću li ugledati izlaz ili nešto drugo?

Hodnik je bio u polumraku, a neonska lampa za izlaz u slučaju opasnosti žmirkala je kao plinska svjetiljka na izdisaju. Čudno.

Na vratima sobe 1104 zastao sam i maramicom obrisao oznojene dlanove, za slučaj da se moram rukovati.

Hotelska soba u koju sam zakoračio bila je preuređena u maleni ured. Ispred staklenog zida, koji je gledao na rijeku i zelenilo šume bio je postavljen pisaći stol sjajne, polirane površine višnjevog drveta. Bio je prazan, osim špila karata i smiješne, prozirne staklene kugle, koja je sličila staromodnom akvariju za zlatne ribice. Soba je bila okupana svjetlom, a moje oči, naviknute na polumrak dugačkog hodnika, sporo su se prilagođavale. Ipak, njezinu sjenu spazio sam trenutno, jer je padala na suprotni zid, umjesto ispred nje.

Bez riječi mi je pokazala rukom da sjednem u neudobnu, drvenu stolicu ispred stola koja je izgledala kao raspareni dio garniture iz nekog skladišta. Zaškripala je pod mojom težinom. S nelagodom sam se promeškoljio u neudobnom sjedalu, umirući od želje za cigaretom. Umjesto da zapalim, nagnuo sam se prema stolu i dlanom opipao glatku površinu. Bila je ugodno hladna na dodir. Smirujuće.

Nakašljao sam se: - Javljam se povodom vašeg oglasa u novinama, - rekao sam mrvicu preglasno. Soba je bila akustična, jer je zvuk mog glasa proizveo jeku.

-Ah, instant karma! Dobar marketinški slogan, zar ne?- žena se nasmijala, otkrivajući jamice na obrazima i simpatično razmaknute prednje zube. Nešto kao Madonna, pomislio sam. Kao i ja, uslijedila je još jedna spoznaja. Sigurno puno laže, rekla bi moja majka. Tko zna koja po redu narodna mudrost bez pokrića.

- Pa, ovisi što ste mislili, kad ste oglašavali vaše usluge - oprezno sam otvorio karte. – Dovoljno sam star da se sjećam te Lennonove pjesme. Osim toga, prva mi je asocijacija Lennonov menadžer i producent Phil Spector i njegovo ludilo. Dok je Lennon napušen plovio na tripu, Phillie je još tih sedamdesetih u Yoko gurao različite plastične predmete. Valjda otuda i ime tadašnjeg Johnovog benda, Plastic Ono. Uostalom, radi se o Spectoru koju je ženama dvadeset godina kasnije gurao cijev pištolja u usta, a jednu je nedavno i ubio. Tvrdio je da je nesretna žena sama gutala cijev i ljubila je, kad je pištolj slučajno opalio.

- Instant karma je za mene Lennon i trenutno zadovoljenje. Ovom posljednjem sam se i nadao, kad sam odlučio oprobati vaše usluge - konačno sam se ohrabrio i naglas izrekao zašto sam ovdje.

Tada sam podigao pogled da je bolje osmotrim. Bila je neodređenih godina, lijepih crta lica i mišjeplave boje kose. Prirodno smeđokosa, procijenio sam nabrzinu. Iz tko zna kojeg razloga, pomislio sam kako bi bilo zanimljivo ustanoviti boju stidnih dlačica. Ili još bolje, otkriti glatku kožu. Malo me zbunjivala jeftina scenografija stola, staklene kugle i špila karata, kao u šatoru Ciganke-gatare na seoskom sajmu. Samo je nedostajalo proricanje sudbine iz taloga kave. Ta davna razbibriga bila je mi je zabavna i fali u ovo današnje moderno vrijeme. U prošlosti su mi često iz taloga proricali zvjezdanu budućnost. Istina, zvjezdanih trenutaka nije nedostajalo, ali su trajali koliko i noćno zvjezdano nebo iznad mene. Naiđe tako neki period u životu muškarca, kad jedino instant rješenja mogu donijeti olakšanje. Naravno, to ne traje dugo. Kriza srednjih godina, još jedna narodna mudrolija i klišej.


Instant karma’s gonna get you / gonna knock you right on the head / you better get yourself together / pretty soon you’re gonna be dead / what in the world you’re thinking of / laughing in the face of Love / what on Earth you’re trying to do / it’s up to you, yeah- you…


Dobro, stihovi nisu tako loši. Sjetilo me kako Lennon hoće reći da je opasno rugati se Ljubavi. On to jest činio, ali njegova je karma u liku debeljuškastog, ludog Chapmana čekala punih deset godina, prije nego mu je dala zadnji poljubac na rastanku.

Žena preko puta mene vratila me u sadašnjost dodirom svojih vrelih prstiju. Naglo sam povukao ruku, kad me vrelina iz prstiju zapekla.

Ustvari, oboje smo ustuknuli. Njezin izraz lica prenerazio me. Izgledala je istinski uplašeno.

- Ne bojte se! Ta moja seksualna privlačnost iznenadi mnoge – pokušavao sam biti duhovit i istovremeno ispipati njezinu reakciju na moju reakciju. Na njezinu reakciju, ustvari.

Bez riječi je ustala, okrenula se leđima prema meni i počela svlačiti. Sad je na mene bio red da se uplašim. Ustao sam, nervozno petljajući rukama oko dva preostala nezakopčana gumba sasvim uz grlo. Odjednom sam se osjećao nag i nezaštićen. Plavuša s manirima crne udovice okrenula se prema meni, polako odmičući dlanove s grudi i pubične kosti. Bila je potpuno glatka, no ta činjenica nije donijela nikakvo olakšanje niti uzbuđenje. Bio sam prvi puta ustrašen pred nagom, privlačnom ženom.

- Instant karma, sjećate se? – rekla je čudno ravnim tonom u glasu, šireći ruke i noge kao na raspelu, nevidljivom križu na kojeg se nekim čudom naslanjala.

Instant karma’s gonna get you / gonna look you right in the face / better get yourself together darling / join the human race / how in the world you’re gonna see / laughing at fools like me / who, in the hell, do you think you are? / a super star? / well, right, you are / we all shine on / like the moon and the stars and the sun / we all shine on.

Pred očima mi se pojavila slika iskeženih zuba Jacka Nicholsona u filmu ‘Shining’, a umjesto poljupca- njegova sjekira. Ženino nago tijelo širilo je auru, a magnetne oluje moje su usidreno tijelo nepovratno povlačile u samo središte oluje.

- Instant karma, sjećaš se? – dodirivala me ovlaš prstima, a moja se koža rastapala na dodir. Nisam pustio ni glasa. Dok sam se topio i smanjivao pred njom kao zločesta vještica sa Zapada iz čudne zemlje Oz, mahinalno sam pogledao prema vlastitm cipelama. Nisu bile lijepe, crvene, niti magične. Posljednjim sam atomima slobodne volje u pomoć pozvao svoje vlastite leteće majmune. Nije pomagalo. Bez kapi vode, uz iskrice i šuštanje statičkog elektriciteta, izgarao sam bez plamena pred ženom, koja mi je prodala instant karmu.

Još jedna skoro-pa-narodna debilnomudrog Foresta G. pala mi je na pamet - život jest bombonijera i nikad ne znaš što ćeš dobiti! Ja sam upravo odmotao svoju poljednju čokoladu.

Pokušavao sam preostalim mrvicama svijesti racionalizirati vlastito nestajanje, samosagorijevanje bez dima, vatre i zvuka.

Žena, koja me je rastapala, imala je zagonetan pogled u očima, a jedva primjetni smiješak počeo se oblikovati u kutu usana.

- Ne boj se! Nije svako nestajanje zauvijek. Ovo je tvoja instant karma, koju si zaslužio, naručio i dobio. Uživaj! - rekla je nagnuvši se dobrano da me poljubi u kosu.

Dok sam se strelovitom brzinom u česticama približavao podu hotelske sobe pomislio sam: to bi bila odlična parodija poznatog dječjeg filma, ali u porno verziji za odrasle. Jer misao nije nestala, naprotiv. Svakom sekundom i obrnuto proporcionalno s mojim fizičkim tijelom, moja svijest rasla je i meškoljila u udobnom mraku odnekud poznatog okruženja.

Tama se potpuno spustila na oči. Dok sam zgrčen ležao u mraku, mahinalno sam stavio palac u usta. Sisanje me oduvijek smirivalo. Negdje iznad moje glave, nečiji su poznati otkucaji srca davali ritam nadolazećim snovima.

 Wall,14.06.2007.

12.6.2007
Dvanaesti kat

Dvanaesti kat

Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok korača prema sobi 1204. Provlači magnetnu karticu i gurne vrata. Apartman izgleda prostrano, ali bezlično, kao i cijeli hotel uostalom. Sterilna slika na zidu, teške draperije natopljene prašinom i stolice u komičnom oponašanju baroka. Njezina bježanja od braka, djece i svakodnevice povremeno kulminiraju u iznajmljenom apartmanu hotela s previše zvjezdica i premalo osobnosti. Ipak, nekoliko sati s ljubavnikom ili unajmljenim pastuhom bezličnu sobu pretvaraju u kaleidoskop boja, pružajući predah prije povratka u vrtlog života.

Agencija, koju je tu večer nazvala, obećala je poslati ‘muškarca koji svakog dovede do vrhunca’, štogod ta kriptična izjava značila. Bila je nestrpljiva.

Diskretno kucanje na vratima iznenadilo je, ali njegov izgled još više. Oniži muškarac srednjih godina, maslinaste boje kože i kose natopljene briljantinom na vratima se blago naklonio, ne govoreći ni riječi. Čvornovate šake, prepune neukusnog zlatnog prstenja i stomak koji se razlivao preko remena na hlačama –prevelik su šok. Ona ne pronalazi riječi. Zabulji se u nepoznatoga, očekujući razjašnjenje ove očite zabune. Mora da je pogriješio kat. Hotel je već imao par afera, koje su se povlačile po novinama i opskurnim ženskim časopisima. Ova komedija zabune mogla bi i njezino ime uvaljati u skandal. To je zadnje, što joj treba. Uspaničila se, kad je neznanac spustio teški kovčeg na pod sobe, uvježbanim pokretima rastvarajući ga i vadeći predmete, jedan čudniji od drugoga. Nerazumijevanje u njezinom pogledu oraspoložilo ga je, jer se široko osmjehnuo i blagonaklono je potapšao dlanom po koljenu. Njegova mimika mogla je značiti samo jedno: “Ne bojte se, odmah će sve biti jasnije!”

Zatvoreni je kovčeg izgledao nevelik u njegovim rukama, ali ovako rastvoren – pretvorio se u nepresušno vrelo rekvizita nekog mađioničarskog nastupa. Ulovila je vlastitu neobičnu pomisao: “Gdje su golubice i bijeli zečevi?” Tkanina, koju je izvadio, sličila je jeftinim kavanskim zavjesama.

Okrenuo se:- Oprostite, moram vam staviti povez!

Potpuno sluđena, nije se opirala, niti postavljala pitanja. Nekako je instinktivno znala da objašnjenje slijedi.

Nježno ju je polegao na krevet. S neprozirnim povezom na očima, u položaju fetusa, predala se događajima koji su se potpuno oteli kontroli. Za nju je gubitak kontrole potpuno nepoznat osjećaj.

Začula je neobične zvukove, šuštanje tkanine i škripu stolica, kao da netko razmješta predmete po sobi ili presvlači posteljinu na krevetima. Zatim se sve umirilo.

Napeto je osluškivala tišinu, pogađajući koji će sljedeći zvuk odjeknuti u ovoj neobičnoj sobi. Iako u posebnom stanju svijesti, otvorena prema svemu što je slutila da dolazi, tonovi koji su zaparali tišinu iznenadili su je i potpuno bacili na nepoznati kolosijek.

Zvuk violine odjeknuo je kao pucanj biča.

Prepoznala je klasiku. Brahmsov violinski koncert u D-duru slijedio je Mendelson-Bartoldijev E-mol, kao početak neke lagane glazbene terapije. Prepustila se visokim tonovima violine, a gudalo je lovilo glazbene niti kao paučinu koja pada sa žica.

Početna napetost je popuštala. Primijetila je to po vlastitim šakama, koje su se iz čvrsto stisnutih pesnica počele otvarati kao latice, prst po prst, dok otvoreni dlanovi nisu dodirnuli ugodno hladnu plahtu kreveta.

Odjednom je zvuk počeo ubrzavati, a tempo i glasnoća tonova počeli smjenjivati kao na toboganu. Brze su dionice lovile one prijašnje, spore i smirujuće, kao pas vlastiti rep. Koloplet se ubrzavao, zajedno s glasnoćom zvuka. Slobodne asocijacije u glavi dovele su je do prošlogodišnje manje operacije zuba.Tada joj je zubar nudio relaksirajuću glazbu umjesto injekcija, tvrdeći kako glazba smanjuje stres i bol, a ponekad čak i zamijeni lokalnu anesteziju. Pustio joj je Wagnerovog Parsifala, a ona je priznala da smiruje i opušta.

Ali sada, ovog trenutka, osjećala se kao junakinja nekog otkačenog filma Davida Lyncha. Nešto između fantazmagorije Twin Peaksa i sveobuhvatnog osjećaja tuge koja navire kao plima, kao stiletto glasa jedne llorone u Lynchovom filmu Mulholland Drive. Silencio! Jedino, htjela je kriknuti upravo obrnuto, kad je glazba na trenutak zastala, a posljednji tonovi violine treperili i vibrirali frekvencijom njezinog srca, koje je ludo tuklo u grlu.

Gudalo je skliznulo sa zadebljanih dijelova violinskih žica prema tanjima, a sviračev tempo i fuga bili su odnekud poznati. Slike iz djetinjstva u Somboru, potraga za djedom-pijancem po brojnim birtijama i njegovi prijatelji Cigani, dok to još nije bilo pogrdno ime, tek oznaka najslobodnijih ljudi na zemaljskoj kugli- gitanos, gypsies, boemi…Njezini moždani valovi bili su usklađeni s otkucajima srca, a disanje, unatoč brzim promjenama ritma, sve laganije i smirenije.

Violina je brzim promjenama jurila od mađarskih čardaša do ritmova flamenka; preko malenih oaza jazza, natrag u egzotiku turskih i indijskih tonova, koji su oko njezine glave vijugali kao dresirane kobre na seoskom sajmu, nekog zabačenog sela sjeverne Indije.

Jednu je glazbenu crticu ipak prepoznala – rumunjski ciganski bend Taraf de Haidouks nedavno su nastupali u Lisinskom. Romania, Roma, nema romskijeg od njih. Povremeni brzi i odsječni zamasi gudala ustuknuli bi pred smirenjem ciganskih balada Rusije i Španjolske.

Izgubila je pojam o vremenu. Na tren joj se učinilo da zvuk violine prelazi u saksofon Yurija Yunakova, koje tjeraju fuge Django Reinhardta, ciganskog cara jazza.

Odjednom, violina je utihnula. Vibracije i drhtaji zarobljeni su u njezinom uhu i nakon zvuka otvaranja i zatvaranja vrata. Neznanac s violinom je otišao.

Kad se usudila skinuti povez sa očiju, nije se iznenadila preuređenoj hotelskoj sobi. Sliči nečijem (neznančevom?) dnevnom boravku. Umjesto odurnih hotelskih zastora, na prozorima lelujaju staromodne zavjese na cvjetove, kakve je često viđala u djetinjstvu. Stol je prekriven kavanskim stolnjakom na crvenobijele kockice, a buket svježeg poljskog cvijeća, očito ubranog na brzinu (jer su stabljike otkinute grubo i nejednako) stoji u vinskoj čaši, na noćnom stoliću kraj uzglavlja.

Osjeća se iscrpljeno, kao nakon napornog, ali nezaboravnog popodneva s neumornim ljubavnikom.

Sljedeći vikend na recepciji hotela uzalud pokušava unajmiti istu sobu. Recepcioner je gleda s čuđenjem i nerazumijevanjem, uz opasku da hotel nema dvanaesti kat.

 

Wall, 12.06.2007.

11.6.2007
Trinaesti kat

Trinaesti kat

Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok koračam prema sobi 1304. Provlačim magnetnu karticu i gurnem vrata. Soba je prostrana, namještena sa stilom. Kao mušica privučena svjetlom, idem prema staklenom zidu, kroz koji se naziru paperjasti oblaci i rijeka. Usred staklenog zida, njezina su gola leđa umotana u tišinu i sfumato sunčevog svjetla, koje njezine obrise projicira kao hologramsku sliku. Trinaest katova niže, prolaznici i svakodnevica odjednom izgledaju sitno i nevažno, baš kako ih i doživljavam.

Potpuno je naga, čela pritisnutog uz staklo, zureći iza oblaka u daljinu. Odsutno mi mahne rukom na pozdrav i pokazuje stolicu u kutu. Sjednem, ne usuđujući se glasom poremetiti tišinu i tajanstvenost koja natapa sobu.

Sjedim u dvodijelnom odijelu, kravati i svilenoj košulji. Znojim se obilno. I za žarkog ljeta, kao danas, uvijek sam elegantno obučen. Dame, koje me pozivaju, od mene očekuju svašta, ali se elegancija i stil u mojem poslu podrazumijevaju same po sebi. Žena, koja me pozvala u ovu sobu, za sada ne govori što želi. Strpljivo čekam da se izjasni. Dozvoljavam si tek da mrvicu olabavim čvor na kravati. Tišina u sobi otkucava u damarima mojih sljepoočnica.

Ona se konačno odvaja od prozora, prilazi krevetu i liježe meni okrenuta leđima.

- Nemojte se svlačiti! Samo lezite uz mene i zagrlite me – govori tiho, da jedva lovim smisao izrečenoga.

Nije mi prvi puta da klijentice imaju neobične, ponekad i bizarne želje. Poigravam se u glavi mogućim smjerom današnje igre. Njezina gola leđa hladna su na dodir, a koža od alabastera prozirna je i otkriva plavičaste vene i kapilare, koje se granaju kao mraz na staklu. Ta zimska usporedba u ovaj vreli, ljetni dan nekako prirodno dolazi u ovim okolnostima.

Moj dah na njezinom vratu podiže sitne, prozirne dlačice, ali njezino je disanje skoro neprimjetno.

Mora da sam zadrijemao, jer krvavocrvena kugla tone iza horizonta sve brže, a sjene u sobi već su se izdužile. Soba je prazna, a na stoliću zatičem ugovorenu sumu novca i kratku poruku: «Bili ste dobri.Vidimo se sljedeće nedjelje?« Uzalud tražim ključ-magnetnu karticu hotelske sobe. Nestao je, baš kao i žena prozirne kože.

Taj sljedeći puta dolazi brže nego sam očekivao. Mora da sam barem nešto napravio dobro, jer me njezin poziv zatekne nespremnog, u udaljenom gradu. Naravno da je želim vidjeti. Profesionalna znatiželja tjera me da otkrijem što je pokreće i motivira, za čime žudi. Kakav će biti naš novi susret?

Djevojka na recepciji pozdravlja me smiješkom. Trinaesti kat, poznati hodnik i deja vu zatiču me zbunjenog pred poznatim vratima. Na trenutak nisam siguran - dolazim li tek ili sam već na odlasku? Ona je, naravno, gola i leđima okrenuta vratima. Ramena joj vidljivo podrhtavaju. Plače. Uočavam razbacanu odjeću po sobi i zgužvanu posteljinu. Jesam li ja krivac? Skidam košulju i pokrivam joj gola ramena. Šapućem na uho, umirujem i govorim kako će sve biti u redu. Ne znam baš ništa o tome, što je muči i tko je odgovoran za njezine suze. Očito nisam ispunio njezina očekivanja.

Čekam vas na trinaestom katu pred liftom
, poruka na zaslonu mobitela rađa radoznalost i žudnju, kakvu obično ne osjećam prema klijenticama, bez obzira kako privlačne ili bogate bile. Jedva čekam da je vidim. Zanima me i vlastita reakcija na njezin dodir. Dočekuje me sa očima koje se smiješe i uzima moju ruku u svoju. Isprepletemo prste, potpuno prirodno i neočekivano. Intimnost, kakvu rađa uzajamna privlačnost ili posebni odnosi. Ništa od toga ne postoji s ovom neobičnom ženom. Barem se toga ne sjećam.

U sobi od stakla i paperjastih oblaka razodijeva me bez strasti i žurbe. Sama ostaje potpuno odjevena, zakopčana do grla i naizgled udaljena i nepristupačna. Jedino su joj prsti živi i metodični, kojima me želi razgoliti do kraja. Što planira sa mnom? Ležim pasivno na francuskom ležaju. Potčinjen muškarac, kao na pladnju, kojeg ona potpuno kontrolira najamnim odnosom i aranžmanom. Svojim držanjem i odsustvom bilo kakvih vidljivih emocija. Jedno vrijeme sjedi obučena uz mene golog, s potpuno neočekivanom i neprikladnom erekcijom. Pred njezinim kliničkim pogledom, ukrućenost mojeg spolovila naočigled se smanjuje, do smiješnog oblika uginulog crva. Ona ustaje i zagledana kroz prozor govori u staklo ne osvrćući se:

- Novac vam je na stolici u hodniku. Zatvorite vrata na odlasku, molim!

Čini se da je zadovoljila svoju današnju potrebu za nagošću tijela. Moja vidljiva zbunjenost i frustracije opipljive su pod prstima. Ona ne likuje, kako bi se u ovoj situaciji od nje moglo očekivati. Ravnodušno me otpušta. Nisam joj uspio zadržati pažnju dovoljno dugo, da bi vrijedilo truda.

Kod lifta stojim tresući glavom, kako bih sabrao misli. Gore ili dolje? Trinaesti kat ili prizemlje? Pred sobom 1304 prekopavam po džepovima. Magnetna kartica za ulaz nestala je, ali vrata su samo pritvorena. Ona je unutra, leđima naslonjena na stakleni zid. Iza njega se prostire plavetnilo neba i lijena, mutna rijeka u daljini. Ruke su joj teatralno raširene u zagrljaj. Očekuje li da je zagrlim? Jesu li ruke zastale u zraku pri oproštaju od nekoga, tko je već otišao? Nekog, tko ju je napustio, ali ona zna da će se vratiti?

Dok odmahujem glavom da razbistrim pogled i misli, sunce zaranja na horizontu. Bez žurbe svlačim odijelo, kravatu i svilenu košulju, pedantno ih odlažući u ormar. Sjedim gol na rubu kreveta i dugo gledam kroz stakleni zid sobe.

Na recepciji hotela pozdravljam nepoznatu ženu u noćnoj smjeni. Uzalud pokušavam unajmiti sobu 1304. Odbijaju me uz smiješnu napomenu, da hotel nema trinaesti kat.

 

Wall, 11.06.2007.

2.5.2007
Ikona
 Ikona

 - Welcome, welcome! - Starčev glas zvonko je odjeknuo u praznoj crkvi.

Bilo mi je neugodno, uhvaćenom u zamku ljubaznog dočeka svećenika, kojemu sam prekinuo kontemplaciju i molitvu.

Valetta je te uskršnje nedjelje bila okupana suncem, a stotine su vjernika i turista napunile brojne crkve. Ulašteni kipovi, pozlaćene Djevice i muškarci u svojim najboljim odijelima spremni su za procesiju. Skoro je četiri i svjetina uzduž glavne ulice već je nestrpljiva. Volim mistiku Biblije, oltara i raspela, ali rimokatolici zaista pretjeruju. Pogotovu ovdje na Malti, gdje tradicija križara-vitezova Sv.Ivana, hospitalera i izgnanika iz Jerusalema i Rodosa od šesnaestog stoljeća naovamo gori katoličanstvom, žešćim od papinskog. Ovdje svaki dom živi duhom proroka Ivana Krstitelja, skoro svaka kuća nosi neko sveto ime, pa je pronaći uskršnji mir u crkvi nemoguća misija. Nekom čudnom slučajnošću, upao sam u jedinu crkvu među stotinama pravovjernih, koja je na uskršnju nedjelju prazna.

Već sa ulaza, zapljusnula me ugodna hladnoća i jednostavnost zidova grčke crkve Gospe od Damaska. Priznajem, odsustvo kiča, kipova i plastičnog cvijeća, lažne pozlate i brojnih oltara, zbunila me na trenutak. Gdje sam to upao? Svećenik, koji se kao duh bešumno pojavio meni iza leđa, izašao je iz malene sakristije.

- Otac Papas Vito Borgia - predstavio se jasnim glasom, pružajući mi ruku. Nisam vjernik, ali njegova me dobrodošlica svejedno posramila. Ulazak bez poziva i tumaranje po tuđem domu, ma kako prazan i napušten izgledao, nepristojno je. Nije važno što sam turist i što su vrata bila otvorena.

- Oprostite, ako sam vas prekinuo – rekao sam, isključujući kameru. Svećenika je, izgleda, zabavljala moja zbunjenost.

- Ne ustručavajte se, izvolite!- pozvao me širokim pokretom ruke.

Molio sam joj se cijelu noć i konačno vas je Gospa iz Damaska dovela – smiješio se. Bio je gologlav, potpuno sijede kose i brade. Moralo mu je biti barem sedamdesetak godina. Iznenadilo me, kad je lakonski odgovorio na neizgovoreno pitanje: - Osamdeset i osam mi je!

Zubi su mu izgledali prirodni, njegovi, a kosa mu se spajala sa zamršenom bijelom bradom, kao nekakva filmska verzija svetog Nikole. Izgledao je vitalno i živahno, baš kao i njegovo ime. Kroz glavu su mi prošle asocijacije - Irena Papas, trovačka obitelj Borghia, papa, don Vito Corleone...Kakva čudna kombinacija imena!

Na još jedno neizgovoreno pitanje, ponudio je odgovore: – Majka mi je Albanka, ali rođen sam u sjevernoj Grčkoj, blizu Svete gore. Naša me crkva, nakon petnaest godina službovanja u Rusiji, poslala na Maltu. U ovoj sam pobožnoj zemlji već preko pola stoljeća.

- Tu baš i nema puno vjernika vaše vjeroispovjedi, oče – izletjelo mi je pomalo netaktično. Ljutito sam se ugrizao za jezik. Na Uskrs, u praznoj crkvi gurati nekome pod nos očitu činjenicu da radi uzaludan posao, bilo je okrutno. Taj smiješni starac i njegova nikom potrebna crkva su kao prst u oko rimokatoličanstvu u religijom opsjednutoj zemlji kao ova. Velečasni oče, kamen ste u cipeli što žulja, svjetionik na hridini davno napuštenih pomorskih puteva! Nisam to izgovorio, ali me i sama pomisao posramila.

Čitajući misli, otac Papas nasmiješio mi se očima i usnama. Kao da je godinama čekao na ovakvog rijetkog posjetitelja, pa još nevjernika. Na onog, koji sumnja u sve, pa kako ne bi u proroka, krstitelja i u ratnički-svećenički red, čija crkva kao relikt vremena prkosi osnovnom kriteriju novog doba - popularnosti.

- Sinko, znam da vjeruješ kako si ovamo ušao slučajno. Ali, tebe je dovela ikona!
- otac Papas rekao je to nepokolebljivošću čovjeka, koji cijelog života vjeruje u čuda.

Pokazao je širokim pokretom ruke visoko iznad moje glave. Tek tada sam je ugledao.

Nisam baš previše ikona vidio u životu, ali ova je izgledala kao da zrači svjetlost i energiju. Boja s drvene podloge pomalo se ljuštila na rubovima, a zelene mrlje (nisam u trenutku mogao odlučiti jesu li dio umjetnikove vizije, ili tek slojevi stare boje ispod postojeće?) davale se ikoni poseban efekt. Kao da se radi o slici na pergamentu, koji će se, sam od sebe, polako zarolati u svitak.

- Smijem li snimati kamerom? – ohrabrila me starčeva ljubaznost i otvorena želja za društvom. Potvrdno je klimnuo glavom, neprestano se smiješeći. Njegov pogled zahvaljivao je ikoni, madoni s djetetom u naručju.

- Naravno, radi se o čestom motivu pravoslavnih ikona – zadovoljio je moju radoznalost.

- Motiv Bogorodice i djeteta, opće je mjesto u crkvenoj umjetnosti. Sve naše ikone, a imamo ih desetak, novijeg su datuma prošlog stoljeća, rad poznatog ruskog umjetnika. Sve, osim ove, pod kojom stojite, koja vas je dovela - sjaj u starčevim očima pomalo me zabrinuo, više od kriptičnih riječi u kojima povezuje mene i ikonu u tajanstveni, sudbinski kontekst. Očito se visoka starost, skoro nevidljiva na dobro očuvanom tijelu, otkrivala u načetom duhu i konfuznim rečenicama.

Nisam prestajao snimati. Zumirao sam madonu, njezinu bogato urešenu odjeću, ogrtač od svile i brokata, sa zlatnim uresima na rukavima, oko zglavaka ruku i na rubovima kapuljače. Njezina odjeća podsjetila me kaftana bagdadskih kalifa, nečega iz Šeherezadinih priča. To, doduše, geografski nije daleko jedno od drugoga. Sirija je bila mjesto mnogih prapočetaka, a razmjena Mezopotamije, Egipta i Arabije cvala je stoljećima... Zašto ne i jedne pravoslavne ikone?

- Red malteških vitezova osnovan je 1070.godine, s ciljem obrane vjere i zaštite siromašnih. Siromašni, naravno, predstavljaju Isusa iz Nazareta. Vitezovi su u Jerusalemu osnovali bolnicu, kako bi liječili siromahe, a kao vojnici, mačem su branili kršćanstvo od Islama. Kad su u petnaestom stoljeću mornari na Rodos donijeli ikonu, koja je uz sjajnu svjetlost plutala morem, Veliki meštar Malteških vitezova Orsini odmah ju je prepoznao. Bila je to naša Gospa iz Damaska.

Polako mi je svitalo. Ikona mora biti veoma stara i veoma vrijedna. Možda me ipak nešto dovelo u ovu praznu crkvu, zaključio sam i konačno spustio kameru. Otac Papas Borgia strpljivo me promatrao prekriženih ruku. Niti za tren nije se prestajao smiješiti. Čuda su moguća, ironično sam si čestitao, a naglas upitao za starost ikone. Već sam imao plan, kako da se obogatim.

- Sa Rodosa su prognani vitezovi lutali od Krete do Sicilije, sve dok im najmoćniji kralj Zapada nije poklonio Maltu, tadašnji posjed španjolskog podkralja. Sve su to vrijeme vitezovi imali sa sobom svoju zaštitnicu-ikonu. Vjeruje se da je stara jedanaest stoljeća. I danas je neprocjenjiva, među pet najvećih malteških blaga – otac Papas izazivao je sudbinu, dodajući nove argumente na moju već donešenu odluku. Ikona mora biti moja!

Osvrnuo sam se, iako sam znao da smo sami u praznoj crkvi. Naši glasovi odbijali su se od zidova, a trak svjetlosti kroz vitraže na visokim prozorima činio se kao svjetlosni mač Dartha Vadera. Jedva sam se suzdržao da ga ne zgrabim i njime zavitlam. Ja, vitez Tame, ili la Valette 1565.godine, dok je zadnjim snagama razbijao Veliku opsadu Sulejmana Veličanstvenog? Nisam plemeniti križar, ja sam negativac, koji planira ukrasti jedini smisao života ovog žilavog starca, što stoji ispred mene.

Sad mi se već žurilo, a starčeva tirada nije prestajala.

- Po čemu je ova Madona posebna, oče Papas? – upitao sam naivnošću turista, koji želi nešto naučiti. Svećenik u čuvaru relikvije ustuknuo je pred oduševljenim povjesničarem umjetnosti.

-Kad su ikonu restaurirali 1963.godine na Istituto centrale del restauro u Rimu, ispod debelog sloja prašine, ulja od lampe i obične slikarije na površini, izronila je oslobođena najljepša bizantinska Madona s djetetom. Veselju restauratora nije bilo kraja, posebno kad su otkrili istinsku vrijednost tisućuljetne ikone, skrivene pod iskrivljenim slojevima prošlosti. Slično je s ljudskom dušom, dijete - svećenik mi se blago obraćao, ne mareći za željeznu šipku koju sam podigao iznad njegove glave. Od udarca se zanio u stranu, posljednjom snagom hvatajući rukav moje košulje. Kleknuo sam da ga dokrajčim. I dalje se smiješio.

- Ikona te je pronašla. Sad je na tebi red da je sačuvaš – mrmljao je. Tanki mlaz krvi slijevao mu se niz uho i vrat, natapajući iskrzani ovratnik mantije. Nisam se morao osvrtati. Znao sam da smo sami, ikona i ja. Otac Papas i njegov osmijeh bili su zamrznuti u vječnosti.

Zatvorio sam teška ulazna vrata crkve. Nije bilo potrebe da tražim ključ. Danas na Malti ja sam jedini pravovjerni. Ikona, koja je baš mene čekala godinama, sad me konačno ima, namignuo sam ukočenom tijelu svećenika i potražio ljestve. Ikona je bila začuđujuće lagana. Ili mi se to samo učinilo?

Dijete na slici je grlilo majku, a njezine čudno oblikovane oči gledale su nekud u stranu. Nos je bio iskrivljen, orlovski tanak i poznato grčki. Lice svetice i žene u ovom je trenutku imalo nezemaljski izgled. Dijete, koje ju je grlilo, stisnulo se uz nju, držeći svoj maleni obraz uz njezin, s pogledom predavanja i ljubavi. Ona, ta Bizantinka, gledala je kroz mene. Desna joj je ruka bila blago povijena, kao da poziva. Dijete je imalo crveni povez oko struka. To je znak kraljeva, sjetio sam se davno zaboravljenog detalja iz škole. Još tada su profesori tvrdili da će nam sve to jednog dana zatrebati.

Dok sam skidao ikonu i zamatao je u otkinutu zavjesu, arhanđeo Mihael s lijeve strane, baš kao i Gabrijel s desne, ne otvarajući usta šaptali su kroz namotanu tkaninu:

Qual e quel angel che con tanto giuoco guarda negli occhi la nostra Regina, innamorato si, che par di fuoco?

Znam dovoljno talijanskog da pogodim, da se radi o zaljubljenom pogledu. Mojem, ili Madoninom? Ne znam. Iznosim zavežljaj i zatvaram vrata crkve za sobom, a glasovi u glavi šapuću kako ikonu ne kradem, već odnosim preko mora na sigurnije mjesto. Ovdje, među prepunim crkvama, nakićenim oltarima i trgovcima u hramu, ona je stranac. U zatočeništvu prazne grčke crkve čami usamljena već desetljećima. Možda je vrijeme da Madona i vitezovi pronađu novo mjesto izgnanstva?

Ja nisam vitez i junak, običan sam kradljivac. I lopovi imaju pravo na godišnji odmor u toplim krajevima, a Malta se činila pravim mjestom. Sad znam, koliko je to istina. Uzbuđenje zbog bogatstva pod rukom pomalo kvare glasovi, koji nagovaraju na drugačije planove. Dok vani pada mrak, prsti mi trnu i gore istovremeno od ovog čudnog zamotuljka. Uzalud stavljam jaknu preko zavjese i ikone. Svjetlo, koje iznutra prodire, vrelo je i sjajno.

Nekako sam se već pomirio s činjenicom, da sam obični posrednik, da ikona zna gdje treba dospjeti. A kako ćemo kroz carinsku i aerodromsku kontrolu? Ne brinem. Znam da će se ikona i za to pobrinuti.

 

Wall, 02.05.2007.

23.3.2007
Ruke
Ruke

Pet grubih, fizičkih komponenti života i ono nešto više, ono astralno: um, inteligencija i lažno ja. Čakre i nadie na kraju suptilnog tunela (Ayurveda)

Iz njega izlazi životni zrak, ali neuroni još jure mozgom, noseći slike od prije deset sekundi… ili deset godina, tko zna?

Gleda u ruke, kao da ih vidi prvi puta. Ne prepoznaje prste, ali sjeća se svakog njihovog dodira, zna svaki ožiljak. Pamti dobro svaki osjećaj u tim ostarjelim, smežuranim rukama od vatre i vode, zemlje i zraka. Njegovi su animalni prsti često mirovali na bijelim ramenima ljepotica iz časopisa, prije nego bi započeli put prema jugu. Ljepotice i zvijer. Njegove ruke pamte. Prsti čuvaju uspomene, zarobljene u jagodicama, u otiscima koji nikad izbrisani ostaju kao vječiti tragovi. Bezbroj je prastarih svjetova, zagubljenih kolektivnih svijesti raštrkanih čopora na ljudskim dlanova i prstima. Kad jednom na vidjelo izađe ova tajna svijet će, zamrljan od dodira, konačno prigrliti uspomene čovječanstva. Treba samo staviti ruku na nečiji otisak, pa možeš hodati njegovim tragovima i dodirivati svijet njegovim prstima.

Prebire po kategorijama sjećanja, koje noćas želi dodirnuti. Na videozidu u glavi razlijevaju se nijanse sivog, a grafitno srce Dire Straightsa umorno vuče noge u stihovima Brothers in arms. Čvrsto skuplja prste da zadrži nevidljiva zrnca pijeska. Prati Mjesečeve brazde na dlanu, vidi u njima mjesta i gradove u kojima su i njegovi otisci. Ljudi i usputna sjećanja u tragovima sna. Slučajna misao bježi, prije nego se zauzda ili osvijesti.

Voda. Sjećanja na bistre, planinske brzake, na vlastite noge kako mrznu u prohladnoj vodi, dok pogrbljen stoji i pogledom pokušava uloviti pastrvu. Pušta da ga matica ponese prema stijeni točno po sredini rijeke. Ta uspomena izgleda nestvarno i daleko, kao da nije njegova. Zar su postojale prozirne rijeke, pitome obale s ljudima kojima možeš povjeriti i novčanik na obali, uputiti osmijeh bez primisli, zadrške? Prelazi prstima po vlastitom licu, zatvorenih očiju. Vidi svaki ožiljak od svoje desete godine naovamo. Vrijedili su. Vrijede.

Pa pusti da ti sviram, duša gine od tišine; i ne boj se buke, to što svira- to su ruke,
pjevuši samome sebi uspavanku. Putovanje čeka iz ugla. Treba samo spustiti šake u krilo. Soba na kraju hodnika i vrata, koja s nelagodom otvara, vraćaju ga na tren u prostor između dva putovanja. Na hladnu, napuštenu stanicu između svjetova. Vidi sebe kako leži napola otvorenih usta. Neuredni, sijedi pramen pokriva mu dobar dio lica. Ne očekuje da se pomakne. Njegova invalidska kolica, koja stražare pokraj kreveta, kromiranim dijelovima bacaju odbljesak koji ne želi uloviti pogledom.

Zrak. Sjeća se svog jedinog leta balonom, divnog i zastrašujućeg istovremeno. Prolaska zrakom bez zvuka, skoro nečujno, tek uz šuštanje plina iz boce u ogromnu kupolu nad njim. Duboko ispod su nepregledna polja lana, različka i lavande, sve u jednom. Nečega blještavo plavog, što miriše u slikama. Krovovi kuća iz lebdeće košare izgledaju kao od marcipana. Kao iz bajke, gdje možeš odlomiti crijep od čokolade, zagristi staklo na prozoru od šećerne vune. Zrak se na tisuću metara može gristi, spremati u džepove. Koliko je drugačije, prirodnije ovako letjeti od paranja nebeskog platna čeličnim grdosijama, koje uzalud prolaze ispod duge. Drži se čvrsto rukama za konopce klizeće Aurore kao Passpartout bez Phileasa Fogga. Ne treba nikad sletjeti na zemlju. Čemu? U zraku je sve čisto i lako. Tu si ptica i nije važno, možeš li na zemlji hodati ili ne. U balonu ne trebaš invalidska kolica.

Vatra. Već godinama ruke od artritisa grije termoforom. Još kao dijete, sjećao se vrućeg crijepa, ugrijanog u pećnici i zamotanog u šal, kojeg bi majka položila na njegove hladne, beživotne noge. Vatra je sjaj i vrelina, koju osjeća u želucu nakon poluprazne boce vodke. Razgovara s Malikom Tintilinićem i svim Domaćima. Udomaćili se u njegovom grlu, stomaku i slabinama. Nagovara ih da barem nakratko posjete hladna, nepokretna stopala i ruke stranca, smrznute i daleke na vječnom sjeveru. Vatra su slike Etne, koja proradi svakih dvadesetak godina, uvijek bez njega, na padinama od vrele lave. Pristaje i na oblake pepela, na zgarište poslije magme. Vatru je najteže dozvati, a njezine slike isijavaju hladnim sjajem.

Zemlja. Vidi vlastite ruke, prljave i polomljenih noktiju. Kopaju vlažnu zemlju s debelim slojem istrulog lišća. Životinje znaju kako iskopati jamu i zavući se u nju, kad dođe vrijeme. Kopa neumorno, odbacuje humus i miris truleži. Nije baš sasvim siguran, dolazi li iz zemlje ili vlastitih ruku. Ponekad slike vode na mučna mjesta, ali to nije ništa pred mirisima. Slike je moguće izbrisati, ili barem zamagliti drugim slikama. Mirise je nemoguće pokriti. Oni ostaju u nosnicama još dugo nakon što promijeni sliku, misao ili osjećaj. Miris vlažnog lišća ne prestaje, čak ni nakon što tijelo zatrpa iskopanom zemljom. Kao u lošim filmovima na kraju, prije odjavne špice, šaka izranja iz zemlje da povuče na sebe novo lišće i stare, osušene grane. Nitko ne smije znati da je tu nešto zakopano.

Ni zrak, ni vatra, ni voda, nego zemlja, samo zemlja mi ćemo biti i možda nekoliko žutih cvjetova
.

Tko je to napisao? Ne sjeća se. Nema više jagodica, da ih prisloni na ostavljene tragove. Ruke spavaju.

 

Wall, 23.03.2007.

8.2.2007
Partija šaha

Partija šaha

Ona je jedno čudo, satkano od suprotnosti! Kao svaka osjećajna žena, uživa u nježnoj poeziji, štoviše, često padne na gnjecave manire iz austrougarskih vremena, na budalaste stihove u aoristu i pluskvamperfektu, kako govore junaci iz crtića ili jako pijani šekspirijanski glumci na šankovima matičnih kazališta. No, čim se jednom uloviš na osjećajnost, već sljedećeg trenutka grubo te spusti u realnost nekom hladnom analitičkom izjavom i seciranjem osnovnih filozofskih teza. Ili čak i gore, pozove na partiju šaha.

Šah je, poznato je, čudnovati kljunaš ljudskog mozga, a osobe koji ga igraju dijele se na pacere i poznavatelje. Za sebe mogu reći da nisam poznavatelj. Nažalost, ili nasreću, ostaje tek da se vidi.

Rječnici ga definiraju kao stratešku igru za zabavu ili natjecanje između dva igrača, baziranu na vještini i poznavanju pravila. Doduše, element natjecanja uvijek je prisutan, a tek mali broj neznalica, kao ja, može ga igrati isključivo zabave radi. Pri tom se uglavnom ja zabavljam, a suigrač s druge strane stola nervira mojim elementarnim nepoznavanjem davno ustanovljenih i propisanih protupoteza, en passanta, rokada, gambita… i konačno, notacija.

Da, ona je osjećajna žena koja poznaje i igra šah. Dapače, cijeni ga, kao i ljude koji ga igraju. Dobro, koji ga dobro igraju, da budem precizan.

- Hoćemo li jednu partiju? Dat ću ti da opet budeš bijeli
– mami i ne čekajući odgovor, postavlja šahovsku ploču.

- Opet nudiš toliku prednost fore? – ironiziram, jer nijednom u naših desetak partija nisam osjetio prednosti bijelih figura i otvaranja. Doduše, niti u jednoj od tih partija nisam pobijedio, ali sam se u mnogima odlično igrao, priznajem. Uglavnom me zabavljala njezina zbunjenost mojim potezima, sumnjičavost i nedoumice mojim žrtvovanjem figura ili neočekivano hrabrim potezom. Ubrzo bi ustanovila da se radi o glupom potezu bez pokrića. Ona to ne razumije, jer sama nikada i nigdje ne brza, za razliku od mene.

- Možda ovaj put pobijediš – nagovara me kao malo dijete, iako oboje znamo da nema nikakve šanse. Čak niti da gorim od želje za pobjedom, a ona zaista poželi izgubiti. To se još nije desilo.

Ne znam, možda me u šahu odbija ta ratnohuškačka ikonografija, topovi i pješaci, konjanici i lovci, sve do kraljeva i kraljica. Možda je problem, što sam seljačko dijete, pa ne volim da pješaci (ili njemački seljaci ‘baueri’) uvijek prvo stradaju. U šahu, oni padaju kao snoplje i nitko za njima ne žali. Dobro, možda na kraju, kad se bitka svede na par figura, onda taj seljak-pješak dobro dođe, ako preživi i dogura do kraja šahovskih polja. Ali i onda ga zamijene za neku zaista važnu, potrebnu figuru. Cijeli sam život proveo u blaženom socijalizmu, koji me naučio pravim vrijednostima i respektu za male ljude, životno nevažne figure. Šah, s druge strane, glorificira monarhiju i žrtvovanje svih za okrunjenu glavu. Ima u toj igri i machizma, muškog šovinizma, pa i prikrivene gay odbojnosti prema ženama, makar bile i kraljice. O, kraljice su važne u šahu itekako, ali samo da zaštite stražnjicu najvažnije figure, kralja. Ako treba i žrtvovanjem. Fuj! Takvo me društvo odbija. Posebno je iritantno, kad žene prigrle ovu seksističku igru, pa onda igraju po tim budalastim pravilima i nikad, baš nikad ih ne dovode u pitanje.

Dakle, ona i ja igramo šah i unaprijed znam da ću se zabaviti. Ako već ne šahom, onda njezinim reakcijama na moju igru. Još više nego u kartanju, ovdje sam razgolićen i bez skrivenih aduta. Pa ipak uspijevam iznenaditi i to me veseli.

- Znaš li, da je s bijelim figurama najbolje otvaranje ‘sicilijankom’? Bijeli na E4, ja odgovorim na C5, a ti nastaviš skakačem F3? – obzirno me podučava. Neugodno joj je, kad otvaram zadnjim pješakom u redu. Meni to izgleda logično, riješim se rubova, kao što se kod kolača prvo rješavam okrajaka. Ona jedva skriva odbojnost prema kolačima i takvom otvaranju. A nismo još zapravo ni počeli igrati.

- A znaš li ti, da na perzijskom ‘šah’ znači kralj? Tako je igra i dobila ime - podučavam ja, kao fol, nju.

- Recimo, šah Reza Pahlavi i šah-mat Soraya, žena mu?

- To je stvar opće kulture, dragi moj! Manje priče, trebamo se koncentrirati na igru – ljubazno pokušava reći da zavežem, ali ja se tek zagrijavam.

Za pobjedu joj uopće nije potreban mir ili koncentracija, pa ipak se partiji predaje kao da joj od toga ovisi život. Ona se, kao nijedan šahist, ne zna igrati niti zabavljati. Ima važnijih stvari - pratiti igru, pamtiti poteze, planirati strategije, u glavi vući desetak poteza unaprijed… Da, šahisti, kao i vojnici, misle samo na pobjedu. Da sam poznavatelj, a ne pacer, ta bi me igra sputavala u svojem malenom klaustrofobično zatvorenom prostoru od 64 polja, unaprijed predodređenim potezima, linijama igranja, nemogućnošću korištenja mašte, iznenađenja.. Kad god ozbiljno razgovaramo i ja joj na sve ovo skrenem pažnju, ona strastveno i uvjereno tvrdi da sam u krivu. Šahistima je šah prvenstveno igra.

- Nije istina! – uzvraćam i vučem još jedan pacerski potez, od kojeg joj se diže kosa. – Svi, posebno vrhunski igrači su ograničeni, jer plešu zadani ples protivnikovih i vlastitih poteza. Svi njihovi potezi već su odavno zapisani u knjižicama, koje drže uz uzglavlje, povremeno listajući nerazumljive šifre od brojki i slova.

Ona iz naftalina izvlači priču o kralju i matematičaru, koji je za nagradu tražio zrno žita na kvadrat za svako šahovsko polje, pa je rezultat ispao milijarde milijardi, nešto sa osamnaest nula. Kao, vidi kako je šah zanimljiv, dubok i koristan!

- Ali, car je šahistu-matematičaru ponudio isplatu u zrnima žita samo ako će ih prebrojati, pa se šahist, posramljen, povukao pred nemogućim zadatkom – kažem ja lukavo, jer sam došao pripremljen za igru. Ne šaha, već igru teorijama i antičkim pričama.

Ona odustaje od usputne edukacije i već je u par poteza nadomak pobjede. Ja bih tu rado obeščastio kraljicu, ali u ovoj se igri cijeni kad u kut stjerate mušku okrunjenu glavu, a ne kraljicu. To mi je nezanimljivo.

- Lovac na G5 – kaže ona iritantno slatkim glasom, podsjećajući na povučeni potez. Kao da ne zna, da još nisam naučio napamet brojčane oznake polja.

- A jesi li znala da je Sokrat tvrdio, kako život vrijedi samo ako ga stalno propitkujemo, istražujemo. To važi i za vlastita uvjerenja, ili ono što mislimo da znamo. Jesi li baš sasvim sigurna, da kraljicu ne treba na krevet?- namigujem komično, ali mislim sasvim ozbiljno. Ona ne razumije.

- Kakav krevet? Daj gledaj ploču! – sprema damin gambit, zna da se neću, ne mogu oduprijeti.

- Volim kad me dama stjera u kut. Samo tad mora prestati biti dama, inače nije uzbudljivo – kažem, misleći da svakoj ženi, kraljici ili dami svejedno, ovakve primjedbe laskaju. Nju živciraju.

- Znaš li, - uzvraća protupitanjem, u nadi da će me barem nešto naučiti o šahu - da je Gari Kasparov s rezultatom 4-2 pobijedio IBM-ov kompjuter Deep Blue?

- Ne pratim mehaniku - sarkastično odvraćam. – A jesi li ti znala, da je Deep Blue dobio ime po onom zabavnom sveznalici-kompjuteru iz ‘Autostoperskog vodiča kroz galaksiju”? Doduše, tamo se zvao Deep Thought, ali to je za šahiste ipak duboka misao – sad već udaram nisko. Ne volim kad me samo pobjeđuju, a pri tom se nitko ne zabavlja.

- Mislim da jesam - uzvraća još uvijek duboko uduljena u unaprijed dobivenu partiju.

- Descartes je to malo drugačije formulirao. On je, naime, rekao ‘mislim, dakle jesam!’ I pri tom nije mislio na šah! - zloban sam, priznajem, a ona to ne zaslužuje.

- Rene Artois, ovaj, Descartes, - nastavljam u zafrkantskom tonu – htio je reći da treba sumnjati baš u sve, unaprijed zadana pravila, pa i šaha, pogotovo! U sve, osim u sposobnost da mislimo, promišljamo!

- E, pa ja mislim da je ovo šah-mat- kaže ona već umorno, ali zadovoljno. Kakve bi tek traume imala da slučajno izgubi od mene. Dobro, te opasnosti nema, niti teoretski, ali jednom sam je tako zapričao, da sam izvukao pat. Šahistu nema ničeg mrskijeg od takve bezizlazne situacije, gdje ne mogu naprijed, niti nazad. Pa još s pacerom kao ja.

- Mislim da s tobom više neću igrati šah. Barem dok ne naučiš ovo napamet - kaže, ustajući od stola i pružajući mi list papira. Znatiželjan sam. Što mi je napisala? Oproštajno pismo? Pravila FIDE? Biografiju Bobbyja Fishera?

Nekako mislim, da ni večeras ništa od daminog gambita. Šteta, jer imam na sebi one bokserice, koje je jednom pohvalila.

Gledao sam kako oblači kaput i odlazi, a u grlu me stegnulo. Šteta, definitivno me otpisala. Mogla je barem ostaviti malo odškrinuta vrata, kao znak da ima barem neke nade za nas. Možda je svoj ispisani list papira tako i doživjela, ne znam. Za mene je on značio konačno ‘zbogom’. Uostalom, tko bi ovo mogao naučiti napamet ili nedajbože, u igri primijeniti?

Uvjerite se sami:
1. e4 e5 2. Sf3 Sf6 3. d4 exd4 4 .e5 Se4 5. Dxd4 d5 6. exd6 e.p. Sxd6 7. Lg5 Sc6 8. De3+ Le7 9. Sbd2 0-0 10. 0-0-0 Te8 11. Kb1

 Wall, 08.02.2007.

 

18.1.2007
Otvori oči!

Otvori oči! 

- Pričaj mi o sebi, želim znati kakav si zaista – rekla je znatiželjno, primičući svoje lice mojemu, zagledajući mi u zjenice sasvim izbliza. Kao da je željela provjeriti govorim li istinu. Ležali smo na hrpi jastuka, okruženi mrvicama čipsa i praznim vrećicama gumenih bombona, na krevetu koji je upravo posvjedočio borbi bez pobjednika. S dva pobjednika, točnije.

- Reci mi pet stvari, koje nitko ne zna o tebi - nastavila je, obuzeta žarom srednjoškolke, koja gori od nestrpljenja da pročita odgovore iz leksikona dečka, koji joj se dopada.

Nije mi se svidjelo, izgledalo je nemaštovito. Ustvari, malo sam se bojao smjera, u kojem bi ovo moglo krenuti.

- Pet stvari? Da vidim... – otezao sam, praveći poduži uvod, kako bih bio siguran da me pažljivo sluša.

- Kao desetogodišnjaku, moj mlađi brat, tad još u pelenama, ispao mi je iz kolica. Jako je plakao i nije htio prestati, pa sam ga ljuljao sve jače, dok na kraju nije ispao. Tresnuo je na pod uz potmuli zvuk i jedno vrijeme nije disao. Bio sam u groznom strahu, najviše da mama i tata ne saznaju. I danas mislim da je za njegov užasni karakter, tučnjave i opijanja kriv taj pad, koji sam skrivio.

Na licu joj se vidjelo da je se moja priča nije baš dojmila.

- Možda zato ima tako čudan oblik glave? Moja stara kaže, da bebe i pijance Bog čuva - rekla je, ponavljajući staru, naučenu frazu.

- To s povjeravanjem je malo djetinjasto – priznala je, pokušavajući promijeniti temu. Činilo mi se da će ustuknuti i reći, kako je ustvari mislila da joj povjerim neke nepoznate, ali banalne sitnice. Ali, za to je sad bilo prekasno. S povjeravanjem i istinom uvijek se opasno poigravati. Jednom otvorena brana obično propusti mnogo više nego je bilo planirano.

- Na svoj osamnaesti rođendan, dobio sam na par sati ključeve očevog ljubljenog Mercedesa, kojeg je obožavao više od rođene djece. Svaki dan ga je laštio i glancao, iako na njemu nije bilo ni zrnca prašine. Ionako je uglavnom bio parkiran u garaži. Stari je bio opsjednut savršenim radom motora; svaki dan po petnaestak minuta bi ga držao upaljenog u leru, da se razrade ventili. Naravno, vozio ga je kretenski, šezdesetak na sat maksimalno, a i to samo vikendom. Znao bi gacati kroz snijeg i kaljužu pješke na posao, gunđajući u bradu kako je takvo vrijeme smrt za limariju. Majku i nas djecu stari je autom vozio samo na praznike, obično do obližnjeg izletišta. I tako je mi ga je posudio da proslavim punoljetnost. Auto je bio simbol, baš kao i osamnaesti rođendan, pa je stari namignuo i predložio da povezem djevojku u kino. Bila je to šifra za ljubljenje na stražnjem sjedištu, znao sam da očekuje da ispadnem frajer i muški mu osvjetlam obraz. Nikad nije saznao da su za mrlje, zbog kojih nije prigovarao, krivi dva moja prijatelja iz škole, koji su me u disku žicali auto na pola sata. Tada se to nije zvalo 'gay', već puno grublje i opasnije.

-Ti, nadam se, nisi bio s njima u autu – pitala je, širom otvorenih očiju, a ja sam nastavljao. Više me ništa nije moglo zaustaviti.

-Znaš kako sam oduvijek tvrdio da sam, kao i ti, bogobojazni vjernik i katolik? Istina je, da sam na kraju osamdesetih, dok je Savez komunista još drmao Jugoslavijom, bio trockist i slao anonimne predstavke rukovodstvu Internacionale, upozoravajući na politiku staljinizma tadašnjeg partijskog rukovodstva. Ne samo to, pod pseudonimom 'Mike Ingram' napisao sam i knjigu «Marksizam, oportunizam i Balkanska kriza”.

Ovo joj je teško sjelo, jer oboje studiramo teologiju. U nevjerici je stavila ruku preko usta i podigla jednu obrvu. Čak i na njezinom lijepom licu to izgleda groteskno. Očito se počela užasavati sve gorih ispovijedi. Znao sam da joj odgoj i šira obitelj, s tri časne i dva fratra, u glavi sad zvoni na opasnost od crvenog vraga iz pakla.

- Konačno, glasao sam za Račana i SDP! To mi je najgori grijeh, zbog kojeg se iskreno kajem – zbacio sam teški kamen sa srca. Kad se netko, tko godinama u sebi čuva najstrašnije tajne, konačno ispovijedi, osjeća prazninu u glavi i silno olakšanje. Osjećaj zadovoljstva i sreće snažniji je od moguće zabrinutosti, kako će te silne prljavštine biti prihvaćene. Čak i od njemu najbližih osoba.

Prestala me grliti i odmaknula se. Oči su joj bile zamagljene od suza, a pogled pun nerazumijevanja.

- Mislila sam da ćeš mi otkriti što voliš jesti, na što si alergičan, ili te eventualno zanimaju perverzije poput oralnog seksa, a ne ove užasne gadosti – rekla je razočarano i još više se odmaknula.

-Hvala ti, zlato, što si uz tako malo riječi ti meni otkrila svojih pet osobina – iskreno sam uzvratio, skupljajući svoju razbacanu odjeću i žustro se oblačeći. Nikakvi leksikoni, niti anketna pitanja iz blogova ne bi mi mogli pružiti ovako jasnu i preciznu sliku o njoj. Nisam bio otrovan, tek faktografski precizan.

Na vratima, prenula se iz obamrlosti i povikala za mnom:- To su samo četiri tajne!

Eto, upravo mi je otkrila još jednu stvar o sebi. Da sam dobronamjeran, ne bih to morao pripisati njezinoj gluposti, već običnoj lakovjernosti. Ona nema pojma kad netko laže, čak i kad to čini tako neuvjerljivo kao ja!

Wall, 18.01.2007.

11.1.2007
Tamna soba

Tamna soba

Crnilo zatamnjene sobe u kontrastu je s blještavim svjetlom izvana, koje se tek nazire kroz mali, visoko postavljen prozor u desnom gornjem kutu. Ima nešto zlokobno u činjenici, da tako jarko svjetlo uopće ne prodire u ovu malenu prostoriju. U mraku se jedva razaznaje pognuta figura čovjeka za stolom, glave podbočene rukom i tek naslućuju obrisi police s knjigama i križ na suprotnom zidu.

Unatoč svim zakonima fizike, jarko svjetlo ne prodire u sobu, a tama puzi prema rubovima prostora, nadirući polako kao morska plima.

Muškarac za stolom u potpunom mraku napamet čita iz knjige pred sobom. Lista stranice knjige i poluglasno mrmlja u bradu stihove koji sustižu jedan drugoga, kao molitva i kletva istovremeno. Njegov jednolični glas zvuči melankolično. Sjetno. Pokajnički.

- Jeronime, Vulgata nije gotova – šapćem mu preko stola, a moje riječi padaju na otvorene stranice Biblije.

Njegova ilirska tvrdoglavost i ustrajnost pomagale su mu dva desetljeća da pretoči Svetu knjigu s hebrejskog na vulgarni, narodski jezik. Sad misli da je prijevod na latinski gotov, kao da je riječ o tek nekoliko homilija, a ne cjelokupnom kršćanstvu, impregniranom u stranice papira.

On diže glavu i zuri u neprobojnu tamu ispred sebe. Ne govori. Nije ni potrebno, jer mu govorim izravno - moje su misli i njegove misli, a on samo posuđuje tijelo. Lutanja po Antiohiji i godine hermitizma u Halkidskoj pustinji naučile su ga samoći i trpljenju. Ne treba sugovornika, ali ga pozdravi i prigrli, kad ga providnost pruži. Zato sam neočekivano, ali dobrodošlo iznenađenje.

- Nemam volje ni snage, moj Bože – izgovara herezu, ali za mene nije heretik. Ne još. Brinem za njegovu dušu, jer zvuči tmurno. Možda ga nije iscrpio asketizam pustinjaka, već profanost svjetovnog života s Marcellom i Paulom. Udovice iz patricijskih obitelji od svakog bi sveca napravile bludnika, šapućem i dodajem, da je svojim prijevodima već okajao grijehe. Njegova lutanja po Trakiji i Maloj Aziji donijela su mu razumijevanje tolikih jezika, taman da sada, pred kraj života, skoro ništa ne razumije. Pa ipak su njegova djela svetačka. Samo su tijelo i um predugo zarobljeni u redovničkoj ćeliji bez svjetla. Prepušten tami, koju upija i širi kao bolest.

- Uvijek nešto radi, da te vrag ne zatekne u dokolici i ne uzme pod svoje! - govorim mu, ali on više nema volje ni snage. Šutke zuri u tamu pred sobom i čeka, da ja govorim za obojicu.Nastavljam:

- Dok si bio mlad, hvalio si brak, jer muškarcu daje djevicu. Ali, sam se nisi držao vlastitih savjeta, a sad je vrag došao po svoje – pomalo zlobno šapućem mu kroz tamu.

Jeronim konačno diže glavu i zuri preko stola, gdje se u mraku bjelasa ljudska lubanja na stolu, prijatelj i sugovornik u tami. Njegova posljednja svjetovna diverzija mora uspjeti. Tko još pažljivo čita crkvene biografije? De viris illustribus, povijest slavnih ličnosti ima tek jedno ime više i dva njegova sinonima - Paula i Saskia.

….

Kad se Hieronymus konačno probudio, prošla su stoljeća. Sad se zvao Rembrandt Harmenszoon van Rijn i konačno je mogao na svjetlo dana. U glavi nosi slike i sjećanja na jedno davno prošlo doba i neprozirnu tamu zamračene ćelije. Boluje od kronične depresije, pa iako vidi blještavo šarenilo svijeta, svjetlo ne ulazi u njegov um. Njime vlada tama, a tek mrvice povremeno zabljesnu i nestanu. Zadnji se trak gasi 1642., kad ode i Saskia. Ostaje okrenutost prema unutra, crnilo i gravura u bakrotisku "Sveti Jeronim u tamnoj sobi".

("Sv.Jeronim u tamnoj sobi" iz 1642. najbolji je Rembrandtov bakrorez neobičnog sveca-zaštitnika prevoditelja)

 Wall, 11.01.2007.

6.1.2007
Tumač znakova

Tumač znakova

- Nabijem vas! – izgovorio sam glasno, pokazujući studentima srednji prst. Žamor nerazumijevanja u dvorani samo me ražestio.

- Ne slušate pažljivo! Semiotika proučava znakove i simbole, pojedinačno ili kroz sustav znakova. Objašnjava, kako je neki simbol napravljen i kakvo značenje i informaciju prenosi. Na primjer, ova moja gesta: srednji prst, sam po sebi, nema nikakvo posebno značenje, niti se razlikuje od ostalih prstiju na ruci. Ali u ovom položaju ruke, dok je unutrašnjost šake okrenuta prema meni, srednjak ispružen a svi ostali prsti zgrčeni prema korijenu šake - to je poruka! Ukrućen i uspravan prst predstavlja muški spolni organ u erekciji; to je izravna poruka ‘ne diraj me, ili ću ti iskarati ženu, kćer i psa, možda i tebe’, da budem brutalno vulgaran. Može značiti i bijes, prkos ili otpor. Dakle, sama gesta dovoljna je i govori više od riječi. Ako je popratite odgovarajućim izgovorenim riječima, pojačavate učinak, a izgovorenim kreirate udvostručavanje i ponavljanje riječi. Da pri tome, uz pokazan srednjak sugovorniku izgovorite ‘nabijem te’, uz to glasno proizvedete zvuk karakterističan za seks, penetraciju, orgazam ili slično, imali biste i onomatopejsko udvostručivanje. Pojam dolazi iz grčkog semeiotikos, tumač znakova, a prvi ga je put upotrijebio Henry Stubbes 1670.godine. John Locke ga je u svom djelu An Essay Concerning Human Understanding tek detaljnije razradio.

Glas mi se izgubio u zvuku zvona za kraj predavanja. Pomalo bezobrazno, iz zadnjih su klupa počeli nestrpljivo spremati stvari, a žamor je ugušio moje upute seminarcima. Da su ostali par trenutaka duže, naučili bi još nekoliko znakova, lakih za interpretaciju- slegnuo sam ramenima u znak pomirenosti i prihvaćanja, te odmahnuo rukom. Odustajanje od plivanja uzvodno. Studenti ne ostaju dulje, ma kako zanimljivo predavanje bilo.

U kabinetu me dočekala djevojka ravne crne kose do ramena, upadljive šminke na blijedom licu, s crnim ružem i odgovarajućim crnim lakom na noktima. Imala je dugačke, vitke prste, kojima je na grudima nervozno pritiskala bilježnicu s predavanja i moju ispitnu skriptu. Dok sam ulazio i zatvarao vrata, pratio sam pogledom igru prstiju s rubom njezine prekratke suknje. Povlačila ju je i poravnavala, da bi već sljedećeg trena povlačila rub u stranu, pa na dolje. Pogledom sam fiksirao tkaninu, koja se pripijala kao druga koža, otkrivajući struk i linije tijela. Još jedna djevojčica s tijelom odrasle žene, pomislio sam, iskosa pogledavajući prema njezinom licu, napola prekrivenom pramenom kose.

- Šteta što ste propustili predavanje- obratio sam joj se, dok sam palio cigaretu. Mahinalno je jezikom liznula gornji dio usnice. Pušačica, koja umire od želje da zapali i tako otjera nervozu zbog ispita, profesor i tumač znakova u meni profesionalno je očitavao simbole njezinog držanja tijela i poruke koje je odašiljala.

-Da ste pratili, mlada kolegice, sada biste znali da vam držanje odaje ambivalentnost vašeg položaja tijela, ruku i koljena. Hoćete-pa nećete, govore vaše ruke i koljena, a pogled u stranu kazuje mi da se spremate nešto smuljati, izgovoriti se, ili tražiti da vas pustim na ispitu!- bio sam izravan, pomalo zaintrigiran pričom ove studentice, čiji je samosvjesni izgled bio u neskladu govorom tijela.

Pogledala je prema vratima, kao da se pita što bi bilo da sad netko upadne iznenada. Ili još bolje, da ustanem i zaključam ih? Nisam sasvim odbacio tu pomisao, ostavljajući je u mislima kao iznenadni dobitak na lotu ili anti-stres lopticu.

Nagnula se prema meni, naslanjajući laktove na rub mojeg stola, gurajući mi u lice svoje poprsje u pripijenoj crnoj majici s velikim izrezom. Grand Canyon njezinih grudi širio je magnetne impulse i vukao me u ponor. Zarobljen u sekundama, nisam mogao skrenuti pogled, pa sam se nakašljao da skrijem zbunjenost muškarca pred ženskom ljepotom. Tu godine, iskustvo i nadređeni položaj predavača nisu pomagali. Naravno, znao sam da koketira svjesno i namjerno, pokušavajući nešto izvući za sebe, ali na nekom nivou njezin je flert bio prirodan i potpuno ženski nesvjestan. Srećom, struka i obrazovanje daju mi prednost pred ovakvim vamp studenticama, pa i ovom djevojčicom-ženom koja me pokušava motati oko malog prsta.

- Želite li zapaliti?- ponudio sam je, da skrenem pozornost i prekinem neugodni trenutak. Zbunio sam je, vidjelo se na njoj. To nije očekivala.

- Dajte mi indeks – autoritet je pomagao da odredim njezine namjere.

– Profesore, ne sjećate se, ali ja sam kod vas položila u prošlom roku – sad je ona bila gore, a ja sam, kao hrvač pod nelson-zahvatom, pokušavao povratiti inicijativu.

Neočekivano, pružila je ruku preko stola i pogladila me po licu.

– Ne bojte se – glas joj je bio tih i i obziran, dok je pokušavala pronaći ton da umota riječi koje nisam razumio. Miris njezine kose i kreme za ruke draškao mi je nosnice, a erotična linija vrata i ključne kosti izazivala, potpuno u neskladu s informacijama i podacima koje su njezina usta izgovarala. Za mene, profesora komunikologije i muškarca prije svega, još jedna se postavka sudarila s novim, vrlim svijetom. Još jednom se pokazalo, da se iz naopako postavljene teze i krivih premisa ne može doći do ispravnog zaključka.

Na putu kući razmišljao sam o svemu hladno i znanstveno, razrađujući ovaj slučaj za neko buduće predavanje. Otključao sam vrata, u hodniku objesio jaknu i odložio torbu sa spisima, te ušao u kuhinju. Moja žena, akademska slikarica s najnovijom izložbom u prestižnoj galeriji, podigla je napola popijenu šalicu kave na pozdrav.

-Kako je bilo? –pitala je lakonski kao i svakog popodneva, ne očekujući odgovor. Pa ipak, moj je odgovor očito nije iznenadio, jer defenzivno držanje ramena i čvrsti pogled, bez skretanja u stranu, nije bio pokoleban.

Za vrsnog stručnjaka semiotike, tumača znakova i simbola, u glasu mi se jasno ocrtavala ponižavajuća gorčina, dok sam odgovarao:

- Ništa posebno, osim što sam konačno upoznao tvoj najnoviji plijen. Sigurno si znala da je tvoja nova ljubav - moja studentica. Ili si je izabrala baš zbog toga?

 Wall, 06.01.2007.

5.1.2007
Plivač
Plivač

Dok plivam, umor se iz mišića izlijeva u more. Valovi me udaraju u lice, a zatim miluju po leđima na odlasku. Ne posustajem, a svaki moj novi zamah vodi me bliže cilju. Kad konačno uspijem, bit ću prvi čovjek koji je preplivao sve oceane svijeta oko zemaljske kugle. Dugo već nisam razmišljao o tome, kako je sve započelo. Prije desetak godina, ne znam više točno, sa obale sam bespomoćno promatrao utapanje djeteta u trajektnoj luci. Bio sam mu bio najbliže, ali se od šoka nisam mogao pokrenuti. Nekoliko je prolaznika ubrzo skočilo u vodu, uzalud i prekasno. Neki ljudi takav prizor uspiju zaboraviti. Ja nisam. Kriv sam za blokiranu svijest i udove od olova. Tada sam se zavjetovao, da ću preplivati sva mora i oceane i obići svijet.

Ne sjećam se više, kad sam točno krenuo na put, tek znam da jednostavno moram nastaviti. Mjesecima sam u vodi i koža mi bubri i otkida se u velikim krpama. Komadima vlastite kože mamim radoznale ribe, pa njihovim tijelima hranim vlastito. Ne treba mi puno hrane. Ponekad, dok plivam, grgljam morsku vodu u ustima i nakon par sati osjećam sitost. Možda od planktona, možda samoobmanom? More se zna pobrinuti za svoje, a ja već mjesecima pripadam moru.

Povremeno se prepuštam morskim brzacima, koji me nose kao slamku, bez vlastite volje i utjecaja. Nikad ne pokušavam odrediti smjer. Tijelo je mehanički stroj, ali mozak je živ, a misli se kovitlaju i sustižu jedna drugu. Razmišljam o svemu i svačemu, o povezanosti, posljedicama, o politici i povijesti. Razmišljam o kricima galebova koji me drže budnim, o različitim scenarijima života, koje živimo paralelno u našim svemirima. Oni se dodiruju, katkad i preklope na kratko vrijeme, ali nikad ne utapaju jedan u drugi. Baš kao što se ni mora ne miješaju, jer svaki sloj vode, svaka nova masa kruži vlastitim tokovima. Kanarska me struja mazi toplim vodenim krevetom i tjera šest kilometara na sat preko Atlantika, prema Karibima i Meksičkom zaljevu.

Ponekad na putu susrećem brodove, uglavnom tankere i luksuzne jedrenjake. Jedni kao bivoli u savani, ustrajno i bez zastajkivanja ruju more prema svom cilju, dok jedrenjaci često skreću s vlastite rute i zaustavljaju se, a njihovi me putnici časte svojim pričama i društvom. Hranu najčešće odbijam, uz nerazumijevanje i čuđenje ljudi na brodu. Kako razumjeti, da se nepce previše naviknulo na okus mora i sirove ribe? Od ljudskih mi se namirnica diže želudac, a hrana pada teško i stvara kiselinu.

U dobrom periodu, dok mi još stara koža ne počne bubriti i otpadati, ti slučajni susreti s moreplovcima od mene učine privlačnog i zanimljivog sugovornika. Ponekad neki od putnika s brodova plivaju uz mene jedno vrijeme. Tada nas brod i posada slijede kao vjeran i poslušan pas. Neki su od tih kratkotrajnih suputnika privlačne žene. One razumiju i vole more, pa čak i stvorove kao ja. Pokušavaju me slijediti, nagovaraju da odustanem, popnem se na brod, da predahnem. Neke se čak i zaljubljuju u mene, ali moje su veze unaprijed osuđene na propast. Većina njih žele isto - brak, kuću s bijelom ogradom i dva i pol djeteta u prosjeku. Ne mogu im pomoći. One se na kraju vraćaju, mašu mi s palube i okreću brod prema nekoj drugoj morskoj brazdi.

Već odavno ne osjećam ništa. Umor i glad u mojoj svijesti više ne postoje. Onih par sati dnevno, kad me svlada san, plutam oceanom i snovima. Najčešće sanjam kako plivam, pa mi je u snu sve kao i na javi. Ponekad nisam siguran sanjam li, jesam li doista budan. Dok neumorno dižem i spuštam ruke i ramena u zamahu, ne mogu zaustaviti bujicu misli. U glavi vrtim slike i filmove po nekom redoslijedu, katalogiziram i obrađujem područje po područje, period po period. Ponekad me nešto posebno zaokupi, ili nijemi film, Buster Keaton i njegov kameni izraz lica. Kad završim sa cjelokupnom poviješću filma, vraćam se znanosti, filozofiji i religiji.

Smjenjuju se godišnja doba, a ja i dalje neumorno plivam. More me već dobro poznaje, a tijelo se mijenja. Koža je sad dovoljno debela i otporna, više se ne ljušti u slojevima. Svakih nekoliko mjeseci, kad me počne svrbjeti od vrata naniže, češanjem i povlačenjem skidam kompletnu ljušturu. Dok koža i moje staro ‘ja’ tonu ka dnu, obnovljeno tijelo zamahuje prema daljinama, tamo gdje se nebo ulijeva u ocean.

Otkad putujem morskim strujama, naučio sam raspoznavati zvijezde na nebu. Svake noći, između zamaha kroz valove, promatram sazviježđa, brojim meteorite što paraju crnilo neba, crtam u glavi stelarne mape. Kad mi dosadi, u glavi sve pobrišem kao dječje crteže u pijesku.

Više se ne sjećam kamo sam krenuo i zašto. Nije ni važno, dokle god traje putovanje. Puštam morsku sol kroz sve pore tijela i svakim se novim zamahom udaljavam od postavljenog, konačnog cilja.

Ako na putu susretnem neki brod, više ne tražim sugovornike. Pratim ih jedno vrijeme i unatoč trudu, uglavnom ne razumijem što govore. Samo ponekad ulovim i prepoznam riječi, dok pokazuju u mojem smjeru i uzvikuju: Pogledaj, delfin!

 Wall, 05.01.2007.

23.11.2006
Pogrešno skretanje

Pogrešno skretanje

Žmirkave svjećice na kupoli neba hladne su. Isijavaju tamu. Ravnodušnost. Obješen sam u zraku, šumno udišem zrak nosnicama. Kiša je prestala. Od kisika, ozona vrti mi se. Zvijezde u naramcima, kovitlaci srebrne i polarne svjetlosti. Kao da bogovi šalju halogenske signale. Ako je svemir zakrivljen, znači li to da sad gledamo vlastitu prošlost ili budućnost? Sada i ovdje ne postoji, osim u režnjevima mozga. U odsječcima vremena kolektivne svijesti. Pogrešno skretanje. Ili možda nije bilo pogrešno?


Živim izvan grada, na osami. Često sam budan noću - ne spavam, prosto mi je žao isključiti svijest kad je najbolje, kad se sve ljudsko umiri. Sjedim na pragu kolibe i razgovaram sa drvećem. Ljudi mi ne nedostaju, ali razgovor svakako. Divlji ples automobilskih farova sa zavojite ceste nestaje iznenada s vidika. Kao da ga je progutala zvijer noći. Mukli udar metala o kamen i hropac motora paraju tišinu. Jako je blizu, tek nekoliko stotina metara od mene. Odlazim pogledati.

Gledam vozača, priklještenog na sjedalu. Srastao je s komadima lima i stakla. Pa ipak, njegovo ogromno tijelo izgleda veće od života, od ograničenih dometa medicine. Ima u toj tjelesini neke gracioznosti. Drži me za ruku dok čekamo pomoć, liječnika, neku božansku intervenciju. Govori jasno, bez straha, s dozom humora u glasu. Prepričava nesreću s filozofskim mirom, kao da se sve dešava nekom drugom.

Za sve postoji razlog, kauzalnost, objašnjava. Tu smo sa svrhom, postojimo zbog drugih. Sve se ovo već desilo negdje, nekome. Mi smo tek statisti u zatvorenom krugu. Recikliramo uloge i događaje koji su se već zbili, u nekom drugačijem vremenu.

Stranac u skupom odijelu, zgnječen kao kukac od siline udara o tlo, neka je nova fosilna okamina budućnosti. Zapanjuje, ali i zabavlja trud i žestina, kojom troši zadnje atome energije na isprazno filozofiranje sa mnom. Pravim mu društvo dok čekamo pomoć za njega. Pomoć, koja nikako ne može stići na vrijeme. Koja nikako ne može stići. Neće stići.

Stranac ima glatko izbrijano lice, oštru, crnu kosu s taman dovoljno sjedina na sljepoočnicama da potvrdi iskustvo i godine u nogama. Ne govori napamet. Ne filozofira isprazno, iz knjiga. Drago mi je što iz njega izlazi bujica riječi, dok zabavlja obojicu. Je li to strah? Neizvjesnost? Ima li stranac kockarsku strast u sebi, kladeći se na pravovremeni dolazak liječnika, vatrogasaca koji će razrezati lim i osloboditi mu tijelo neželjenih okova? U ovakvoj je noći svaki sugovornik dobrodošao. Ovakav kao on - pravi je dar s neba! S litice, točnije, mislim gotovo sretno.

Obično pogrešno skretanje, vjerujte
- stranac razvija teoriju determinizma. Ne postoji slobodna volja odlučivanja, iako sam naizgled sam izabrao skrenuti s glavne ceste, pokušati prečicom i putem koji je neminovno morao završiti u provaliji, nastavlja. Strancu je čelo orošeno znojem. To je jedini vanjski znak povećanog napora, dok obrazlaže svoj slučaj. Prema Blackburnu, determinizam je shvaćanje o potpunoj određenosti svih pojava. Tu svaki događaj ima uzrok. Razumijem i njega i stranca. U današnjem je svijetu lako biti fatalist. Sve što se desilo, dešava ili će se desiti - već se desilo, neizbježno je. Htjeli mi to ili ne, posljedice su iste. Gledam stranca nabodenog na komade lima kao živog, prekrasnog leptira s pribadačom na baršunastoj podlozi. Još je živ, još se koprca. Ne kao crv na udici, očajnički, nedostojanstveno - naprotiv. Znam da znate, ali fatalizam nužno proizlazi iz determinizma, iz uviđanja nužnosti.

Stranac ima skupocjeni sat na zglavku lijeve ruke, koja nemoćno visi sa strane. Ruka mu je kao kod plastične lutke u izlogu, otkinuta i odbačena zajedno sa izloženim satom na zapešću manekena. Slušam ga kako svoj slučaj obrazlaže hladno, promišljeno. Kao profesor filozofije ili gost-predavač na nekom psihijatrijskom simpoziju. Ipak, moje vlastite misli idu svojim paralenim tokom, difuzno i rastreseno, one su tek usputno nabačene boje na praznom platnu mozga. Stranac je na trenutke dosadan: kauzalni zakon, pravilnosti, stalne relacije, bla, bla… Čekam da završi s postavljanjem teorijskih odrednica i da prijeđe na konkretno objašnjavanje. Otkud on zarobljen u vječnosti, zgnječenog tijela i još uvijek savršenih moždanih funkcija? Zašto ne koristi zadnje trenutke da zavrti film sa sretnim slikama u glavi? Da podijeli strah od neizvjesnosti, ili radost otkrivanja neke druge dimenzije života? Umjesto toga, kao professor apsurdno i nesmiljeno nastavlja. Kao da se boji, da će mu vjetar puhnuti u svijeću prije nego obojici raspostre smislene razloge. Zašto baš on? Zašto sada i na ovakav način? Zašto odlazi pred strancem i nepoznatim krajolikom?

Znate, Bohm i kvantna fizika tvrde da na mikro razini, u svijetu elektrona, ne vladaju strogi kauzalni zakoni. Tu se budućnost može predvidjeti tek zakonom vjerojatnosti, jer elektroni bezglavo jure u raznim pravcima, bez nekog razloga, uzroka.

Jesam li imao slobodne volje kod ovog pogrešnog skretanja? Može li se u dva sata noću donijeti racionalna odluka? Imam li sposobnost izbora između različitih mogućnosti, ili novih alternativa? Newton je o tome malo znao, pokušavajući sve ugurati u mehaničke procese.


Stranac se zakašljao, a sitne kapljice krvi pojavile su se u kutu usana. Strpite se još malo, rekao je ubrzano dišući. On je tješio i smirivao mene!

Ako sam čovjek, imam slobodnu volju, onda imam izbor između barem dviju mogućnosti. Kako je to moguće u svijetu gdje je, unatoč slobodi i slobodnoj volji, jedina moguća pojava u prostoru i vremenu. Tu ljudski postupci ne mogu biti drugačiji od onoga kakvi upravo jesu. Nema slobode izbora u determiniranom svijetu, stranac je propentao, raskopčavajući košulju jedinom slobodnom rukom koja ga je još slušala.

Odmorite se malo, rekao sam mu blago, brišući mu znoj s čela rukavom košulje. Nisam želio da ga peče u očima. Želio sam da što dulje zadrži bistar pogled, koji je odavao visok adrenalin u krvi i napetost duha i tijela do krajnjih granica.

Nemojte više govoriti, čuvajte snagu, pokušao sam ga utišati. Iskreno, želio sam ga održati na životu najviše što je moguće. Možda čak do svitanja. Želio sam društvo ovog pametnog sugovornika. Tko mi to može zamjeriti? Prema dilemi determinizma, čovjek nikada nije odgovoran za svoje postupke, već su mu dio uzročno-posljedičnih lanaca u svijetu već predodređenoga.

Od helenistike naovamo znalo se, da je budućnost u jednakoj mjeri određena kao i prošlost. Zato treba prihvatiti postojeće stanje, pasivno se prepustiti, stranac je zaključio, dok mu se sjaj u očima gasio kao svjetlo lampe koje nestaje okretom potenciometra.

Bojao sam se da ne izdahne, prije nego mi otkrije konačni zaključak. Što on misli, zašto se i kako našao u provaliji na pola kilometra od moje usamljene kućice na rubu šume?

Znate, kao epikurejac, i u ovom času sam vedar i optimističan. Liječnik će stići na vrijeme ili neće. Kocka je već odavno bačena. Ja nemam strah od smrti, ali iluziju slobode ipak ne odbacujem. Pogotovo u smrtnom času ona ima smisla. Vidim, ne slažete se? Ako je sve već odlučeno, onda vam predstoji samo apatija. Stoičko prihvaćanje neminovnoga. Ja sam se drugačije opredijelio.

Stranac više nije mogao govoriti. Predavanje je završilo, tek malo prije nego je svijeća dogorjela. Zadnjim atomima snage svoje je, dotad neizgovoreno, pitanje formulirao u dvije riječi- zašto vi?

O, kako sam žarko žudio za još malo njegove svijesti, da mu ispričam zadivljujuću priču o uzrocima i posljedicama. O okrutnoj igri sudbine, koja me otjerala u divljinu. O poretku stvari u svemiru iz neke davne prošlosti. Ili je to nečija budućnost, koja tek slijedi?

Prognan sam od ljudi, ja - koji sam više od ikoga trebao ljudsku riječ, sugovornika, društvo. U ovim zabačenim predjelima, rijetki automobili prolaze godinama bez zaustavljanja. Jedini je način da netko stane, da ostane - makar na kratko- bio skrenuti ih s ceste. Trebale su mi godine, dok se nisam dosjetio stare gusarske priče o lažnim svjetionicima na otocima. O svjetlima, koja navode brodove da se nasuču na hridine, kako bi im opljačkali teret. Ovdje, pod obroncima planine, dovoljno je par metara bijele crte zavoja koja produžava ravno niz liticu i svjetiljka, obješena na bor iznad provalije. To mi dovodi ljude. Kad slete u provaliju, neki izdrže tek malo. Neki samo šute. Samo izuzetno, kao noćas, imam sreću otkriti pravog sugovornika. Čovjeka s pričom, mudrošću i stavom. Možda mislite da nisam čistog uma? Možda je i ovo kritika? Zašto da ne, lako je biti Kant.

Ustalom i moju ste priču već negdje čuli. Lako je učiniti pogrešan korak. Pogrešno skretanje je već ionako determinirano.

Wall, 23.11.2006.

8.11.2006
Povratak
Povratak

Napuštam hotel na bulevaru Tran Phu u pravcu tržnice, dok rano poslijepodne u Nha Trangu miriše na kuhanu rižu i umak od ribe. Polako hodam, zastajkujući pred izlozima trgovina, namigujući obješenim sabljarkama i tunama, koje me prate svojim mrtvim očima. Jedan od upornijih trgovaca posjeda me na nisku, drvenu klupicu na pločniku. Uzimam ponuđenu zdjelicu s hranom, dok mi koljena skoro dotiču tlo. Većina prolaznika izgleda identično s tim ljepuškastim, tamnoputim licima pod čunjastim šeširima od rižine slame. Čak i u ovom zabačenom kraju svijeta, žene ne obraćaju pažnju na mene. Iz otvorenih vrata trgovine čuje se elegična melodija. Očarano slušam, iako ne razumijem ni riječi. Vijetnamski je lak za učenje, objašnjava trgovac na iskvarenom engleskom.

- To pjeva naša Thao My, ona je sad u California, u Amerika - kaže zadivljeno. Pitam se, kad je prestao prezirati Amerikance. Zaljubljenost u dolare zarazna je, neizlječiva bolest. U daljini, ribarske brodice pijano poskakuju na valovima.

Dok čekam prevoditeljicu i taksi, koji me konačno trebaju odvesti na poslovne pregovore u tvornicu zbog koje smo i došli, uspoređujem slike, mirise i boje od tridesetak godina prije. U travnju 1975. podvili smo rep iz Nama i progutali gorku pilulu poraza od Charlieja. Vijetnamci to zovu Kháng chiżn chŃng Mů, Oslobodilački rat protiv Amerike. Danas, obasipaju nas dobrodošlicom i osmijesima, baš kao mi njih napalm-bombama nekad davno prije. Što je bilo-bilo je, sigurno misle. Tvornica koju danas kupujemo, pomoći će da se ispere gorak okus uspomena iz rata. Bilo je to još jučer, a ja dječak od osamnaest godina, s vjerom da je Bog na našoj strani protiv bauka komunizma. Rat je u mojoj glavi izblijedio. Jedino mi je u sjećanju živa slika helikoptera na krovu ambasade u Saigonu. Evakuacija posljednjih Amerikanaca i osjećaj, da su nas političari iznevjerili i natjerali na bijeg pred daleko slabijim protivnikom.

Prevoditeljica ima slatke jamice na obrazima i prekrasne, duboke oči. Smješka mi se zavodljivo. Svaki put, kad prstima sklanja kosu s očiju, pogleda u mene i pocrveni. Na svečanom ručku sjedi do mene i govori oduševljeno o Los Angelesu i svom jedinom turističkom posjetu Americi. Priča o skupim jahtama u nedavno održanoj regati Hong Kong – Nha Trang, na kojoj je učestvovala kao gošća engleske posade. Moglo bi joj biti između dvadeset i trideset, slabo procjenjujem godine azijskih žena. Znam samo da me privlače neodoljivo i da ovu večeras moram imati. Dogovaram s njom intimnu večeru u dvoje u poznatom restoranu Quan An Ngon. Unutašnjost restorana uređena je minimalistički, uz lanterne, svježe cvijeće i blještavo bijele stolnjake. Služe izvrsni pho, gustu juhu s rižom i tjesteninom, režnjevima govedine i lukom. Stavljaju puno začina, od azijskog bosiljka i korijandera, do ljute papričice, klica graha, sve poprskano kapima limuna. Pho je savršena mješavina raznih okusa i tekstura na nepcu, vrhunska juha s tjesteninom na planetu. I sve za samo par dolara.

- Uyen, idemo u moj hotel na piće prije spavanja – kažem preko ruba čaše i gledam je. Moja vijetnamska ljepotica ustaje bez riječi i kreće prema izlazu. Usne me peku od ljutog umaka. Brojne čaše vina nisu umanjile žestinu. Možda će peckanje usana izliječiti moja Vijetnamka.

Uyen leži na krevetu raširenih nogu, s blago povijenim koljenima. Izazivački diže gole bokove prema meni, s haljinom visoko zadignutom iznad struka.

Pedesetpet godina nije puno, ali možeš mi biti otac - smješka se, a ja je odjednom poželim pljusnuti, nabiti se u nju grubo i stiskati oko vrata, osjetiti grčenje ispod sebe.

- Ne boj se, volim starije muškarce – povlači me na sebe, otkopčava košulju i podiže mi je preko glave. Zatim glavom uranja u moje prepone.

Ja sam tvoja sajgonska kurva – mrmlja punih usta, okreće se i namješta bokove iznad mojeg lica, a slike iz ratnih dana vraćaju se iz podsvijesti i vrte u kaleidoskopu jarkih, živih boja. Mliječna ženska tijela u prljavoj sobi bez prozora, stalno osluškivanje koraka u hodniku, šuštanje zavjesa i sporadična pucnjava na ulicama. Gola ruka djevojčice koja drži nož, zaboden u leđa muškarca na njoj. Požuri, moramo krenuti, netko viče izvana. Užurbani glasovi i trčanje, dok polako ustajem i brišem krv. Moju ili njezinu, ne znam više.

- Srećom, nisi djevojčica. Bojim se djevojčica - kažem potpuno ozbiljno, a ona zbija šale.

- Amerikanci dolaze posebnim turističkim letovima zbog djevojčica. Neki čak i zbog dječaka- kaže podsmješljivo.

- Mogao bi mi biti otac- kaže opet, onako usputno. Usne joj se smješkaju, ali oči su prodorne, ispitivačke.

Jesi li?- pita između uzdisanja i grčenja ispod mene, dok je pribijam uz drveni okvir kreveta.

- Jesam – odgovaram i potpuno sam uvjeren u to. Između 1972. i 1975., pojebao sam stotine curica od Hanoja do Sajgona. Sve su bile iste, okruglih obraza, crne kose i uplašenih, bademastih očiju. Sve su bile dobre. Čak i djevojčica s nožem u sobi bez prozora. Sve su sad mrtve, siguran sam. Nismo ostavljali svjedoke.

Uyen ubrzava ritam kukova, dok njezina ogrlica, s kuglicama od kokosovog drveta, zvecka kao cvokotanje zubi kurve u Da Nangu. Bojala se uzalud, ništa nije boljelo.

Uyen ima oči djevojčice s nožem, a bol koju osjećam dok svršavam, prodorna je i zvoni u glavi kao čelik što udara u kosti rebara. Crveni mi se pred očima, ali sve i kad bih htio prestati, ne mogu.

Dok spava, umjesto nje sklanjam joj kosu s lica i s čašom odlazim na balkon. Stara rana na leđima opet pulsira kao živa. Preko nebodera i krovova velegrada gledam u daljinu, gdje džungla gori na horizontu. 

 Wall, 08.11.2006.

1.11.2006
Zatvoreni krug

Zatvoreni krug 

U glavi mu odzvanja Malaguena salerosa u furioznom tempu scena smrti iz 'Kill Billa'. On više nije cijenjeni kirurg i docent Pavić sa Torakalne kirurgije, znanstvenik i predavač na mnogim sveučilištima. On je samuraj, koji vitla mačem, desperado koji se pucnjavom probija kroz kišu metaka... Igra igru smrti, ne više kao liječnik, što preciznošću skalpela i sigurnom rukom spašava živote. Nije u operacijskoj dvorani sveučilišne bolnice, ne drži ljudske živote doslovce u rukama. Zgnječeni lim auta i probijen grudni koš od njega su –nadčovjeka i višeg bića - ovoga trenutka učinili beznačajnu žrtvu prometne nezgode. Takve je prečesto rutinski operirao, ne razmišljajući o njima kao o osobama. Bili su dijagnoze i komplikacije, a njihovim su se postoperativnim sudbinama bavili asistenti ili sestre u Traumi.

- Slušajte, ja...- krklja mu u plućima i krv navire na usta. –Nemojte govoriti, začas smo u bolnici – užasava ga rutinski glas liječnice Hitne pomoći. Smiruje ga kao neukog pacijenta blaziranom manirom, kakvu je i sam koristio razgovarajući s bolesnicima u viziti ili njihovim obiteljima.

Umjesto da ga prepoznaju, da radio vezom zatraže vrhunsku ekipu za njega, liječnica suhoparno javlja nevažne sitnice. Pred očima mu titraju slike okrvavljenih tijela, bez udova, na drvenim stolovima. Kao priklane svinje. Scene iz prošlog rata, u koji se dobrovoljno javio. Užasavao se divljaštva oružja, pucnjave i treska granata, ali nije smio odbaciti profesionalnu šansu, kakva se rijetko događa. Samo bi potpuno neambiciozan kirurg propustio priliku stoljeća, da na ratištu reže udove, igra se svemogućeg boga bez ikakvog straha od posljedica. Kad se navikao na tutnjavu haubica i minobacača, sve je bilo savršeno. U danu bi ih zarezao desetak - ovdje ruka, tamo noga, nerijetko u potpuno nesterilnim uvjetima. Najčešće bi na stol dolazili u stanju hemoragijskog šoka, sa sepsom, obilno krvareći. Pokušao bi ih skrpati, donoseći odluke u sekundi. Tu nije bilo etičkih povjerenstava, komisija ili brige oko patološkog nalaza. Rat je savršena prilika da se proba nemoguće, bez straha od negativnog ishoda zahvata. Oni sretnici, koje bi spasio, bili su mu zahvalni do groba. Oni drugi, pokapani su na brzinu i bez papirologije.

-Slušajte, moram vam reći... – pokušava govoriti. Nerazgovijetno, u nerazumljivom hropcu. Liječnica iz Hitne naslanja uho sasvim blizu. Nema previše izbora, jer sva mu je preostala snaga u grčevitom stisku njezine ruke.

Dok operira, Smrt mu sjedi na ramenu kao nevidljiva sjena i sekundira. Citira Hegela i Kanta, filozofira o besmislu života. Zagovara svoju opciju. Izravno, u režnjevima mozga, bez riječi, navija za kandidata na operacijskom stolu. Nikad joj ne proturiječi. Čemu? Iskreno, baš i nije zainteresiran za tu metafizičku stranu. Zanima ga kako razdvojiti tkivo, podvezati krvne žile, kako pobijediti smrt tehničkim nokautom. Pri tom, nije nužno da pacijent preživi. Važno je jedino da znanost i znanje odnese pobjedu nad statistikom. Da zabije pobjednički gol pred mladim auditorijem, gdje svi pobožno prate svaki njegov pokret kroz stakleni zid operacijske dvorane.

Metalik srebrni Audi doktora Pavića proždire kilometre kao u igrici na Play Stationu. Krivine i zavoji difuzni su, tope se i savijaju pred snagom motora. Inercija nosi vozilo i vozača kao ispaljeni projektil, već zapisanim trajektorijem prema sudbini. Negdje se u vremenskoj paučini već desio vrisak guma i udar metala u tkivo. Samo se digitalne brojke trebaju poklopiti, pijesak iscuriti u klepsidri vremena. Sve traje jednu sekundu, dakle - jednu vječnost.

- Doktore, spasite mi nogu, nogu doktore, spasite je – mladić jadikuje, glave okrenute u stranu. Ne može gledati ruku, koja neumitno primiče skalpel. Začudo, svjestan je, ne jauče od bolova. Adrenalin ga tjera da moli, jači je od analgetika. Otvorena rana i kost, koja nazubljena strši, namiguje kirurgu kao u partiji šaha.

- Hoćete li zarezati ispod ili iznad koljena, doktore? – pita radoznalo kost, pita sažaljivo bolničar. Ratnik ne pita. Kukavički steže pesnice, dok mu zglobovi ne pobijele. Nije u šoku, ne leži mirno. Nema vremena za narkozu. Kad bi živo meso moglo pričati!

- Slušajte, bio sam na ratištu... – muca.

- Bunca nešto o ratu - liječnica se okreće vozaču. – Ne bih baš rekla, još nisam vidjela nikog s ratišta da vozi auto od sto tisuća eura!

Namiguje, sad već zabavljena apsurdnom izjavom ozlijeđenog. – Ne smijete govoriti, pojačat će se krvarenje - naređuje strogo. - Smirite se, brzo stižemo u bolnicu.

Vrijeme stoji zarobljeno u pješčanom satu. Dvanaest mjeseci na ratištu, nebrojene operacije na živo... Sad njega čeka neki dežurni kirurg, umoran od dvije uzastopne šihte. Možda ga uvale nekom docentu, s par golobradih asistenata. Kao u nekoj neoplatonskoj noćnoj mori - dvanaest mjeseci igranja boga, nakon kojih slijedi dvanaest vječnosti žrtve osiromašenog medicinskog sustava. Kozmički red. Zatvoren krug. Početak je kraj i kraj je početak. Žrtva se pretvara u pobjednika, pa opet u žrtvu.

Rečenice mu stoje u mozgu, pravilno odmjerene, oblikovane. Još samo da ih protisne kroz larinks.

Pazite, ja sam poznati kirurg, želim najbolje kolege ..
.

Umjesto toga, zapanjen je jasnim, razgovjetnim riječima, koje mu izlaze iz grla i pričaju priču. Neočekivanu, nepotrebnu.


Pođe trgovac rano jutrom na sajam u Samaru i tamo ugleda Smrt. Preplaši se i pobjegne. Cijeli je dan jahao i konačno uvečer ujaše u Buharu, te se ondje sruši mrtav. Stojeći nad njim, Smrt je zbunjeno rekla: “Iznenadih se, vidjevši te jutros u Samari, kad dobro znam da smo imali dogovoren susret večeras, ovdje u Buhari.'

Wall, 01.11.2006.

18.9.2006
Palagruža
Palagruža

Ljeto na pučini umire po malo. Neosjetno. Sunčeva kugla pred sumrak mrvicu brže uranja u horizont. Žuti odbljesak zlatnu boju potapa u mrak od crne tinte. Ovdje, sto dvadeset metara iznad mora, iz svjetionika kao na dlanu vidim pučinu prema Italiji. Zamišljam sredinu Jadrana kao zaoranu brazdu od svijetlećih riba i Posejdonovih trozublji. Palagruža, pelagos, pučina….

Plovili su ovuda stari Heleni, rimski pape, vojnici i pirati. Nitko ne ostaje dugo. Kad se tišina sa pučine spusti na hridine, nema ti spasa. Nešto te u grudima stegne i zasuze ti oči. Misliš na svoje u Splitu, na poznate na Visu i Korčuli, ali nema pomoći. Daleko su svi. Mrtvi, kao i more koje se oko tebe valja. Možda život tamo ide dalje, ali ovdje stoji.

Iz svjetioničarske zgrade promatram dolazak policijskog čamca na jednu od dvije plaže. Moja stopala poznaju svaki oblutak, kojeg more stoljećima valja do savršenih oblika kugle. Pažljivo stajem bosom nogom. Izbjegavam naplavljeno drvo i heroinske igle, što ih more donosi sa jahti i brodova u prolazu. Struje izbacuju naplavine najčudnijih oblika. Ponekad ih skupljam na hrpe i palim. Gledam dim, što se lijeno diže i stapa sa nebom. More guta hridine. Ponekad sjedim na žalu i ne gledam prema daljinama, već u lanternu. To žuto, Kiklopovo oko namiguje i doziva uzalud. Davno je bilo, dok je Odisej plovio ovim vodama.

Najavljena gošća pažljivo s policijskog broda iskorači na tlo. Gazi u plićaku skupim tenisicama. U ruci steže malu, platnenu torbu. Zar je to sve za tjedan dana na pustom otoku? Neobična žena, ta novinarka! Pisat će o najvećoj i najvišoj lanterni Jadrana. O životu svjetioničara. Koga to još zanima? Mogu sama, hvala, kaže i grabi kamenom, vujugavom stazom prema vrhu. Zabacuje tamnu, ravnu kosu iza uha. Vitka joj figura izgleda čvrsto i odlučno. Kao da se zna nositi sa morem i samoćom.

Ne navaljuje s pitanjima. Dok sljedeće jutro bacam mreže, vidim je na iskopinama arheološkog nalazišta. Neolitik, kažu stručnjaci. Meni je svejedno. Od pamtivijeka su ljudi u borbi s prirodom trebali oružje i oruđe. I ovdje ga ima. Godinama prije ovdje su pronašli i rimske mozaike. Uzaludno je traćiti vrijeme da se dokazuje razumljivo samo po sebi. Ljudi otimaju moru hridine stotinu kilometara od obale i misle da su svladali i ukrotili prirodu. Moja novinarka se vraća s obilaska otoka. Nudim je kuhanom ribom. Zahvaljuje i uzvraća cigaretama. Ne govorimo puno. Poslije jela pušimo i gledamo prema pučini. Pokazujem joj lanternu i meteorološke instrumente. Nije ti dosadno, kaže, dok zapisujem očitanja u knjigu. Svaka tri sata treba sve ponoviti i javiti radio stanicom u Split.

U zalazak sunca nudim joj domaću travu, koju uzgajam na zabačenom dijelu otoka. S druge strane, u nepristupačnoj uvali i daleko od očiju policijske patrole. Neizmjernu tišinu Palagruže treba povremeno razbiti na prihvatljive odsječke vremena. Kad uvečer bura silinom nabija u kamen, kuham čaj od maka. Prije sam znao puno čitati. Gutao sam povijest, književnost, liriku... Nekad sam pisao i čitao poeziju. Divio se vlastitoj i tuđoj harmoniji riječi. Sad naramcima knjiga ložim vatru u hladnim večerima. Kidam listove jedan po jedan i pažljivo ih predajem plamenu.

Moja novinarka ulazi mi u sobu usred noći. Ništa ne govori. Samo se priljubi uz mene, potpuno obučena. Ležimo zagrljeni. Diše duboko. Nisam baš siguran, spava li. Pred jutro se izvučem pažljivo, da je ne probudim. Pokrivam je. Odlazim baciti mreže.

Jutarnja kava je probudi. Proteže se. Smiješi. Objašnjenja nisu potrebna. Dan nas zatiče u lijenom kontempliranju. U čemu je smisao svjetioničarskog života? Tehnika je uznapredovala. Lako je zamijeniti žarulje na lanterni, očitati vjetrove i tlak zraka. Izmjeriti, izvagati oluju. Čovjeka ne možeš zamijeniti, kažem. Prirodi se netko mora oduprijeti. Makar je uzaludno. Nakon par godina ovdje poludiš ili se naučiš pokoriti. Žena i djeca su mi na obali. Ovdje je bolje nego u škveru ili na burzi. Jedino, sve manje podnosim grad, ljude i vrevu. Svaki puta jedva čekam pobjeći natrag. Sati plovidbe iz Splita dovedu me pameti, pa na pola puta već sumnjam. Kad stignem, nošenje namirnica i ostalog provijanta odvrati od filozofiranja o besmislu svega. Sa najviše, okomite stijene mahnem Lastovu i Komiži. Udaljenost je relativna stvar, jer tih tridesetak nautičkih milja ionako mi je nedostižno. Ne trebaju mi ljudi. Izgleda, da je i novinarka samotnjak. Puši, zagledana u pučinu. Stalno črčka u bilježnicu, koju nosi sa sobom. Bit će, da joj za razgovor o Palagruži i daljinama ne trebam baš ja. Dovoljni su horizont bez početka i kraja. I more, što stalno udara u podnožje hridine.

Noćas ne spavamo. Pruža mi fino rezani papir za joint. Uzvraćam sitno sjeckanom domaćom travom. Smota i za mene i pruža mi jednu. Ne uvlači duboko. U mraku joj iskre oči kao mački. Žar cigarete jedino je svjetlo na stijeni. Unaokolo mir. I galebovi šute među stijenama. Tek lanterna ritmično, u pravilnim intervalima baca trak svjetla prema daljinama. Dokle se vidi? Tridesetpet milja, govorim. Skoro šezdeset kilometara. Ispod nas Mala Palagruža, Galijula, Kamik od oštra i od tramuntane. Ovdje i hridine imaju imena. Pokazujem prstom u mrak: Gaće, Pupak, Baba, Volići…

Koga ona ima na obali? Muža, djecu, karijeru. Napetosti, dnevne zadatke. Borbu za pozicije, honorare, kredite za stan i auto.

A ti? Nemam nikog, odgovaram i potpuno sam uvjeren da govorim istinu. Žena i djeca, poslodavac, bolesna majka… Cijeli život na obali pripada nekom drugom. To nisam ja. Sve teže mi pada povratak njima, tom drugom svijetu, govorim s olakšanjem u mrak. Kao u nekoj kiklopskoj ispovjedaonici na otvorenom. Sve izgovoreno, bez obzira kako strašno, unaprijed je oprošteno. Bez velikih riječi. Bez obavezne pokore. A ja sam došla provjeriti, koji život sama želim za sebe, kaže jednostavno. Ponekad poželim samoću, pa pobjegnem od svih. Od svega. Nije mi teško pobjeći od djece. Teško je suočiti se s tim, da nemam grižnju savjesti. Ne mislim da sam loša majka. To je život koji sam dobrovoljno izabrala, a opet ima tisuću stvari koje želim, a ne mogu promijeniti, ispovijeda se u mrak.

Od trave mi je glava laka kao pero. Sve jasno vidim. Odbacuje opušak i bez riječi mi zavlači ruku pod majicu. Zaustavim joj ruku nježno. Nemoj, impotentan sam, kažem bez stida. Ne vjeruje mi. Ruka joj na mojim preponama. Osjećam toplinu i trnce po tijelu. Nema erekcije, osim u glavi. Prsti su joj hladni. Ipak, dok istražuju moje tijelo pod odjećom, toplina nailazi u valovima. Prekriva me kosom. Usne su joj gladne, jezik znatiželjan.

Novo nas jutro zatekne u vreći za spavanje, gole i budne. Nevine, kakvi smo bili i prvog dana našeg poznanstva. Brišem joj sitne bore u kutu oka. Briše svoju razmazanu šminku na mojim obrazima. Njezina bilježnica ispisana je. Vadi novu, dok sjedi na obali, sasvim uz more. Izvlačim čamac na obalu, istresam ulov i odlažem mreže. Jesi li dobro, pita zabrinuto, s toplinom u očima. Ljetu je kraj, a po nju dolaze danas oko podneva. Ostalo nam je možda tek sat vremena. Nikad te neću zaboraviti, kaže i ja se smiješim. Upravo sam to ja htio njoj reći.

Patrolni čamac pristaje. Bacaju sidro i spuštaju gumenjak. Standardna posada i danas. Tražit će malo ribe, ponuditi gajbu piva.

Dolazite na vrijeme po novinarku, vidim - govorim sjetno.

-Pa ti i dalje o njoj! Mora da je bila žestoka u krevetu – ruga se zapovjednik posade. - To je bilo još prošlog ljeta, a ti i dalje buncaš iste budalaštine - smiju se. Mašu na pozdrav.

Očito misle da tu, na sredini Jadrana, čovjek lako izgubi predodžbu o vremenu. Provjeravam kalendar na zidu. Ispravno pokazuje današnji datum, 18.rujna 1955.godine. Za svaki slučaj, provjerim i jednu od njenih zaboravljenih bilježnica. Kratke crtice o otoku, o nas dvoje… Već je imala spreman i naslov članka: "Usamljenost kao nagrada i kazna najudaljenijeg otoka u Jadranu".

Znam da je pisala o sebi. Znam da će se jednom opet nagraditi povratkom na Palagružu. Nemam, ne znam ništa pametnije. Čekam je.

Wall, 18.09.2006.

31.8.2006
Goodnight, dear!

Goodnight, dear!


Kiša je padala već danima. Imala je osjećaj da hladne, ljepljive kapi pod prstima postaju zgrušana, tamnocrvena krv, koja joj natapa odjeću. Drhtala je i promrzlim prstima pokušavala iskopati rupu, dovoljno veliku za beživotno tijelo pored sebe. Nema vremena do jutra, ne može ostati sama s mrtvim tijelom. Maleno dvorište osvijetljeno je mutnim sjajem zvijezda, a ubitačne kapi šušte dok padaju i prikrivaju zvuk odbačenog blata i zemlje. Kopa već raskrvavljenim rukama, bojeći se pogledati prema tamnoj mrlji kraj sebe, umotanoj u plahtu. Mrzi ga, više ga ni sekunde ne može gledati.


Zaustavljam se u pisanju priče i gledam ga kako ravnomjerno diše. Očni mu kapci titraju u dubokom snu i očito sanja nešto lijepo, jer su mu usne razvučene u smiješak zadovoljstva. Raširio se preko cijelog kreveta, izguravši me do ruba. Ionako nisam mogla spavati. On je moja inspiracija mjesecima, ali priču nikako da započnem kako treba. Uvijek počnem od kraja: kako ga zakopavam u vrtu, u mračnoj, kišnoj noći bez svjedoka, a pred zoru - mrtva umorna od kopanja - konačno ulovim davno iščekivani san. Znam da priču treba osmisliti detaljima, popuniti radnjom, napraviti zaplet – uzalud. Sve izgleda nevažno, kad sam već napisala kraj. Svejedno, priča treba fabulu, bez obzira na odličan svršetak. U prošloj verziji, koju sam već izbrisala sa diska, učinila sam ga impotentnim gadom, koji se može uzbuditi tek kad žene vezuje i ponižava. Bilo je neuvjerljivo i nedostojno odličnog finala priče. Već napisanog, razumijete. Nisam trebala pisati od kraja, ali jedino kraj imam jasno pred očima sve ove noći, dok promatram sa zanimanjem njegovo tijelo u dubokom snu. Snu pravednika, kojeg sama nikako ne mogu postići, što god uradila. Ne spavam već tjednima. Jedno mu se mora priznati – lijep je u snu. Kosa mu pada preko desnog oka, gusta je, boje meda, kupferblond nijanse kakvu ja bezuspješno pokušavam postići, mučeći kosu peroksidom i amonijakom. Ruke su mu nježne i mirne u snu, ruke, kojima mene ne grli. Uvijek spava gol i svake se noći iznenadim vlastitom uzbuđenju dok promatram tog hladnog, usnulog Apolona. Mrzim ga, jer me ni budan ne primjećuje. Ne uistinu. Ne kao ženku gladnu dodira, njegove muške snage, da me pritisne na križ našeg bračnog kreveta i okuje, kako sigurno radi nekim drugim ženama. Dok je sa mnom, pokazuje vrhunsku okrutnost. Kaže, previše me voli i poštuje. Cijeni kao svoju suprugu, kao muzu, koju obožava. Ali, ta obožavanja obične su hladne riječi, neuvjerljivi izgovori da me ne mora dodirivati. Sigurno mu se gadim.Gledam ga usnulog i mrzim. Val vreline mi navire iz utrobe i juri u glavu. Razmišljam o njegovoj hladnoći, dok guram svoje ledene prste u sebe. Diram se, gledajući ga kako spava i ne zna ništa o mojim sumnjama i onome, što me izjeda. Skupim koljena i čvrsto ih stiskam jedno uz drugo, dok mi je desni kažiprst u grotlu vulkana. Ne mogu prestati. Kriv je što spava, što ne zna što sad radim. Što nema pojma koliko mi je potreban. Nije da mu nisam pokazivala. Ostavljala sam napisane priče, kao slučajno zaboravljene listove, na njegovom radnom stolu. Ponekad bi ih vratio sa smiješkom i komentarom kako je radnja neuvjerljiva, a priče kao da ih piše napaljena srednjoškolka. Ako misliš postati pisac, draga - moraš se više potruditi, govorio je s visoka, kao profesor lošem učeniku, vraćajući mu negativno ocijenjeni školski sastavak. Nije shvaćao poruku, niti pomišljao da mu pokazujem što želim od njega. Ponekad bih ga u spavaćoj sobi dočekivala samo u kućnom ogrtaču, bez ičega ispod. Upalila bih diskretnu noćnu lampu kraj njegovog uzglavlja i sjedila na rubu kreveta u polumraku, gladna njegovih dodira. Nije me dodirivao. Dolazio je s knjigom u krevet i zaspao bi za tren, prije nego bi završio stranicu. Ujutro bi se u kuhinji izvlačio umorom, pospanošću, glavoboljom... Izgovori su mu postajali sve prozirniji, sve besmisleniji. Bilo je očito da izbjegava svaki tjelesni dodir.

I tako sam mu se odlučila osvetiti. Osigurati da zauvijek bude moj, na dohvat ruke i više ničiji. Da pored njega mogu sjediti bez želje za dodirima. Njegovih ruku na meni. Mojih prstiju u sebi, dok zamišljam njega. Već sam pronašla i mjesto u vrtu, koje se vidi s kuhinjskog prozora. Moći ću ga promatrati dok kuham, dok perem posuđe. Prevelik je i presnažan da bih ga mogla savladati. Ostaje mi tek da ga otrujem ili uspavam tabletama. Ništa od krvavih plahti, ali možda je tako i bolje. Čišće je, urednije svakako. Za probu, stavljam mu malene doze mišomora u hranu već mjesecima. Nikad se još nije požalio na bolove, mučninu, čak niti na okus hrane. Zato marljivo skupljam praksitene i apaurine, koje čuvam za slonovsku dozu u njegovom omiljenom jelu. Zakopat ću ga usnulog, neće niti osjetiti. Uostalom, on tako čvrsto spava i bez tableta, a meni ništa ne pomaže. Budna sam već tjednima i na rubu živaca.

Nemojte misliti da nisam vježbala. Čak sam napravila i generalnu probu. On misli, da je njegov ljubimac pitbull odlutao. Da ga je netko ukrao, jer ima rodovnik i medalju s izložbe pasa. Bio je težak skoro kao gazda. Ramena i ruke boljele su me još danima poslije generalke i zakapanja u vrtu. Rex mi nikada nije bio simpatičan. Ne zato što je mužjak, već zbog slijepe odanosti njemu, koji ga nikad nije hranio i šetao. Ja sam to činila umjesto gazde, kojeg je slijepo obožavao sa svih svojih šezdesetak kilograma mišića. Sad miriše ruže odozdo. Izabrala sam mu lijepo mjesto.

Sinula mi je odlična ideja za kostur priče! Zapisat ću sva ova razmišljanja o vlastitim traumama braka. Samo, bit će to priča koja ne smije biti objavljena. Ispričat ću ekranu kompjutera svoja razočarenja i rasplet dostojan Agathe Christie. Kad ga više ne bude da me muči svojim odsutnim prstima, poljupcima u kosu i čelo i svojom nezainteresiranošću, tješit će me ispovijest koju ću povremeno čitati. Da se podsjetim vlastite žudnje i njegovog gađenja. Da likujem nad odlično napisanim krajem ove priče, koja je morala ovako završiti.

Ipak me svladao umor. Od pisanja i planiranja, od maštanja i prstiju, koji su nadoknađivali sve njegove propuštene dodire. Konačno mi se spava. Jedva susprežem zijevanje. Samo da na tren odmorim tešku glavu na tastaturi. Ruke me više ne slušaju, tijelo se opušta. Tjedni nespavanja su učinili svoje, mislim i kao kroz san ugledam njega, kako stoji nada mnom. Smiješi se obzirno kao i uvijek. Podiže me, nosi na krevet. Zahvalna sam mu. Umotava me u plahtu. Nije potrebno, jedva promrmljam kroz zube. Ne shvaćam zašto me umotanu iznosi na dvorište. Vani pljušti, ali kiša me više ne može razbuditi. U polusnu, vidim lopatu i već iskopanu zemlju. Mrzim ga, ali to više nije važno. Već sam utonula u san.

 Wall, 31.08.2006.

18.8.2006
Prizivanje duhova

Prizivanje duhova

Sjedili smo za okruglim stolom u zamračenoj prostoriji, nas troje najboljih prijatelja: Ivana, Marko i Davor. Davor, to sam ja, oslonac i spiritus movens naše male trojke. Njih dvoje su baš te godine prohodali, na trećoj godini faksa. Bila je to Ivanina ideja, to glupo i djetinjasto prizivanje duhova, ono što klinci rade još u srednjoj školi, iz radoznalosti ili obične dosade. Naravno, u takve gluposti nikad nisam vjerovao, čak niti u horoskope, koje nam je čitala u njezinoj sobi u Studentskom domu. Pretvarali smo se da nas zanima. U protivnom, ona bi se naljutila, pa čak i uvrijedila, da je neki od nas dvojice počeo tjerati šegu za zodijakom, vatrenim i zemljanim znakovima. Tako nas je i upoznala, tražeći idealne cimere koji odgovaraju njezinom znaku Vodenjaka.

Ivana zna sve o tehnikama prizivanja duhova - od američke Ouija ploče, do običnih tehnika s okrenutom čašom na papiru, na kojem su ispisana slova abecede. Naravno, tu su i spiritisti, ali u Zagrebu nema pravih, sve lažnjaci i prevaranti, rekla je Ivana iskusno. Bojao sam se pitati, otkud joj ta spoznaja, nije li možda isprobala neke od njih. Zagrizao sam jezik i poslušno pratio igru.

Dodirivali smo se prstima, zatvarajući energetski krug. Barem je Ivana tako objasnila. – Ima li nekoga u sobi?- zapitala je glasno, gledajući prema bijelom svjetlu zidne lampe. Napeto smo promatrali. U sebi sam se borio s potrebom da napravim psinu i strahom, da ona više sa mnom ne progovori ni riječ do kraja života. Znam da bi to bila u stanju, pa sam sa uzdahom i žaljenjem odustao od nekoliko odličnih neslanih šala. Marko je, s druge strane, bio otvoren za sve novotarije. Mislim da je čak potajice očekivao nekog duha za stolom, on je tako lakovjeran.

Težina šutnje i potpune tišine spustila se na sobu kao kišom natopljen plašt. Neugodna tišina, u kojoj smo sve troje motali neke svoje misli.

Ivana je upalila svijeću i zagledala se u žutocrveni plamičak. Ni daška vjetra, ni muha sa zida nije se micala. Prvobitno očekivanje zabave povuklo se pred dosadom. Utonuo sam u misli o nadolazećem ljetovanju na moru. Lebdio sam iznad Krka kao motorni zmaj, gledajući oštrim okom grabljivice zaigranu djecu, raspucalo tlo, osušenu travu... Duboka koncentracija odmara, ali mozak ne prestaje raditi - naprotiv!

Duhovi su odlučili štrajkati baš večeras - na Ivani je bio red da neugodnu tišinu razbije vedrim komentarom. Marko se samo nasmiješio i sućutno je potapšao po ruci. Kao, ide ti loše, ali mlada si, vježbom se nauči.

Žao mi je Ivane, draga je djevojka. Ima vedru, optimističnu narav, voli pomagati ljudima i životinjama, a jedine su joj mane zaokupljenost paranormalnim i loše kuhanje. To, i što ide iz veze u vezu s oženjenim muškarcima. Lani je morala na abortus - ostala je trudna s profom iz Rimskog prava. Ona ne zna, da ja znam. Kao ni to, da je je već treća studentica, koju je gad napumpao. Lakovjerna je. Marko nema pojma u svojoj dobrodušnosti. Ne zna čak ni da sam i ja svojedobno pokušao povaliti Ivanu. Odbila me obzirno. - Da ne pokvarimo prijateljstvo, to nam je važnije, zar ne?- rekla je blago. Na nju se čovjek ne može naljutiti, baš kao ni na Marka. Kad razmislim, njih dvoje su idealan par - nijedno se ne zamara budućnošću, crnim mislima, egzistencijalizmom i sličnim mišolovkama nadobudnih mladaca, koji žele promijeniti svijet. Njih dvoje su nekako pozitivno, divno prazni.

Ivana još ne odustaje, iako Marko i ja jedva susprežemo zijevanje. Ploča sa slovima, na kojima bi duhovi trebali ispisivati odgovore na pitanja, u njezinim rukama miruje. To me zaista čudi. Čitao sam o Ideomotornom efektu, gdje dolazi do nevoljnog i nesvjesnog pokretanja mišića pod utjecajem podsvjesnog. Čak i primijenjena kineziologija priznaje to kao znanstvenu činjenicu. Kiropraktičari, radiestezisti, pa čak i praktičari ayurvedske medicine poznaju i koriste ovu pojavu. Mišići se ruku jednostavno pokreću, neovisno o našoj volji, sve dok postoji jak psihički podsticaj. A Ivana zaista jako, jako misli na duhove. Želi ih vidjeti, čuti i doživjeti. Pa ipak, duhovi šute. Ili jednostavno ne postoje, najradije bih glasno komentirao. Suzdržavam se, nisam još odustao od ideje da i sam jednog dana završim kao Ivanin dečko. Ili samo ljubavnik, pomišljam s nadom.

Zavjese miruju, svijeća postojano gori, ne gaseći se. Ivanina soba visi u zraku, natopljena mrakom i studentskim snovima.

Marko više ne može izdržati. Ustaje, pije vodu, ali se poslušno vraća na Ivanin mig i ljutito mahanje rukom. Ja razmišljam kako volim tog dečka, iako je šonjo i beskičmenjak. Prošle je godine bespomoćno stajao, dok su me trojica cipelarila iza zgrade Studentskog doma. Na Cvjetnom to nije česta pojava, pa se skupila gomila. Čak su me i neke cure pokušale spasiti, uzaludno doduše, ali ne i Marko. Poslije se pravdao da se boji noževa, da ne smije stradati, jer mu mama živi sama i ovisi o njemu. Izgovori, kao i inače, dok štreba, a onda ipak odnese kuvertu s lovom za prolaz na ispitu. Kukavica i beskičmenjak! Ali mi je drag, čak i sa tim svojim manama. Jedini od prijatelja ide na groblje mom ocu. Kad nemam svojeg, smušeno kaže i ja ga onda poželim zagrliti.

Ivana ne zna, da Marko ima hepatitis B i da ga je zarazila kurva u Rijeci, dok smo bili na ljetovanju. Vidio sam njegove nalaze. Nije dobro. Srećom, od kada je saznao, uvijek koristi kondom. Ivana je sigurna za sada.

- Posljednji put, ako ima nekog duha, neka se javi!- u Ivaninom glasu nazire se iskrena žalost i nevjerica. Toliko je puta slušala o uspješnom prizivanju duhova, čitala ispovijedi svjedoka i stručnjaka. Duhovi su energija, a energija su duhovi. Energija je svuda oko nas, dakle, mora je biti i u ovoj sobi.

Ivana konačno odustaje. Marko je zaštitnički obgrli oko ramena, a ona mu ovije ruke oko vrata i nježno ga ljubi. Od nas troje, ja sam najslabija karika, priznajem. Uz druge svoje mane, ja sam i ljubomoran, zavidan i lako planem. Iako sam svjestan da njih dvoje pripadaju zajedno, da su dobar par, teško prihvaćam činjenicu da uvijek ja izvisim na kraju.

Nisam htio prevrnuti stol. Frustriran, samo sam ga bijesno odgurnuo. Svijeća se prevrnula, a stol uz tresak pao na goli parket. Odjeknulo je kao pucanj.

- Evo ga! Evo ga!- Ivana je histeričnim, visokim glasom počela jaukati, čvrsto grabeći Marka za ruku. Dok je potresena plakala, Marko ju je gladio po kosi i umirivao jednoličnim glasom. Nisu se obazirali na moje isprike. Bilo mi je iskreno žao. Podigao sam stol, vratio svijeću i poravnao stolnjak po rubovima.

- Znala sam da će ovako završiti, znala sam - Ivana je staklastih očiju gledala prema vratima. Kao da je očekivala pravog duha. Neko zlobno, maliciozno stvorenje, koje je odlučilo pokvariti joj večer i ući na vrata, umjesto da se pristojno pojavi kao prikaza u zraku.

- Nisi smjela pokušavati s parnim brojem osoba - rekao je moj priprosti Marko. Ivana se sjetno nasmiješila:

- Nitko ne može zamijeniti Davora. Otkad ga nema, maštam da smo opet zajedno, kao u dobra, stara vremena.

18.08.2006., petak
16.8.2006
Biti zaljubljen

Biti zaljubljen

- Nemoj me čekati na stanici, ne volim to – rekla je ljutito, stežući usne u tanku crtu. Znao sam da misli ozbiljno. Pri prvom sam susretu osjetio prepoznavanje u njezinom pogledu, iako se prije nikad nismo sreli. Potisnuti bijes, prkos i potraga, koja ne prestaje. Spojile su nas emocije Vladana Desnice i njegova knjiga, kao svjetionik u mraku svakodnevice. Bolest i propadanje nekada dolaze u glamuroznim pakiranjima, a samo ponekad prepoznajem ih ispod sjaja izbrušenih rečenica. Završili smo u njezinom bračnom krevetu, dok je muž u Imotskom brinuo o obiteljskim problemima.

- Obećaj da se nećeš zaljubiti!- rekla je ozbiljno, sumnjajući da ispod moje hladnokrvne maske nazire tračak emocija, koje je željela izbjeći pod svaku cijenu. – I nemoj nositi cvijeće, poklone ili mi raditi slična sranja – rekla je, nervozno otpuhujući dim cigarete.

Usiljeno sam se nasmijao: - Tko, zar ja? Pa to ni ženi, koju zaista volim, ne radim već godinama. Šta ti je? – povrijeđeno sam uzvratio. – Sama znaš, da smo tu radi zabave, seksa i promjene, koja nam je oboma potrebna – branio sam se neuvjerljivo. Odavao me glas i sve češće pogledavanje na sat. Vrijeme je letjelo dvostrukom brzinom od uobičajene, a kazaljke su se utrkivale prema konačnom cilju. Pet popodne, vrijeme kad ona odlazi kući.

- Znam, ti takve stvari uživaš raditi sama sebi - pomirljivo sam promrmljao u bradu. Mislila je ozbiljno. Da bih je zadržao, morao sam se pretvarati da mi nije stalo. I prošlom je ljubavniku dala nogu iz istog razloga- zaljubio se.

- Hajde, reci. Što bi još sa mnom želio raditi? – pitala je naizgled nevino. Sumnjao sam da je to još jedan u nizu testova na kojem se pada ili prolazi. Imao sam spreman odgovor. Onakav, kakav je željela čuti:

- Zgrabit ću te otpozadi, pritisnuti ruke uz tijelo, strgnuti ti odjeću i onda grubo uzeti…Bez maženja, nježnosti i ostalih maskerada građanskih normi - strastveno sam šaptao. Balansirao sam na rubu iskrenosti, bezočnih laži i zadane forme.

- U odjeći, obučen, ti potpuno gola - nastavio sam. Ima nešto perverzno i potčinjavajuće u disproporciji odjevenosti muškarca i žene, znao sam otprije.

- Želim ti vezati ruke, da se trake usijeku duboko u meso. Da ti suze navru od svakog pokreta rukama i tijelom. Bit ćeš bespomoćna, moljakat ćeš da ti ga stavim – gledao sam, kako joj se zjenice šire u očekivanju.

- Ugrist ću te otpozadi za rame – počeo sam prepričavati radnju, klečeći iza njezinih raširenih nogu. Drhtala je cijelim tijelom i čvrsto grabila jastuk ispod sebe, grizući kraj jastučnice.Trajalo je nekoliko sati, dok nije iscrpljena zaspala.

Pažljivo sam je odvezao, prelazeći ovlaš usnama po ožiljcima, lagano je ljubeći po vratu, leđima i nogama. Oprezno, da se ne probudi. Dok je ravnomjerno disala, polako sam svoj dlan uvukao u njezin. Nema šanse da to učinim dok je budna. Ona prezire držanje za ruku.

Nisam zaljubljen. Ona je samo zabava, bez obaveze, jednom mjesečno. Uvijek se nađemo u nekom drugom gradu, u hotelskoj sobi sa nevidljivim satom koji ubrzano otkucava. Razgovor o našim obiteljima zabranjen je. Ne voli kad spomenem djecu u bilo kojem kontekstu. O njezinoj ne volim ni razmišljati. Jedina je iznimka razgovor o njezinom ocu. Umro je prerano, od bolesti. Ona mu to nikad nije oprostila.Uglavnom pričamo o knjigama. Emocijama. Zapletima, u kojima junakinja otputuje daleko, ali ustvari nikada i nikuda ne može otići. Zato su putovanja besmislena, kaže sa sjetom u glasu. Njezin muž, prezauzeti odvjetnik ne odustaje, tvrdoglavošću gubitnika koji se unaprijed pomirio s porazom. Vodi je na različita putovanja, u razne egzotične krajeve. I fotografira je u tisuću poza, pokušava uloviti, barem na slučajnoj snimci, smiješak sreće, nagovještaj zadovoljstva. Sve su te slike iste, samo se iza nje mijenja scenografija, okoliš i pozadina. Namješteni osmijeh za muža nakon izvjesnog vremena se počne otapati i konačno zaledi u tužnu grimasu. Ona se ne voli fotografirati i desetine snimaka to potvrđuju.

U školi, u kojoj predaje, ona sve drži pod kontrolom, na uzdi – učenike, nametljive muške kolege u zbornici, profesorice kojima fali tek par godina do penzije… Naravno da se svi u nju prije ili kasnije zaljube. To je neminovno, jer fatalizam koji ne može skriti u očima ima neku magnetsku privlačnost.

I glas. Ima glas, kojim bi se mogle krotiti divlje životinje. Kojim i protiv svoje volje svakodnevno privlači mnoge muškarce i poneku ženu. Tek rijetki dobiju priliku, koja se ne smije profućkati. Samo oni, kojima do nje nije stalo, imaju neku šansu. Zato pažljivo važem svaki pokret i izjavu pred njom. Mene je ulovila, ili točnije- ja nju!- u mojim trenucima prezira prema svemu i svima, osim knjigama. Napisanim riječima koje ubijaju ili liječe, ovisno o rasporedu u rečenici.

Počelo je dječjom pjesmicom i rimom, o zecu, ježu, ne sjećam se više, a nastavilo strastvenom raspravom o Nabokovu, Bulgakovu i ostalim fatalnim Rusima. Izmjenjivali smo uloge vraga i Margarite, Lolite i Humberta, Vronskog i Ane. Ona bi na kraju uvijek završila kao Ana.

Početak kraja došao je s mojim priznanjem da ne volim Krležu. Pogledala me začuđeno, u nevjerici, kao da sam je ošamario. Možda je čak rukom mahinalno dotakla obraz, kao od nevidljivog udarca. Nisam bio svjestan po kakvom tankom ledu hodam, dok se prve raspukline nisu rascvjetale pod mojim nogama.Glas joj je bio rezerviran i hladan, kad mi je rekla da smo suviše različiti da bismo ostali zajedno. Optuživao sam je za štošta, dok je ona mene samo hvalila onim superiornim glasom profesorice, koja zna kako s talentiranom djecom, s kojima se ne može emotivno povezati.

Moje su se laži počele rušiti kao kule od karata. U kafiću blizu željezničke stanice pokazao sam svoje pravo, ogavno lice. Priznao sam da je volim. Plakao. Ionako sam je već izgubio, pa sam je i uzeo za ruku. Obzirno me saslušala. Tješila me, vješto prikrivajući užasnut pogled.

Završni je udarac došao, kad mi je poželjela, ne - znala je sigurno - da ću još puno puta u životu biti zaljubljen. Kao da me je time uklela. I sad čekam. Godinama. Čekam, da njezina nenamjerna kletva prođe.


16.08.2006., srijeda
9.8.2006
Morska pijavica

Morska pijavica

Nebo se smračilo kao pred oluju. Nije mu se izlazilo iz kuće, ali ostao je bez cigareta. Iznenadio ga je jak vjetar, koji je vitlao granama drveća, noseći lišće i stare novine s obližnje klupe u parku. Kao da nije sredina još jučer žarkog ljeta, šapnula mu je usputna misao. Prve su ga kapi kiše dotakle po licu nježno, sa oprezom slijepca koji dodiruje sugovornika. Kiša je natapala zamrljanu majicu, izlizane traperice i nervozne ruke, kojima je obgrlio vlastita ramena. Krenuo je prema najbližem kiosku, odjednom posrćući pred sve snažnijim naletima vjetra, koji se pred njegovim očima pretvarao u ljetnu oluju. Nebo su parale munje, ali zvuk grmljavine nije se čuo. Na horizontu se niotkuda, neočekivano pojavila crna pijavica. Nije se iznenadio, ionako je danima tražio neki znak, nešto iščekivao. Bilo je već previše sparnih dana u opustjelom gradu, kojeg je samo tornado mogao očistiti od smeća, truleži i propadanja. Fasciniran vrtlogom vjetra, koji je metodično usisavao sve što mu se našlo na putu, stajao je i čekao da se pijavica približi. Oduvijek ga je zanimalo, koliko je istinita teorija da u središtu tornada vlada mir i ravnoteža. Trebao bih to probati, pomislio je.

Oluja se u vrtlozima primicala, noseći sve pred sobom. Iz obližnjih dvorišta drvene vratnice ograda kloparale su pred naletima, a prevrnute kante i dječji bickl kotrljali su se praznom ulicom prema pijavici. Trče joj u susret, pomislio je. Umjesto da se skloni, stao je nasred prazne ulice, širom raširenih ruku i sklopljenih očiju počeo odbrojavati. Izračunao je - dok nabroji do sto, pijavica bi ga trebala progutati.. Na pedeset, više nije izdržao. Otvorio je oči da provjeri napredovanje vjetra. Tornado je nestao isto tako nenadano, kako se i pojavio. Nebo je na horizontu bilo krvavocrveno, a ulica potpuno tiha. Pijavica je progutala zvukove, začuđeno je pomislio. Ali se zato novi svijet pred njegovim očima prelijevao u svim duginim bojama, umjesto prljavosive, koju već godinama gleda svuda oko sebe - na ulici, u stanu, u zapuštenom parku preko ulice. Pružio je ruku prema bojama, koje su odjednom zadrhtale u samo njima znanim ritmovima. Crvena je vijugala kao zmija, sustižući narančastu, žutu i plavu, a on je pomislio da sanja. Nije se pitao što slijedi, samo je pošao za bojama. Vijugale su kao šumska staza i mamile ga da korača putem svježe boje. Iza njega su ostajali bijeli tragovi, kao stope u snijegu. Podsjetilo ga je na 'Čarobnjaka iz Oza'. Nije bio pretjerano pametan, ne posebno hrabar ili izuzetno emotivan. Ali, srce je imao. Prečesto ga je osjećao u sljepoočnicama, kao da će eksplodirati u glavi, ili ga ugušiti u vlastitom grlu.

A onda su boje nestale, a on je ispao iz pijavice i tresnuo o zemlju. Kao da ga je halucinantni san progutao, pa ispljunuo. Tijelo ga je boljelo, a ogrebotine na koljenima podsjetile da je živ i da ne sanja.

I tako je počeo pratiti vremenske prognoze u potrazi za olujama. Gdje god bi mogla nastati pijavica ili naznaka tornada, on bi se tu našao, čekajući crni vrtlog vjetra. Znao je da ga unutra čeka svijet u bojama, svijet kakav je oduvijek zamišljao.
Prijavio se da volontira u Hidrometeorološkom zavodu, nudeći da besplatno razvozi ekipe po terenu. Čudili su se, a on je lagao kako priprema magisterij iz sinoptičke meteorologije. Kao papagaj ponavljao je naučene fraze i podatke o morskim pijavicama na Jadranu. Ali ga je uistinu zanimalo samo jedno: da uđe u središte pijavice i doživi svijet kakav postoji tek u mašti. Nije trebalo ići u Kansas – morske pijavice redovito su se pojavljivale kod Rovinja, Šibenika i Zadra, na Korčuli i Hvaru. Neke bi trajale desetak minuta, u rijetkima bi provodio i po sat vremena. Počeo je s malim eksperimentima, počeo je u vrtlog unositi razne predmete i uređaje. Ali, nijedan nije radio. Kazaljke sata bi stale, čim bi zakoračio u pijavicu, pa je protok vremena unutra postao rastezljiv pojam. Nekad mu se činilo da unutra luta danima, da prelazi desetke kilometara. A kad bi ga pijavica ispljunula, sa čuđenjem je zaključivao da je na istom mjestu, tek mrvicu kasnije od vremena kad je u vrtlog zakoračio.

Sad je počeo loviti one velike. Kao da je s pecanja na plovak prešao na pacifičke tune ili barakude. Za novu se igru trebalo detaljno pripremati, pa je prodao stan, dao otkaz na poslu i preselio se na more. Kupio je brodić sa opremom za satelitsku navigaciju i počeo tragati za pijavicama. Baza su mu postali Paklenski otoci jugozapadno od Hvara, gdje se pojavljuje najviše morskih vrtloga.

Te ljetne noći, probudio ga je zvučni signal s monitora. Pogledom je tražio kumulonimbuse, iz kojih obično krene tunel prema površini. Fascinirano je zurio prema horizontu, očaran nastajanjem vrtloga iznad mora, dok se lijevak spuštao iz oblaka i ubrzano kretao prema njemu. Upalio je motor brodice i krenuo ususret pijavici. Sad je već bila u fazi zrelosti, a lijevak se vrtloga širio, skoro sasvim okomit na površinu mora. Šibao ga je vjetar i tisuće vodenih kapljica. Držao se grčevito za kormilo i kao opčinjen promatrao pramac, kako nestaje u vrtlogu. Odjednom, hučanje je prestalo, a boje su se počele slijevati sa stijenki pijavice. Lijevak se odmatao poput konopca, unutrašnjost pijavice širila u svim smjerovima. Spazio je vodopad koji teče uvis, dugu iz koje se prosipaju zlatnici i shvatio, da je ova pijavica zaista velika. Možda najveća na svijetu. Samo se nadao, da ima dovoljno vremena da stigne do kraja pijavice. Do kraja duge.

Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta.

09.08.2006.

9.8.2006
Kolekcionar porculanskih figurina

Kolekcionar porculanskih figurina


Možda su to podsvjesne traume iz djetinjstva. Sjećanje na mliječnu dojku. Kad sam morao prestati, odmah sam je zamijenio palcem. I dugo, dugo nisam prestajao. Možda liječi nesigurnost, mislili su roditelji. Bjelina kože za mene je oduvijek predstavljala ljepotu. Smirenje iz koje se rađa strast.

Mislim da je sve počelo još u osnovnoj školi. Učiteljica engleskog skupljala je bijele, porculanske figurine. The finest china, govorila je afektirajući. Možda sam još tada poželio bjelinu kože moje male Kineskinje.

I evo me, ležim s njom u krevetu, a ona u strahu pogledava na sat. Mora se uskoro vratiti, braća će se pitati gdje je. Yue, tako se zove moja kineska porculanska lutkica, ima petoricu braće. Nije da se bojim. Samo naporno je braniti se od pet upornih Kineza, koji žele najbolje za svoju sestru. Ja to sigurno nisam. Yue je obeščašćena. Višestruko. Višekratno. Mjesecima, u mom samačkom stanu.

Yue na kineskom znači Mjesec. Na prvi znak mjesečeve kugle na nebu, otvorim širom prozore i vičem: - Mjeseče, oskrnavio sam ti sestru!

Mjesec mi namiguje. Blago tebi! Samo naprijed! Yue nije opuštena. Ona neprestano pogledava na sat. A ja rujem po njezinim delikatnim pregibima tijela. Proždirem malene, okrugle dojke. Poljupcima prekrivam porculanski vrat. Otimam usne, od kojih želim zavijati na Mjesec. I strahujem, da nas njezina braća ne otkriju. Da me ne zgnječe kao nedostojnog kukca. Stranca, koji krade djevičanstvo male Yue.

- Voliš me?- pita sa smiješkom i nadom u glasu. Da! Da, da. Obožavam te. Kao panda bambusov pupoljak. Kao prašna cesta kišu. Izmišljam i pretjerujem. Pravim egzaltirane usporedbe. U strahu sam, da mi ne uskrati svoju bjelinu. Stomak. Listove. Unutrašnjost bedara. Mliječne grudi, s ružičastim pupoljcima bradavica.

Yue ne pripada žutoj rasi. Ja bih to znao, jer sam dodirivao mnoge nijanse bjeline. Od žućkastobijelog alabastera, do olovne bjeline snježne pahulje. Olovo je otrovno, kažu. Bjelina moje porculanske figurine mnogo je svjetlija nijansa bijeloga. A paler shade of white, da se poigram pjesmom. Ako je crna odsustvo boja, ova bjelina nije tek obični, bijeli pigment. Moja Yue bijela je kao svjetlost dana, kao iluminacija mliječne fluorescentne lampe.

Nekada su i Azijke izbjeljivale kožu. Gutale u prah smrvljene bisere. Stavljale na lica kredu. Živu. Sve za bijelu i svijetliju put. Znak ženstvenosti, profinjenosti, više klase. Danas Yue ne voli svoju mliječnu kožu. Pokušava se sunčati. Ne ide. Delikatni porculan ne treba izlagati zrakama. Ljetu. Vrelini i vrelim pogledima. Osim mojih.

Yue ne voli bjelinu svojeg tijela. Žalosna je. Kaže, za njih je bijelo znak žalosti, smrti, duhova. Govorim, kako u Zapadnoj kulturi od pamtivijeka bjelina ženske puti ukazuje na otmjenost, aristokratsko porijeklo. Što više bijelo tijelo, to viša klasa. Odsustvo potrebe za radom, izlaganjem suncu. Njezino se mliječno tijelo predaje, kao bijela zastava, pred mojim verbalnim eskapadama. Lažima kao lasom vežem Mjesec i dovlačim ga u našu sobu da nam svijetli. Yue je opčinjena mjesečinom, a ja njezinim prozirnobijelim licem. Po bjelini pada crna kosa kao pepeo. Kao čađ po prvom, djevičanskom snijegu.

Yue ne pripada žutoj, baš kao što ja ne pripadam bijeloj rasi. Ona dolazi od naroda Bai iz Yunnana, sa jugozapada Kine. Oni su pomalo Tibetanci i Burmanci.

Yue je treća generacija Kineza u našem provincijskom gradiću. Ovdje, na rubu ravnice i lijene, blatnjave rijeke. Samo ja njezinu Blatnu rijeku ne mogu prebaciti niti pogledom. Moju prebacujem kamenčićima, s lijeve obale na desnu. Jak si, kaže Yue. Smješka se. Zgrabim tih četrdesetpet kila snijega i jurim u zelenilo parka, da je iza nekog grma obnažim. Ne mogu se nagledati bjeline njezinih ramena.

Moja je porculanska figurina u jednom u pravu. Njezina braća će me zatući, ako nas ulove. Njoj ošišati prekrasnu kosu. Zatvoriti u obiteljski dućan i baciti ključ. A ja ću platiti za sve grijehe Zapadne civlizacije, od Marka Pola naovamo.

Veoma poštovana braćo, nema moje krivice! Ako mi dozvolite, rado ću se oženiti vašom sestrom. Ljubav ne poznaje granice. Pa što, ako sam nešto stariji. Pedeset godina, točnije. Svemu je kriva učiteljica engleskog i njezino sudbinsko ‘the finest china’.

A Yue je nafinija porculanska figurina u mojoj kolekciji.

09.08.2006., srijeda

30.7.2006
Jehovin svjedok

Jehovin svjedok

Imala je prekrasne, tužne oči i pune usne i stajala je na izlazu iz parka, držeći u rukama Kulu stražaru. Prolaznici su dobacivali, a ona je s mirom i osmijehom ispraćala svaki podsmješljivi pogled, svaku ružnu riječ. Majka me povukla za rukav, pa sam požurio kaskajući za njom. Imao sam tek deset godina, ali sam se u nepoznatu djevojku smrtno zaljubio. S dolaskom zime zabijelilo se u parkovima i na ulicama, a sa zelenilom i lišćem nestalo je i djevojke s tužnim očima. Morao sam odrasti.

Zvrrrnn, zvrrrnn.
.. Netko je uporno zvonio na vratima. Ne kao poštar, jednom kratko, odsječno. Ako ne dođeš za minutu - odoh, tako je zvonio poštar. A susjedi uopće nisu zvonili, upadali su kao u svoju kuću, nehajno bi pozdravili i odmah se zaputili u dnevni boravak. Većini sam znao navike, tko što pije, koliko tko stavlja šećera u kavu. Živjeli smo sami, moja majka i ja i znali smo da samo neobičan i stran netko može tako uporno zvoniti. Konačno sam ustao i krenuo prema vratima.

- Pokajte se, jer Sudnji je dan blizu! – rekla je mlađa od dvije žene pred vratima.

Starija mi se samo nasmiješila i pružila mi časopis. Probudi se! vrištalo je razrogačeno oko na naslovnoj stranici, a mene je nešto štrecnulo oko srca. Uistinu sam se probudio i opazio, da su žene veoma slične jedna drugoj, kao majka i kći. A onda mi je oko suučesnički namignulo. Pogledao sam stariju ženu malo bolje. Neodoljivo me sjetila moje prve ljubavi iz parka. Morala je biti ona, jer bih taj pogled, te oči prepoznao bilo kada, bilo gdje.

Čitao sam o Jehovinim svjedocima, čuo za njihove neobične stavove i vjerovanja. Ali, ovo je prvi puta da je naš bezbožnički dom posjetila riječ Gospodnja. Stara je ljubav, tinjajuća i zapretena dvadeset godina, buknula kao šumski požar. Srce mi se ispunilo ljubavlju za Isusa, Budu i Muhameda istovremeno. Želio sam zagrliti cijeli svijet, iako bih najradije zagrlio moju Jehovinu svjedokinju. Ili njezinu kći, s licem koje sam zapamtio kao dijete.

Na čuđenje i negodovanje moje majke, uvjerene ateistkinje, uveo sam ih unutra, posjeo i ponudio čajem, spreman da satima slušam o Sudnjem danu i spasenju duše. Kad su odlazile, bio sam za proučavanje Biblije svim srcem, a one su jednu zabludjelu ovcu vratile stadu i Bogu. Barem sam ih tako uvjeravao na odlasku, žudeći za objema. I tako sam se pridružio Jehovinim svjedocima, ja – koji sam odgajan na Marksu, Darwinu i evoluciji – prihvatio sam Kraljevstvo božje. Subotom u njegovoj Dvorani, a radnim danom ispred tržnice, dijelio sam letke i brošure i gutao gnjev i dobacivanja prolaznika. Podnio bih i mnogo gore, samo da budem uz Rebeku i Rahelu. Oženio sam je, dakako. Mlađu, mislim. Imao sam mladu u krevetu, a stariju u mislima. Živjeli smo utroje, iako one to nisu shvaćale. Nije me bilo strah Božjeg gnjeva, jer su propovijedi bile za fanatike. A ja to nisam bio, ja bih prihvatio i budizam ili neku drugu religiju, samo da držim Rebeku u naručju. Rahelu, ustvari!

Kako mi je engleski struka, Vijeće starijih iz New Yorka uskoro je počelo primjećivati moje prijevode članaka iz Kule stražare, a vodio sam u našem malom gradu i po broju obraćenika. Naime, razvio sam specifične metode, uvažavajući načela modernog marketinga – osvježio sam retoriku, domaćicama dijelio sitne darove, penkala, čarobne krpe za prašinu i slično. Onima usamljenijim ženicama pružao sam i malo zagrljaja, delegirao mrvice božanske ljubavi. Na svjetskoj razini od šest i pol milijuna Jehovinih svjedoka, mojih dvadeset obraćenica i nije bogzna kako velika brojka, ali bila je najviša u Hrvatskoj. Stoga je bilo neminovno da moj rad zamijete u Centrali.

Rebeka je bila oduševljena, kad sam joj rekao da selimo u Ameriku.

– Uz tolike bezbožnike, pomisli koliko tek tamo duša možemo spasiti od Sudnjeg dana – rekla je ljubeći me. Rahela je bla šutljiva. Ljubomorna je, pomislio sam, premalo joj posvjećujem vremena.

Razmišljao sam, kako mi uopće neće nedostajati ova mala, ksenofobična sredina. Vlade, ratovi, vojska, zastava, Sveto trojstvo, Pakao, besmrtna duša......sve tipične izmišljotine Vraga, još otkako je protjeran na Zemlju. Istina, u ratove i vlade u moje ime nikad nisam ni vjerovao. Još manje u kršćanske dogme. Ali, Jehovini svjedoci, koji svjedoče ranokršćanske ideale Boga Jahve, postajali su mi sve bliži. Toliko si dobar u marketingu njihovih ideja, da ih uspijevaš prodati samome sebi, rekao sam zadivljeno svom odrazu u ogledalu. A možda ime Yahve ipak božanski djeluje? Yod hev vad hev, četiri su slova Tetragramatona, tako sam otvarao raspravu s akademski obrazovanim nevjernicima, koje sam pokušavao spasiti od Armagedona. Možda niste znali, taj Sudnji dan je već nastupio i traje već od 1918. Isus je već po drugi put među nama i sudi svakome. Što mislite, odakle toliki ratovi, stradanja, smrti? On je nevidljiv, a radi detaljno, metodično. Metodistično čak. Vi ste sigurno vjerovali reklamama blockbustera, kako je Armagedon nešto istovremeno i trenutačno za cijeli svijet? Varate se. Svačiji život treba pojedinačno prosuditi, a to traje i traje. Zato će oni, koji prođu Zadnji sud, živjeti vječno u rajskoj harmoniji.

Oprostite, opet sam se zanio. Znam da umirem od prostrijelnih rana. Znam da policija tvrdi, da je u mene pucao ljubomorni muž. Tobože, jer me zatekao golog u njegovom bračnom krevetu, s njegovom zakonitom usred vođenja ljubavi. Nije istina! Žrtva sam vjerskog fanatizma većinskih katolika i njihovog neprihvaćanja Istine! Samo sam koristio talent i prirodni dar za uvjeravanje, regrutirajući još jednu izgubljenu dušu za Jehovine svjedoke. Pa što, ako je to bilo u krevetu! U ratu protiv Sotone, sve su metode dozvoljene. A malo tjelesne strasti najbolja je nagrada istinskom vjerniku.

Ja sam najbolji primjer, kako su čudni putevi Gospodnji. Možda sam iz pogrešnih razloga prigrlio pravu vjeru. Možda sam i lagao sebe i druge da u srcu istinski vjerujem. Ali sad znam da je istina, da sam na samrtnoj postelji istinski Jehovin svjedok. Iskreno vjerujem u sve postulate vjere. Sve, osim nepristanka na transfuziju. Liječnici su u mojem kartonu pronašli izjavu da ne prihvaćam tuđu krv. Laž, dragi liječnici, laž! To mi je podmetnuto! Ja trebam i želim krv. Toliko me još posla čeka! Ne mogu sad umrijeti, na pragu spasenja i besmrtnosti!

30.07.2006.
25.7.2006
Croissant

Croissant

Još od studentskih dana za doručak kupujem burek i jogurt. Koliko god masno tijesto bilo, kakve god priče slušala o čistoći pekarnica i metodama spravljanja bureka u njima, ne odustajem. Doduše, poznavatelji tvrde da burek sa sirom ne postoji. Da je to tek neka vrsta pite od sira. Da pravi burek mora biti tijesto s mesom. Kako god bilo, burek sa sirom jedem već godinama. Ima nešto čarobno u tim jutarnjim satima u pekari, dok još nerazbuđena stojim i šumno udišem mirise tijesta, peciva i svježeg kruha. To me uvijek razbudi i oraspoloži. Onda uzmem burek i jogurt i već putem pomalo otkidam komade vrućeg tijesta. Do kuće sam već budna i tu, pred ulaznim vratima, onako stojeći, progutam ostatak bureka i zalijem ga jogurtom. Stare navike najteže umiru, istina je. To su mi traume od studentskih dana, kad nisam smjela šuškati papirima i najlonskim vrećicama, da ne probudim cimericu. Pa sam onda jela na stubištu, pred vratima.

Kad su u susjedstvu otvorili novu pekaru cifrastog naziva ‘Carstvo peciva kod Jacquesa’ nisam mogla da se ne nasmijem. Carstvo! Kod Jacquesa! U radničkom naselju! Kako pretenciozno, pomislila sam, ipak radoznalo iščekujući sljedeće jutro. Odlučila sam provjeriti kvalitetu Jacquesovog bureka. Jutro me zateklo u podugačkom redu pred novootvorenom pekarom, pred Carstvom peciva. Izgleda da su i susjedi bili radoznali, jer je prostorija s pultom bila premala da primi sve znatiželjnike. Za blagajnom me dočekalo ljubazno lice gazde u besprekornoj bijeloj uniformi. Shvatila sam da on očito i prodaje, sa svakim kupcem razmjenjujući par riječi polako, bez žurbe. Kao da se nama ne žuri? Što si umišlja?

- Burek sa sirom i jogurt - rekla sa mrzovoljno.

- Oprostite, ali nemamo. Mogu vam ponuditi samo razne vrste slanih i slatkih peciva, croissante, brioche, integralna peciva sa sjemenkama, peciva s cimetom, čokoladom, marmeladom, kiflice.. apsolutno sve osim engleskih muffina. Ništa od prostačkih američkih ili engleskih peciva ili kolača ovdje nećete naći – tip se konačno zaustavio u nabrajanju, a ja sam zinula od čuda.

Da čekanje ne bude uzaludno, gunđajući sam uzela dva croissanta i odlazeći, zaklela se u sebi da me ova pekara više neće vidjeti. Bilo je to prije nego sam zagrizla pecivo. Onog trenutka, kad su mi zubi utonuli u to božanstvo od tijesta, predomislila sam se. Lisnato tijesto bilo je tanko kao pjena, a bogata aroma maslaca dražila je nepce. Za tren, usna mi je šupljina bila ispunjena slinom, da sam morala progutati prije samog zalogaja. Poveliki roščić samo se preklopio i nestao u mojim gladnim ustima. Na pola puta sam se vratila u pekaru po još dva peciva. Ovog sam puta uzele punjene croissante. Aroma cimeta još dugo nakon pojedenog peciva zadržala mi se u nosnicama. Nisam mogla dočekati sljedeće jutro.

Za tjedan dana bila sam već prava ovisnica, a moje jutarnje seanse s burekom izgledale su mi kao neka davna povijest, u koju se više nema smisla vraćati. Uskoro sam se i sprijateljila sa Jacquesom, pa čak i počela ulaziti u rasprave oko porijekla i naziva peciva. Ja sam, naravno, tvrdila da su većinu tih delicija od kvasca i tijesta u 17.stoljeću izmislili sefardski i aškenaski Židovi iz Europe. Jacques je tvrdoglavio, da sve potječe od Francuza, te da je čuvena izreka Marie Antoinette – Neka jedu kolače! – ustvari - Qu'ils manget de la brioche! Brioche, dakle, peciva! Svatko zna, da se spravljaju od brašna, vode, mlijeka, maslaca i jaja. Sama riječ, opet, dolazi od glagola ‘brier’, starofrancuske ‘broyer’, dakle, ‘mijesiti’. Jacques je tvrdio da su najbolje iz Normandije, iz mjesta Gournay i Gisors, a žestina kojom se obrušio na peciva iz drugih krajeva dala su naslutiti da je vrlo subjektivan. Mora da je i sam iz Normandije, pomislila sam zadivljeno.

Jedno me jutro Jacques iznenadio. Uzeo me za ruku i odveo iza pulta, u malenu prostoriju bez prozora, sa ogromnim drvenim stolom u sredini. Zasukao je rukave i glavom mi pokazao prema sastojcima. Shvatila sam, da mi želi ispuniti želju i naučiti me kako mijestiti tijesto za brioche. Stajala sam sa strane i bez riječi ga promatrala. Uzeo je 15 jaja (brojala sam!) dvije kile brašna i kilogram svježeg maslaca. Cijeli kilogram, pomislila sam zadivljeno, ali nisam komentirala. Vješto je prosijao brašno, a zatim ga prstima raspršio po stolu. Prije nego je brašno natopio vodom, uzeo je kocku svježeg kvasca i stavio ga pod mlaz vode u obližnjem sudoperu. Čudno, on pere kvasac, pomislila sam udivljeno. Kad je namočio brašno i napravio ogromnu grudu tijesta, vješto ga je dlanovima razdijelio na četiri dijela. Neprestano je gnječio, a višak vode skupljao s rubova i vraćao u sredinu tijesta. Zatim je vrelom vodom počeo polako kapati po kvascu. Energično ga je uvaljao u tijesto, povremeno ga posipajući brašnom. Pokrio je tijesto poklopcem i stavio blizu ugrijane pećnice. Nakon petnaestak minuta, kad se kvasac podigao, uzeo je prstohvat soli i počeo ravnomjerrno posipati krajeve tijesta, dodajući istovremeno šećer na ista mjesta. Do tada sam već izvadila malenu bilježnicu iz torbe i marljivo zapisivala svaki njegov pokret.

Odjednom, preda mnom je bila potpuno drugačija osoba – razjareni muškarac koji se zajapurio od bijesa.

- Van, van iz moje kuhinje – zakreštao je neobično visokim glasom. Nije mi bilo jasno, ali naslutila sam da ga je moje zapisivanje uznemirilo. Iako ne znam zašto, jer sve do sada nisam vidjela ništa posebno. Uostalom, na isti način i sama mijesim tijesto za više vrsta jela. Očito, Jacques je htio spriječiti da vidim ono što slijedi, njegov tajni recept, završni dodatak pecivu, za kojim su poludjeli stanovnici našeg radničkog kvarta.

Rastali smo se hladno, a Jacques me na odlasku nije niti pozdravio.Što bi tek bilo da sam prisustvovala spravljanju croissanta?

Par tjedana nakon naše svađe, Jacques se odobrovoljio, pa smo zapodjenuli razgovor o pecivima. Zanimalo me, kako tumači općeprihvaćeno stajalište da su croissant peciva ustvari mađarskog porijekla? Prema legendi iz 1686., Turci su pod opsadom držali staru prijestolnicu Budim. Pokušavajući prodor kroz tajne, podzemne hodnike, buku su čuli pekari, koji su noću pekli kruh, razotkrili napad i tako spriječili pad Budima. Za nagradu, dozvoljeno im je da naprave posebna peciva u obliku turskog simbola polumjeseca. Barem tako tvrdi Alfred Gottschalk, u prvom izdanju Larousse Gastronomique iz 1938., poentirala sam na kraju.

- Vi germanofili nemate pojma – Jacques se posprdno nasmijao. Zanimalo me, kako će ovaj puta izvrnuti povijesne činjenice u korist svoje samoljubive nacije. Biti Francuz, to je zvučalo kao imperativ!

- Prvo, pecivo je uistinu preneseno iz Beča, a ne Mađarske – rekao je s visoka. - Ali, nije to bio croissant, imao je tek oblik polumjeseca i to je jedina veza s pravim, francuskim croissantom. Francuski, naravno, ima potpuno drugačiji okus, s bademima i šećerom umjesto grubog peciva bez okusa, sličnog kruhu, kakvo ste vi Austrougari poznavali – Jacques je podigao nos.

- Pročitaj, ako znaš francuski, original u Pavenovoj knjizi Des substances alimentaires ili kod Hussona u Les Consommations de Paris. Ako ne vjeruješ, tu je i Favreov Dictionnaire universel de cuisine. Naravno, tamo originalni recept nećeš pročitati. To je kao da najvažnija znanstvena otkrića i procedure objave na Internetu – Jacques je završio raspravu i okrenuo mi leđa.

Od toga dana, njegova peciva gledam, mirišem i jedem polako, sa uživanjem poznavatelja i poštovatelja. Ne žurim, ne gutam. Svaki zalogaj prožvačem petnaestak puta, puštajući nepce i papile na jeziku da prenesu podražaje do mozga. Uživam u cjelovitoj slici, svim svojim čulima.

Jedna, jedina stvar povremeno me natjera da potražim dobri, stari, masni burek sa sirom i jogurt iz svoje studentske mladosti. Tada gutam, mljackam i ne brinem o povijesti, značenjima i cjelovitosti doživljaja peciva, hrane općenito. Sigurno se pitate, što me je moglo vratiti, barem nakratko, prostodušnom bureku, turskoj izmišljotini nazadnog Balkana?

Pa, evo. Ja nisam malograđanka. Nisam niti gadljiva. Ali jedno sam jutro tražila Jacquesa u pekari i pronašla njegove dokumente na stolu. Radoznalo sam pogledala da vidim, jesam li pogodila da je iz Normandije. Sa osobne iskaznice rugalo mi se njegovo lice, ispod kojeg je pisalo - Mirsad Zulfikarpašić. Nije bilo sumnje da se radi o istoj osobi. Nije me začudilo mjesto rođenja. Zenica, dabome! Čula sam mu korake, pa sam se sakrila iza zastora, da me ne ulovi, kao što sam ja njega. Vraćao se s mlijekom za zalijevanje namočenog tijesta. Ljudi, on croissante zalijeva, prskajući ih mlijekom iz usta! Uzme veliki gutljaj, objema rukama gnječi tijesto i onda - pljuc, pljuc. Ravnomjerno, doduše! Zatim umijesi, pa sve iznova. Kažem, nisam gadljiva. Ali croissante više ne gledam istim očima.
25.07.2006.k
24.7.2006
Goodbye, Lolita!

Goodbye, Lolita!

Potpuno obučena, ležala je u njegovom zagrljaju. Njezine male grudi izvirivale su iz skupog push-up grudnjaka nježnoljubičaste boje, sa podstavljenim košaricama i žicom. Čak i u ležećem položaju grudi su joj izgledale veće nego što ih je godinama zamišljao. Bile su kao dvije breskve, skrivene od vreline ljeta, što je prodiralo kroz otvorena balkonska vrata u hotelu kraj mora.

Ili je to samo sanjao?

Bili su glumci u amaterskoj predstavi, prema poznatom književnom predlošku. Glumci-amateri, on - voditelj pošte u ranim pedesetima, neženja, s dosadnim životom malog, provincijskog mjesta, sa svojim golubovima na balkonu i kartanjem subotom. Ona je baš završavala srednju školu i bila je idealna kandidatkinja za glavnu glumicu predstave, onako djetinjasto zaigrana i puna tinejdžerske ushićenosti svim i svačim, od zaštite tuljana do angažirane ženske poezije. Njezin mu je otac bio kolega sa studija u sedamdesetima, a zadnjih ga je dvadeset godina pamtio po alkoholičarskim ispadima u lokalnom šah-klubu, gdje su obojica već godinama bili majstorski kandidati. To amatersko kazalište, kojeg je vodio nesvršeni student režije s glumačkim ambicijama, bilo je jedino osvježenje u žabokrečini koju već godinama nije imao tko zatalasati.

Obožavao ju je izdaleka, a iskrenost rečenica koje je izgovarao pod budnim okom režisera i ostatkom glumačkog ansambla brižljivo je zatrpavao namjernim afektiranjem. Glumio je da glumi kako ga je očarala ta djevojka-žena, ali nju nije uspio zavarati. Prepoznavala je pod svim tim maskama i pretvaranjima njegovu ranjivost i zaluđenost, naslućujući intuicijom koja je ženama svih godišta bila jednostavno urođena.

Premijera je primljena mlako, koliko su prijatelji i rodbina glumaca u predstavi imali razumijevanja za kazališne daske uopće, uz dilentantizam učesnika i sirotinjsku postavu na pozornici jedine kino dvorane. Odigrana je još jednom pred polupraznom dvoranom, prije nego je zaboravljena. U njihovom gradu ni vrhunske predstave jednih Histriona nisu punile dvoranu, pa kako bi jedno amatersko kazalište? Namjeravao joj je pisati, ali se pribojavao da pismo ne padne u tuđe ruke, pa je na kraju od pisanja odustao. Povremeno bi slušao od njezinog oca pijane hvalospjeve o kćeri-studentici, anegdote s fakulteta novinarstva, prepričavanje promocije i usputne vijesti o kćerinom zaposlenju u gradskoj rubrici lokalnog lista. Izvještavala je s tržnice, ali bože moj, odnekud se mora početi, zar ne? Nitko u startu ne započinje s intervjuima ili vlastitom kolumnom. Uostalom, najmlađa je diplomirana novinarka u njihovom kraju, tek su joj dvadeset dvije.

Kad ga je nazvala i predložila mu da se nađu u hotelskoj sobi, nije mogao vjerovati. Činilo mu se, da su zaluđenost knjigom - predloškom predstave, njezina mladost i glumljeni zagrljaji na sceni skoro već izbjedjeli iz sjećanja. Ne toliko zbog nedostatka želje za njom, već upravo obrnuto – i previše je te scene i sjećanja vrtio u glavi zadnjih pet godina. Slike su se pomalo izlizale, postale zamrljane na rubovima, kao prave fotografije od čestog dodirivanja. Lica i scene iz tog vremena izblijedile su, a likovi ostali bez jasnih crta lica.

Dok je uzimao ključ hotelske sobe, davno zaboravljeno uzbuđenje opet ga je obuzelo. Nije ga zaboravila! Za nju nije bio pedesetogodišnjak, vršnjak njezina oca i dosadni poštanski službenik, već uzbudljivi junak romana, netko sa šarmom i stilom. Netko, čiju je sudbinu ona mogla držati u rukama još godinama prije, da je samo poželjela. Javila se telefonom, zauzeta je, kasnit će. Otvorio je bocu najskupljeg šampanjca, koju je prokrijumčario u sobu i nazdravio svom liku u ogledalu. Živjeli! Za ostvarenje snova i maštanja iz ljubavnih romana! Novi ga poziv i novo odgađanje njezinog dolaska nije uznemirilo – novinarka je, ima obaveze, prijatelje, treba smisliti izgovore… Do deset, već je načeo i drugu bocu šampanjca. Vrtjelo mu se u glavi od gladi, alkohola i mučnine. U jedanaest uvečer, njezin ga novi poziv nije iznenadio. Znao je što slijedi, a njezine isprike i objašnjenja dočekao je sa olakšanjem, blagonaklonošću i čak sa simpatijama. Naravno da nije mogla. Nema problema, vidjet će je sutra. Da, lijepo će spavati. I on njoj želi uzbudljive snove. U polumraku hotelske sobe potražio je daljinski i upalio tv. Prebacivao je kanale, šetao kroz noćne programe, namijenjene drugim usamljenim ljudima, koji su strasno živjeli tuđe, filmske živote u trajanju od dva sata, s pauzom za reklame. Te noći imao je dobar ulov, davalo se par klasika, koje već dugo nije gledao, a pred jutro su pustili njegov omiljeni – Casablanca. U šest ujutro konačno je zaspao.

U jedanaest prijepodne ona se, začudo, ipak pojavila. Ispričavala se. Izgledala je iskreno sretna što ga vidi. Zagrlila ga prijateljski i poljubila u obraz. Mirisala je na junakinju iz knjige, a malene šake s izgriženim noktima potvrđivale su njezine godine i status. Gledao ju je sa smiješkom, odjednom lak kao pero. Slobodan od iluzija i filmova iz mašte, neopterećen očekivanjima, planovima i neutemeljenim nadama. Jutros se dobro pogledao u ogledalo i konačno bio zadovoljan onim što vidi. Da bi ulovio pticu mladosti, nije bilo nužno da opet postane mlad. Bilo je dovoljno da ima svoja vlastita sjećanja.

Ležali su potpuno obučeni na krevetu, sklupčani jedno uz drugo kao poslije klimaksa, iako nikakvog seksa nije bilo. U zamračenoj hotelskoj sobi pričala je satima i tek povremeno ga ovlaš poljubila nikotinskim usnama bez strasti. Skoro da se nije sjećala detalja s njihove kazališne predstave i njemu je sinulo, da je sve bilo u njegovoj glavi. Mjehur od sapunice lagano se podigao u zrak i rasprsnuo, ostavljajući ga lakim i slobodnim.

Sagnuo se, poljubio je u obraz i na odlasku joj mahnuo. – Imaš šampanjca u frižideru - rekao je i zatvorio vrata za sobom. Smiješio se, dok je žustrim koracima grabio prema autobusnoj stanici. U ponedjeljak će konačno udovici iz zgrade, koje ga već godinama poziva na kavu, odgovoriti potvrdno.

Pa što, ako je je njegova vršnjakinja i pred mirovinom?
24.07.2006.
11.7.2006
Kao Frida

Kao Frida

Jednom su anarhistu, vrhunskom trockistu, jednom rekli da je svijet siguran samo na planetu Rivera. Nije se bojao, dok je svijet slikao puškama i barikadama. Pa ipak je pao, u starim danima, postao žrtva strasti. Jedan je Lav Trocki, u Meksiku, na kocki, izgubio život, ali dobio Fridu. Što će mi noge, kad imam krila, Frida se na svoj račun šalila. Kako je živjela, tako je ljubila, na planetu Rivera.

Noći punog mjeseca su teške. Ispunjene duhovima. Slikama koje vrište. Ljetnim vrelinama. U pola tri noću, razmišljam tko je sve trebao biti budan. Morao. Nikog nema, osim nas u tuđim tijelima, koja žuljaju. Neudobna su. Smetaju. Veličina baš ne odgovara. Odjeća koju predugo nosite, ali vam nikada nije stajala kao salivena. Ne kao ruka u rukavici, gdje svaki prst ima svoj vlastiti kaput. Noći su uvijek na smetnji, rekao bi pjesnik i bio je u pravu. Utišaju se zvukovi, iz tame izrone likovi i svaki istrese svoju vreću bez dna. Podnosim bez upadica te njihove monologe, jadikovke bez smisla o vremenima, ljudima i običajima. Na mjesečini što razara svi hoće svojih pet minuta, kao da noć traje vječno. Nemaju obzira što amputirani udovi svrbe, što odsječeni prsti imaju fantomsku bol u nekom paralelnom svemiru.

Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.

Ovdje, samo sam jedan od neprilagođenih, koji se izgovaraju na nesanicu. Od onih sam koji neprestano odgađaju trenutak, kada će konačno kupiti boje i kist i početi slikati. Izgovaram se, da zalihe slika u glavi ne mogu presušiti. Dani sustižu jedan drugog, prekratki, površni kako to stvari i horizonti mogu biti na jarkom sunčevom svjetlu.. U prolazu otkidam komade ljudi, krajolika i događaja i gutam bez žvakanja. Nemam vremena, sve dok ne padne noć. A onda, borim se s bojama, okusima i mirisima. Kao radoznali kuhar, slažem gorčinu sa slatkim, trpke okuse uz kisele osmijehe koji samo trebaju drukčiji raspored na tanjuru. Noću, pravim modne revije za samog sebe, na pozornicu izvučem najsjajnije osmijehe, najtoplije zagrljaje, najsmjelije snove. Puštam ih da paradiraju, okreću se odvažno oko sebe i ironično osmjehnu na odlasku. Moja je modna revija za samo jednog dizajnera. Jednog gledatelja. Jednog kritičara. I nisu svi ti likovi blagonakloni po definiciji, makar izviru iz mene samog. Ljute se i guraju svoje osobne favorite, svaki od njih ima svojega Diega Riveru. A ja, ja bih bio Frida. Ionako ne volim grandiozne stvari, ne pravim murale u svakodnevnom životu, tek igram neki od likova na njima.

Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.

Ali smrt nikad ne pleše uz moje uzglavlje. Smrt je na planetu Rivera zabranjena, a ja znam da ću kao Metuzalem živjeti vječno. Pa ipak i sam noću slikam vlastite portrete, a neki su zaista teški za gledanje. Na nekima nosim Lenjinovu kapu, možda sam u prijašnjem životu bio na barikadama kod Zimskog dvorca, komunist i anarhist. A danju se priključim tihoj, trpećoj gomili i šutke gutam slobode i čari kapitalizma. U nekoj Mefistovoj ponudi bih možda i izabrao kožu Nelsona Rockefellera, umjesto najamnika-muralista Diega. Ne znam. Ali, da stvarno mogu birati, ja bih bio Frida. Ne podnosim bol, ne uživam u njemu, ali da moram birati, nikad ne bih izabrao odsustvo patnje, mumificirane osmijehe i ravne crte umjesto sinusoida. Radije bih cijelu paletu osjećaja, koji žuljaju kao kamenčić u cipeli, kao nova odjeća i cipele Huckleberryja Finna.

Netko je noćas trebao biti budan. Ali, mi ionako pričamo u slikama, a moja su platna razbacana posvuda, iako se ne mogu uokviriti. Svoja platna vješam na vlastiti zid, s kojeg možda otpada žbuka, kojeg nijedna poštena, bogataška obitelj ne bi željela oko vlastitog dvorca. Moj zid nikada neće biti u modi. Baš kao niti njegov brat-blizanac uz željezničku prugu, na kojem najljepše grafite slikaju anonimci. Poput zida sam uz kojeg prolaze automobili, užurbani prolaznici koji kasne na autobus ili vlak i dostava Hrvatske pošte. Moj zid, baš kao i ja, živi u prošlosti. Na njemu je staromodna petokraka, a kukasti križevi još nisu u modi. Ovaj je zid lagan kao pero i često se noću digne u zrak, visoko iznad vlakova i usnulih zgrada. Gori u zraku kao baklja, kao krevet sa umjetnicom slomljenih kostiju i nesalomivog duha.

Na planetu Rivera, ja bih bio Frida.

Ostalo je još samo malo vremena, dok se okrugli Mjesec ne povuče pred nasrtljivom svjetlošću dana. Ljeta su drska, bez razumijevanja za ljubitelje noći. Ona guraju svoja praskozorja, koja ionako nitko ne dočekuje budan. Čemu ljepota, ako je nitko ne gleda? Zašto prosipati svjetlost i krasti noć što traje prekratko? Baš kao Frida, svakim novim danom umiremo po malo. Ali, tek rijetki znaju, da se noću vrelo ponovno puni vodom. Životom. Svaka slika, svaka mjesečeva zraka odnosi godine i vraća ih obnovljene, bogatije. Neki će zlurado, drugi potpuno ravnodušno, nalijepiti etiketu sa brojem godina. Reći će - doživjela je tek četrdeset sedam. Ali, baš kao i sve drugo u ovom dijelu svemira, vrijeme nije puki matematički zbir. Nečiji život stane u šalicu čaja, a druge ne mogu obuzdati desetine knjiga. Na planetu Rivera se život zbraja i oduzima svake noći. Dok stojim, prazan i pun istovremeno, pred izvorom i ušćem u jednoj točki, plačem i smijem se, krvarim i oživljavam po stotinu puta. I ne prestajem se čuditi. Šteta što vi ove noći mirno spavate, ne sluteći što ste sve propustili, prespavali...

Ali, još nije kasno da se probudite. Da ulovite sljedeći šatl u pravcu mjesečine. Da ste budni, da ne spavate, i vi biste bili kao Frida.

11.07.2006., utorak

9.7.2006
Superman

Superman

This is where he learned who he was... Your father used to say that you were put here for reason. Does he still stand for truth, justice all that stuff? The world does not need a savior

Kapsula sa Lexom Luthorom jurila je kroz užarenu atmoferu Zemlje, ostavljajući na nebu trag zvijezde padalice. Ludi se znanstvenik upravo vraćao iz svemira, gdje je skupljao zalihe kryptonita. Konačno će našopati napuhanog Kal-Ela i izbrisati glupavi osmijeh dobrice, koji spašava ovaj planet od svega i svačega. Na samu pomisao na Supermana, Lexu je pozlilo od bijesa. Ovaj ćeš ga puta zagristi kako spada, mali – pomislio je zadovoljno. Njegova je kapsula udarila u površinu oceana i počela brzo tonuti.

Šta dalje, jebemu – pomislio sam, gužvajući papir od očaja. Već danima nisam imao ideja za pisanje, iako – čim bih legao – u glavi bi se pojavilo desetak dobrih ideja za novu priču. Urednik mi je lukavo isplatio avans od dvije tisućice i sad više nije bilo povratka. Naravno, onog trenutka kad sam uzeo lovu, mozak mi je ispario i light verzija pozatvarala je sve kreativne ventile. Ja, koji sam pisao svakodnevno na poslu, pa popodne u fušu, pod pseudonimima kao ghost writer za par razvikanih ‘pisaca’, odjednom sam presušio. Naravno, moje stalne mušterije sve su već dale kaparu, povelik novac kojeg više nije bilo. Potrošilo se, jebiga. Sad je ostala samo panika i sve češće pogledavanje na kalendar. Rokovi za predaju rukopisa su se neumitno približavali, a ja sam još bio kod naslova i uvodnog poglavlja. Svemu je kriva moja lakovjernost prema ženama. Ja već godinama znam Tajnu: kad svršim, ne gubim samo tih 20 ml lužnate plazme od spermija, leukocita, enzima i sekreta spolnih žlijezda. Svako svršavanje odnosi inspiraciju, ideje, sadržaj mozga. Nisu bez vraga žene - ne razumijevajući, ali dobro naslućujući - dovodile u blisku vezu muške gornje i donje glave. Kad svršim, odlično se osjećam, ali u mozgu nastane praznina, a taj novi, glupi "ja" treba samo hranu, odmor i televiziju. Fuj! Zato ja, kao tip s Tajnom, uživam u seksu, ali bez svršavanja. Partnericama govorim da je to zbog njih, da razvlačim trajanje. Pa onda muljam, da sam od Stinga ukrao recept za tantričko svršavanje iznutra. Žene to uglavnom gutaju. Nekad sam mislio da one vole spermu, jer same mnogo foliraju s orgazmom, pa žele crno na bijelo (dobro, bijelo na bijelo tijelo) da ih njihov muškarac voli, da je svršio, pa su sad mirne. Pa onda, tu su i časopisi s falš-teorijama kako je sperma hranjiva za kožu, pa je žene hoće i zbog toga. Dok nama muškarcima doslovce mozak curi van, one s trijumfalnim osmijehom to fino razmazuju po grudima, kao neku prirodnu, a jeftinu kremicu. Ali, sad znam bolje - ta opsjednutost žena muškom ejakulacijom je zbog osjećaja nadmoćnosti. Ženama nema većeg gušta, nego kad stiskajući mužjacima jaja, iz njih iscijede i ono malo mozga. A sve zbog moći, kako bi muškarce lakše svele na pravu mjeru. Svaki je odjednom poslušan i prijemčiv, obziran i utišan na pravu mjeru – bez prigovaranja stoji koliko god je potrebno pred nekim izlogom; bez pogovora učestvuje u ponižavajućim pokaznim vježbama dresure pred njezinom prijateljicom (joj, kako je tvoj muž divan, samo se smješka). Ima toga još, ali čemu elaborirati već poznato? Zato ja ne svršavam. U principu. Ali cijeli prošli tjedan jesam. Po nekoliko puta dnevno. Dobila me na najstariji trik na svijetu - izgledala je kao da stvarno uživa; kao da me zaista želi; kao da me se ne može zasititi; kao prvih mjesec dana naše veze. Sve ove godine maštao sam o takvom danu. Cijeli tjedan - to je bilo previše za nadati se. Pa ipak se desilo. I sad već danima hodam i smješkam se, ispražnjenih testisa, potpuno praznog mozga. A rok za predaju rukopisa opasno se približio.

Naravno, na dobrom, starom Kryptonu, standardi ljepote bili su drugačiji i Lexova sjajna ćela bila je magnet za žene. Ovdje na Zemlji – ne baš! Uopće ne. Naprotiv, bacale su se u naručje i krevet dlakavom, obraslom Kal-Elu, a.k.a. Clarku Kentu, koji ogavno izgleda. On, zamislite, ima dlake na glavi, a tijelo mu je prekriveno vidljivo izbočenim mišićima. U svakom civiliziranom dijelu svemira to se smatra primitivnim. Pa ipak, Superman jebe, a on - znanstvenik Lex ‘Mozak’ Luthor ništa. Lex je imao plan - stavit će jebaču kryptonit pod krevet i tako ga poniziti. Kad tobožnjem ‘supermanu’ više ne bude rock-hard

Nemam blage, hoće li ova glupnjikava pričica o Supermanu proći kod urednika. On voli SF priče, jer njegova je edicija baš za ciljanu publiku - prištave tinejdžere koji kupuju stripove, gutaju SF i maštaju o super-junacima. I ne samo to - ta publika još nije zatrovana televizijom, zgađena politikom, ovisna o novinama i kavi. To je još jedina publika koja rado daje novac za knjige. Osim toga, u kinima je upravo izašao najnoviji ‘Superman’, pa će to biti dobar marketinški potez. A u filmu Luthora glumi genijalni Kevin Spacey. Moja priča mora se dobro prodati, hrabrio sam sebe, redajući argumente u svoju korist.

Lois Lane, Lucy Lane, Lana Lang, Lori Lemaris……..sve su te mace istih inicijala kao i njegovi, pa ipak, nijedna se ne ševi sa njim, genijalnim Lexom Luthorom. Zato se svaka ovlaži na sam spomen imena smotanog Clarka Kenta. Možda, jer mali također pati na iste inicijale, mislio je Lex zajedljivo, sjećajući se Supermanovih gaća na štriku s inicijalima CK. Koji kreten, ušio si ime, da mu ne ukradu gaće, Lex je u glavi napravio mentalnu zabilješku, da proba ukrasti par tih jebačkih gaća, koje su vidjele više akcija i eksplozija, nego cijeli Krypton, dok je nestajao u eksploziji. Čim je na TV vijestima ugledao Supermana, kako na suprotnom kraju planeta spašava Zemlju od neke nove katastrofe, Lex je dojurio u Kentov samački stan. Pažljivo je sjeo na rasklimani krevet, sa zavišću ponjušio izgužvane plahte, a onda s poda pokupio nekoliko pari gaća. Neke su bile Supermanove, s etiketom CK, a neke su bile ženske. Te je odmah stavio u specijalnu foliju s pojačivačem mirisa. Mmmm, zamamno su mirisale. Od nagle erekcije u glavi, Lexu se zamutilo pred očima. Kvragu! Sad bi i Supermanova stanodavka iz prizemlja, s bradavicom na nosu, dobro došla! Onda se osvijestio. Sjetio se zašto se ušunjao u Kal-Elovu sobu. Iz džepa kaputa Lex Luthor izvadio je poveliki komad kryptonita, koji je zlosutno sjajio zelenkastim odbljeskom. Poljubio je kamen za sreću i pažljivo ga stavio pod Supermanov krevet.

A, kako sad dalje? Nisam imao pojma, ali počeo me zabavljati vlastiti budalasti rasplet priče – Lois Lane osobno ionako doživljavam kao kokoš, koja će se nakon mlitavog Clarka lako prebaciti na beskrvnog Jimmyja Olsena, onog mlađanog fotografa. Taj je još mlađi od Clarka, a poznato je da su muškarci na vrhuncu snage u osamnaestoj, a sve iza toga je nizbrdo. Majke mi, nikad više neću svršit! Ovo je užas, glava mi je prazna poput plenarne sjednice Sabora, ispražnjena od bilo kakve pametne ideje poput cjelokupnog Društva hrvatskih književnika. Never more, never more… je li onaj E.A.Poe inspiraciju za Gavrana dobio nakon vlastitog sučenja s glupošću ejakulacije? Moguće, lako moguće.

A možda… malo mi je neugodno, ali polako se osvrćem po sobi. Možda je rješenje nadohvat ruke. Kad bi mi ga konkurencija podmetnula, gdje bi to bilo? Pod krevetom nije, ne spavam puno, a ne jebem uopće. U ormaru s odijelima isto nije, nemam ja to. Ali, negdje mora biti. Trebam ugasiti svjetlo i potražiti u mraku. Zeleni odsjaj kryptonita lako ću uočiti. Sa filmskog postera na zidu iza mene, Supermanovo lice mi se otvoreno ruga.

, neće se sjetiti da pod krevetom ima rock, koji mu oduzima sve zemaljske moći i svodi Kal-Ela na ono što stvarno jeste: neukog mladića s bogatom roditeljskom ostavštinom.
09.07.2006., nedjelja
3.7.2006
Morske sirene

Morske sirene

Vrijeme je ručku i pitoma je pješčana laguna opustjela. Rijetki su turisti pobjegli pred jarkim suncem i žegom koja prži nemilice. Vrelinu zraka ne remeti ni dašak vjetra, a jedino osvježenje dolazi od hladnih vrulja sa morskog dna, gdje bijeli pijesak nagrđuju gomilice crnog pijeska i mulja, kao neki čudnovati podmorski krtičnjaci. Morska je površina zaljeva glatka kao staklo. Čak ni galebovi ne remete savršen sklad i odraz borova na zrcalu vode.

Rubovi jeftine maske za ronjenje urezuju mi se u kožu lica. Čvrsto grizem silikonsku cijev za disanje i šumno udišem zrak prije nego zaronim. Ne podnosim dodir gume, pa peraje nikad ne navlačim. To znači, da mi treba dvaput više zraka do dna i natrag. Već danima ronim po ovom zaljevu, ne obazirući se na sipe, kamenice i ostalu, uobičajenu morsku lovinu. Kao zaigrano dijete izranjam prazne ljušture školjki - što šarenije i sjajnije, to bolje. Od poznatih 139 vrsta školjki u Jadranu, ovaj ih zaljev ima barem pedesetak vrsta. Sa svakom novom izvađenom ljušturom, obuzme me osjećaj sreće i zadovoljstva, sličan onome iz djetinjstva, kao kad nađeš novu, rijetku sličicu Životinjskog carstva. Vongole, mušlje i prstaci uopće me ne zanimaju. Možda su dobri nekom vlasniku restorana, poznavatelju i ljubitelju morskih plodova i delicija, ali ja ih ne jedem, niti skupljam. Imaju neugledne ljušture, bez sjaja i boja. Uostalom, sve nastanjene, žive školjke vraćam u more. Sve, osim periski. Za njima sam lud i jednostavno im ne mogu odoljeti. Kad ih ugledam na dnu, samo vrhom ukopane u pijesak, dok kao sklopljena japanska lepeza vrebaju neopreznog račića ili neku drugu žrtvu, moram ih osvojiti, istrgnuti iz njihovog svijeta. A one se čvrsto drže vlaknima za pijesak ili neki kamen, pa većinu preostalog kisika potrošim čupajući perisku s dna.

Ova, koju upravo sada pokušavam otrgnuti, najveća je do sada. Njezina delikatna, poluprozirna površina sjaji čak i na dnu zaljeva. Krhka, valovita, a tako oštra površina periske, kao dvije sklopljene ruke moli da je ne otrgnem, ne uberem sa ove morske, podvodne livade. Ali, ja ne marim za njezine molbe. Moram je imati, iako zraka više nemam, a površina je dalekih 5 metara iznad mene. Još samo sekundu. Naginjem je, ne da se, a ja je očajnički želim. Ovo je sad pitanje časti, pa zanemarujem signale za opasnost u mozgu. Pred očima mi se već pomalo mrači. Klečim na morskom dnu i objema rukama čupam perisku iz pjeskovitog dna. Ruka mi sklizne niz hrapavu površinu školjke, a duboka posjekotina oboji more u crveno. Sumnjam da baš toliko krvarim, ali već mi se crveni pred očima i moj stisak oko školjke popušta.

Odjednom, ispred mene je morska sirena. Zabrinuto pokazuje rukom prema površini, a zatim s lakoćom istrgne perisku s dna i pruži mi je. Zadnjim atomima snage odbacujem se prema površini i izranjam.

U ušima mi bubnja i povraća mi se. Moja žena leži u debelom hladu borova i s dosadom na licu prelistava ženski časopis.

- Kako si djetinjast! Rasjekao si ruku na glupu školjku, koja nikome ne treba. Jednom ćeš zbog svoje nepromišljenosti zaglaviti. Upravo čitam o češkom turistu, koji se utopio. Valjda je i on imao istu fascinaciju školjkama kao ti.

Nije zabrinuta, ne nudi zavoj za ranu na ruci. Ne razumije, što vidim u ronjenju i skupljanju školjki. Ona je svoje djetinjstvo preskočila, a rijetke trenutke, koje nije uspjela izbjeći, doživljavala je kao gnjavažu i dječje bolesti, koje je najbolje preležati na vrijeme. Šutim, ne pokušavam objasniti. Godine uzaludnih svađa i još uzaludnijih šutnji donijele su barem ova zrnca mudrosti.

- Jesi li vidjela još nekog u zaljevu da roni? Na trenutak mi se učinilo da na dnu vidim još nekoga – govorim neutralno, ne spominjući riječ ‘sirene’. Ionako misli da sam skrenuo.

- Nema nikoga već sat vremena - kaže ravnodušno. – Pričinilo ti se.

Ostavljam perisku da se otvori, guram grančicu borovine i izbacujem sadržaj školjke u vodu. Ubijam potpuno bezrazložno, kao bijelci na safariju zbog para kljova. Osjećam se loše. Ali moj trofej blista na suncu, a rana na ruci peče. Što više boli, krvi i muke - to više vrijedi, govorio je moj stari.

Zaranjam pod vodu i razmišljam, kako do sada nisam pronašao niti jednu morsku zvijezdu, a one vole pješčano dno. U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka, pjesmica iz djetinjstva mota mi se po glavi i ja se smiješim pod maskom. Ronim u teško dostupnoj uvali, okruženoj visokim, bijelim stijenama. Stijena se strmoglavljuje u more i istom kosinom upire u podvodnu livadu. Pretražujem pješčano dno i najednom ugledam par zvjezdača otrgnutih krakova. Kao da su stradale u nekom međusobnom podmorskom okršaju kod Ok korala, pale kao žrtve ogromnih rakovica. Dok vadim iz pijeska ostatke morskih zvijezda, nečiji prsti su na mom ramenu. U panici se okrećem i ugledam sirenu. Ovaj se puta nisam iznenadio, a mozak prihvaća ono što oči registriraju. Začudo, imam još dovoljno zraka u plućima, da je mogu pažljivo promotriti: nimalo ne sliči ilustracijama, koje sam kao dijete viđao uz Andersenovu bajku. Ova sirena ima tamnosmeđu kosu do ramena, ženstvene obline i sasvim normalne noge, bez ribljih peraja. Štoviše, na nogama su joj platnene tenisice. Valjda zbog ježeva, razmišljam trezveno, primjećujući gole grudi kao kontrast kratkim hlačicama boje pijeska. Sirena mi nešto govori, a mjehurići zraka veselo poskakuju na putu prema površini. Mimikom pokazuje da približim uho njezinim ustima i ja poslušno prilazim. Čujem riječi, ali ih ne prepoznajem. Sliježem ramenima i prstom pokazujem da moram izroniti, jer nemam više zraka u plućima. Prijateljski mi mahne i na odlasku iz džepa hlačica vadi dvije zvjezdače. Zagrize jednu, sažvače i smiješi se. Pokretom ruke nudi. Ne smijem odbiti, pa i ja zagrizem svoju. Okus ribljih iznutrica i lišća agave tjera mučninu prema jednjaku. Savladavam se, mašem na pozdrav i izranjam.

Impresioniran sam svojim prihvaćanjem neobjašnjivog i vlastitom racionalizacijom. Potpuno mi je jasno, da premalo kisika u mozgu može proizvesti halucinacije, a doživljaj proteklog vremena može se izobličiti i produžiti. Iako maska za ronjenje pokriva cijelo lice, još dugo nakon izrona curi mi nos, kao da sam udisao vodu. Uši me više ne bole, pa kod novog ronjenja odbacujem skupo plaćene plastične čepiće.

Sljedećeg jutra ronim po tragovima nagriženih i odbačenih zvjezdača. Blizu rta, na ulazu u lagunu, morska me sirena čeka i veselo maše. Očekujem osjećaj mučnine dok zagrizam morsku zvijezdu, koju mi je sirena pružila u znak dobrodošlice. Ništa. Ovaj puta okus je netralan, kao greškom zasoljena, umjesto zašećerena dinja. Uzima me za ruku i povlači iza morskog grebena. Rukama razgrće visoku travu i zaroni kroz uski otvor u podvodnu spilju. Slijedim je, snažno grabeći rukama i šireći prste. Svakim novim pokretom ruku i nogu osjećam snagu i stapanje s morem. Brže, bolje, jače – kao neka podvodna olimpijska disciplina. Zraka imam napretek, možda jer puštam more da mi prolazi kroz nosnice. Osjećam da su mi i pluća ispunjena vodom, ali alveole nekim čudom svejedno usisavaju kisik. Spilja izgleda kao podmorski vrt, prepun šarenog bilja, trava i bokora ukrasnog grmlja. Ribe živih boja, pobjegle iz tropskog akvarija ili sa desktopa nekog kompjutera, plivaju u jatima i kao ovce brste raslinje i morsku travu.

- Rado bih ostao, ali moram na površinu – pokazujem sat na ruci, kao da se ispričavam. Sirena bere cvjetove u vjenčić i skoro me ne primjećuje. Polako, bez žurbe izranjam prema površini, zastajkujući kod svake podmorske struje i svjetlosti što prodire kroz slojeve mora.

Na obali, iz mene curi. Voda u tankim mlazovima izlazi iz ušiju, nosa i svake pore na tijelu, a ispod mene lokva vode postaje sve veća. Zabrinut sam, ali ne očiglednim. Obuzet sam iracionalnim strahom da ću dehidrirati. Ispijam litre mineralne vode naiskap i tražim još. Žena me gleda s nerazumijevanjem i nelagodom.

- Svaki dan roniš sve duže, a svaki put izlaziš sve čudniji. Više ne nosiš niti masku. Pa kako, čovječe, gledaš pod vodom? Zar ti sol ne nagriza oči?

Šutim i opipavam kvržice iza ušiju. Možda mi rastu škrge. Ozbiljno razmatram ovu mogućnost. Možda se pretvaram u ribu. Postoje li uopće muške sirene? Dok rastreseno razmišljam, sa uživanjem grizem, krak po krak, najsočniju morsku zvijezdu koju sam ikad jeo. Moja žena nešto govori nerazumljivim jezikom, kojemu ne prepoznajem riječi. Zvukovi, nalik škripanju i nesmiljeno sunce koje prži, tjeraju me natrag u vodu.

U trenutku, dok mi tijelo uroni, obuzme me sretna misao. Ne treba se gnjaviti izlaskom na površinu. Kome i čemu, uostalom?


03.07.2006., ponedjeljak
21.6.2006
Zvona

Zvona

priča br.100

Prenuo se iz sna, probuđen pucnjevima i potmulom grmljavinom. Haubice, minobacači, topovi - bilo je teško odrediti. U glavi mu je zujalo, kao u transformatoru visokog napona. Bio je omotan pokrivačem od gustog, ljepljivog mraka, koji je pao na proplanak bez zvijezda. Tek je podrhtavanje tla ispod vreće za spavanje davalo naznaku da postoji još nešto, netko živ u ovakvoj noći. Zvukovi pucnjave i rata u daljini pomogli su mu da se prisjeti tko je.

Bila je Španjolska, godina 1937. u šumama oko Segovije, a on nadobudni stranac, upleten u rat koji ga se ne tiče. Možda se došao proslaviti kao reporter, diverzant koji ruši mostove, ili avanturist željan uzbuđenja, mirisa krvi i adrenalina, koji juri žilama i paralizira ljude u smrtnoj opasnosti? Nije tog trenutka znao. Jedino stvarno u ovom nadrealnom okruženju bila je Marija i njezino golo tijelo, omotano oko njegovoga. Spavala je, obrglivši ga objema rukama oko vrata. U snu se trzala, aritmijom udaljene topovske tutnjave. Priljubljen licem uz njezino, osluškivao je nepravilno disanje i osjećao trzaje mišića lica pod dlanom. Bojala se i u snu, a košmarni snovi sigurno su je i noćas držali prikovanu za tlo. Nije znao kako drugačije otjerati svoj i njezin strah, pa je probudio i grubo zaronio u nju, onako još toplu. Nije se opirala, samo ga je bez glasa povlukla jače na sebe. Bilo joj je tek 17.

Probudile su je njegove ruke i usne, dok joj je pod vrećom za spavanje raskopčavao košulju i gnječio dojke. Na trenutak je htjela vrisnuti, misleći da se silovanje nastavlja tamo gdje je prekinuto prije tri dana. Ali, njegove su ruke bile obzirne, a miris i dah poznat. Tutnjava topova dopirala je sa udaljenih brda i činilo se da im se svakom novom eksplozijom približava. Njegovo prodiranje u nju bilo je nježno, bojeći se da je ranjava. Kao da je itko, išta, više može pozlijediti. Miris rata i smrti nadvio se nad njih dvoje i ovu čistinu na kraju šume. Nije znala hoće li u svitanje otkriti da su zanoćili u neprijateljskom okruženju. Puške, bombe i revolveri bili su joj potrebni prijatelji. Robert nije takav. On je ovdje zalutao, a ipak očekuje od sebe da ubije, ili bude ubijen.

-Bojiš se? Još su daleko, znam po zvuku granata – šapnuo je Mariji na uho. Trznula se, ali tijelo nije odmaknula. Pod jagodicama prstiju osjećao je naježene bradavice. Konačno je postao svjestan, da cijeli ovaj besmisleni rat ne vrijedi koliko jedna noć sa ovom djevojkom, bilo kojom djevojkom. Imao je više sreće nego pameti. Kad je dolazio, ratne mu strane nisu bile baš najjasnije, kako to obično biva u građanskom ratu. Instinktivno se opredijelio za one, na čijoj je strani trebala biti pravda. Oružje ga je fasciniralo, ta nevjerojatna moć u komadu željeza, vatrenom štapu bogova s munjama, koja je u trenu mogla oduzeti život. Kao čovjek od slova i knjiga, sanjao je da doživi nešto upečatljivo, što će mu dati inspiraciju da piše, nešto krvavo i dramatično, što će ganuti njegove buduće čitatelje. Nešto, što će mu zaraditi Nobela, ili barem Pulitzera. Što će njegovo ime zapisati zlatnim slovima za buduće generacije. Kad je prvi puta vidio mrtvaca, povratio je. Mučnina ga nije ostavljala danima. Od tada ih je vidio na desetine. Nije bilo ničeg uzbudljivog u ogavnom mirisu još tople krvi, niti gnjilim leševima, na koje su putem nailazili i ostavljali ih iza sebe. Marija je bila jedino lijepo i uzbudljivo, što je doživio u ovom ratu. Njezina koža, dah na vratu i drhtanje u zagrljaju vrijedili su ovog straha, koji ga je sve češće grabio čeličnim prstima za grlo.

Nije se bojala, ali njegov je strah bio razoružavajući. Drhtao je i grlio je, kao da želi da ona zaštiti njega, odraslog muškarca. Njega, koji je vlastitim izborom, svojevoljno došao u ove gudure i divlju zemlju da puca i ubija, ne znajući ni koga ni zašto. Ona je barem imala opravdane razloge. Ako ništa drugo, vojnici na koje je pucala i ponekad pogađala, imali su ista, nacerena lica muškaraca koji su je danima silovali, prije nego je pobjegla i skrila se u ovoj šumi. Tutnjava minobacača odjednom je bila zaglušujuća. Granate su počele padati blizu njihove čistine. Pokušala se odvojiti od Roberta, koji ju je stiskao u zagrljaju. Nije se dao, a tijelo mu se čudno opustilo i pritiskalo je svom težinom.

Odjednom se bojao za oboje - za sebe, da će nastradati sad, kad je konačno pronašao neki smisao u tom ludilu rata. Za nju, da će u osvetničkom gnjevu i želji da ubije baš svakog muškarca koji joj je učinio nažao- a skoro svi jesu – izgubiti kompas i sve više se izlagati fizičkoj pogibelji. Ili još gore - mržnji, koja ju je nagrizala iznutra. Gledao je prečesto ovih par dana, otkad se znaju, kako s posebnim zadovoljstvom čisti i puni oružje, a zatim s lakoćom i mirom strijelca na streljani puca da ubije. Grlio ju je sve jače, da osjeti njegovo drhtanje i strah za oboje, strah za budućnost koje možda neće biti. Možda od siline njihovog zagrljaja, osjetio je val topline koji mu se širio tijelom prema nogama. Kao da su propadali u vulkan, a vrelina ih vrtoglavo obuzimala.

Prenula se iz sna, probuđena zvonjavom s obližnjeg zvonika i prigušenom pucnjavom. Kao zvonareva žena, cijeli je život promatrala ispraćaj svatova u novi život na selu, uz pucnjavu iz pištolja i poneke lovačke puške. U glavi joj je zujalo, kao u transformatoru visokog napona. Bila je budna, pa ipak se koprena gustog, ljepljivog mraka nije dala odagnati iz širom rastvorenih očiju. Zvukovi pucnjave u daljini pomogli su joj da se prisjeti tko je. Bila je Marija, a u ta dva dana, koliko su se poznavali, Robert se bio beznadno zaljubio u nju. Bilo je to toliko davno, u nekom prošlom životu, da mu se nije mogla sjetiti niti lica. Zvonjava s obližnjeg zvonika postajala je sve glasnija, kao da joj samrtna postelja leti zrakom, uvis, prema crkvenim tornjevima.

Više se nije sjećala ničega. Zadnja joj je pomisao bljesnula kroz svijest kao zvijezda repatica: za kim to zvono zvoni?


21.06.2006., srijeda
17.6.2006
Začini

Začini

Vodič je egzaltirano rekao: - Da biste razumjeli Cairo i njegov najveći bazaar Khan Khalili, najprije morate pročitati trilogiju Nagiba Mahfouza.

- Nemamo toliko vremena, ispričajte nam vi u par rečenica – zamolio sam uljudno, ali nestrpljivo.

Započeo je priču od 1171.godine i početaka Al Quahire, današnjeg Caira. Mrki pogledi turista iz naše grupe natjerali su ga da preskoči stoljeća. Nastavio je s Memlucima, princom Jartasom Al-Khalilijem i 1382.godinom, kad je princ osnovao trgovište, ‘khan’. Cairo je tada već bio najvažnije središte za trgovinu Afrike i Istoka. Brojne karavane nosile su tovare robe i trebale prenoćište za ljude i tovarne životinje. Stari je bazaar cvjetao i širio se, a zadnja se vladarska dinastija Mohammada Alija održala sve do 1952.

Vodiča više nitko nije slušao, a nestrpljiviji su se polako odvojili od grupe, spremni da zarone u vrevu najvećeg sjevernoafričkog bazaara. Blještavilo boja, zvukova i mirisa opijalo je na svakom koraku.

Nepoznata djevojka iz grupe trebala je pomoć oko kupnje nekog začina. Iako Khan Khalili više nema povijesnu ulogu trgovišta, koju je zamijenila turistička, ipak se tu mogu naći najčudesniji začini Afrike, Bliskog i Dalekog istoka. Za mene, jednostavnog muškarca, začini su uvijek bili tek dva-tri osnovna dodatka jelu. Zato je moj šok bio tim veći, kad sam ugledao brojne trgovine i štandove, sa desecima vreća načudnijih zrna, mahuna, sjemenki, grumenja i praha u svim duginim bojama. Već izdaleka, mirisi su se miješali i slagali u rasponu od prepoznatljivih, do čudnih i posebnih.

Ušli smo u uski, polumračni dućan, orijentalnu magazu, a trgovac nas je dobroćudno povlačio za rukav, nudeći iskvarenim engleskim da probamo njegovu robu. Probati začin? Kako čudna ponuda, pomislio sam. Trgovac je primijetio moju nesigurnost.

-Možda biste popili čaj od kima, dok birate robu?- upitao je, hrleći prema pokrajnjoj prostoriji. Začas se vratio sa šalicom iz koje je dopirao jak, egzotičan miris.- Probajte, odličan je protiv bakterija i probavnih smetnji, koje vi, Europljani, morate dobiti kod nas u Africi - smješkao se. Okus je bio gorak, dok trgovac nije stavio grumen nečega u šalicu. - Saće meda, da ublaži gorčinu - lakonski je odgovorio na nepostavljeno pitanje. – Kim stavljamo svugdje, u čaj, juhu i meso. Zamislio sam njihovu juhu od crvene leće ili ćufte s kimom i stresao se. Djevojka iz grupe, koju sam po prvi put upoznao tek na ovom posjetu bazaaru, nasmijala se mojoj reakciji i izrazu lica.

-Tipično muški - rekla je. Kao da ona tako kuha! Kao da uopće zna kuhati, ispravio sam se, jer je imala tek dvadesetak godina. Prebirala je prstima po prepunim platnenim vrećama, iz kojih su se zrakom izvijali mirisi crne Afrike, Bliskog istoka i obronaka Himalaja i Indokine. Zakopala je ruke u posudu prepunu osušenih cvjetova, krupno narezanog korijenja i oguljene kore, pa prste prinijela nosu. –Pomiriši samo!- rekla je nepotrebno, jer sam već širio nosnice od aromatičnih, jakih mirisa.- Pažljivo s tim cvjetovima – trgovač se usplahirio. – Ne treba miješati rukama po različitim vrećama sa začinima - dodao je malo hladnije, a nas dvoje smo se pogledali i nasmijali.- Ne bojte se, ruke su nam čiste! - Nije to u pitanju, već su to začini s moćnim, ljekovitim ali i opasnim svojstvima - trgovac je očito zabacio udicu, iako smo već davno bili upecani njegovom neposrednošću i egzotikom polumračne trgovine. Sjeo je natrag u svoj kut u dnu prostorije i stavio čibuk nargile u usta. Miris zapaljenog ružinog drveta pomiješao se s mirisom začina.

Prošetao sam uz redove postavljenih otvorenih vreća, s natpisima zabodenima sa strane: bijeli i crni papar, piment, vanilija, anis, kim, sezam, klinčići, cimet, đumbir… Nije mi se više dalo čitati nazive. Prinosio sam neke začine nosu, liznuo bih prste da odredim okus i jačinu. Jezik me uskoro počeo peći. Sad bi još malo čaja, makar i onog gorkastog od kima, dobro došlo.

Neke od začinskih biljaka bile su cijele, neke izlomljenih komadića, druge u prahu. Ipak, svima je bilo zajedničko da su, osim isparavanja mirisa, zračile nekom energijom, od koje mi se zavrtjelo u glavi.

Čaj, koji nam je ovaj puta ponuđen, bio je sasvim drugačiji - slatkasto opojan, okusa sličnog našoj kadulji, menti, vaniliji i još nečemu što nisam mogao odrediti. Nisam pitao. Znao sam da će trgovac sam ponuditi priču.

Pitao je obzirno, imamo li kakvih predznanja o začinima, što specifično trebamo i u koje svrhe? Želimo li, da nas malo poduči? Željeli smo, naravno.

Pričao je o eteričnim uljima, koja sadrže esencije pustinjskih noći, nesretnih ljubavi i izgubljenih duša. Začinski poeta, narugala se moja pratilja, kojoj još nisam znao ime. Bili smo tek dva stranca u egzotičnom svijetu iz Tisuću i jedne noći, koji su se po prirodi stvari držali zajedno zbog straha od nepoznatoga. Pitao je, znamo li kakvog su okusa cimet i vanilija, Europljanima dva najpoznatija začina. Znali smo, kako da ne! O, kako smo se prevarili, kad smo probali pravu, nepatvorenu vaniliju, grizli zubima korijen cimeta. Okus je bio tek sličan okusu začina iz vrećice, ali intenzivan, drugačiji, pun sokova i sporednih mirisa, koji su nadopunjavali cjelinu. Moja su osjetila postajala sve sličnija osjetilu psa, a neuroni nosne sluznice jurili su ekspresnom trakom do čeonog režnja mozga i njušne moždane kore. Odjednom sam, uz stotine mirisa, pored sebe počeo njušiti privlačnu, mladu ženku. Tjerala se, a njezini su hormoni divljali, pozivajući da je povalim tu, na drvenom podu trgovine začinima.

Misli su mi slobodno vrludale, a prsti mahinalno ulazili u usta: slatko, gorko, kiselo, slano. Tim redoslijedom i u krug, kao na vrtuljku. Papile jezika rascvale su se i nabubrile. Znao sam da se više ne radi o običnim okusima, već aromama, kombinaciji okusa i mirisa u ovoj Alibabinoj spilji. Mozak, bombardiran porukama gljivastih papila s vrha jezika, procesirao je podatke, spremajući ih u ladice s memorijama. Jedna se aroma posebno izdvojila - aroma ženske kože na vratu djevojke.

Gledali smo se preko prostorije. Ona na jednom kraju, mrveći prstima kristale tamjana, ja na drugom, gutajući je pogledima. Svojim naglo probuđenim trećim okom vidio sam trgovca začinima kako se smiješi u mraku trgovine.

Zapakiranu vaniliju samo nam je prodao. Ali, vrećicu s marcipanom nam je poklonio. Zaručnički dar, rekao je sa smiješkom, dok smo nepoznata djevojka i ja stajali zagrljeni usred trgovine i divlje se ljubili. Nije postavljao pitanja. Imao je iskustva, kakav učinak imaju njegovi začini na neoprezne strance.

-Znam da ćete doći opet!- vikao je za nama, dok smo, držeći se za ruke, tražili taksi da nas odveze do hotela. Njezinog ili mojeg, svejedno.

17.06.2006., subota
15.6.2006
Kao Bruce Lee

Kao Bruce Lee

Izašao je iz noćnog bara potpuno trijezan. U glavi mu je još bubnjalo od preglasne muzike i žamora desetaka nemuštih glasova. Usta su mu bila suha i stezalo ga je u grudima. Ni tu vani, u mračnom prolazu između dvije ulice, tjeskoba nije popuštala. Da barem pušim, pomislio je. Da nečim zabavim nemirne ruke. Frustracija, koja se taložila tjednima, ključala mu je u venama i pulsirala u sljepoočnicama. Bezuspješno se pokušavao otresti kuckanja u glavi, zalazeći u sumnjive barove i noćne klubove s umornim plesačicama. Osjećao je, da nešto treba poduzeti. Čekao je neki znak.

Trojica mladića, koji su se iznenada stvorili pred njim, bila su također u potrazi za nečim. Osvrtali su se, gledajući u pravcu noćnog bara. Vrata na stražnjem izlazu, kroz koja je maločas izašao, nisu se više otvarala. Jedini zvuk dolazio je iz obližnjeg kontejnera za smeće, gdje su štakori razvlačili plastične vrećice s ostacima hrane. Na blijedom mjesečevom svjetlu prepoznao je jednoličnu, nemaštovitu uniformiranost skinheadsa. Obrijane glave, kožne jakne i čizme. U polumraku se čulo tiho zveckanje. Nije bio siguran, vade li lance ili zvuk dolazi od stupidnih ukrasa na jaknama.

- Halo, gospodine! Imate sitniša? Trebamo za telefon, - najbliži njemu podrugljivo mu se obratio. Prišli su mu sasvim blizu, pa ih je sa zanimanjem osmotrio. Nije se bojao, dapače. Učinilo mu se, da mu to netko odgore šalje davno iščekivani znak. Bili bi tek golobradi mladići, s namještenom pozom grubijana, da nisu imali izvučene noževe, čije su oštrice lovile mjesečevo svjetlo i bacale sjenke na zid iza njega.

Odlučio im je udovoljiti, pa je pomirljivo posegnuo za novčanikom. – Evo, ovo bi trebalo biti dovoljno- rekao je, pružajući najbližem zgužvanu novčanicu.

-Stari, daj novčanik, da se ne mučimo sitnišem!

Nije im bilo do novca, ili barem ne samo do njega.Željeli su se malo i zabaviti. Znao je, da slijedi neizbježni sukob. Odjednom mu je bilo svejedno. Godinama je uspješno eskivirao fizičke sukobe i tučnjave, iako je poznavao vještine karatea. Ako ničemu drugome, godine treninga i natjecanja u regionalnoj ligi naučile su ga, da je nekad sukob nemoguće izbjeći.

- Ovo će loše završiti – meko se obratio najglasnijem od njih. Okružili su ga kao psi u čoporu, dok je uzmicao prema zidu.

-Začepi, starkeljo!- zarežao je najmlađi. Nije mu moglo biti više od šesnaestak godina. Ali, nož u njegovim rukama bio je od solidnog, njemačkog čelika i očito je već bio u ljudskom mesu. Klinac ga je vješto prebacivao iz ruke u ruku, pokušavajući ga zbuniti. Ili uplašiti, svejedno. Nisu znali, da su od svih noći izabrali najgoru da se iskale na njemu.

-Ako sam ja starkelja, tebi trebaju naočale!

Nije bio niti siguran, je li uzvratio tim vickastim komentarom. U svakom slučaju, zapanjilo ga je da ga smatraju starim. I u mraku se jasno vidjelo da mu je tek četrdeseta. Svejedno, zapeklo ga je što su ga nazvali starcem. Plašio ga je vlastiti osjećaj hladnokrvnog procjenjivanja situacije i odsustvo straha. Znao je otprije, da je to krajnji stadij agresije, u kojem obično padne krv.

Stajao je spuštenih ruku, očekujući prvi napad. Superiornost pred nezrelošću klinaca i njihovim noževima dovela ga je da radoznalo gleda izvan vlastitog tijela, odgore na sebe i skinheadse u primitivnom plesu nasilja. Bio je Neo iz Matrixa, koji zaustavlja metke u letu. Bio je replikant Roy iz Blade Runnera, koji se smije nesavršenosti ljudi, a ipak na njih gleda sa simpatijama i zavišću.

Kao u kompliciranom baletu, njegove su ruke parale zrakom, udarale grudni koš prvog napadača, a zatim, nastavljajući uzlaznu putanju, kidale grlo sljedećeg protivnika. Nije osjećao apsolutno ništa, dok je sa zanimanjem analizirao lica napadača u šoku. Ležali su kao krpene lutke slomljenih, groteskno razmaknutih udova i krvlju umrljanih golobradih lica. Sagnuo se nad jednoga, pa drugoga, da im raskopča košulje i potraži osobne dokumente u džepovima. Pokušao je pročitati imena ih osobnih iskaznica. Obična imena, balavci u rasponu od šesnaest do devetnaest godina. Čučnuo je pored najbližeg, koji se gušio u vlastitoj krvi.

-Stari, kakav je osjećaj?- pitao je gotovo sa simpatijama. Strah iz zapanjenih, skoro dječjih očiju, nije ga dirnuo.

-Vi, dečki, očito niste gledali Bruce Leeja u 'Zmajevom gnijezdu' – našalio se, praveći polukružne pokrete šakama, kao vječno mladi, neumrli Kinez. Šumno je ispustio zrak iz pluća, odjednom se osjetivši lako i po prvi put te večeri - bez glavobolje. Ovo je negdje moralo puknuti, pomislio je zadovoljno. Bolje vi, nego ja, promrmljao je sebi u bradu.

Sažaljivo je pogledao prema najmlađem, koji je pokušavao otpuzati prema svjetlu i izlazu iz uličice. Krvavi nokti ostavljali su trag na asfaltu.

Na odlasku, nasmiješio im se sa iskrenim simpatijama. –Momci, spasili ste mi večer!

Još samo završni udarac. Okrenuo se prema umirućim tijelima, ironično naklonio i kucnuo petama na nacistički pozdrav u stilu skinheadsa: -Sieg heil! Glava mu je bila laka kao perce. Konačno, svjetlo na kraju tunela. Kako malo nasilja može nekome biti spas, pomislio je. Još se smješkao, dok su se iznad njegove glave, negdje u visini, miješali neprepoznatiljivi glasovi.

U ambulantom vozilu, bolničar se okrenuo liječnici na prednjem sjedalu: - Doktorice, mislim da smo ga izgubili. Više mu ne osjećam puls. Vozač hitne rutinirano je dohvatio mikrofon na kontrolnoj ploči:

- Muškarac, u četrdesetima, višestruke ubodne rane nožem. Presječena glavna aorta, reanimacija neuspješna. Doktorica ga je već proglasila. Nema žurbe, dolazimo za petnaest minuta.

15.06.2006., četvrtak

9.6.2006
Scarlett razgovara sa svojim sisama

Scarlett razgovara sa svojim sisama

(Pornografska veza, pronađena u prijevodu)

Promatrala ga je sa zanimanjem. Bio je nizak rastom, izrazito dlakavih podlaktica i širokih, nezgrapnih šaka. U četrdesetima, pomislila je, možda je malo prestar za mene. Dvadeset drugog studenog ona će napuniti tek devetnaest godina, a već je bila u dugoj vezi, koja nije vodila nikuda.

- Cure, kako vam se tip čini? Obožavam dlakave muške ruke – Scarlett je šapnula svojim sisama. Slučajni promatrač sa strane bi pomislio da razgovara sama sa sobom. Ili da govori u skriveni mikrofon, zakačen na duboki dekolte haljine, koja joj je slobodno lepršala oko širokih bokova. Skrivena kamera, očito, nagađao je besposleni barmen za šankom u luksuznom hotelu poslovnog središta Tokija.

Scarlettine sise meke su i prozračne, najfinije mliječnobijele buhtlice, koje kao da imaju svoj vlastiti život. Kad joj je dosadno, poigra se njima, vrteći palcem i kažiprstom prvo jednu, pa drugu bradavicu, dok ne postanu purpurno crvene. Tad joj areole potamne i namiguju svakim drhtajem kože.

Scarlett nije erotoman, samo joj je prečesto dosadno. Upravo sada, u ovom praznom baru, ostavljena da se nasmrt dosađuje, rado bi se poigrala sa sredovječnim muškarcem muževnih ruku. Njezine sise se slažu i pristaju, mreškajući se pod tankom tkaninom, nesputane bilo čime osim vlastitim drhtajima i silom teže. Izvana, netko bi objektivan pomislio da i nisu baš velike, ali Scarlett zna da je njezine grudi nemoguće svrstati u kategoriju standardnih grudnjaka. Ima dana, kad nabubre i žele iskočiti iz odjeće. Ponekad nateknu i bole, mameći Scarlett da ih u sigurnosti sobe oslobodi odjeće. – Cure, idemo van, na zrak!- tako im Scarlett tepa.

Scarlett je glumica još od svoje jedanaeste. Ali, kad si jedno od četvoro djece, plus imaš i brata-blizanca, za igračke, status i roditeljsku, svačiju ljubav, moraš se sam izboriti. Ona je to od malih nogu uspijevala glumom. Sa šesnaest, Scarlett je otkrila novo, svemoćno oružje u borbi za naklonost okoline - svoje čarobne, sjajne, inteligentne grudi. Sise, koje joj govore, koje namiguju, izazivaju, savjetuju. One su odlično društvo, najbolji prijatelj i strog, ali pravedan kritičar.

Muškarac u baru natače se alkoholom. Sam je i dosadno mu je, baš kao njoj. Scarlett mu se smješka, prilazi za njegov stol i započinje neobavezan razgovor. Njezine sise, naprotiv, otvoreno namiguju, mame i pozivaju neznanca u sobu. Da se poigramo! Sise su vješt pregovarač, pa muškarac ustaje i kreće prema liftu.

- Trideseti kat za mene, molim! - Scarlett govori nepotrebno, jer muškarac je već stisnuo prekidač za zaustavljanje lifta i snažnim joj šakama obuhvatio stražnjicu. Podiže joj guzove visoko, a rub joj se gaćica duboko ureže u meso i nestaje u mokrom procijepu. Oboje šute, jedino sise govore nešto nepovezano, nagovaraju oboje da ih oslobode, tu u liftu, između katova, dok su u mjehuru sapunice i bestežinskom stanju.

Scarlett otkriva vlastitu senzualnost na najčudnijem mjestu, gola i leđima naslonjena na hladnu stijenku lifta. Stranac je grub na čudan, nježan način. Ruke su mu posvuda, ima ih na desetke, koje zalaze u sve njezine otvore, pore i tajne zakutke. Lift se pretvara u užareni stakleni mjehur bez kisika, u kojem oboje savršeno udišu atmosferu Venere. Klorofil na stijenkama kugle rascvjetava u stotine cvjetova mesožderki i divljih orhideja.

Stranac je duboko u Scarlett, a ona nema gdje zakopati ruke, visoko podignute iznad sebe, pa struže noktima po metalu lifta, kao pantera, zarobljena u kavezu. U njezinoj glavi svira David Bowie, a slike Nastassje iz filma ‘Cat People’ projiciraju se na staklenom stropu lifta.

Scarlettine noge spletene su oko muškarčevog tijela, dok se nabija na njega i on na nju. Njegove nezgrapne šake odjednom su savršene posude za njezine sise, kojima ih obuhvaća i podiže visoko do Scarlettinih usta. Nema potrebe za riječima i Scarlett ih halapljivo liže, prvo lijevu Annu, pa desnu Vannu. Jedna pa druga povremeno nestaju u muškarčevim ustima. Bradavice cvile neku dansku dječju brojalicu, koja bi se svidjela i starom Hansu Christianu. Nešto u stilu, jedan-dva, liznem te i ja, tri-četiri, sisaju me svi… Scarlett bi rado odmaknula usta da dođe do zraka, ali čemu? Ionako je usisana u muškarčev sunčev sustav, gdje vrijede drugačija pravila preživljavanja.

Dok se lift trese u orgazmičkim drhtajima, Scarlettine sise pjevaju na sav glas. Hvala tata Karsten, hvala mama Melanie! Svakim pokretom usana, stranac ih vlaži slinom, a one mu uzvraćaju udarce naježenim bradavicama. Strančeva koža je u živim ranama, ali njegov ritam ne posustaje. Njihova tijela klize uz stijenke lifta, a svaki novi odsječak vremena (lokalno je vrijeme zaustavljeno, a ovi venerijanski trenuci traju kao zemaljska vječnost) pronađe ih na drugom zidu četvorokuta.

Scarlett je bijeli leopard i proždire mužjaka na vrhuncu parenja. Muškarac je crna pantera koja bijelu boju pretvara u krv, pa čokoladu i na kraju – u crnilo noći.

Scarlett teško diše, čučeći i skupljajući komade odjeće u svom kutu ringa. Magla i vodena para polako nestaju u ventilacijskom otvoru lifta, a njezine sise podrhtavaju, pjevajući same sebi uspavanku. Nitko ne zna ime stranca, čak niti sveznajuće, razgovorljive sise, koje su jedine izmijenile bujicu riječi s muškarcem. Ako i znaju njegovo ime, ne govore ga. Scarlett je preumorna da bi ispitivala. Bit će još vremena za to, kad bude vrtjela film u glavi, a najuzbudljivije sekvence zaustavljala i premotavala unatrag.

Scarlett bole noge od stajanja i lomljenja neznančevog struka. Bole je ruke od borbe sa Shivom i njegovim brojnim rukama. Umoran joj je jezik od poljubaca, nutrina od ubadanja, vrat od ugriza. Za to vrijeme, njezine sise već spavaju, umorne i zadovoljene.

Strancu nikada neće saznati ime. Mogao bi biti bilo tko: ostarjeli glumac iz američkih komedija, krotitelj svizaca ili poznanik njezina oca. Neznanac aktivira lift i izlazi na tridesetom katu, dok Scarlett ostaje sjediti, držeći dlanove na usnulim bradavicama.

Laku noć, Anna! Laku noć, Vanna!
09.06.2006., petak
8.6.2006
Anonimnost

Anonimnost

“Površno listajući najnoviji časopis za muškarce, Markov se pogled zaustavio na poznatom licu mlađahne manekenke. Uznemiravala ga je njezina lascivna šminka i opskurni komadići odjeće, koji su više otkrivali nego skrivali, uzbuđivala na svim pravim mjestima, baš kao i svakog punokrvnog muškarca. Erotska fotografija prikazivala je ovo vamp-dijete s blago raširenim nogama i rukom među bokovima. Naravno, prsti se nisu vidjeli i moglo se samo naslutiti, da su lakirani nokti skriveni u njezinom vlastitom tijelu. Tek propupale grudi navele su ga da razmisli o njezinim godinama. Nije joj moglo biti više od šesnaestak, i to u najboljem slučaju.”

- Stani! – rekao sam naglas, iznenadivši se pritom oštrinom i jačinom povika samome sebi u praznoj prostoriji. Pisao sam najnoviju priču, dok je žena bila na poslu, a dijete u vrtiću. Na bolovanju sam, naime.

- Kretenu, još ćeš napisati intrigantnu priču, dobiti nagradu na nekom literarnom natječaju i time si navući policiju na vrat! A uvodni pasus je već u startu pedofilija! – rekao sam samome sebi bijesno i strogo, ipak zadovoljan odličnim početkom svoje najnovije priče. Istovremeno, bio sam iskreno zabrinut što mi je autocenzura popustila na trenutak. Pri tom sam uglavnom mislio na cyber-policajca Hrvoja i njegovo neumorno njuškanje po blogovima i otkrivanje kriminalaca među piscima.

Super-Hrvoja sam upoznao jednog popodneva na predstavljanju knjige u kojoj je bila i jedna moja priča, dok se raspravljalo o slobodama i anonimnosti pisaca blogova. Moja je malenkost, naime, dobila neku nagradu na literarnom natječaju, pa su me uvrstili u objavljenu zbirku priča. Urednica je blagonaklono, iako s nerazumijevanjem, gledala na moju potrebu za anonimnošću i objavljivanje priče pod pseudonimom. Sto ljudi - sto ćudi, samo je prokomentirala. Međutim, prilikom predstavljanja zbirke se razvila živa rasprava o tome. Osokoljen pohvalama i uvrštenjem u zbirku, moja je autocenzura i opreznost popustila, pa sam se i sam uključio u raspravu. Dapače, priznao sam okupljenima da sam baš ja taj anonimni autor kojeg su spominjali. Kakva greška, alaj mi se češka, rekao bi Bregović! Naime, mladić od kakvih tridesetak godina vidno se zainteresirao za moj istup. Ispostavilo se, da je u žiriju jednog drugog literarnog natječaja.

- Znate, objavljivanje pod pseudonimom, bez punog imena i prezimena autora, te adrese stanovanja i biografskih podataka, općenito je neprihvatljivo, a pogotovo u našem natječaju - započeo je pomalo s visoka mladić, koji se predstavio kao Hrvoje.

– Vidite, među tobožnjim se piscima mogu skrivati kriminalci, pedofili i tko zna tko sve još – nastavio je, ovaj se puta izravno obraćajući meni preko stola i fiksirajući me prodornim pogledom. Ostatak auditorija kao da je naslutio duel. Na licima nekolicine najbližih vidio sam osmijehe i iskricu zanimanja u očima. Do tada su izgledali kao da su prisutni tek reda radi, ili dok ne spomenu njihovo ime i njihovu genijalnu priču.

- Pa, zašto bi ikoga zanimala moja biografija, podaci iz osobne karte ili slične trivijalnosti? Bio bih sretan da ih zanima priča, koju sam napisao. A kad doguram do slave jedne J.K.Rowling, a publika postane gladna trivijalnosti, možda im isporučim i to – uzvratio sam ostrašćeno, ne primjećujući zadovoljan pogled mojeg sugovornika. Izgledao je kao ribič, kojem se posrećilo, a plovak mu naglo potonuo pod vodu.

- Gledajte, kolega! - neznanac se nije predstavio, ali je već znao da smo kolege. Svašta! Ali, čekaj! Ako je u natječajnoj komisiji, u literarnom žiriju, mora da je i sam pisac, rezonirao sam u raspravi sa samim sobom. Nastavio je: - Kako da uvrstimo vašu priču, iako je dobra i nama se u žiriju sviđa, kad o vama ne znamo ništa? Mogli biste biti bilo tko!

- Da, pa šta?- drsko sam uzvratio, sad već osokoljen osmijesima publike, koja je očito uživala u iskricama. - Čini se, da će konačno barem ovaj okrugli stol biti zanimljiv – djevojka do mene šapnula je prijateljici na uho. Postao sam još hrabriji. I još neoprezniji, na žalost.

Nastavio sam, obraćajući se porotniku, kojeg je trebalo ubijediti snagom argumenata. Baš kao u TV-filmu, koji sam gledao prošle noći (zanimljivo, ali ‘žiri’ dolazi od ‘jury’, a to je i ‘porota’, moj mozak je radio na više tračnica istovremeno). Dosta s digresijama, zapovijedio sam ostalima u svojoj glavi.

Namignuo sam djevojci do sebe i okrenuo se strogom zagovorniku zabrane anonimnosti u pisanju. Sad sam nastupao za publiku, a to me uvijek ohrabri, do granice ludosti:

- Gledajte, kolega (blaga poruga) ! Ja napišem odličnu priču, koja bi se svidjela vašim čitateljima. Ali, vas muči kako se zovem, gdje radim, što sam po nacionalnosti. Naravno, kao pravi Hrvat, ne možete otrpjeti da jedan, recimo, Kazahstanac kao ja, bude uvršten prije svih onih naših ljudi, jednako talentiranih. Zatim, moglo bi vam zasmetati i to, što živim u D.Mrduši ili preko Drine, svejedno. Pa tko je još vidio, da iole vrijedno djelo može poteći iz takvog okruženja. Ne želimo valjda poslati pogrešnu poruku čitateljstvu, da talenata ima i izvan Zagreba? Zatim, moje vam godine i datum rođenja govore, da sam svakako stariji nego što izgledam, dakle, nepravedno bi bilo staviti me u isti rang natjecanja sa svim onim slatkim dečkima i curama do trideset godina. Očito, iz mene progovara životno iskustvo većeg broja godina, pa nije fer što sam u startu privilegiran njima i uvećanim iskustvom!

Sad sam se već zajapurio, prepun pravedničkog gnjeva i elokvencije, kakvu stimuliraju blagonakloni slušatelji i povišen adrenalin zbog literarnog uspjeha. Heej, ipak se moje ime (dobro, moj pseudonim) kočoperi sa korica ove knjige. Dobro, knjižice, nemojmo cjepidlačiti!

Članu žirija pred bujicom mojih argumenata priskočila je u pomoć u dvodijelni kostim obučena gospođa u godinama. Predstavila se kao lektorica buduće zbirke. Prije nego će staviti na nos naočale, koje su joj visjele o vratu, nakašljala se. Znao sam da slijedi predavanje. Započela je o čisto tehničkim prednostima potpisivanja punim imenom i adresom:

- Recimo, adrese nam trebaju da vam dostavimo nagradu! Opa! Imala me u šakama. – Oprostite, ali u vašem natječaju nije bilo spomena o nekoj nagradi, pogotovu novčanoj!- skoro sam se zagrcnuo od ljutnje. Na sebe, naravno. Bio sam na korak od propuštanja novčanog primitka za pisanje, u kojem ionako uživam. Kakva greška, da citiram Bregu.

-Pa, istina, nemamo novčane nagrade. U stvari, nemamo nikakve nagrade, ali i samo objavljivanje u knjizi nagrada je sama po sebi. Vaše podatke trebamo da vam dostavimo besplatan primjerak knjige - lektorica je reterirala. Ništa od love! Ona i njezin kolega-istražitelj su bili očito uigran par.

- Preuzet ću knjigu osobno – nisam se dao smesti, na što je moj glavni sugovornik ponovno preuzeo riječ: - Vidite, kolega (sad me već opasno nervirao!) ! Čim ste na Internetu, vi se uistinu ne možete sakriti. Mi u svakom trenutku iz vaše IP adrese možemo začas saznati vaše podatke i bez vaše suradnje!

Zaustio sam da kažem nešto o pravu pojedinca na slobodu i anonimnost, na zaštitu osobnih podataka. Već sam imao spremne citate svjetskih faca i primjere sa Zapada, takozvanog slobodnog svijeta. A onda sam se sjetio da je histerija i tobožnji bauk terorizma na mala vrata uvela gaženje tih sloboda svugdje, upravo u zemljama-perjanicama tog zapadnog svijeta. Obuzela me skoro perverzna radost, što razni špijuni i tobožnje protuobavještajne organizacije nemaju puno toga za iskopati u mojem slučaju. Ipak, argumenti mojih oponenata izgledali su slabašni i neuvjerljivi.

- Oprostite, kolega! Vi također pišete, kad ste u literarnom žiriju, zar ne? – upitao sam najnevinije što sam mogao, pomalo strahujući od odgovora.

- Ne, ali jako volim čitati blogove, razne priče. Čak i znanstvenu fantastiku – pohvalio se samouvjereni mladić, a mene je nešto štrecnulo oko srca. Ja nisam paranoičan, ali Hrvatska je idealan laboratorij za širenje opravdane paranoje i teorija zavjere s pokrićem.

Moderatorica okruglog stola prekinula je našu raspravu i uz par prigodnih riječi zaključila skup. Krenuli smo prema izlazu iz dvorane. Član žirija sustigao me je na hodniku.

- Dozvolite mi da vas upoznam - rekao je pružajući ruku, a ja sam histeričnotrezveno analizirao rečenicu, u kojoj on nije nudio da predstavi sebe, već da upozna mene.

Ironično sam se nasmiješio: - Znate, ja radim u jednom ministarstvu i ne mogu si dozvoliti da vam otkrijem svoje osobne podatke. Ne bih htio da se moj šef iznervira, kad vidi ispis mojih logiranja na netu i najčešće vrijeme mojeg postanja - rekao sam vickasto, očekujući da moj sugovornik prihvati zafrkantski ton. Nije mi uzvratio osmijeh.

- Ovo o čemu smo govorili ozbiljna je stvar. Baš ste me zainteresirali – učinilo mi se, da gori od nestrpljenja da mi otkrije karte. – Uostalom, mi već znamo gdje radite, knjigu vam možemo poslati na adresu na poslu.

Znao sam da nije obični policajac. – A vi, gdje vi radite? U Đorđićevoj? – mislio sam da ću ispasti zabavan.

- Ne, radim u odjelu cyber-kriminaliteta – lakonski je uzvratio. Učinilo mi se da mu u glasu nazirem zrnce ponosa. Očito, bili su dobro ekipirani, a on uspješan u svojem poslu.

Bio sam zbunjen. – Pa, vjerovao sam da policija ima svega par ljudi na takvim poslovima, koji se bave dječjom prostitucijom, bijelim robljem, pranjem novca, heroinskim mrežama – zgranuto sam rekao. -Nečim ozbiljnim i opasnim, pravim kriminalom koji podriva temelje ovog društva pred kolapsom. A vi istražujete blogere i pisce-amatere! – opet sam pao u vatru.

Na licu mu se polako počeo formirati smiješak. Prvi, po prvi puta. Doduše, bio je to osmijeh nadmoći i samozadovoljstva.

- Ja sam specijalizirao ovo područje, kolega!- rekao je slavodobitno. – I ja sam, naime, propali student sa Hrvatskih studija!

08.06.2006., četvrtak
5.6.2006
Habibi, habibi

Habibi, habibi

Stajao sam neodlučno pred zatvorenim šalterom za prodaju karata. Do vraga! Potpuno sam smetnuo s uma da nastupa Ramazan, praznik kada sve prestaje raditi, a ljudi putuju svojim kućama i obiteljima. Nije ni čudo, što karata više nema i što nikakav prijevoz više nije moguće organizirati. Bilo je deset sati uvečer, a ja zarobljen u glavnom gradu Tunisa. Jutros rano sam došao vlakom iz Gabesa na jednodnevni izlet, a sad sam ostao bez prijevoza natrag u hotel i sigurnost svoje turističke grupe.

Na ulicama je vladala živost. Osjećaj nastupajućih blagdana širio se na licima i inače gostoljubivih Tunižana. U tih sedam dana, sve što sam vidio oduševilo me: oaze Touzera, podzemne kuće Matmate, rimski amfiteatar El Jema i ruševine Kartage, ljepote Sahare, mirisi i okusi sjeverne Afrike. Jedna jedina stvar, koja mi nikako nije sjela, arapska je glazba. Ne volim, naime, zavijajuće zvukove i ritmove koji odzvanjaju iz svakog kutka kafića, trgovina, automobila. A skoro svaka njihova pjesma ima u sebi opsesivno ponavljanje riječi 'habibi, habibi'. To vam je 'dragi, draga'. Svaka druga jebena riječ!

U vrevi ljudi pokušavam naći smještaj u nekom hotelu. Sve je puno! Jedini spas leži tristo kilometara daleko u toplom i udobnom hotelu s mojom sobom, krevetom i kupaonicom. Samo, kako doći do Gabesa? Policajac iz prebukiranog hotela upućuje me da potražim 'louage'. Toliko francuskog znam, da to znači 'najam, rental'.

- To je specifična vrsta taksija u Tunisu, izuzetno jeftina, čak i na daleke međugradske destinacije. Jedini je problem, što voze samo ako je svih pet sjedišta popunjeno. U toku vožnje, louage-taksist će, kad neki putnik izađe, stati nasred ceste i tražiti novog putnika. To vam može potrajati, monsieur!- rekao je obzirno policajac.

Nisam mario. Louage mi je bio jedina šansa. U velikom hangaru je starinski, bijeli Peugeot čekao široko otvorenih vrata. Samo za mene, pomislio sam sretno i ušao na zadnje sjedište, iako mi je taksist pokazivao suvozačko mjesto. Pozadi je udobnije, pomislio sam. Taksist je slegnuo ramenima i ubrzo nestao. Nakon sat vremena, počeo sam očajavati. Gdje se, do vraga, glupan izgubio? Uskoro mi je postalo jasno. Vraćao se sa još četvoricom muškaraca, očito putnika. Mora da ih je lovio na ulici, sjetio sam se kratkog objašnjenja policajca.

- Merhaba!- pozdravio je brkati, mlađi muškarac koji je sjeo do mene. Svoju je platnenu torbu čvrsto stezao na grudima. Arapski znam koliko i francuski, tek par fraza i pozdrava. Nisam namjeravao razgovarati putem, pa nisam brinuo. Ostali putnici već su zauzeli mjesta, a ja sam se odjednom našao stiješnjen u kutu zadnjeg sjedišta. Kultura iz koje dolazim ne gleda blagonaklono na tijesno guranje s nepoznatim ljudima, a kamo li prijateljevanje s nepoznatima u javnom prijevozu. Tim više me osupnula pružena ruka, sumnjive čistoće noktiju, sa komadom halve, koju mi je jedan od suputnika pružio. Arapi su ljubazni i prema nevjernicima, strancima, ali lako se uvrijede. Nevoljko sam uzeo ponuđeni slatkiš, usiljeno se smješkajući.

- Hvala, merci! Za par minuta sjetio sam se da u ruksaku imam narandžu, pa sam je pružio da se revanširam.- Shukran, shukran! Uh, ovo je dobro prošlo, pomislio sam. Sad sam miran do kraja puta. Kao prava cestovna lađa, starinski je Peugeot zaplovio prema jugu, a taksist je uz mljackavi uzdah zadovoljstva gurnuo kazetu i pojačao glazbu.

-Habibi, habibi, zajaukala je pjevačica, a mene je stisnulo u želucu.

Moju su se suputnici vidljivo oraspoložili, a jedan je potiho zapjevao s pjevačicom. Noć je bila topla i mračna. Već nakon desetak kilometara, taksi se zaustavio u malenom mjestu nepoznatog imena, a čak trojica putnika izašla su uz pozdrave. Odlično, sad će konačno biti mjesta u taksiju, naivno sam pomislio. Naravno, taksist se ubrzo izgubio. Sjetio sam se, u potrazi je za drugim putnicima. Kako egzotično, radoznali turist u meni napravio je mentalnu zabilješku, ne sluteći da će putovanje potrajati. Novi su putnici ubrzo zamijenili stare i mi smo krenuli. Na moj užas, taksi se vraćao nazad prema glavnom gradu.

-Monsieur, zašto se vraćamo?- zabrinuto sam upitao na mješavini engleskog, francuskog, uz obilato pomaganje rukama i mimikom lica.

– Putnici tamo žele - bio je lakonski odgovor. Dugo putovanje u noć, palo mi je na pamet, dok je taksist okretao kazetu na 'B' stranu. Nisam vidio svrhu, jer pjesma je bila jedna te ista, snimljena cijelom duljinom trake. Već sam pomalo slutio tekst i smisao pjesme, a melankolični glas pjevačice i bolni jecaji između stihova na arapskom nisu ostavljali mjesta sumnji. Još jedna univerzalna ljubavna! Da barem nema tih iritantnih fuga, melodije i zmijski uvijajućih refrena.

Habibi, habibi, ya nour el-ain.


Kad neku muzičku frazu čujete tisuću puta zaredom, uđe vam nekako u uho. Mučio sam sam sebe nagađanjima. Uskoro sam umirao od radoznalosti da saznam, što to konkretno znači. Moj dragi, ti si sjaj u mojim očima, tako nekako otprilike, pomagali su svi putnici u louage-taksiju.

Obrisi Kairouana nazirali su se pred nama, a pola je noći proteklo u nekakvom bunilu. Putnici su se povremeno smjenjivali, a mi preostali složno smo pozdravljali pridošlice, tapšali po ramenu, mahali im na odlasku. Selam aleikum, aleikum selam!

Zadnji putnik, s kojim sam bio stisnut koljeno uz koljeno, bedro uz bedro par sati, izlazeći me natjerao da i ja izađem. Da me može propisno zagrliti i izljubiti na odlasku! Pozdravi svoje! I ti svoje! Tapšanje po leđima i obavezni – ma'asalama! Mislim da to znači zbogom, ili mir s tobom! Peace, brother! došlo mi je da uzvratim. Suzdržao sam se i ostao pri smiješnoj kombinaciji arapsko-francusko-engleskog. Uostalom, funkcioniralo je, jer su svi bili srdačni, a nakon početnih pozdrava, mnogi bi putnici zapodjenuli konverzaciju sa mnom o koječemu. Istina, uglavnom su oni govorili, a ja se u mraku taksija smješkao, kimao glavom i povremeno uzdisao. Prestao sam obraćati pažnju na izgled i čistoću ruku, koje su nudile hranu, komad slatkog kruha sa sjemenkama, pileći batak ili voće.

Habibi, habibi, ya sakin khayali, moj dragi, ti živiš u mojoj mašti.


Počeo sam i sam pjevušiti, pomažući taksistu i još dvojici putnika. Da ne pomisle da ne volim njihove hitove! Pjesma više nije zvučala odbojno, naprotiv. Imala je neku dozu sjete, od koje vas prođu trnci i zaželite da ste uz nekog bliskog. Sjetio sam se cure iz srednje škole, koja me nije primjećivala.

A'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali, obožavao sam te godinama, nije bilo druge u mojim mislima.

Uh! Počeo sam zapažati fine nijanse u glasu pjevačice, tugu na svim pravim mjestima i nadu, koja je izvirala iz svake nove strofe. Nisam znao tekst, niti smisao, ali znao sam o čemu je pjesma. Putovali smo prema jugu, a noć se beskrajno odužila. Bilo mi je svejedno. Odjednom više nisam žurio. Stići ćemo kad stignemo, konačno sam se ufurao u sveopći filozofski mir i pomirenost s tempom i smjerom putovanja. Putnici su se povremeno izmjenjivali, izlazili na svojim konačnim odredištima. Novi su ulazili, pozdravljali i uključivali se u pjesmu. Kopkalo me, koja je to pjevačica. Sad sam već iskusno raspoznavao, da na kazeti svira nekoliko različitih, iako sličnih, pjesama. Svejedno, moj favorit bila je jedna sirijska pjevačica. Moj, i većine prisutnih u taksiju, koji je gutao kilometre podsaharskog pojasa.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, ya sakin khayali, a'ashek bakali sneen wala ghayrak bibali.

Sjetio sam se Goge iz gimnazije. Agmal a'ouyoun filkone ana shiftaha. Najljepše oči koje sam ikad vidio. Koje oči, prepune magije.

Sad sam već nestrpljivo iščekivao, kad će taksist okrenuti kazetu po tisućiti put na 'A' stranu. Tu je, naime, moja omiljena pjevačica imala dvije verzije pjesme, s glazbenom podlogom i bez ičega, samo predivni glas. Unplugged, u nekim bih drugim okolostima rekao, ali sad mi se to činilo kao svetogrđe. Kako je engleski ružan pred ovim melodičnim jezikom pustinje.

Habibi, habibi, ya nour el-ain, aaah...


Na horizontu pred nama je svitalo i ta me pomisao rastuživala. Osjećao sam da će s odlaskom noći nestati magija glazbe, glasa, melodije i bliskosti s potpunim strancima. U daljini su se nazirali minareti grada u kojem me čekao hotel i etnička, rasna, jezična i svaka druga pripadnost. Pripadnost kulturi i glazbi, koju sam neopravdano uzdizao na pijedestal pred svim drugima, iz neznanja, uskogrudnosti, straha od nepoznatog...Louage je bio skoro prazan a jutro me dovelo pred hotel.

Opraštao sam se s Gogom i mojom najnovijom prijateljicom iz Damaska. Taksist mi nije htio prodati iskrzanu kazetu niti za dvadeset dolara. Bila je to moja jedina novčanica u džepu. Da sam imao više, dao bih mu bez oklijevanja. Ljepotici sa grlom slavuja nisam znao ime i brinulo me, kako ću pronaći njezinu glazbu, a morao sam je imati.

Habibi, habibi, ya nour el-ain.
Draga, srest ćemo se opet. Uskoro, nadam se.

Inshallah!

05.06.2006., ponedjeljak
1.6.2006
Rijeka

Rijeka

Stajala je na blatnoj obali nabujale rijeke i gledala u mutnu vodu. Sunce je zalazilo na horizontu, bacajući rumene odsjaje preko oblaka, a sjene okolnog drveća postajale su sve duže i tamnije. Tu, uz nasip, žamor ljudi iz udaljenog prigradskog naselja nije dopirao. Samo bi ponekad zaškripalo osušeno stablo od vjetra, ili bi jato ptica zalepršalo krilima u granama drveća. Pogleda fokusiranog na virove u riječnoj matici, nije se osvrtala. Kao da se bojala, da će je netko iza pokušati spriječiti.


Dlanovi su joj bili ljepljivi od znoja. Pokušavala ih je obrisati o rub haljine, nije uspijevalo. Prsti nisu surađivali, onako nespretni i ledeno hladni. Ne zaslužuješ da živiš, u glavi su zvonile riječi njezinog bivšeg i saplitale svaku drugu misao. Bio je gad, varao je i nju, kao i sve druge. Ali, tek kad je prevario državu, zaglavio je u zatvoru. U rješenju je pisalo, zbog pronevjere.

Nakon razvoda braka, disala je punim plućima. Konačno je u vlastitim rukama imala svoj život. Imala je dijete, svoj posao i ništa joj drugo nije trebalo. Ali kad je zajedno s desetak drugih kolega iz firme ostala bez posla, nije mogla vjerovati. Zašto baš njoj, zašto sada, kad joj je konačno krenulo u životu?

Nije se predavala, tražila je posao po cijele dane, obilazeći trgovine i nazivajući telefone iz Malog oglasnika. Posla nije bilo, osim za kurve i sluškinje za crkavicu. Nije znala tko ju je prijavio socijalnim službama. Možda gad iz zatvora? Sigurno je doznao preko prijatelja, koji su je nadzirali i javljali o svakom njezinom koraku. Toliko nisko ipak ne bi pao, mislila je. Pa tako šteti vlastitom djetetu. Ivana ima tek pet godina. Bez oca je još mogla, ali kako će bez nje? Kako će živjeti kod udomitelja, kamo su je odveli socijalni radnici? Tko će je stavljati na spavanje, tko će joj čitati bajke prije sna? Zaista ne zaslužuje da živi, kad je dopustila da joj oduzmu dijete i daju ga nepoznatim ljudima.

U ruci je gužvala rješenje Centra za socijalni rad. Kakvi su to ljudi, koji se kukavički skrivaju iza paragrafa, dok razdvajaju majku od djeteta? Jednim nemarnim potpisom i suhim žigom rasturaju obitelj. Ona sad drugog izlaza nema. Premetala je po glavi sve moguće ishode. Prodavati se za novac nije mogla, ali krasti – to ne bi smjelo biti teško. Kad skupi nešto novaca, mogla bi platiti susjedu iz trgovine mješovitom robom, da je lažno prijavi na mirovinsko. S tom bi potvrdom mogla dobiti dijete natrag. Predomišljala se, nesigurna treba li zakoračiti naprijed ili natrag. Gdje da ukrade dovoljan iznos, kad nije bila sposobna ukrasti niti skupu igračku, koja se Ivani svidjela u jednoj trgovini? Ne, za nju nema izlaza. Uvijek je o sebi mislila kao o hrabroj osobi. Sad bi joj ta fantomska hrabrost zaista trebala.

Stajala je uz sam rub vode, a cipele su tonule u mulj i sklisku travu. Voda je klokotala, vrteći se u nepravilnim krugovima. Nosila je naplavljeno granje i prljavštinu tko zna kojeg grada uzvodno. Nije mogla otrgnuti pogled s površine. Rijeka je mamila i bezglasno dozivala. Konačno rješenje za sve! Tako je jednostavno zakoračiti u prvi vir, osjetiti kako se tlo gubi pod nogama. Za par minuta, kad se pluća napune vodom, konačno spustiti zastore na ovaj život bez smisla.

Bila je žrtva od rane mladosti, bilo joj je kristalno jasno. Kad je s njim nakon prve noći ostala trudna, svi su je nagovarali na pobačaj. On pogotovo. Predugo se dvoumila, dok nije postalo prekasno. Rođenje djeteta omekšalo je i njega, pa se smilovao i pristao na brak. Zbog djeteta, redovitih obroka i čistih košulja. Ali, nju nije zamjećivao. Nije mu trebala njezina blizina, čak niti za seks. To je sigurno rješavao izvan kuće. Laknulo joj je kad su ga zatvorili, jer je njegova šutnja i ignoriranje boljelo jače od udaraca, koje je katkad priželjkivala. Da je kazni, da joj konačno pokaže što misli o njoj. Udarci nisu stizali, ali ih je svejedno osjećala. Vikendi su bili najgori, visio je kod kuće po cijeli dan. Osjećala je fizičku bol od fantomskih udaraca. Boljeli su je bubrezi, rebra, obrazi bridjeli od šamara, koji su bili tek u njegovim pogledima. Sreća, pa su ga zatvorili. Tek kad je otišao, počela je normalnije disati. Mogla je slobodno pogledati kamo god želi, bez njegovog ravnodušnog pogleda na zatiljku.

Voda joj je ulazila u cipele i to ju je dovelo svijesti. Ruke su joj bile ledeni kristali, stalaktiti koji se pružaju prema dnu rijeke.

Što sad Ivana radi? Imaju li ti nepoznati ljudi čokoladne pahuljice, koja ona voli? Tko će je počešljati prije spavanja? Odjednom su joj suze zamaglile pogled. Stisnulo ju je ispod rebara tako snažno, da je izgubila dah. Blatna se obala mrvila pod njezinim nogama i vukla je prema vodi. Ruke su bez njezine volje tražile čvrsto uporište. Nešto čvrsto, za što će se primiti. Samo da razmisli još jednom. Možda negdje ipak postoji rješenje, nešto što je previdjela.

U šašu i vodenim biljkama prsti su konačno pronašli oslonac. Odjednom se oslonac izmaknuo i shvatila je da se rukom pridržava za potopljeni trupac stabla u plićaku. Okrenula se da pogleda izbliza, kao da odmjerava splav spasa koji joj je poslao anđeo ili vrag, svejedno. Nije vrisnula, kad je iz vode izronilo poluraspadnuto, nagriženo lice utopljenika. Nije se iznenadila, što razumno procjenjuje očuvanost leša i koliko je vremena proveo u vodi. Tako bih ja ubrzo izgledala, bljesnulo joj je u mozgu. Truplo je bilo naduveno od plinova i raspadanja, a žutozeleno lice namigivalo joj je praznim očnim dupljama. Oko vrata leša, u vidu nadrealne kravate, bila je zavezana napuhnuta najlonska vrećica. Kao pismo u boci, pomislila je. To joj netko šalje paket izdaleka, nasmiješila se.

Ukočeni prsti nisu uspijevali razvezati čvor vrećice. Nije odustajala, tvrdoglavo ustrajući na ideji, da je to poruka za nju, znak s neba koji je čekala. Na kraju je vrećica popustila, a leš, kao oslobođen nekog tereta, počelo se udaljavati, zahvaćen brzacima prema matici rijeke. Veselo mu je mahnula na odlasku. Sretno, možda se i vidimo na onome svijetu!

Bila je izmorena borbom sa vlastitom neodlučnošću, samom sobom i sa mokrom, otežalom odjećom. Samo da se na trenutak odmori na obali. Samo da pogleda što je u vrećici.

Nije se iznenadila napola promočenim svežnjevima novčanica. Znala je, da je to poruka koju je iščekivala do zadnjeg trenutka, baš kao što osuđenik na smrt čeka pomilovanje koje stiže u posljednjim sekundama.

Nije brojala svežnjeve, niti zagledala brojke na novčanicama. Konačno, novac je bio tek oslonac, koji je mogao doći u bilo kojem obliku. Nasmiješila se u noć, koja se spuštala na rijeku. Pronašla je i otkinula cvjetove s divljih ruža, što su rasle uz obalu. Prosula je latice u tamnu vodu i još jednom mahnula utopljeniku, kojem je dugovala život.

Večernje su joj se zvijezde smiješile. Treba samo dočekati jutro. Sutra je, nakon dugo vremena, konačno novi dan.
01.06.2006., četvrtak
25.5.2006
Šamanska pjesma

Šamanska pjesma

Kunem se, da moja sjećanja sežu do dana mojeg rođenja. I sad jasno vidim majku, kako me rađa u sjeni kaktusa, na kilometar od kuće. Dok je skupljala suho granje, ulovili su je trudovi. Kleknula je, a raspucala je zemlja progutala puknuti vodenjak. Bilo je uzaludno dozivati pomoć - kilometrima unaokolo nije bilo žive duše. Majka je zubima pregrizla pupkovinu i zakopala je duboko u korijenje kaktusa. Nisam plakala. Bile smo obje šutljive i sretne, a ja sam pod prstima osjećala grubu tkaninu šarenog ponča. Noć se šunjala sa obronaka Sierra Madre i morale smo se požuriti, prije nego planinski jaguari nanjuše trag.

I dan-danas, baš svake godine, vraćam se u hlad kaktusa, na mjesto svojeg rođenja. Stanem uz grob svoje pupčane vrpce, koje me veže za ovu raspuklu, crvenu zemlju. Kleknem i šutim desetak minuta, slaveći svoj rođendan. Pod prstima osjećam povezanost sa duhovima predaka krajnjeg juga Meksika. Moja je baka iz susjedne Gvatemale došla u Tlaxiaco u Oaxaci i tu ostala. Indijanska su plemena Zapotec i Mixtec, a poslije i Azteca, ostavila traga u njezinim i mojim genima. Vidi se to na mojem licu mješanke, na tamnoj koži i kao ugljen crnoj kosi, spletenoj u starinske pletenice. Od nje sam naslijedila i široka, spuštena stopala, kojima čvrsto stojim na zemlji, dok stojeći uz štednjak pravim paellu. Baka Mercedes spravlja je na otvorenoj vatri od riže, u ravnoj, širokoj tavi. U nju stavi domaće, svinjske kobasice i meso divljeg zeca, a za blagdane obavezno riječne račiće.

Kao malenu djevojčicu, privlačila su me prostranstva. O njima sam slušala od oca, koji je putovao s cirkusom po cijelom Meksiku. Željela sam, baš kao i on, postati artistica na trapezu, putovati i vidjeti mora i oceane.

Baka Mercedes nije se protivila, samo bi me pored ognjišta zagrlila i rekla – Nauči prvo sve o mojim ljekovitim travama i onda si spremna za svijet!

Bila je iscjeliteljica, sa svojim napicima, šamanskim ritualima i svetim figuricama od kaširanog papira, koje je bojala rukom. Napravila bi lik neke životinje, palcem i kažiprstom nanijela glinu i boju na onaj dio tijela životinje, gdje je bolest ili ozljeda spavala u bolesniku kojeg liječi. Mrmljala bi na mješavini jezika Zapoteca, a molitve su bile usmjerene bogu kiše Cociju. Usput bi se pomolila i aztečkom bogu Tlalocu. – Da budemo sigurni! - šeretski bi mi namignula i štipnula me za obraz. Pred mojim roditeljima, strogim katolicima, nije bogohulila indijanskim božanstvima. Baka Mercedes je, baš kao i ja, jednom nogom bila čvrsto u sadašnjosti.

Odlutala sam, ali se vraćam u sadašnjost. I ove godine stojim pod kaktusom mojeg rođenja. Muža i djecu ovdje nikad ne dovodim. Oni znaju da se moram pokloniti sjenama - tek onda sam mirna i posvećena samo njima, cijelu sljedeću godinu. Nitko ne vidi, nitko ne zna, da svake godine uz svoju zakopanu pupčanu vrpcu i sama nešto zakopam. Iz malenog zavežljaja izvadim staklene bočice, uz korijen kaktusa razgrnem prašinu i zabodem nokte i vrhove prstiju duboko u zemlju. Kopam dovoljno duboko, da prsti budu krvavi, a glava usijana od sunca. Položim bočice u duboku rupu, promrmljam molitvu i stavim komadić neobrađenog tirkiza, da čuva zakopane duše. Kao podsjetnik, za svaku novu dušu stavljam prsten od srebra. Sad me gledate s podozrenjem, jer su mi prsti prepuni prstenja.

Počelo je nevino, kad sam bez bakine pomoći, prvi put sama otjerala zle duhove i spasila umirućeg sumještanina. Probali su sve, prije nego su došli kod Mercedes, jer na šamanske žene danas gledaju s podozrenjem. Misle, da je dovoljno žvakati peyote, malo halucinirati od meskalina. Drugi pregrizu crva iz plave agave i zaliju ga tekilom. Mercedes koristi mezcal samo za ispiranje rana. Šamanska mudrost, prenošena s koljena na koljeno, polako odumire, a ja sam zadnja u nizu. Moja djeca to ne razumiju, i naše bi znanje izumrlo, da nisam nešto poduzela. Morala sam.

Tajnu sam otkrila slučajno, dok sam s par žena iz sela tkala na razboju i pjevala naše ranchera pjesme. Stranac, koji je kupovao tepihe za veletrgovca i slao za Ciudad de Mejico, sjedio je postrance i zaneseno slušao našu pjesmu. Odjednom se počeo gušiti i srušio se, držeći se za srce. Srčana kap od zakrečenja žila, proglasio je lokalni je liječnik, ispisujući umrlicu. Iznenađenje je došlo te večeri, kad sam u otvorenom plamenu ugledala lice umrloga. U večernjoj izmaglici i odsjaju vatre stajao je između dva svijeta, živih i mrtvih i molio me, da mu pomognem prijeći. Na bilo koju stranu, preklinjao je. Bacila sam šaku osušenog bilja u plamen i započela pjesmu. Na kraju pjesme njegova je duša iz plamena prešla u staklenu bočicu, koju sam stavila uz ognjište. Sljedeći je logičan korak bio bočicu zakopati na meni najdraže mjesto – pod kaktus mojeg rođenja.

Odonda lutam svijetom. U početku sam nastupala s cirkusom, pa nastavila kao pjevačica na lokalnim seoskim zabavama. Pjevala sam po najzabitijim mjestima, gdje ljudi još čuvaju tradiciju i pjesme našeg kraja. Pjevam iz srca, osjećam energiju i magiju, kako struji iz mene i dotiče ljude u publici. Nekad se naše energije spoje, pa me poslije koncerta slijede, zbunjeni onim što sam u njima potaknula. Nekad nas osjećaji savladaju, zagrlimo se i zajedno plačemo od navale emocija, koje ne razumijemo. Moja baka Mercedes nije ni slutila da ću, umjesto njezinim ljekovitim travama i šamanskom molitvom, ljude liječiti pjesmom. Dotaknem nesretne i tužne, spojim naše energije i u njih pretačem životnu radost, povezanost sa zemljom. Putujem sve češće i u udaljene krajeve, gdje nema tamne gline, niti crvene zemlje mog kraja. Ljudi ne poznaju riječi, ali kroz melodiju osjete značenje i osjećaje. Odmah u publici osjetim nateže bolesnike, najtužnije ljude. Njih često pozovem da sjednu u prve redove. Dodirujem ih rukama, vrhom prsta prenesem kap ružine vode, koja liječi tugu. Grijem ih dahom kakaovca, čokolade, kuhane na otvorenim ognjištima Oaxace.

Putujem po svijetu, dolazim gdje god me pozovu. Najteže mi je u Europi, na krajnjem jugu. Tamo je jedan čudan kraj, Balkan mu je ime i sličan je našem Yucatanu. Tu ljudi boluju od najteže melankolije i nostalgije za davno prošlim vremenima. Njihove duše su nepremostiv problem. Njih ne smijem ostaviti u tijelima, jer trajno truju sebe i sve oko sebe. Šire smrtonosnu melankoliju. Najteže, neizlječive zagrlim, poljubim, dotaknem. Njihova izliječena tijela odlaze, nastavljaju živjeti. Ali na kraju koncerta, njihove duše su spremljene na sigurno u malenim, staklenim bočicama. Čekaju u mojem putnom kovčegu povratak u rodni kraj.

Čekaju dan, kad ću ih staviti da konačno otpočinu.

Da se smire pod mojim kaktusom.
25.05.2006., četvrtak
16.5.2006
Disko

Disko

Sumrak je odavno pao, kad me Ben pogledao preko stola i rekao:

- Idemo u neki lokalni disko!

Pomislio sam kako je glupo objašnjavati, da u disku nisam bio još od studentskih dana, a i tada - prije dvadesetak godina - nisam baš uživao. Ali, gostima treba udovoljiti, pa sam klimnuo glavom, pretvarajući se da sam oduševljen idejom. Ustvari, njega su pozvali naši zajednički domaćini iz Osijeka, a on je trebao prevoditelja. Stajali smo pred hotelom, u toploj proljetnoj noći, s rukama u džepovima i našim različitim idejama zabave. Ostatak društva nećkao se, a neke su cure odmah odustale, kad su čule da je izbor između klasičnog i narodnjačkog diska. Kako i zašto birati od dva loša rješenja – i sam sam motao u glavi istu misao, ali nisam ništa rekao.

Osijek je relativno mali grad, ali smo svejedno čekali domaćina, da dođe autom po nas. istovarili su nas pred zgradom Studentskog centra, a jedan od iskusnijih iz našeg društva rekao je: - Čim ne trešti glazba na ulicu, tu ne može biti zabave! Idemo u Tvrđu! Ben je stajao po strani, raskopčavajući gornje gumbe na košulji. Olabavio je kravatu, očito vjerujući da slijedi razuzdana zabava. Za jednog Engleza, prilično je nekonvencionalan, iako izgleda kao tipičan londonski yuppie. Krenuli smo pješice prema Tvrđi i disku.

- Zašto hodamo u istom smjeru iz kojeg smo se dovezli autom? - Ben je nevino upitao.

- Domaćini misle da moramo vidjeti nešto bolje. To je samo desetak minuta hoda - utješio sam ga.

Noć je bila topla, obližnji su parkovi mirisali rascvjetalim granama i meni se činilo da boravak u zatvorenom prostoru ne može biti bolji od šetnje uz Dravu. Ipak, šutio sam i sudjelovao. Zidine Tvrđe bacale su dugačke sjene, a naši koraci odjekivali po neravnoj kaldrmi. Unutar zidina, odjednom smo se našli pred rijekom mladih ljudi, koja se slijevala kao na nekoj seoskoj zabavi. Uskim uličicama parovi i grupice hrlili su u raznim smjerovima, a terase kafića bile su krcate. Sat na mobitelu pokazivao je jedan poslije ponoći, ali brojne lampe na trgu i Kugin spomenik širili su blještavo svjetlo. Mjesec je zdušno pomagao.

Naš domaćin odjednom je rekao: - Tu smo! Malene grupice ljudi stajale su strpljivo pred mračnim, neosvijetljenim ulazom u lokal, iz kojeg je dopirala neodređena buka i žamor. Trake svjetla bacale su čudne pruge preko povišenih stuba na ulazu, ali nisu prelazile zadnju stepenicu.

Na vratima je stajao tipični stokilaš izbrijane glave, s povećim križem kao modnim detaljem i prigodnom tetovažom na bikovskom vratu. – Moramo pričekati, – objasnio sam mom zbunjenom Englezu, dok smo stajali i strpljivo čekali da se izbacivač smiluje i pusti nas unutra. Očito, nismo bili dovoljno atraktivni posjetitelji, koje bi odmah propustili.

- Bit će da čekamo da se unutra napravi mjesta za ulaz novih gostiju – rekao je naš domaćin, iskusno paleći novu cigaretu. Očito, predstojalo nam je poduže čekanje.

- Tu je par stranaca, pustite nas! - rekla je djevojka iz naše grupe, pokazujući prstom u Benovom i mojem pravcu, a redar se predomislio i mahnuo nam da uđemo.

Iza dvostrukih drvenih vrata čekao nas je mračni hodnik a onda odjednom - zaglušujuća buka glazbe i žamor stotina ljudi. Ustuknuo sam, jer me zapljusnuo val gustog, duhanskog dima i mješavina parfema, kolonjske vode i oznojenih tijela. Nije bilo vremena da se polako privikavamo na promjenu, jer nas je gomila usisala. Talasanje tijela dovelo nas je u dugačku, usku prostoriju ovalnog oblika, s dalijevski obojanim zidovima. Odmah uz vrata nizao se uski red drvenih separea. Nasuprot njima bio je uski prostor za ples s dva pararelna podija sa štangom za plesačice i poduži šank, načičkan redovima glava. Barem sam ih ja tako doživio, jer noge i tijela nisu im se vidjeli od zbijene mase koja ih je okruživala. Naši vodiči izgubili su se u rijeci tijela, koja su polako, ali sigurno cirkulirala u ovom klaustrofobično zbijenom prostoru. Ne volim gužve, a višegodišnjim sam iskustvom naučio brzo procijeniti situaciju i donijeti odluku. Povukao sam Bena za rukav prema jednom od otvorenih, drvenih separea.

S leđima, sigurno okrenutima zidu, približio sam usta Benovom uhu i zaurlao, trudeći se nadjačati buku: - Zabavno, ha?

Pogledao me zbunjeno, ne shvaćajući. Kako bi i mogao? Kažem to ironično, jer je okruženje bilo potpuno nadrealno. Kakofonija glasova, decibeli iritantnog zavijajućeg zvuka nekog arapskog, ili barem bliskoistočnog hita, parali su prostoriju, moje misli i - zakleo bih se – moje unutarnje organe. Habibi, habibi, sjetio sam se hita i pjevačice iz Sirije, koju sam jednom prisilno zavolio u Tunisu, omamljen višesatnom izloženošću toj glazbi i ranjiv od Stockholmskog sindroma. Ali, to je jedna druga priča.

-Što piješ?
- Ben je urlao u mojem pravcu, a pitanje sam mu pročitao s usana.

Zvuk i glas nekako su nestajali na pola puta od njega do mene, a sjedili smo na metar udaljenosti. Djelovao je princip crne rupe, a naši glasovi usisani kao zujanje komaraca ispred turbina hidrocentrale. Bio je to nestvaran osjećaj. Ustao sam i krenuo po piće, probijajući se kroz gužvu prema šanku. Nije bilo šanse da Ben uspije s naručivanjem. Nakon poprilično vremena, umješnosti i sreće dočepao sam se šanka. Barmen mi je čitao sa usana, pogađajući što želim naručiti. Dva dupla ‘chivasa’ ipak je bolje od onoga, što mi je prvi puta ponudio. Za stolom, Ben je pokušavao stupiti u razgovor s djevojkama za suprotnim stolom.

- Pitaj ih, kako se zovu – insistirao je, a ja sam mu morao objasniti da to može izazvati nevolje.

- Ako baš želiš riskirati, prvo ih ponudi pićem, pa ako prihvate, sljedeći logičan korak može biti upoznavanje!- odgovorio sam razložno.

Onda sam se sjetio, pa se od ljutnje ugrizao za jezik - glupa ideja! Opet ću ja morati po piće, dvaput u tako kratkom vremenu. Nije mi se probijalo kroz svjetinu. Naručile su neke koktele i kombinacije od kojih mi se zavrtjelo u glavi. Naravno, putem sam morao ponavljati nazive, da ih ne zaboravim. Proklinjao sam Bena i svoju brzopletost, što sam pristao da me dovuku ovdje. Jedva sam nosio čaše na povratku, a kad mi je jedna skoro iskliznula iz oznojenih prstiju, zabio sam palce i kažiprste u obje čaše s nekim perverznim zadovoljstvom. Ionako to neću ja piti, pomislio sam zadovoljno, hladeći prste u Benovom viskiju i jednom od šarenih koktela.

- Martina, drago mi je! Da, zaista imam 18 godina! A prijateljica mi je Jasenka, ona je 23!

Nisam joj vjerovao. Nije izgledala starija od šesnaest. Ali, ja sam oduvijek slabo procjenjivao ljude. Možda i jest punoljetna, iako je dosta faca tu izgledalo poprilično zeleno.

Bezvoljno sam pijuckao, a Ben je iskapio svoje drugo duplo piće. Okrutno, jer me čekalo novo probijanje prema šanku. Ben je izgledao svježe i staloženo, kao da se nije cijelu večer nalijevao alkoholom. Meni se pomalo vrtjelo od tri žestice te večeri.

Konačno sam se počeo opuštati. Čudni, zavijajući refreni ulazili su mi kroz sve pore tijela, unatoč svjesnim, ali neuspjelim naporima da u mozgu izoliram prepoznavanje glazbe, sinkopa i tekstova pjesama. Grozničavo sam vrtio po glavi tezu, kako u glazbi sinkopa jest prelazak ritma s teške na laku dobu. Doduše, ovdje bi bolje legla medicinska terminologija – sinkopa kao kratkotrajni gubitak svijesti zbog hipoksije mozga! Mislim da su mnogi, ako ne i svi, u ovom narodnjačkom disku zavijajućih fuga izgubili svijest. Možda i trajno, otrovno sam razmišljao. Priznajem da mrzim narodnjake, ali ovo su novi vrhunci, koje do sada nisam upoznao - disko folk je dobio obrise čudovišta, koje se konačno materijaliziralo.

Probao sam glazbenu mantru u glavi – nešto lagano, uspavljujuće, smireno. Simon i Garfunkel, like a bridge over troubled water, pjevao sam u sebi, dok se melodija u glavi odjednom nije počela uvijati kao otrovnica, a ritam ubrzavati. Uskoro je jadni Garfunkel piskutao kao longplejka od 33, navinuta na 45, pa na 145 okretaja. Zatresao sam glavom da istjeram mantru koja se pretvorila u šarenu, koraljnu zmiju.

- Jesi li dobro? Izgledaš kao da ti treba novo piće! - Ben je mahnuo svojom praznom čašom. – Idi sad malo ti! - razdraženo sam pokazao prstom prema šanku, a on je veselo ustao i izgubio se u masi. Više mi nije bilo važno.

Nisam imao pojam o protoku vremena. Činilo se kao da smo na nekom paklenom vrtuljku, gdje vergl-glazba ide u krug, zajedno s našim oznojenim tijelima i nebom iznad nas. Vertigo, 39 Steps, Frenzy... imena filmova slične atmosfere počela su mi se pojavljivati pred očima. Mahnuo sam rukom da rastjeram maglu iz uma i dim iz očiju, koje su pekle.

Djevojke za stolom odavno su već ustale i cupkale u ritmu glazbe, koja je pomjerala čaše na stolovima. Mlada tijela uvijala su se i žiroskopirala u čudnim, nelogičnim krugovima. Inercija, precesija, svemirska vrtnja i ostala stručna terminologija ovdje su poprimali potpuno novi smisao.

- Dragana Mirković! - djevojka je pribiližila usne mojem uhu i prijateljski zaurlala.

Zbunjeno sam je gledao. Konačno mi je sinulo – to je odgovor na Benovo pitanje, koje sam par puta ponavljao, pa odustao. Tko to tamo pjeva? Za Beograd, za Beograd…… Pred očima su mi se pojavile simpatične face nadrealnog autobusa koji je jurio prema bombama i svjetskom ratu. Taj film i asocijacija na njega odjednom su mi se činili potpuno primjerenima situaciji.

Pokušavao sam učestvovati u mlakim pokušajima razgovora, koje su djevojke i Ben povremeno inicirali, pa odustajali. Kako na engleski prevesti pitanje, otkud mi ovdje? Ni sam nisam znao odgovor. Činilo se, da su stotine ljudi unutra potpuno prirodno uklopljene u ovaj, za njih poželjan okoliš. Stvarno, otkud mi ovdje?

Mislim da je prošlo nekoliko sati od našeg dolaska, ali nisam mogao biti siguran. Počeo sam prepoznavati neke pjesme, neke glasove, stihove. Trag u vremenu, crv u kamenu, luče moje, glava na ramenu, spasi me samoće, kaži mi sunce moje, jer srcu nije lako…. Sreća mi je okrenula leđa, jer me moj fiksirani pogled u nečije lice, dulje od desetak sekundi, doveo u nevolju. Tip je krenuo da me razbije, jer sam ga provocirao pogledom, zureći u njega, njegovu djevojku ili plesačicu oko štange u koju je tajno zaljubljen. Nisam se baš mogao zakleti što ga je provociralo. Spasio me izbacivač, koji je tipa pograbio za jaknu i počeo vući prema izlazu. Gomila se nije obazirala, a čak sam se i ja posvetio novom glazbenom broju, koji je krenuo iz zvučnika.

Ben me vukao za rukav. –Idemo!

Bilo mi je čudno, što želi otići nakon tako kratkog vremena. I to sad, kad su krenule najbolje pjesme. Obojica smo lupkali nogom u taktu glazbe i samo nas je puko nepoznavanje teksta spriječilo da ne zapjevamo zagrljeni uz jednu tužnu zavijajuću. Plači zemljo, zaboravi srce.. tako nešto.

Na izlasku, između dvije note i glazbene fuge koja se ponavljala i vrtjela u krug kao zmija koja guta vlastiti rep, vrijeme je stalo na djelić sekunde. Kao pod vodom, u nekom usporenom filmu, jasno sam vidio iskežena lica zvijeri, koja su izranjala ispod maski djevojaka, mladića, konobara i izbacivača. Plesačica, koja je stasom podsjećala na Salmu Hayek iz filma ‘From Dusk Till Dawn’ zapalucala je rašljastim jezikom prema meni, a dlačice na vratu digle su mi se od užasa. Ben nije primjećivao ništa, stojeći zaleđen u traku svjetla kao Spock, prije nego ga zraka odnese na zvjezdani brod ‘Enterprise’. Okretao sam se oko sebe. Posjetitelji su trijumfalno odbacivali maske, gulili lažnu ljudsku kožu s lica svojih partnera, kidali trbušne šupljine da puste na slobodu vanzemaljske mladunce. Manikirani prsti pretvarali su se u kandže, a zrak zgušnjavao u ledenu paru, koja im je izlazila svakim dahom. Bili smo zarobljeni u trenutku, kojem nije bilo kraja. Vrištao sam bezglasno i vukao Bena prema izlazu, tek par metara udaljenom. Noge me nisu slušale. Cipele od olova i rastopljeni pod u koji sam propadao držali su me na dohvat čudovišnih pipaka. Užarene oči, iskežena lica koja su prizivala linč uljeza, jasno su govorila potpunim odsustvom zvuka.

Posljednim snagama povukao sam Bena prema izlazu i zajedno s njim pao preko stepenica. Okrvavljenih dlanova, Ben me pogledao s nerazumijevanjem: - What the fuck?

Napola sam trčao, ne osvrćući se. Kamena vrata Tvrđe, kroz koja smo izašli na promenadu dovela su nas do Drave, koja se ljeskala u rano svitanje. Na horizontu se pitomo smješkala vizura pješačkog mosta i vrhovi katedrale u daljini. Bila je zora.

Sutradan, iza podneva, po jarkom suncu sam ohrabren odšetao do Tvrđe i potražio ulaz u pakleni disko, od kojeg sam preko noći posijedio.

Naravno, tih vrata u toj ulici više nije bilo.

16.05.2006., utorak

2.5.2006
Mjesečina

Mjesečina

Sjedimo u malenom, neudobnom automobilu, ti i ja, pilot i kopilot na prednjim sjedalima i zurimo kroz vjetrobransko staklo u crnilo noći. Mračno i prazno parkiralište zamagljeno od našeg zajedničkog daha, od žudnje koju možeš dodirnuti jagodicama prstiju.

Držiš ruke na krilu, defanzivno, neutralno, ne znam… Znam samo da boli koliko ih želim oko svojeg vrata a one uplašene, ranjive, nepovjerljive ruke prekrižene su na krilu koje poziva da nas proguta oboje. Infracrvenim pogledom kroz odjeću skeniram ti obline ramena, malene grudi pod majicom, nemarno uvučenom u traperice. Pohranjujem slike za neka buduća vremena, kad ćemo biti ogoljeni do kostiju, da usporedim udubine kralježaka, smeđe znamenke pod dojkom, u dnu stomaka, na lijevoj lopatici.

Govoriš o nemogućnosti naših žudnji, a opijajuća blizina kose i vrata kao magnetom privlači naša lica jedno drugome. Udišem te dok drhtiš, odbijaš me od sebe riječima razuma, dok usne zalutaju i kao leptir meko slijeću na moje. Jezici su nam bestidni, jezici koji govore nekim svojim ‘jezicima’, u zagonetkama i krugovima oko naših usana, oko naše svijesti. Istražuju neistražene, malo korištene putanje usana, gdje samo tekućina ili pljuvačka zaluta ponekad.

Ruke su nam grane povijuša, bršljani bez bodlji, samo za ovaj trenutak skrivenih pandži, ovijene oko vretenastih tijela našeg zajedničkog titraja. Mjesečeva gravitacija podiže limenu čahuru automobila zajedno s našim svilenim kukuljicama unutra, u noći bez svjetla u crnom sjaju i treperenju zvjezdanog svoda. Neudobna sjedišta rastapaju se pod nama u gorski slap, a tijela, oslobođena slojeva odjeće, obzira i društvenih normi lebde u nultoj gravitaciji jedno uz drugo, prije nego se naši orbitalni moduli spoje. Houston, we’re connected, piše na automatskom pilotu koji preuzima našu zajedničku putanju prema Mjesecu, prije nego se video-link prekine, a voajerska Luna obzirno okrene glavu na drugu stranu pred drugim aluniranjem u povijesti.

Mekano se spuštamo u najveći Ocean Oluja, velik poput Sredozemnog mora. Naša stopljena amorfna masa zatim uranja kao sfera u More Kiša, dok gutamo vlagu suhim, raspucalim usnama. Kao u gargantuovskoj perilici prolazimo kroz stanja svijesti i ostala mora u jednom neprekinutom nizu, kroz More Vedrine, Tišine i Plodnosti.

Nismo niti svjesni da je to ljubav utroje, dok se Luna predaje jednim, pa drugim usnama i zagrljaju. Kao u kaleidoskopu, šarena stakalca mi pred očima sve brže vrte slike gole kože, spletenih udova, tebe u meni u položajima, koje jogini-djevojke samo sanjaju. Čudno je, što sve mala gravitacija dozvoljava! Ljubav unutar mjesečeve zrake kreira fraktale u mozgu, kristale žudnje koji kolaju našim zajedničkim krvotokom.

S Mjeseca gledamo kako naše energije šalju svjetlosnu zraku prema mračnoj utrobi svemira, kao baklja pale ugasle zvijezde i od plutajućih gromada stvaraju nove repatice.

Mrmljam ti na uho binarne kodove, progovaraš u meni matematičkim formulama, a meni, s jedinicama iz fizike i kemije odjednom sve jednadžbe svijeta izgledaju razumljivo. Kažeš, E = mc2, energija je našeg zajedničkog tijela u zagrljaju. Ono juri svjetlosnom brzinom, dakle, stoji na mjestu i zbir je kinetičkih energija naših žudnji. Šteta što u školama ne uče ovu varijantu Einsteina, jer ovako gledano, sve je relativno osim energije strasti u jednom traku svjetlosti.

Od nas dvoje, tvoj um prevlada i emitira šahovske varijante mogućih ishoda našeg zagrljaja pod mjesečinom. Ti poznaješ teorije, kraljeve završnice u kojima kraljica pobjeđuje. Ne marim, sve dok kralj ostaje na šahovskoj ploči. Rado žrtvujem topove, lovce, skidam glave pješacima, samo da produljim trajanje ove mjesečeve partije.

Zjenice ti se šire i u njima vidim nadolazeću plimu, koja će nas prekriti lavom i pepelom erupcije istovremeno. Lava mi prolazi kroz kosti, vene i nadire bez zaustavljanja. U našem lunarnom putovanju, mi smo prošli točku iz koje više nema povratka. Odbačeni su spremnici goriva, moduli koji su nas vodili od jedne točke spasa do druge, od jednog mjesečevog oceana drugom. Ostaje nam tek nedodirnuto More kriza i krateri poput Kopernika i Tycha.

Moje su slabine opet samo moje, moje usne radzvojene od svog para blizanaca. Rukama razgrćem maglu iz očiju, kondenziranu paru između nas dvoje, s naše strane galaksije… Sjedimo u tom malenom, skučenom automobilu, obučeni i zakopčani do grla, nesvjesni vremena, Einsteinove teorije i naših čudno udaljenih tijela.

Nismo sigurni, jesmo li vodili ljubav, ili samo jedno drugo držali u zagrljaju. Možda je to isto, sad kad smo potvrdili našu vlastitu teoriju relativnosti?

Konačno, progovaraš. Spominješ, da ne smijemo voditi ljubav, a ja te gledam s nerazumijevanjem. U kosi ti izdajnički ostala nepočešljana maglica sa zvijezda, a u očima mjesečevo More spokoja.


02.05.2006., utorak
1.5.2006
Groblje

Groblje

«Sila si!» Tako me zovu kolege na poslu. Ne imenom, nego komentarom, koji sliči imenu junaka jedne priče, koju sam im jednom davno ispričao. Junak te priče, Silas, bio je čudak i sličio je na mene. Sila sam i zato, jer često obavljam i njihove zadatke i poslove. Iako sam najstariji među njima, nije mi teško stoput skočiti po vodu, lopate, kolica s kantom za otpatke. Mi, radnici Komunalca koji radimo na održavanju groblja, baš imamo sreće u odnosu na kolege, koji skupljaju kante i kontejnere sa smećem. Naš je posao u vječnom miru, zelenilu i među cvijećem.

Logično je da me vole. Pijem najmanje, a platim svoj dio za Badelov konjak; kuham kave i perem šalice i kad nije moj red; ništa mi na poslu nije teško. Toliko mlađih neprestano priča o plaći, slobodnim danima, godišnjem odmoru. Kome treba godišnji, kad cijele dane provodimo kao na odmoru, u moru od čempresa i borova?

Kad idem s kantama ili šmrkom za polijevanje, ostali grobljanski radnici znaju da su to prijepodne slobodni. Uživam zalijevati živice, novoposađene čemprese, lijehe s maćuhicama. Kad mi preostane vode u kanti, zalijevam usputne grobove. Posebno volim one stare, s propalim drvenim križem i sa izblijedjelim slovima, Ano Domini bogtepitakoje, nije ni važno. U smrti smo konačno jednaki, bogati pod teškom mramornom pločom kao i moji siromasi, koje obilazim umjesto prezauzete rodbine ili već umrle djece. Neki su pokojnike izgubili još dok su bili živi, dok su još disali i hodali.

Otkad je Uprava dala izbetonirati staze do svakog kutka na groblju, kad odlazim na posao više ne govorim da sam na strani do pruge, ili prema arkadama. Sad kolegama velim - 'ja sam na polju 22'. Zamislim polje s makovima ili s kržljavom, tek izniklom pšenicom i morem različaka i odmah se osjećam savršeno.

Naravno da sam svima čudan, jer razgovaram s pokojnicima. Mnogi me umrli pozdrave u prolazu, pa kako da ne zastanem, porazgovaram? Uvijek pristojno upitam treba li im što, a oni uglavnom ne traže ništa. Neki rogobore i žale se na križobolju, bolne zglobove. Tu im zaista ne mogu pomoći, jer i sam sam začuđen da kosti bole i nakon smrti. Ogorčen sam dogmom, koja ljudima maže oči za života i obećava vječni život bez boli. Istina je upravo suprotna – boljke, s kojima pređete na drugu stranu, ostaju vaše i u vječnom životu. Kako objasniti mojim neukim kolegama, od kojih mnogi imaju tek završenu osnovnu školu, da materija i svijest pamti? A ne zaboravite da su groblja prepuna starih ljudi s tijelima, koja su doživjela ljubavi, patnje, rođenja i bolesti. Kad ovako nanižem riječi, iznenadim se kako bi ih se moglo zamijeniti i jednom jedinom, nazvanom ljubav ili život, svejedno.

Zastranio sam, priznajem, ali teško je proći nekom parcelom, a da me deseci njih ne zaustave, nekad tek da me pozdrave. Na poslu baš ne gledaju blagonaklono na moje čavrljanje s pokojnicima. Kažu, čudan sam, ali opraštaju mi, kad sam već dobar i vrijedan radnik. Pa što oni meni imaju oprostiti? Zar sućut nije u opisu posla grobljanskog radnika? Retorički pitam, iako znam odgovor. Više sam ja, nepoznat netko, prolio suza nad svježim rakama pokojnika, nego često tobožnja rodbina. Dok stoje na grobu, suhih očiju pričaju o trivijalnostima. Onda ja plačem za onima, za kojima nema tko plakati.

- Sila si, ali donesi nam par hladnih piva! Tako me često pozivaju da im se pridružim. Ne volim baš alkohol, iako uvijek prihvatim ponuđeno zbog društva. Nakon par piva u hladu čempresa,uvijek se povede razgovor o životu i smrti, a u raspravama život debelo vodi nad smrću. O smrti pričam uglavnom ja, valjda jer i u tome vidim život. Ali, ne pričam dosadno, nezanimljivo. Samo moje priče moraju čekati na red, dok se ispucaju priče o pravim ili izmišljenim skandalima u firmi i gradu, o tome kako je mladi kolega povalio još jednu dokonu domaćicu, možda baš tvoju ženu, uvijek tako završi priču i namigne najljubomornijem od nas.

Ja svoje priče uvijek započinjem nekom, nečijom smrću, a onda idem s pričom unatrag. Odmotavam je pred očima kolega koji slušaju, pušeći ili žvačući travku, nalakćeni na neki nadgrobni spomenik ili klupu kod česme. Fascinantno je, kako ljudima život izgleda zanimljiviji, uzbudljiv u retrospektivi, kad su jednom suočeni s neumitnom činjenicom umiranja. Iako su svi vjernici na ovaj ili onaj način, čini se da je spasenje i vječni život tek apstraktna ideja, bez uporišta u realnosti. Poslije mojih priča gledaju sjetno i žure da učine nešto lijepo sebi ili svojima. Ja ih pričom podsjetim na prolaznost, ali i dragocjenost trenutaka, koje često puštaju da prolete kraj njih, nedodirnuti i nedoživljeni, kao da se dešavaju drugima.

Kolege su već navikli na moje mrmljanje u bradu i razgovor s pokojnicima u prolazu. Smatraju to mušicama i ekcentričnim ispadima dobroćudnog čudaka. Ipak, jednu im priču nikad još nisam ispričao, iako me ponekad znatiželjno ispituju. Tu posebnu priču čuvam za kraj, pred odlazak u mirovinu. Ja, naime, imam omiljeni grob, neobilježen, moje mjesto gdje provodim dosta svog slobodnog vremena. Često i izvan smjene navratim, oplijevim travu, zalijem cvijeće i malo posjedim i popričam. Otkad su neki u evidenciji parcela ustanovili da se grob vodi pod mojim imenom i da mi se od plaće odbija godišnja grobna naknada baš za tu parcelu, često sam meta znatiželjnika. Tko mi je tu pokopan? Kako da se zove isto kao i ja? Zašto u evidenciji nema drugih osobnih podataka, osim mojih vlastitih?

Obećao sam im priču i namjeravam održati obećanje. Znam da tu priču sada, dok su još mladi, ne bi baš razumjeli. Tek kad proživiš određene godine, ljubavi i patnje, dobro i zlo, kad u knjizi života ili smrti, svejedno, ispišeš brojne stranice - tek onda neke priče možeš barem pokušati razumjeti.

Kako im inače objasniti da najradije sjedim na svojem vlastitom grobu?
01.05.2006.
30.4.2006
Cvjećarna

Cvjećarna

- Cvjećarna «Leonarda», izvolite? - rekla sam u slušalicu.

Još jedan naporan dan očekivao me pred blagdane, kad cvijeće kupuju i oni, kojima to baš i nije navika. Volim svoj posao, s veseljem pravim aranžmane za različite prigode. Uživam kombinirajući čak i bidermajer buketiće, ili dok umećem paprat u pogrebne vijence. Cvijeće za mene oduvijek slavi život, čak i kad ispraća na posljednji počinak. Da mogu odlučivati, na grobljima bih uredila, umjesto ružnih betonskih spomenika taštini, tek neomeđene poljane s tisućama živih, zasađenih cvjetova.

Zapisala sam narudžbu u teku kraj blagajne i pozvala Leonardu. To je moja kći, osamnaestogodišnjakinja, koja mi pomaže u cvjećarni i čije me ime svako jutro podsjeti tko mi je najvažniji u životu. Još ide u srednju školu, nije baš luda za cvijećem kao ja, ali ne gubim nadu. Nadam se da će je mirisi ruža, ljepota orhideja i boje maćuhica jednoga dana trajno vezati uz cvijeće kao mene.

U našem malom gradu ima još par cvjećarni, ali sve su to obični trgovci cvijećem. Nitko to ne radi iz ljubavi i potrebe kao ja. Zato su finacijski mnogo uspješniji - jer kad radite srcem, profit vam klizi kroz prste kao pijesak. Konkurencija, koja me zaista nervira, jest tip dvije ulice dalje, na odličnoj lokaciji, koji vodi trgovački obrt cvijećem zvučnog imena – «Cvjetni atelje Valentino»! Valentino je, naravno, on. Doduše, u krsnom mu listu piše Stanko, ali vlasnik se predstavlja i ponaša kao njegov poznatiji imenjak. Ne mrzim ljude općenito, ali ovaj bahati primjerak muškog roda istinski me tjera da mrzim i prezirem. On predstavlja sve ono, što ne volim kod muškarca – preglasan je, nametljiv i slatkorječiv. Ne smeta mi, što je u cvjećarstvu uspješniji od mene, već što je u njemu očito zbog novca, a ne ljubavi za cvijećem. Imala sam jednom prilike rukovati se s njim i naravno, ruke su mu premeke i glatke za nekoga, tko bi uživao kopati, saditi ili plijeviti; on očito ne plete vijence, već to drugi rade za njega; prsti mu nisu izbodeni trnjem kao moji. Ima veze, pa općina i državne institucije za sve blagdane i svečanosti cvjetne aranžmane naručuju samo od njega, iako je skuplji od nas. Neka im, neka plate! Njegovi buketi nisu profinjeni kao moji, njegove ruže prostački su drečave, a boje složene bez imalo estetike ili poezije. Barem ga ja tako vidim i doživljavam, kroz njegovu nametljivu vanjštinu.

Osim cvijeća i Leonarde, malo mi ostaje vremena po danu. Zato je noć moje vrijeme. Trebam samo malo sna, pa noću uglavnom surfam po netu i održavam virtualna prijateljstva. Jedno mi je posebno drago – tajanstveni muškarac iz udaljenog grada uz veliku rijeku često mi piše duge, romantične mailove, šalje Nerudinu poeziju i općenito udvara na daljinu. Uvijek je savršeni gentleman – bira riječi, nikad nije vulgaran, a opet – mailovi mu titraju prigušenom erotikom.

Odnedavno sam se ohrabrila i često ga pozivam da svrati u naš gradić, dok poslom putuje u glavni grad. Usput mu je, treba samo sići s vlaka. Obećala sam mu svečani doček na stanici, ružu u ruci i osmijeh na licu. Nudim mu kino bez obaveza, kolače i srce na dlanu. Pa ipak, on me uporno odbija, često uz zabavne izgovore, koji još više rasplamsavaju čežnju i želju da ga upoznam. Na kraju njegova ispovijed, kako je impotentan i zato odbija susret, do kraja raspiruje moju žudnju i potrebu da ga zagrlim.

Muškarce sam uvijek doživljavala kao jednostavna stvorenja s jasno izraženim i lako zadovoljivim potrebama – hrana, seks i sigurnost, nešto je što svojom jednostavnošću plijeni i nama ženama daje osjećaj kontrole. Muškarca je tako jednostavno i lako zadovoljiti! Na primjer, moj konkurent Valentino, Stanko točnije, tipičan je primjerak sa svojih sto kila žive vage i dvostrukim podvaljkom. Ne znam još kako moj vitez izgleda, ali meni izgled nije važan – volim njegove misli, njegove stihove i osjećajnu dušu. Sasvim slučajno i uz puno sreće, pronašla sam svojeg netipičnog, romantičnog muškarca. On ne zna moje pravo ime i profesiju, baš kao ni ja njegovo. Mislim da vjeruje da radim u knjižnici, ili nešto s knjigama, jer sam načitana i najviše raspravljamo o književnosti. Nadam se, da mu moje žuljevite ruke neće biti problem.

Konačno smo moj romantični neznanac i ja dogovorili susret. Leonarda se prva dosjetila.

- Mama, pusti da ja odem na spoj umjesto tebe! Imat ću prilike osmotriti ga izbliza, a ti se nećeš razočarati ili šokirati, ako je slučajno kakav invalid ili prevarant! Osim toga, provjerit ću na licu mjesta pada li na mlade cure, kao njegovi vršnjaci.

- Dogovoreno! Ionako bih umirala od straha i ne bih se znala ponašati! A tvoja generacija zna bolje s muškarcima.


Sjedim u kafiću i kroz staklo promatram terasu pod tendom. Par stolova dalje, Leonarda sjedi za stolom nasuprot šarmantnom, mršavom muškarcu, s prvim sjedinama na sljepoočnicama. Opušteno razgovaraju i smiju se, a ja iz sigurnosti zatamnjenog izloga kafića promatram i procjenjujem. Izgleda profinjeno, ali drugačije nego sam ga zamišljala. Doduše, nikad mu u glavi nisam dodijelila fizički oblik, lice, ruke ili stas. U mojoj je mašti on tek prozračan lik bez udova, nejasna ali bliska figura koju bih na prvom susretu zagrlila bez lažnih obzira i stisnula čvrsto. Ipak se već poznajemo u dušu. Leonarda se oprašta, rukuje i ovlaš ga ljubi u obraz, dok stranac, moj romantični heroj uljudno, ali suzdržano pozdravlja i odlazi.

Razočarana sam i jedva čekam noć da mu pišem o 'našem' prvom susretu. Zanima me, što će reći? Kakvi su mu dojmovi o mladoj ženi, koja se predstavila pod mojim imenom. Hoće li reći da mu je Leonarda sličila na strankinju, ili će oduševljeno brbljati o njezinim, to jest 'mojim' nogama i grudima? Ili ću ja priznati prijevaru i test, koji mi se sad čini kao nedolična, podla prijevara nekoga, tko to ne zaslužuje? Moj email sigurno mu je došao kao šok.

- Čuj, moram ti priznati - prevarila sam te jučer! To nisam bila ja. Ja sam starija, s više bora i mogla bih biti majka djevojci koju si upoznao pod mojim imenom. Ustvari, ja njoj i jesam majka! Žao mi je što nisam imala hrabrosti pokazati se pred tobom. Koliko god porazna, dugoročno je istina ipak najbolja.

Njegov odgovor došao je skoro trenutno.

- Najdraža, istina je uvijek relativna kategorija. Nema ništa istinitije od naših pisama, stihova, naše zajedničke noćne poezije. Ali me je tvoja hrabrost i priznanje natjeralo da se posramim. Moram ti priznati, došao sam na istu ideju, baš kao i ti. Samo sam ja na sudar poslao svog najboljeg prijatelja Davora. Ali, sad više ne mogu nastaviti lagati. Ne živim daleko, dapače! Skoro smo susjedi i već si me vidjela. Možda si mislila i da me poznaješ. Nisam baš manekenskog izgleda kao moj prijatelj. Ustvari, neki me smatraju debelim. Ja sam tvoja konkurencija, Valentino!

30.04.2006.
20.4.2006
Mojoj prijateljici

Mojoj prijateljici

Točka 13. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama glasi:»Dobrovoljni smještaj osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu jest uz njezin pristanak. Smještaj bez pristanka je smještaj osobe koja nije sposobna dati pristanak pa ga umjesto nje daje zakonski zastupnik ili nadležni Centar za socijalnu skrb. Prisilno zadržavanje može trajati do 72 sata od trenutka dolaska, odnosno dovođenja osobe u psihijatrijsku ustanovu.«

Zovem se Ivana. Ja nisam nimalo gay, kako me prikazuje moja prijateljica Estera. Ja sam samo obična, luda cura iz provincije. Prvi sam put fingirala da mi nisu sve koze na broju, niti sve čiste u glavi. Zašto, pitate se? Pa da budem s prijateljicom, koju volim. Koja voli mene. Estera također nije luda, pa ipak su se smjestili u ludnicu. Ovdje se dani vuku sporo, neizdrživo…Kažu da trebamo surađivati sa liječnicima i osobljem, pomagati im u njihovim humanim naporima da nas izliječe. Točnije, ‘izliječe’. Jer, oni žele da im povlađujemo. Potvrđujemo što propovijedaju. Koristan život, prihvaćanje društvenih normi, autoriteta, posla i uplate poreza, kredita i rata, rađanja djece i vođenja ratova. Oni žele jebene zombije, koji kimaju glavama, sprženima od elektroškova i teških opijata, kojima nas kljukaju. Prvo ti uvale triput na dan punu šaku akinetona, moditena, praksitena, pa onda - kad od tog otrova dobiješ Parkinsona i treseš se nekontrolirano - to suzbijaju madoparom 250, haldolom depo ili nekim drugim govnom. E, onda ti uvale ovisnost, pa sliniš i jaučeš, cijelo te tijelo boli bez tableta. Pa onda dovuku onog dilera dr. Sraćkomana, da drži predavanja o ovisnosti i graničnim stanjima, psihozama i politoksikomanijama, poremećajima osobnosti, prilagodbe, somatoformnim poremećajima itd. Znam to, prije nego sam postala zaljubljena luđakinja, bila sam liječnica.

Kažu, da mogu otići, čim budem zdrava. Jedino je kvaka 22 u tome, da oni sami određuju jesam li i kad sam zdrava. A to po njihovom nikad nije, pa mi komisija produžuje prisilno liječenje unedogled. Još vele, ovde ti je lijepo, Rab je prekrasan, kao da besplatno ljetuješ. Tu, u Kamporu, bolnica izgleda kao dobro uređen hotel s fasadom od ukrasnog kamena, s puno cvijeća i zelenila. Imamo i dnevnu psihijatriju, ali caka je u tome, dnevno kod nas često traje cijelu vječnost, kao u Polarnom krugu. Da ne govorim kako mnogima natovare na vrat da su homicidalni, suicidalni, skloni acting out-u, blabla…I onda opet ne puštaju van. Nije da bih željela izaći. Više ne.

Zato nas puštaju da se tuširamo ledenom vodom. To čeliči. Jača. Ozdravljuje. Baš! Daju nam da štrikamo i vezemo. To je, kažu, radno-okupacijska terapija. Za nas, talentirane luđake imaju i likovnu terapijsku grupu, pa glazbenu, biblijsku, stolarsku, bravarsku, dramsku. Nemaju pjesničku, ali Estera i ja već smo se samoorganizirale. Uglavnom čitamo poeziju Victorije Lucas, koja je i jedan roman uspjela napisati, prije nego se survala u ponor. Roman joj se zove “Zvonasta posuda za ludilo”. Lud ko zvono, kažu kod nas u Kamporu, ali znam da isto vele i u Vrapču, Jankomiru, Lopači, Ugljanu. Ovo je djelce roman s ključem - to vam je u biti Jovan Varalica i njegove fantazmagorije. Samo, on nikako da se ubije, iako ima sve predispozicije: akademik je, piše kao luđak, ima fiksaciju i maniju grandioznosti. Neke od nas i za manje drže pod ključem! Ključ je dobar simbol za našu malu zajednicu.

Kad sam bila mlada, gledala sam Jacka Nicholsona u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’ i uvijek sam mislila, da je naziv zbog kukavičluka pacijenata i kukavnih, neljudskih osobina osoblja. Ona ‘wretched Ratched’, na primjer, jedna je od nas, ali mimikrijom dobro skrivena iza neprijateljskih linija.

Za mene liječnici kažu, da sam vesela i utučena, jedno za drugim u neprekinutom nizu. Nekad se to zvalo ‘manično-depresivan’, ali je politička korektnost to pomela pod tepih. Sad u mom kartonu piše da imam ‘bipolarni poremećaj’. A ja znam masu ljudi s takvim i još gorim poremećajima, koji su na mjestima predsjednika vlada, država, papinskih tvorevina, trgovačkih društava - pa opet ništa! Nikome ništa, osim nama na otoku doktora Moreaua, koje tjeraju da gutamo akinetone i moditene. Kad nas nakljukaju, puštamo filmove u glavi da teku, dok boje cure i razlijevaju se sa zidova. Što bi rekla naša muza “counting the red stars and those of plum-color; the sun rises under the pillar of your tongue; my hours are married to shadow.” Kolosalno, zar ne?

Što sam ono htjela reći? Da, ja nisam gay, ja sam samo zaljubljena u Esteru. U Viktoriju točnije. Ustvari, Silviju. Ali ću je svejedno povlačiti po sudovima, književnim rubrikama časopisa. Ponekad me urednici odbiju u vijencima, forumima, kvorumima… Onda sam nesretna, pa pišem opskurnijim izvorima, krugovima, republikama, kolima. Ljubav se ne predaje lako.

Sad sjedim pod mediteranskim borovima, mašem nogama nad liticom i pjevušim onu staru Tomislava Ivčića: Čekaj me Silvija, budi vjerna Silvija, Silvija, ja te volim…Jeka iz dubine litice me doziva i mami, šapćući mi na uho o ovcama u magli, tulipanima, porezotinama, o noći koja započinje svoj ples. Šušti o o makovima u listopadu i pismima u studenom. O feniks-ženi iz pepela.

20.04.2006., četvrtak

7.4.2006
Sjećanja

Sjećanja

Nebo nad Whitbyjem bilo je tamno, dok su munje osvjetljavale olupinu broda, nasukanu na stijene. Mokra mi se odjeća lijepila za tijelo, a zrnca pijeska žuljala u cipelama. Morao sam požuriti, jer jutro se primicalo. Kao pas sam otresao slijepljenu kosu i pomislio – ovo nisu slike i sjećanja od jučer. Stajao sam na raskrižju u praskozorje, a znakovi na križanju pokazivali su St.Aldate’s na jugu, Cornmarket na sjeveru, Queen na zapadu i High Street na istoku. Ne znam kako sam se tu našao, ali ne brinem. Otkad mi je dijagnosticirana Alzheimerova bolest, zaboravljam.

Već godinama vozim taksi na Charing Crossu i jedan sam od najpouzdanijih taksista, koji je među prvima položio Znanje. Sigurno ste čuli za testiranje taksista Londona – svi moraju znati tristo dvadeset trasa, dvadeset pet tisuća ulica unutar deset kilometara od Charing Crossa – napamet. Baš kao i najkraći put između svih točaka ovog područja. Za to morate imati odlično pamćenje i ja ga imam. Skoro savršeno. Naime, iako se savršeno snalazim u prostoru i pamtim taksi rute, zaboravljam lica i događaje.

Prije tri godine mi je dijagnosticirana bolest i gubitak pamćenja, a to za moj posao može biti kobno. Stradaju bočni dijelovi mozga, režnjevi koji podsjećaju na morske konjice. Zato ih i zovu na grčkom -hipokampus. Taj najstariji dio mozga upravlja memorijom, novim autobiografskim i deklarativnim sjećanjima. Pa ipak, moj hipokampus raste, razvija se i već sada je veći nego kod prosječnih ljudi. Liječnici su zapanjeni, jer se kod Alzheimera obično dešava baš suprotno.

Jedino me muče glavobolje i slabo spavam. Ustvari, ne spavam skoro uopće. Godinama taksi vozim isključivo noću, a pred jutro se povlačim u zamračeni stančić, točno ispod Charing Cross Stationa, nasuprot gay okupljalištu Heaven Nightclub. Savršeni smo susjedi jedni drugima - oni tulumare noću, dok ja vozim, a kad se pred zoru vraćam, klub je prazan i zatvara se. Ne želim ni pomisliti što točno rade unutra, ali na stubištima ponekad zatičem krvave mrlje, ponekad i zgrušane lokvice krvi. Istuširam se, stavljam slušalice na uši i puštam Wagnera. Odlazim na dno Rajne, u potragu za riječnim sirenama, patuljcima, Wotanom i Freiom. Ja godinama ne spavam, ali dan mi prođe brzo i lako u potrazi za prstenom Nibelunga.

Iako sam blijede puti, nemam tipično englesko lice. Putnici me često nazivaju Rusom, Balkancem, kad me već ne mogu pogrdno nazvati ‘paki’. Na sve uvrede i podsmješljive komentare najčešće odgovaram razoružavajućim osmijehom, od kojih ostanu posramljeni i ušute. Ponekad svoju nelagodu iskupljuju povećom napojnicom.

Možda sam već rekao da zaboravljam. Ali, često mi navru sjećanja na događaje iz prošlosti, za koje bih stavio ruku u vatru da sam im osobno prisustvovao. Iako, znam da je to nemoguće. Nedavno, možda jučer- ne sjećam se- dok sam vozio postariji australski par u obilazak londonskih atrakcija, upali smo u zastoj prometa na Pudding Laneu. Stajali smo desetak minuta, a ja sam u glavi preživljavao Veliki požar iz 1666. godine toliko vjerno, da su mi se na rukama pojavili plikovi od vatre. Australci su mi za vožnju platili uobičajenih 70 funti, te dodali još 30 funti bonusa za vjerne i živopisne opise. Rekli su, uz moje se opise osjećaju, kao da uživo prisustvuju tim prošlim vremenima.

Dok Carfax Abbey gori u plamenu, krikovi iz obližnje ludnice paraju mi uši. Neobično je, kako su noćni zvukovi pojačani do ludila. Čujem čak i škrgut kljova mužjaka i ženke jelenka, dok se pare na kori obližnjeg stabla. Glava mi puca i osjećam da ću iskočiti iz kože. Svjetina urla, željna krvi. Moje, koja mi tutnji u sljepoočnicama? Što je to bilo? Na trenutak sam se zamislio, ispričavam se putniku u taksiju, koji mrzovoljno ponavlja pitanje po tko zna koji put.

Oprostite, nisam vas čuo! Ispričavam se. Od Charing Crossa idemo desno, uzduž Temze do Stranda, zatim lijevo prema Leicester Squareu, pa još lijevo na Piccadilly Circus. Soho nam je desno, a Mayfair lijevo. To je najkraći put, gospodine!

Savršeno se snalazim i nikad ne zaboravljam zgradu, ulicu ili broj. Ali, nisam baš siguran jesam li ovog putnika već vozio, jer me čudno gleda. Naši se pogledi povremeno susretnu u retrovizoru i on brzo skreće pogled u stranu.

U firmi sam omiljeni taksist i šef me uvijek pohvali. Nijednom od nas dvojice nije jasno, otkuda mi toliki suvišak u kasi nakon noćne ture. Vremenom je prestao ispitivati, zašto višak novca nisam spremio u džep. Zašto sve predajem na centralnu blagajnu. Iskreno, nemam pojma. Nisam čak niti siguran da je novac zarađen vožnjom. Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. Na redovnim servisima tahografa, kilometraža uvijek odgovara, pa prijevare nema. Uostalom, tko bi varao, dajući veći utržak od deklariranog?

Ispočetka me kolege vozači nisu baš voljeli. Malo govorim i uglavnom se smješkam i klimam glavom. Znam dobro slušati, pa su se vremenom opustili. Čak se i povjeravaju, jer znaju da ja ne ogovaram i ne prepričavam. Ustvari, ne pričam uopće. Također ne lažem. Uostalom, za laganje morate imati dobru memoriju, inače vas odmah ulove u laži, a ja to nemam.

Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. I često vrtim u glavi neke tuđe filmove, najčešće horore ili stare edvardijanske slike iz prošlih vremena.

Prošle noći, dok sam vozio dvojicu mladića opasnog izgleda, dugačkih zulufa i tamnih naočara (zamislite, tamne naočari noću!), zamalo sam zaglavio. Ušli su na Oxford Circusu i tražili vožnju do Bond Streeta. To je kratka vožnja, ali su me zaustavili u pokrajnjoj uličici, oteli mi novac iz kase i pokušali iscipelariti. Ne sjećam se što je točno bilo, ali znam da smo se na kraju rastali vrlo prijateljski. Čak su mi ponudili sav novac koji su imali kod sebe, a jedan je skinuo i skupocjeni sat sa ruke. Odbio sam, naravno. Ne mogu donijeti na blagajnu sat, a meni samome ne treba.

S prvom naznakom zore, ja vraćam taksi i pješice odlazim u stančić ispod Charing Cross Stationa. Stan je uglavnom prazan, bez namještaja, osim fotelje u jedinoj sobi, gdje u mraku pomažem patuljku Alberichu u potrazi za izgubljenim prstenom, iskovanim od zlata s dna Rajne. Pomažem i Siegfridu da osvoji prsten, plačem dok ga na prijevaru ubijaju. Konačno, dok valkyra Brunnhilda, njegova ljubav, vraća prsten na dno rijeke, već pada i noć i ja sam spreman za novu vožnju Westminsterom, srcem Londona. Začudo, nikad ne osjetim glad. Samo ponekad strahovitu, neobjašnjivu žeđ.

Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. Uvijek me začude mrlje od krvi, dok iz suterenskog stana izlazim u mračni hodnik, na stubište, pa na jarko osvijetljenu ulicu. Borbe huligana i narkodilera česte su u mojem kraju. Mene, začudo, ostavljaju na miru. Znaju, da nikome ne želim nauditi. Znaju, da ne bih niti mrava zgazio.

Večeras od Bond Streeta vozim prema Marble Archu prvog putnika, djevojku koja me neodoljivo podsjeća na nekoga iz vlastite prošlosti. Ime mi je na vrh jezika, ali njezin lik ili ime ne mogu dozvati u sjećanje. Mislim, da sam je poznavao otprije. Da mi je bila draga.

Djevojka mi se smiješi i nesvjesno popravlja bisernu ogrlicu na vratu. Dodirujemo se pogledima, dok uzimam adresu na koju je vozim. Mora da sam pogled zadržao malo dulje nego je pristojno, jer koketno pući usne i pita, želim li je imati, sada, ovdje, u taksiju. Dvjesto komada i vaša sam, kaže skoro otmjeno, iako očito nudi usluge profesionalke. Nešto u boji njezinog glasa me osvaja i ja, koji ne marim za žene, za ljude općenito, pristajem. Ali ne u taksiju, idemo do mene.

Spuštamo se stubištem u suteren, ona se boji. Uhvati me za podlakticu i ne pušta. Prislanja svoje tijelo uz moje i ja osjećam njezino bilo u vlastitim venama.

U mojem smo stanu, a ona se nelagodno osvrće i naziva ga brlogom. Kaže, da imam profinjene crte lica, skoro plemičke i da je očekivala ljepše uređenu gajbu. Ne znam što to znači.

Možda vam nisam rekao, ali ja zaboravljam. Ovog trenutka ne znam što ova prekrasna djevojka radi u mojem stanu. Zašto smo oboje goli? Privija se uz mene. Ne rastvara usne, a ipak govori svoje ime. Mina. Neobično ime. Dok zagrljeni lebdimo na sredini sobe, konačno mi se vraća pamćenje na svaki detalj njezine kože, oblih ramena, struka, bedara... Govorim joj i ona iz polusna konačno otvara oči, pogled joj se bistri i na starinski, viktorijanski način naginje glavu, smiješi se i kaže:

- Nismo se propisno niti upoznali. Ja sam Wilhelmina Murray. Za vas, Mina.

Možda vam nisam rekao, ali imao sam problema s pamćenjem. Ovog trenutka svaka mi je misao, svaka slika zadnjih pet stoljeća živa i jasna. Očito mi je trauma susreta s ovom djevojkom, koja za sebe tvrdi da se zove tako čudno, potpuno vratila pamćenje.

Odgovaram joj:

- Elizabeta, zar me još ne prepoznaješ? To sam ja, Vlad.

07.04.2006., petak

31.3.2006
Zgrada

Zgrada

Marina je kao hipnotizirana stajala pred nedovršenom zgradom. Novogradnja od betona i čelika na suncu je zračila nekim prijetećim odsjajem. Ništa je nije moglo pripremiti na ovaj šok, kad se prvi puta suočila sa zgradom, koju je sama projektirala. U početku su to bili tek brojčani podaci, izračun statike, nacrti i CAD program, kojim je kao lego-kockama gradila buduću zgradu na ekranu. Noćima nije spavala, pokušavajući prema suprotstavljenim zahtjevima naručitelja, vlasnika arhitektonskog studija gdje je bila zaposlena i konzorcija izvođača radova, pomiriti nepomirljivo. Konačno je uspjela i svi su joj čestitali, zadovoljni nacrtima i dizajnom. Uskoro je projekt predan izvođaču, povelika faktura ispostavljena i u ekspresnom roku naplaćena, a provizije podijeljene u restoranu s ciganskom glazbom u Kopačkom ritu. Marinu je vlasnik firme tek potapšao po ramenu i rekao kako se nada, da će i ubuduće imati tako dobra idejna rješenja. I tu je za sve priča bila završena. Osim za Marinu.

Kad je prvi puta iz radoznalosti otišla pogledati gradilište, učinilo joj se da nešto zlokobno izviruje iz svježe iskopanih temelja, na kojem je tek trebala niknuti zgrada. Zavrtjelo joj se u glavi i učinilo, da netko šapatom ponavlja njezino ime. Osvrtala se, ali nikog nije bilo u blizini. Previše posla, boravka u zatvorenom – pomislila je i ubrzala korak. Iako izgledom krhka i sitna, s delikatnim, prozirnim prstima i tijelom koje oblači na dječjim odjelima trgovina, Marina je odlučna i hrabra djevojka. Samohrana majka s tek navršenih trideset godina, koja na leđima vuče obaveze i brige za sebe i dijete, posao i kredite, svoje bolešljive roditelje. Odnedavno se stara i o muževim roditeljima. otkad je on proljetos poginuo u saobraćajki. Još od malih nogu nema razumijevanja niti vremena za strah. Pa ipak, zgrada koju je projektirala i koja polako, kao kancerogeno tkivo raste uz Dravu, neobjašnjivo je privlači i užasava istovremeno.

Dok zgrada nije izrasla do trećeg kata, nije mogla točno odrediti što sa gradnjom nije u redu. Onda je odjednom počela primjećivati čudnu zakrivljenost fasade, kad bi zgradu promatrala pod određenim kutom. Činilo se, kao da se potporni zidovi zgrade savijaju, kao od gume, a zgrada kao da diše. Ili se napreže, kao da će kihnuti, možda prsnuti na kraju. Naravno da nikome nije mogla povjeriti svoje sumnje. I njoj samoj sve je zvučalo suludo i paranoično, ali je sve objašnjavala vlastitom iscrpljenošću projektiranjem i strahom da projekt neće biti prihvaćen. Odlučila je, da se više neće šetati obalom u smjeru zgrade. Ići će na suprotnu stranu, prema pješačkom mostu, prema promenadi, klupama i dokonim šetačima. Nije pomagalo. Dok je šetala, morala se prisiljavati da ne okrene pogled prema zgradi, koja se iza Rokove crkve već formirala na horizontu.

Uzela je par dana godišnjeg, uz ispriku da je iscrpljena i da se želi odmoriti prije novog projekta. Direktor nije imao ništa protiv.

Uzmite cijeli tjedan – rekao je velikodušno. Začudilo je, jer se obično morala s njim svađati oko jednog jedinog dana izostanka, kad bi morala odvesti dijete liječniku ili kad bi u vrtiću vladala gripa, kao sada.

Tjedan se dana Marina prisiljavala ne razmišljati o zgradi, koja se polako otimala njezinom projektu i rasla u nekim čudnim oblicima. Kao kad imela preuzima zdravo stablo, polako mijenjajući fizionomiju krošnje, puzeći u malenim grmovima prema nižim granama, prijeteći da proguta i osuši svog domaćina. Samo je ovdje zloćudno tkivo zgrade raslo iz temelja prema visini, šireći se sa svakim novim katom, svakom lođom, balkonom ili stubištem. Marina bi sa užasom u glavi uspoređivala vlastite nacrte, koje je do zadnjeg i najmanjeg profila znala napamet, sa čudovištem koje je izranjalo na gradilištu. Najčudnije je bilo to, što nitko od brojnih radnika, nadzornika gradnje i povremenih kontrola iz Zavoda za prostorno planiranje nije vidio ništa neobično na zgradi.

Nekoliko je puta ugledala, kako upiru prstom u pojedine točke na nacrtima. Ponadala se, da je metastaziranje otkriveno. Ipak, radilo se tek o banalnostima oko horizontalnih serklaža, međukatnih konstrukcija i nadvoja, a nakon dogovora gradnja bi se nastavljala ubrzanim tempom.

Marina je slabo spavala, uvjeravajući samu sebe da je normalno da arhitekt brine oko vlastitog nacrta. Nije željela da se zgrada jednog dana sruši, a ona završi u novinama. Ili zatvoru, što je isto bilo moguće. Na kraju nije izdržala. Svoje je sumnje u neispravnost gradnje povjerila direktoru. Pažljivo je saslušao, a zatim uzeo telefon u ruke i nazvao glavnog inženjera gradnje. Kratko su razgovarali.

- Sa nacrtima i zgradom je sve u redu, - rekao je ljubazno, ali s dozom podsmješljivosti u glasu.

- Uostalom, nacrti su prošli verifikaciju, projekt smo naplatili i nije nas briga što se dalje dešava s gradnjom. To posebno važi za vas, Marina. Zamislite dokle bi nas dovelo, da o svakom nacrtu i dalje nastavimo razmišljati. Uskoro ću za vas imati nov projekt, pa trebate imati bistru glavu i biti neopterećeni prijašnjim dizajnom.

Marina je čvrsto odlučila poslušati direktorov savjet. Danima više nije mislila o zgradi, sve dok jednog dana nije poslom morala na tu stranu. Odlučila je provjeriti, kako napreduje gradnja. Zgrada je dostigla završne katove, još više ulubljena i nekako savijena u obliku zavojitih stuba na ovom nagnutom tornju, kao u Pizi. Gledana sa različitih strana, zgrada se gibala kao crv na suncu, a ostavljeni se završeci armatura uvijali pred fokusiranim Marininim pogledom. Bili su kao živi pipci ogromne hobotnice s dna oceana.

U smiraj dana, dok se sunce ljeskalo u Dravi, zakoračila je na opustjelo gradilište. Betonski kostur podzemnog parkirališta zgrade podsjetio je na prašnjavi skeleton dinosaura, kojeg je vidjela obješenog o strop u muzeju. Pažljivo je zakoračila, zabilazilazeći hrpe građevinskog otpada i šute. Mora pripaziti na svoje jedine dobre cipele.

Zgrada je bila tiha, ne javljajući se. Nije čak mogla čuti niti vlastite korake. Kao da je zgrada uzela dah i pritajila se, gutajući pri tom i zvuk koraka po prašnjavom betonu.

S rastućom nelagodom, ali i odlučnošću da se suoči sa vlastitim strahom, Marina se uspinjala stubama prema prvom katu.

Odjednom je začula prigušeno mrmljanje i glasove. Činilo se kao da dolaze iz velike udaljenosti. Dok je hodala, žamor se pojačavao i nestajao, kao kad grupe posjetitelja u muzeju ubrzano slijede vodiča, u strahu da ne zaostanu, da stignu vidjeti sve izložbene prostorije i sve eksponate. Marina je ubrzala korak, ali glasovi su bježali pred njom. Sad je već skoro trčala kroz prazne prostore sa lukovima i vertikalnim serklažima. Glasovi su se miješali, pojačavali. Na tren bi bili skoro na granici prepoznatljivog, a Marini su na vrhu jezika bili izgovoreni pojmovi na tuđim jezicima. Zvučali su začuđujuće poznato.

Znoj je oblijevao, dok se trčeći penjala nedovršenim stepeništima, skretala u prostorije sa pregradnim i ispunskim zidovima od blokova i opeke. Na spojevima, s njih se cijedio bitumen. Podsjetio je Marinu biblijske priče o Babilonskoj kuli, koju su ljudi gradili do neba, kako bi dostigli zvijezde i vidjeli što bog radi na nebesima. Baka joj je često pričala ovakve priče i na kraju ih uvijek začinila poukom. Samo se maglovito sjećala ove bajke. Još kao djevojčica, bila je zaljubljena u gradnju i arhitekturu. Znala je da će to studirati i time se baviti cijelog života. Dok je baka pričala, suprostavljala bi joj se primjedbama, kako u davna vremena ljudi nisu imali prenapregnuti beton i čelik, koji omogućava petstometarske zgrade pod oblake. Kako bi se Babilonska kula od kamena i cigle srušila i raspala. Da su ljudi u davno doba najvišu građevinu, Keopsovu piramidu, izgradili tek u visini od sto četrdeset metara. Pa ipak, zrnce je sumnje bilo posijano. Željela je jednog dana graditi najvišu zgradu na svijetu.

Ova je zgrada bila projektirana za osam katova, a činilo joj se da se penje satima. Svejedno, glasove nije uspijevala dostići. Pitala se koliko još ima katova? Koliko ih je već prešla? Vrijeme se oteglo u spirali koja nije, baš kao niti zgrada, podlijegala normalnom računanju vremena, prostora i visine.

Cipele su bile razderane, ali ona više nije marila. Noge su joj bile izranavljene, a prsti krvavi od hvatanja za oštre betonske rubove. Prešla je točku u kojoj se bojala. Za njom je uslijedila točka, u kojoj je razmišljala o odustajanju i povratku u prizemlje. Sad je tjera urođena tvrdoglavost i rastuća netrpeljivost prema zgradi. Kao nekom živom, zlom biću. Tjera je radoznalost da sazna, tko su ljudi čije glasove čuje. Konačno, kakvo se čudovište porodilo iz njezinih nevinih nacrta?

Na svom, čini se beskrajnom, putu prema gore, Marina već prepoznaje betonske i čelične profile. Sve je sigurnija, da je ovim hodnicima već prolazila, iza ovog zavoja već skrenula. Kao da je u nekom suludom, betonskom labirintu bez kraja i konca. Još samo ovaj kat, još samo ovaj krug, ponavlja uporno sama sebi u bradu, znojeći se obilno i brišući okrvavljenom šakom zamrljano lice.

Glasovi se gube, vraćaju, pojačavaju. Rasprava i žamor na stotinu poznatih, ali neprepoznatljivih jezika ječi u glavi i šuplje odzvanja koridorima zgrade. Zgrada stenje, mljacka i podriguje, kao čudovište koje proždire ostatke ulovljenog plijena. Marina podiže pesnicu prema nezavršenim stropovima i urla:

- Mene nećeš progutati!

Još samo jedan kat, još jedan niz hodnika i onda će se odmoriti. Vlastite nacrte, koje je od prizemlja stiskala u oznojenoj ruci, davno je već odbacila. Više ionako nema što uspoređivati. Imela se odavno pretvorila u zloćudni tumor, koji ne samo da je progutao zgradu, nego sam od sebe raste i juri prema nebesima.

Marina vjeruje u jedno - zgrada jednom mora doći do kraja. Ako već više neće vidjeti prizemlje, tlo, pa čak više niti Zemlju, barem sad ima šansu dostići nebesa. Suočiti se licem u lice sa Stvoriteljem. Pogledati mu u oči i zapitati, zašto se našalio sa narodima Babilona? Zašto se našalio sa cijelim ljudskim rodom?

Ipak, najviše je zanima, i to će odmah upitati. Zašto se našalio sa snovima arhitektice, koju je progutala njezina vlastita kreacija?

31.03.2006., petak
27.3.2006
Mačka

Mačka


Visoki svećenici gurali su se u prvim redovima, nestrpljivi da što prije ugledaju faraona. Iako kći Tutmozisa, svima je bilo poznato, da je njezin pravi otac Amun Ra, koji je svoj božanski ka udahnuo u prvu vladaricu Osamnaeste dinastije ujedinjenog Gornjeg i Donjeg kraljevstva. Faraon Hatšepsut bila je u obilasku gradnje dva blizanca-obeliska, kad je iz Asuana stigla vijest: drugi je obelisk pukao usred klesanja. To strašno predskazanje moglo se ukloniti samo žrtvovanjem krivca. Srećom, glavnom je svećeniku u snu sam Ra šapnuo - krivac je graditelj Senemut! Odalo ga je njegovo neprijateljsko ponašanje prema svetim mačkama hrama. Dok su ga vezanog vodili prema oltaru, pratio ga je par žutih, mačjih očiju. Senemutu se činilo, da ga mačka podsmješljivo gleda, stojeći u podnožju žrtvenika. Samo su unatrag povijene uši i tiho siktanje iskeženih zubi odavali neprijateljstvo čuvara hrama i glavnog arhitekta. Nije se bojao, dokle god je u desnoj šaci stiskao zlatni kartuš s vlastitim imenom. Duša će ga već po njemu prepoznati. Jedino nije mogao razumjeti, zašto je Hatšepsut prihvatila optužbe svećenika i žrtvovala njega, vlastitog ljubavnika. Tek je naslućivao, da je za vladara važna podrška svećenika, posebno sad kad je Hatšepsut pripremala vojni pohod na Nubiju i Levant. Kod žrtvenika, robovi su već pripremili posmrtne posude za organe. Kameni kanali, koji su odvodili krv, bili su zamrljani tragovima sasušene krvi od prijašnjeg žrtvovanja. Pa ipak, nikad do sad nije glavni graditelj hrama bio žrtvovan. Nelagoda, koju je oduvijek osjećao u blizini svetih mačaka, konačno se materijalizirala. Znao je da će mu nedostajati njegovi nacrti, saznanje da li je njegovo životno djelo nastavljeno. Sad, kad je drugi obelisk puknuo, više za to nije bilo šanse. Nedostajat će mu pogled na veličanstveni hram Karnaka. Nedostajat će mu Hatšepsutina svilena koža.


---


Stajao je na uskom,drvenom mostu iznad rijeke, dok je užareno sunce na zalasku tonulo iza horizonta. Djevojka, koja se približavala, nosila je u ruci platnenu vreću, koja se migoljila, kao de je unutra nešto živo. Zastala je na drugoj strani mosta, neodlučno pogledavajući u njegovom smjeru. Očito je nešto namjeravala baciti u vodu.

- Hej, trebaš li pomoć? – upitao je i krenuo prema njoj.

Izgledala je privlačno u kratkoj suknji i crvenoj majici dugih rukava, nemarno povučenih prema laktovima. Zbunjeno i s nelagodom gledala je u stranu, gurajući vreću nogom iza sebe.

- Mačka i mačići - lakonski je rekla, gledajući u drvene strane trošnog mosta.

Birali smo kockom i mene je zapalo da ih utopim-, nije ga mogla pogledati u oči.

Hoćeš da ih ja bacim umjesto tebe? – ponudio se, nadajući se da će iz zahvalnosti pristati izaći s njim. Tko zna, možda ga i poljubi za nagradu. Vreća je bila labavo zavezana i dok ju je uzimao u ruku, spopala ga je želja da zaviri unutra. Klupko malenih tijela stisnulo se uz mačku, koja ga je bez mjaukanja gledala široko rastvorenih zjenica. Crna, okomita crta u moru žutog podsjetila ga je Sauronovog zlog oka u Gospodaru prstenova.

Maco, bye-bye! - rekao je pretvarajući se da ga mačja sudbina ne dira.

Od njega se očekivalo da bude hrabar i cool frajer. Cure ne vole kukavice, rekao je samom sebi, dok je bacao vreću sa živim teretom preko ograde. Čuo se mukli zvuk pljeskanja po vodi, a koncentrični krugovi sustizali su jedan drugoga. Okrenuta leđima, djevojka je bezglasno plakala. Znao je to po podrhtavanju ramena i zglavcima ruku, koji su pobijelili od stiskanja ograde.

Kakvi to ljudi mogu biti toliko bezdušni? - retorički se upitala, s prijezirom okrećući glavu.

Bio je zbunjen – pa ona sama je to namjeravala učiniti. Ne bi se predomislila u posljednji tren. Ili bi? Sad je za te spekulacije bilo prekasno. U mozgu mu je bio utisnut pogled žutih, mačjih očiju, a šaka čudno trnula. Tješio se - svi znaju da mačke imaju devet života. Odjednom se ponadao nekom čudu, da mace isplivaju, a život, koji je on oduzeo, ne bude posljednji u nizu.

---


Skupocjeni je Mercedes bio skoro raspolovljen od siline udara, nekako čudno omotan oko betonskog stupa uz cestu. Okupljeni su znatiželjnici na pristojnoj udaljenosti gledali i komentirali, a vatrogasci pokušavali odrezati zgnječeni lim, kako bi dospjeli do umirućeg vozača.

- Pokušao je izbjeći mačku, koja se odjednom pojavila na cesti! - komentirao je očevidac nesreće. Nekoliko je promatrača u nevjerici odmahivalo glavom.

Mačka uopće nije bježala. Očito se od straha ukopala na sred ceste i samo je gledala prema jurećem automobilu. Obična mačka mu je došla glave!

Umirući vozač očito je buncao.

Je li mačka preživjela? Recite joj, da mi je žao!

Na čuđenje prisutnih, mačka je neozlijeđena izvirila iz grmlja uz cestu i polako se približila razbijenom automobilu. Gipkim se skokom uspela na haubu i kroz razbijeno prednje staklo zapiljila u unesrećenoga. Bljesak prepoznavanja u njegovim očima slijedile su nerazumljive riječi:

- Sad si ti na redu, Hatšepsut!

27.03.2006., ponedjeljak
13.3.2006
Prdac

Prdac

Kad plačeš, nitko ne primjećuje tvoje suze, kad si radostan - tvoj smijeh. Probaj prdnuti!

Vicevi nam govore, da kad pristojan prdne, kaže ‘pardon'; cinik te gleda ravno u oči, a kavalir pušta damu prvu; pobožan prdne i kaže 'božja volja', dobro odgojen pita prvo za dopuštenje, a goropadan prdne, da se prozori zatresu; diskretan moli da to ostane među njima, penzioner misli da se to bolje radilo prije rata...

Taj mladić, kojeg je smotala uz dva-tri osmijeha i nekoliko prostoproširenih rečenica na autobusnoj stanici, činio se drag i možda tek mrvicu stidljiviji. Ali, privlačila ga je, vidjelo mu se po očima. Barem je ona tako sebi govorila, zabavljajući se njegovom nelagodom, odnosno izbočinom u hlačama, koju je mladić nevješto skrivao. Bus nikako nije dolazio, a bura se uvlačila u kosti i tjerala rijetke prolaznike da opsuju i ubrzaju korak.

- Živim tu blizu, pođimo na topli čaj, da se ugriješ – rekla je koketno, damski elegantno popravljajući savršeni nabor hlača od likre.

Nije se opirao, iako je vidjela da će s njim biti problema. Punoljetan muškarac, ali očito potpuno neiskusan, jer dugo nije odgovarao na njezino očigledno nabacivanje. – Gdje je kupaona, da operem ruke? – pitao je, a zatim se čulo kako dugim i snažnim mlazom prazni mjehur. - Nadam se da dobro ciljaš, mali – pomislila je, zadovoljna dužinom i postojanoću mlaza, koji nije prestajao.

Kad se vratio, kvrga u hlačama nije izgledala manja, naprotiv. Bez puno uvijanja, rekla mu je da se raskomoti, na što je on samo skinuo kaput.

– Nov je, prekjučer sam ga tek kupio - rekao je ponosno, pažljivo ga preklapajući na rub fotelje.

Očito mu nije palo na pamet da je ona pod 'raskomoti se' mislila 'svuci se gol'. Imao je neki smiješni, predugački, karirani šal, triput omotan oko vrata. Ostao je sjediti u njemu, kao da je to neki važan modni detalj, bez kojeg njegova pojava ne bi bila potpuna.

Bez riječi, prišla mu je, uzela mu lice u ruke i ovlaš poljubila razmaknutim usnama, a jezik je okrznuo njegove čvrsto stisnute zube. On je svoje usne razmaknuo tek malo.

- Zašto se ne bismo skinuli i legli na krevet? – više je naređivala, nego predlagala. Mladić je izgledao neodlučan, kao da to želi, ali baš ne jako; kao da ga zanima, što ima za ponuditi, ali ne pretjerano. Nije se dala smesti. Poljubila mu je rubove usana, vrat, ušnu školjku... Trznuo se kao oparen. - Sav sam se naježio!- rekao je nervozno, pokazujući dlačice na vratu i rukama. Kao da je to nešto loše!

- Pokrijmo se onda, ako ti je zima – predložila je pomirljivo i uzdahnula duboko. Za ovoga se malca treba vraški potruditi. Pitala se u sebi, je li vrijedan tolike gnjavaže? Vjerovala je da jest, jer ti što kasno otkriju čari tjelesne ljubavi potencijalni su vulkani ispod svoje prividne hladnoće i nezainteresiranosti.

Tek na njezinu izravnu komandu da skine šal, maknuo ga je, odugovlačeći i odmotavajući pažljivo, kao babe s placa domaće lisnato tijesto. Mladić je imao hladne noge i prste, pa ih je uzela među svoje, grijući ih. Ako ništa drugo, barem se tu nije opirao. Ona još nije bila toliko stara, da je privlači, zabavlja ili nedajbože uzbuđuje igranje mačke i miša. Ipak, kad je već trebalo biti strpljiv, potrudit će se. Tko zna, kakve sve traume ima sa seksom, sjetila se jedne američke studije o tome, kako je prvo seksualno iskustvo obično loše i traumatično za većinu dječaka.

Ovaj njezin polugoli muškarac pod plahtom očito nije imao sretno prvo iskustvo. Mama će sve srediti, pomislila je zaštitnički, dajući mu ekstra vrijeme i bodove u startu. Kad mu je stavila ruku među prepone, pogledao je u stranu i rekao:

- Oprostite, predomislio sam se! Ja bih se obukao.

Osjećala se, kao da ju je pljusnuo. Pa zar on nema srca, muškosti, potreba? Kakva je to mlada osoba, s kojom je očito s funkcionalne, fizičke strane sve u redu, a koja ipak odbija ponuđeni seks?

- Znate, dok smo išli prema vašem stanu, razmišljao sam kako me privlačite i kako želim spavati s vama, ali kad smo se našli sami, licem u lice u zaključanoj sobi, sa užasom sam primijetio da nemam nikakvih osjećaja prema vama. Ništa, nikakve iskre, emocija, tjelesnog uzbuđenja, ne znoje mi se dlanovi... Čak i kad ste me poljubili, osjećao sam se nekako hladno, klinički, bez kemije, koje očito nema. Ja bih se obukao i pošao.

- Ne mogu vjerovati!- rekla je naglas, poluljutito i pomalo žalosno. – Šteta što ne osjećaš nikakvu kemiju među nama, maleni, ali izgleda da si čitao previše ljubića! Pa što si očekivao, strujni udar, munje s neba, što?

Sad se već raspalila, ali je nastavila suzdržano: - Uostalom, nepoznati smo jedno drugom. Otvori se, dozvoli si da se ljubimo, mazimo, pojebemo... Negdje usput već ćeš se zapaliti i bit će i struje i iskrica!

Nastavila ga je ljubiti, a nelagoda i njegova očita reakcija na grickanje ušne školjke uspalila ju je još više. Bez obzira na njegovo odbijanje riječima, penis mu je reagirao, čvrst i spreman. S glavom u njegovim preponama, namjestila se da je može lizati. Nije se baš glavačke bacio na posao. – Predomislio sam se! - uvijao se, pokušavajući izmaknuti glavom, dok ga je ona već gutala usnama, zubima, jezikom...

- Imate li gumicu, ne možemo bez gumice! – pomalo histerično je propentao, boreći se za dah, pa je skočila, iz torbice uzela paketić aromatiziranih prezervativa, zubima pokidala kutiju i otvorila jedan s okusom jagode. Ustvari, okusom ugrijane gume premazane rijetkim pekmezom od jagoda, ako ćemo baš iskreno.

Sve je morala sama i dok je on s čuđenjem gledao, već se pokušala smjestiti na njegov nabrekli ud s neukusnom gumenom kabanicom. Nije baš išlo. Nije bila raspuštenica, iskusnjača, ili nedajbože kurva, naprotiv. Jedino je otvorena i izravna, ali već dulje vremena suha. Splet okolnosti, no to je jedna d(r)uga priča. Nekako je ušao i malo je odahnula. On se pod njom uvijao kao crv. - Je li unutra?- pitao je zabrinuto. Morala se osmjehnuti.

– Zar ga ne osjećaš?

– Pa, onako.

Legla je na trbuh, a njega posadila na sebe. Po njezinom nalogu, sjeo joj je na noge i stavio ga polako do kraja. Uuuh! Bilo je tako dobro. Mladić se znojio iznad nje, nabijajući sve dublje. Pritisnuta njegovom težinom, dok je ritmički pumpao, borila se za dah, grizući rub jastuka.

- Odmorimo se malo – rekao se, strovalivši se ustranu. Plahtom je brisala njegov znoj s oboje. Odjednom je kao oparen skočio, uzeo mobitel koji je pištao na noćnom ormariću i s uzdahom olakšanja izgovorio u mobitel: - Dobro, dolazim odmah!

- Prijatelj, moram mu nešto hitno pomoći!- laž je bila tako nespretna, očita, pogotovo što se jasno čuo ženski glas s druge strane. Malo ju je pogodilo, što on jedva čeka izgovor, da pobjegne iz njezinog kreveta.

Pokušala ga je nagovoriti da ostane. Nije išlo. Razumno je obrazlagala, da je najgore iza njih i da mu u nastavku može biti samo bolje. Sada, kad je prevladana prva, početna nervoza i nelagoda, mora biti ugodnije i ljepše. Možda će čak i uživati! Nije se dao razuvjeriti.

Ustala je, a onda se začuo lagani prdac. Nije to imalo veze s probavom. Nije imalo neugodnu antimirisnu asocijaciju, niti onaj zahodski zvuk, koji asocira na pražnjenje crijeva. Obični, mali, damski prdac od previše zraka. Uostalom, barem pola sata je u nekoliko poza pritiskao njezin trbuh svojim tijelom. Dok je stajala pred ogledalom i tražila odjeću, ispustila je još jedan mali, bezmirisni prd, nalik paranju vrećice.

Pogledao ju je šokirano i s očitim zgražanjem. – Jesi li to prdnula?- upitao je s oštrinom u glasu. On, kojem je dva sata prije bilo neugodno da mu čuje zvuk uriniranja. Dobro, pišanja, počnimo zvati stvari pravim imenom, a ne eufemizmima, ljutito je rekla sama sebi. U sebi, dakako.

- Da, pa što onda? Pritisak tijela, zrak, susprezanje, napori... U čemu je problem? – uzvratila je, gledajući ga u oči. – Pa, nisam još nikada bio tako intiman s nekom ženom. Pogotovo na prvom spojaku – uzvratio je iznenađeno. Kao da mu nije bilo jasno protupitanje, odbijanje bilo kakve krivice s njezine strane.

Nekim je ljudima poljubac na ulici preintimna stvar. Neki ne mogu obaviti stvar na wc-školjki, ako ih netko vidi ili čuje. Pa makar i bliski član obitelji.

A ona? fiziološke potrebe i reakcije oduvijek su joj bile najnormalnija stvar. Prdac? Ništa specijalno! Ali se iznenadila i osupnula, kad ju je na rastanku, na autobusnoj stanici, srdačno zagrlio pred svima. Tolikoj se otvorenosti i intimnosti pred drugima od njega nije nadala.

Možda za ovog muškarca još ima nade!
13.03.2006., ponedjeljak
11.3.2006
Dobro mi došel, prijatel!

Dobro mi došel, prijatel!

Umro je Sloba. Njegovi ga pajdaši Alija i Franjo nestrpljivo iščekuju za novu partiju pokera u Paklu. Bio je dobar i poslušan učenik i dobro je razbucao Balkan, moje omiljeno igralište. Šteta, prelako se dao uloviti i zadnjih mi nekoliko godina nije bio od koristi. Ali, ne brinite. Na Balkanu ću mu lako naći zamjenu.

Kasnih osamdesetih bio je već vješt pokeraš; devedesetih već imao hrpu žetona; dobro je dijelio, odlično procjenjivao slabašne adute svojih partnera. Najbolje je blefirao! Alija je bio skroman - njemu je lako obećao zelenu državu, mešihate i ukidanje laičke države. Franjo je želio popuniti perec i postati ban i kralj – kud ćeš lakše ludome obećati tuđe - pola Bosne i čišćenje Hrvatske od Srba. Ionako je trebalo popuniti istočnu Hercegovinu. Tri ratna druga bila su složna, a pomagača nije nedostajalo.

Ipak, Slobu moram istaknuti - od sve trojice bio je najbistriji i najpouzdaniji. Franjo i Alija bili su ograničeni i postariji, iako sasvim kvalificirani vragovi šegrti. Ali Sloba, on je imao svježih ideja, analitički mozak i fleksibilnost, koja je njegovim šeprtljavim kamaradima nedostajala.

Neke su Slobine ideje Alija i Franjo uspješno prekopirali – nisam se bunio, jer su efekti bili prekrasni: lomače i buktinje obasjavale su godinama moj Balkan, a vriskovi nedužnih punili mi srce tako divnom grozom. I prije nego bih viknuo 'još', moji su šegrti razbuktavali lomače.

Nije mi se svidjelo, što Sloba ne zna uživati u mučenjima, zvjerstvima. Na sve je gledao tako salonski, bankarski, financijaški: nabrzinu bi zbrojio pozitivne i negativne efekte, a kao svaki gentleman, uz viski i cigaru, odvraćao pogled od zvjerstava i pretvarao se da ne čuje jauke. Mlad je, mislio sam, još ima vremena za njega. Iako, bojao sam se da da ga je lagodni život u New Yorku previše razmazio i omekšao. Taj nije čamio u hladniim zatvorima kao Franjo i Alija, koji su patnje drugih osobnije doživljavali – kao otplatu svojih trauma i muka. Oni su znali uživati u patnjama drugih, Slobo još ne. Mlad je, dao sam mu vremena. Imao je zato mnogo drugih prednosti. Uostalom, bio je pravnik, advocatus diaboli s pedigreom i diplomom.

Svidjela mi se ideja sa silovanjima. Genijalno se Slobo toga dosjetio! Tako bi žene i njihova neželjena djeca u tisućama prenosile mržnju i virus bjesnila, a nove su generacije još prije rođenja srkale žuč sa mojeg izvora. Dobro zamišljeno, Slobo!

Nije volio krv, ali nijedan moj dostojan šegrt nije to volio. I danas mi je to misterija: uzmimo Adolfa, na primjer. Taj bi se onesvijestio na sam pogled na krv, na jedan leš... Ali tisuće odjednom- e, to je bilo mnogo lakše! Zato je i bio dobar. Svi moji veliki učenici imaju tu čudnu, ali korisnu žicu. Iako ja cijenim i pojedinačne koljače, a Slobo, Franjo i Alija imali su dovoljno takvih.

Bure je baruta prividno odahnulo, a novi je Adolf tisućama kilometara daleko, preko Atlantika.

Ne bojim se za kadrove. Tri moja balkanska krvnika dobro su posijali sjeme. Uostalom, ovih su mi zima srce najbolje grijale bliskoistočne vatre. Moj glavni igrač G.W. i njegove marionete u Knesetu dobro vode igru, a nova su žarišta unaprijed osigurana za desetljeća koja dolaze.

Zato ovo nije 'zbogom', već 'do skorog susreta' Slobo, vjerni šegrtu! Tvoji kamaradi i moi, tvoj nadređeni, pripremamo ti party dobrodošlice! Sumpor već miriše, vatre već gore.

I riječima tvog vjernog Franje: Dobro nam došel, prijatel!

LF. aka Satan, Asmodai, Beelzebub, Lucifer Mephistopheles.

11.03.2006., subota

9.3.2006
Ljubav je slijepa

Ljubav je slijepa

Upoznali smo se u srednjoj školi za slijepe. Imala je topao glas boje meda, a lice joj je na dodir bilo glatko kao baršun. Kad si slijep od rođenja kao ja, navikao si gledati kroz sve maske i fasade, koje ljudi bespotrebno - i najčešće uzaludno - stavljaju na sebe. Kažu, štite se. Od čega? Razočaranja, boli? S tim se najbolje suočiti odmah. Koliko bi lakše bilo živjeti da su svi ljudi slijepi, jer kod nas nema tih vizualnih krinki. Usredotočiš se na boju i intonaciju glasa, dodir kože i to je to. Tome se uvijek može više vjerovati nego očima ili vidu.

Na drugoj godini, ona i ja već smo se odlučili vjenčati, čim oboje postanemo punoljetni. Srednja je škola proletjela u učenju i izlascima. Nadala se, da će upisati povijest umjetnosti, ali nije išlo. Ja sam bio zadovoljan i književnošću. Imali smo sreće da oboje dobijemo isti studentski dom – Cvjetno - pa smo uletjeli u zajednički život kao i svaki drugi zaljubljeni studentski par.

Dobro smo se dogovorili - ona je išla u trgovinu, a ja sam kuhao i spremao. Ionako mi baš nije išlo snalaženje u prostoru, usprkos bijelom štapu, pravilu desne strane i govornim pomagalima. Nekako sam se bojao otvorenih prostora. Možda vam nisam rekao, ali i ona i ja smo oduvijek slijepi. Ja sam rođen s atroplazijom očnog živca: još kao nerođenoj bebi nije mi se razvio splet optičkih živaca, koji šalju sliku natrag u centar za vid u mozgu. Liječnici su sumnjali da je to zbog majčinog dijabetesa, ali nisu bili sigurni. Ipak, rodio sam se kao savršena, lijepa beba, izrazito vesele naravi, kojeg su svi obožavali. Imao sam sve, osim vida. Nasuprot meni, ona ima prirođeni, kongenitalni glaukom, koji bi se možda jednom mogao i liječiti.

Nismo razmišljali o dijagnozama, niti o našem hendikepu. Živjeli smo normalnim životom, koliko su nam to okolnosti dopuštale. Čitali smo knjige na Brailleovom pismu, posuđivali iz fonoteke zvučne časopise i maštali da uštedimo novac za 'Perkins' pisaći stroj koji piše brajicu. Ona je, naime, željela pisati priče za djecu.

Jednoga je dana došla s fakulteta sva ushićena. Nije prestajala pričati o profesoru, koju ju je odveo prijatelju, oftalmologu na pregled u njegovu privatnu polikliniku. Upravo se vratio iz Amerike s novom, revolucionarnom metodom liječenja urođenih glaukoma. Obećao joj je, da će sigurno progledati. Te noći oboje nismo spavali od uzbuđenja. Ona je bila izvan sebe.

- Konačno ću te vidjeti – neprekidno je ponavljala, gladeći me po licu i kosi.

- Pa ti me vidiš i sada, bolje nego većina ljudi prosječnog vida vidi svog partnera, muža ili ljubavnika – pažljivo sam je stišavao, bojeći se prevelikog razočaranja, ako operacija ne uspije.

- Znaš na što mislim! Dobro poznajem svaku crtu tvojeg lica, duboke bore na čelu kad se mrštiš, titraj jagodica pod prstima kad si ljut. Ali, ja želim više! Želim te vidjeti kako se smiješ, želim prepoznati boju tvojih očiju, kose, kože, svega...

Znao sam točno što misli, jer sam i sam imao iste takve misli i želje. Samo, u mojem slučaju sljepoća je bila nepovratna. Ona je ipak imala neke šanse i trebala je priliku zgrabiti bez oklijevanja. Ipak, bojali smo se oboje.

Operacija je trajala tek par sati, ali meni se činilo kao da je protekla vječnost, dok mi nisu dopustili da je posjetim. Dobro se osjećala, vesela i nestrpljiva da zguli zavoje sa očiju. Znali smo, da do prvog skidanja zavoja i prestanka terapije kapima moraju proteći još tjedni.

- Što je par tjedana, nakon dvadeset godina u mraku?- tješio sam je, po prvi se puta suočavajući sa novim strahovima.

Što ako otkrije, da joj nisam dovoljno privlačan? Da izgledam potpuno drugačije, nego me zamišljala? Ako joj se svidi novi život i novi vid toliko, da poželi otići, potražiti društvo sebi ravnih? Nisam joj govorio o strahovima, a ona nije prestajala praviti planove za oboje.

Trenutak odluke došao je neočekivano. Njezin je liječnik jednog dana bez ikakve najave rekao:

- Danas skidamo zavoje!

Brojao sam dane, naravno, ali me svejedno iznenadilo i dočekalo potpuno nespremnog. Ona nije mogla dočekati, sama je počela odmatati gazu. Osluškivao sam njezino ubrzano disanje, sestrino šuškanje zavojima. Liječnikova se nestrpljivost skoro mogla mogla mjeriti s njezinom.

– Ispočetka će vam slika biti mutna, ali to je normalno. Vremenom će se sklera razbistriti, a kapi za oči prorijediti, pa ćete imati jasniju sliku.

Ona je prigušeno zajecala i čvrsto me zgrabila za ruku. Znao sam, da je doživljaj neopisiv: progledati po prvi puta u životu, ravno je čudu rađanja. Nakon čestitki i zagrljalja, sestra ju je odvela na previjanje. Morala se još dan-dva odmarati pod nadzorom oftalmologa.

Liječnik me povukao u stranu: - Pazite, glaukom je podmukla bolest, koja se vraća. Očni tlak raste, pritišće živac i opet može doći do sljepoće. Ako želi zadržati vid, mora do kraja života uzimati lijekove!

Vratili smo se kući. Ona koristi svoj novopronađeni vid da me vodi, opisuje mi prolaznike, nebo, boju fasada kuća, automobila u prolazu, sve što se miče... Pretvorila se u revnog vodiča slijepih, koji plastičnim opisima cjelokupnog okruženja želi nadoknaditi propuštenih dvadeset godina.

Tražim da me opiše. Jesam li ti lijep, moje je prvo intimno pitanje. Dugo mi je trebalo da ga prevalim preko usana.

- Naravno, još si ljepši nego što tvoja mama tvrdi za tebe! uvjerava me strastveno i ljubi po očima, kosi. Očajnički trga odjeću sa mene i vodi me do kreveta. Ležim ispod nje i pitam je, vodi li ljubav zatvorenih očiju i ovog trenutka? Smije se. Nikad više, govori, ali nekako sjetno.

Sljedećih dana i mjeseci, iz ravnopravnog se odnosa pretvaramo u zdravo-bolesni par, gdje jedno ovisi o drugome. Ja o njoj. Vodi me za ruku, opisuje mi predmete, uči me gledati njezinim očima. Sve što ja zauzvrat pružam, briga je da redovno uzima lijek protiv glaukoma, triput na dan.

– Pazi, ako ga ne budeš redovno pila, vraćaš se u tamu! – govorim poluozbiljno. Ne osmjehuje se, osjećam zategnutost mišića lica pod prstima.

Postupno, pada u depresivna raspoloženja i odbija me voditi i opisivati mi prirodu i svijet oko nas. Umorna je, kaže. Ne da joj se. Bojim se za oboje. Možda mi je lagala, možda sam joj odbojan, sad kada me vidi. Možda me se sprema napustiti. Odlazi redovno na kontrole, ali kada je pitam, što liječnici govore, kaže – ništa. Sve po starom. Ne vjerujem joj.

Jednoga dana, dok je bila na predavanjima, odlazim sam njezinom liječniku. Po glasu mu osjećam da je nezadovoljan.

– Trebali ste doći ranije, - govori mi. Ona ne dolazi na kontrole već mjesecima.Zadnji je put na pregledu ustanovljeno, da se glaukom vratio. Ona gubi vid i vjerojatno će ponovno oslijepiti. Ovaj put zauvijek.

U šoku sam, ne mogu vjerovati onome što čujem. – Zašto? – jedino je pitanje koje imam.

Liječnik mi stavlja ruku na rame. – Mislim da se razočarala u svoj izgled. Istina, to takozvano 'volovsko oko', jako uvećana očna jabučica, nastaje od povišenog očnog tlaka i nemogućnosti očne vodice da istječe iz oka u venski sustav. Naizgled, to može djelovati ružno, čak i čudovišno. Mislim da je njoj, kao izrazito lijepoj djevojci, taj nesklad prouzročio šok. Sumnjamo, da možda uopće nije uzimala propisane lijekove.

Dugo mi je trebalo za povratak kući. Još uvijek se slabo snalazim u otvorenim prostorima. Ona i ja smo planirali , kad se jednom zaposlimo, kupiti psa-vodiča i živjeti zauvijek sretno. A sad se kockala, stekla vid – pa ga ponovno izgubila. Kod kuće mi je konačno priznala: radije će biti slijepa, nego gledati stvarnost. Mislim da misli na sebe.

Ja njezinu sliku u svojoj glavi nemam s čim usporediti. Zato će za mene ona uvijek biti savršena.

Uostalom, prava je ljubav slijepa.
09.03.2006., četvrtak
3.3.2006
Novčići

Novčići

Ulica je bila mračna i uska, a moji su koraci po kaldrmi šuplje odjekivali kroz noć. Slabašno svjetlo na kraju prolaza činilo se kao usamljeni svjetionik na obali mora, spas brodolomcu ili ribarskom čamcu na povratku kući. Ne bih tu niti ulazio, da me nije privukao mutni sjaj na tlu. Dva su novčića, očito zlatna, biti teški pod dodirom prstiju, njihovi reljefi na aversu glatki, izbočeni, a nazubljeni rubovi nepravilnog kruga podsjetili su me na rimske, koje sam jednom davno imao u rukama. Nisam se obazirao na nakrivljene kuće visokih zabata, niti mrak, koji je iz uske, vretenaste ulice nadirao, opipljiv i hladan. Uz sve to, ledeni je vjetar proizvodio čudne jauke kroz kamenite prolaze i tavanske otvore. Kad sam već ušao i podigao novčiće, odjednom mi se učinilo da me ulica progutala, a ulaz i mogući izlaz izgledali kao točkica na kraju mračnog tunela. Strah, zaogrnut u nelagodu, tjerao me naprijed. Hrabrio sam se, kako je svjetlo nadomak ruke, a strah neopravdan. Iako bez izravnog svjetla, sjenke su plesale po zidovima, a moja vlastita, višestruko uvećana i iskrivljena do groteske, rugala mi se bježeći za korak ispred mene. U oznojenoj sam ruci u džepu stiskao dva pronađena zlatnika. Iznad mene, noć je bila bez mjesečine, a nebo bez zvijezda. Oblaci i izmaglica kondenzirali su mi se na vratu i uvlačili pod ovratnik jakne. Razmišljao sam o zlatnicima: otkud baš ovdje, tko ih je izgubio? Jedva sam čekao da stignem do kraja tog uličnog prolaza i na svjetlu pogledam pronađeno blago. Dok žurno koracima grabim prema izlazu, razmišljam o nekim pradavnim vjerovanjima. Na primjer, da su još u prvom stoljeću poslije Krista stavljali novčiće na vjeđe pokojnika, a kolačić od meda i maka u ruku, da uspavaju troglavog psa Kerbera. Novčići su bili vozarina Haronu, šutljivom skelaru preko rijeke mrtvih, Stiksa. I danas mnogi govore kako daju obol nekome, nečemu... A obol je bila nagrada Haronu, novčić pod jezikom mrtvaca.

Moji noge nisu moje, koraci sustižu jedan drugoga. Ta mi je loša navika još iz djetinjstva: kad prolazim pored groblja, ili nekog drugog strašnog mjesta, koje izaziva nelagodu - baš onda me spopadnu takve misli! Misli pozitivno, daj si nešto lokalno, moj je moto. Vadim biljnu tabletu za smirenje. Ako je i placebo, uskoro me nije bilo briga. Počela me zabavljati uvrnuta situacija - što brže hodam prema izlazu, to se svjetlo čini sve manje i udaljenije. Sigurno je optička varka kod velikih očiju u strahu. Zamišljam skelara podzemnog svijeta Hada, kao namrgođenog susjeda iz zgrade, koji već godinama ne pozdravlja, niti razgovara. A skela preko užarene rijeke, iz koje izvire sumporna para i mjehurići lave, dobila je obrise kompe u Osijeku na Dravi, preko puta zoološkog vrta. Olubljena željezna rugoba od lima i čeličnih sajli, s klaustrofobičnom kabinom na sredini i oljuštenom bojom. relikt je i nepotrebna stvar. Još i danas vozi, iako par mostova u blizini poziva šetače i bicikliste da prijeđu ljepše, bezbolnije i sigurnije. Drava i nije baš Stiks, ali opet, čuvene Jelizejske poljane oduvijek su bile na drugoj obali, za bogove i za obične smrtnike, svejedno. Tamo daleko, mnogima samo mrkva pred nosom, koja ih mami i gura naprijed kad je teško. Sjećam se bakine priče iz djetinjstva, da su Ahileja umočili u tu svemoćnu rijeku, koja ga je učinila nepobjedivim. Doduše, držali su ga za petu i nju nisu mogli umočiti. Znate ono, kad pofarbate sve osim drške, nju ne možete, jer nju baš držite? E, to vam je to. Odlutao sam, a moram se fokusirati da izađem iz ove pokrajnje ulice, koja očito ne vodi nikuda. Problem je, što se samo naizgled spaja s drugom, osvijetljenom ulicom. U tunelu sam bez kraja.

Odjednom, ptice ili šišmiši – ne znam – prelijeću iznad mene, ali zastrašujuće nečujno. Nema lepeta krila i odsustvo zvukova plaši više od najgoreg zvuka. U nosnicama mi dobro poznat smrad truleži, propadanja. Ako se sjećam davno pročitane Ilijade, Stiks nije jedina rijeka u Podzemlju, ali jest najstrašnija. Još samo fali gavran, onaj E.A.Poea, pa da ugođaj bude potpun. Ionako sve više sumnjam, da sam propao u neku čudnu rupu paralelnog svemira.

Odjednom se odsjaj svjetla pojačao i učinilo mi se, da svijetli lanterna, možda čak zlatna, jer je odsjaj podsjećao na zlatnike pod mojim oznojenim prstima. Na samom sam izlazu iz uličice, koja me izludila i natjerala da pomišljam na gluposti. Osjećaj je čudan, kao na Kaptolu početkom 20.stoljeća, pod plinskim lampama i sjenama i mirisima tamjana. Nije me iznenadilo, kad mi se iz mraka približilo lice neznanca. Podigao je svjetiljku i osvijetlio obojicu. Imao je kapuljaču, lančić s privjeskom u obliku mrtvačke glave, a u ispruženoj ruci zlatnik. Sigurno putnik prije mene, formirala mi se šizofrena misao u glavi, iako sam još bio živ. Mora da sanjam! Obično sam u snovima razuman, pametan i domišljat – sigurno ću se vješto izvući i iz ove noćne more.

- Dajte mi te novčiće iz džepa, oni ne pripadaju vama – rekao je glasom, koji kao da je dolazio iz velike dubine.

- Moji su, našao sam ih! - nisam se dao smesti.

Ne volim kad mi uzimaju ono što mi pripada. Magla se polako dizala, a mrak je ustupao mjesto svjetlu. Polako su izranjala i druga lica. Bjelina posvuda polako je postajala nepodnošljiva. Svjetlo mi je prodiralo kroz čvrsto sklopljene očne kapke. Kriknuo sam.

Ležao sam, a nad mojom su se glavom nadvila zabrinuta lica. Neke sam počeo prepoznavati.

- Stari, mislili smo da si zauvijek otišao! Nitko još nije ronio na dah dulje od pet minuta i preživio! Ali te rimske novčiće, koje stiskaš u ruci, moraš nažalost predati predstavniku Ministarstva. Sve, što se izroni s rimskih galija, pripada državi.

Neka te tješi, da nisi preživio, stavili bismo ti ih na oči. Barem na pet minuta!
03.03.2006., petak
2.3.2006
Razapet

Razapet


I've been looking for a savior in these dirty streets
looking for a savior beneath these dirty sheets
Why do we crucify ourselves every day
I crucify myself (nothing I do is good enough for you)
Crucify myself every day and my heart is sick of being in chains.

(Tori Amos, Crucify)


Svakog jutra sa strahom pogledam ispod plahte. Onda odahnem s olakšanjem, pokrijem se do brade i dozvolim si još pet minuta maštanja u toplini kreveta. Izvan svoje postelje, sigurnog čamca za spasavanje, koji plovi olujnim morima svake bogovjetne noći, čekaju me Scile i Haribde sumorne svakodnevice: budilica koju treba ušutkati, neprijateljska kupaona, brijanje i suočavanje s vlastitim odrazom u zrcalu; zatim izlazak na bojno polje, ulice koje vrve smrknutim, nezadovoljnim facama, kamikaze na cestama. Konačno, ulazak u firmu, koja jedva spaja kraj s krajem, frustrirani knjigovođa, tajnica koja vreba urokljivim očima, šef koji zahtijeva vještine Davida Copperfielda…Zašto uopće ustajati?

Pitate se, čega se bojim, od čega strepim? Nisu to konjske glave iz ‘Kuma’, niti strah od naglog otkrića, da sam se pretvorio u žensko. Da je barem to! Mene je strah, da ne otkrijem tragove krvi, rane i stigme na šakama, čelu, stopalima…Kakve sam sreće, da se na meni pojave rane, ne bi to bilo uzvišeno i bezbolno kao kod sv.Franje Asiškog u 13.stoljeću. Mene bi zapala bol i grozne muke jedne Patricije Arquette iz filma ‘Stigmata’. A nijedno od nas nije vjernik, nismo čak niti religiozni. Često se budim s bolovima i peckanjem na čelu, u očima. Je li to od krune od trnja? Bole me leđa, kao da su me bičevali danima. Slabine me probadaju, kao od kopalja, prsti su bolni od nevidljivih čavala. Koliko u centimetrima iznosi 9 inča?

Koja mi to vjera može zabraniti ili naložiti rane ili slike proroka, koji mi svake večeri proriče kraj ovakvog života, prepunog samokažnjavanja? Da sam slikar, slikao bih svog vlastitog Proroka, jer se svojim progoniteljima i mučiteljima najbolje suprostavljam kad ih razotkrijem, stavim na papir ili njima zaprljam bjelinu ekrana. Da barem znam slikati! Umjesto toga, Vraga skoro svakodnevno istjerujem pisanjem. Prizivam slike i slova na ekran, mrmljam invokacije i šaram bogohulne riječi; otkrivam tajne, prikazujem zabranjena lica svetaca i njihovih ovozemaljskih zastupnika - religijskih korporacija koje vladaju svijetom. Razotkrivam stigme i stigmatike, ludosti i lunatike.

Počelo je bezazleno. Općepoznata je činjenica, da je najveći uspjeh Vraga što ga svi negiraju, a onda su tom negacijom privučeni kao mušice svjetlu i počinju istraživati. Malo po malo, do grla ste u knjigama, povijesnim istinama i zabludama, vješticama i pentagramima, anđelima i demonima. A Vrag vas, Beelzebub, začas odvede do Boga. To izgleda i jest najveća zabluda današnjeg doba, vrhunska reklama i reklamni trik genijalnih copywritera: forsiranjem Vraga reklamirati Boga! Vražja je to rabota, stoput biste rekli, baš kao i ja, ali istina je upravo obrnuta! I to ljuti, frustrira: baš kad znanstveno dokažete da nema Boga, Vrag iskoči iz ormara i eto vam jada - običnom logikom uvjeri vas u božansko. Kad su Magdalenu de la Cruz u petnaestom stoljeću uhvatili u fingiranju i lažiranju stigmi, njezino joj se prezime gadno narugalo. Magdalena od Križa! Baš! Na nečemu jest bila, ali ne baš na križu. Ali, najveći je posljednji fejker- stigmatik (osim, naravno, domaćeg lažnog proroka.Zlatka S.), brat Roque (umro prije deset godina) iz Kolumbije, iz čudnog katoličkog reda Los Hijos de Los Hijos de La Madre de Dios. Pokoj mu duši, taj je krvario za Isusa i Alaha zajedno.

Genijalan je trik, čovjeku usaditi sumnju u negaciju. Ako negirate nešto, znači li to da ipak, podsvjesno, zrnce sumnje klija u vama? Dok jednog dana konačno ne isklija u slijepu vjeru, kakvu vidite svuda oko vas, vjeru koja ne propituje, ne sumnja, čak i kad se suoči s potpunom negacijom dogme i vjere same?

Sad vam se mogu i predstaviti: zovem se Tomo T. i posjedujem dar i prokletstvo vječnog života! Rođen sam kao Tomás de Torquemada 1420. godine u Kastilji, današnjoj Španjolskoj, a prvi sam put umro 1498. u Avili. Zvali su me ‘malj za heretike, svjetlo Španjolske i spasitelj svijeta’. Na čelu Svete Inkvizicije bio sam tek 15 godina, ali su moja djela ostala živjeti vječno. I danas se nasmijem kad gledam stare skečeve Monty Pythona. Oni su od mene napravili ruglo, ali ja znam bolje. Vraga, kao niti Boga, ne možeš otjerati ili utjerati u srca ljudska nego li strahom, mučenjima i grozom. Dan-danas one jezive procesije i samomučenja na Filipinima utjeruju jezu u srca vjernika i nevjernika podjednako. A kako sam postao Veliki Inkvizitor? Sumnjom, dragi moji! Sumnjom u bogovraga, u nadnaravno. Što sam više sumnjao, to je jača moja namjera bila, da kroz tijela i patnje drugih dođem do istine, koja je meni samom najviše trebala. Na kraju sam bio vjernik, veći od sviju. Kao pravi sam svetac legao na svoju samrtnu postelju. A onda mi se Stvoritelj narugao, reinkarnirao me kroz duga stoljeća u sve poniznijeg, sve ranjivijeg pojedinca, bez oslonca i podrške Majke Crkve i bez vjere. Da, pretvorio me nazad u nevjernika, koji neprestano sumnja i propituje. Krug se zatvorio.

Znamenite sam 1492. u Granadi spaljivao sve nekršćansko. Židovske su mi svete knjige bile posebno omiljeno štivo za spaljivanje. Talmudi su tako lijepo gorjeli bijeloplavičastim sjajem. Fascinirano sam gledao u lomače, vrteći krunicu pod prstima. Moje je prokletstvo baš tada bilo začeto, da proklija kao sjeme zla. Danas uglavnom proučavam Toru, Talmud, Kabalu i ostale ‘bezbožne’ knjige. Iz svake mi viri lice Vraga, namiguje i sigurnom me rukom vodi do Njega. Prije par godina nasmijao me i uplašio španjolski film 'El Dia de la Bestia’ (Dan zvijeri). Nije to film o Apokalipsi s nabildanim Schwarzeneggerom, malim vragom Damienom ili zavodljivom Francuskinjom iza ‘Devetih vrata’. Ovaj me filmić raznježio, jer skoro da prikazuje moj život. Tako sam i sam jednom vodio sveti, križarski rat za Njega, a On mi se narugao. U filmu sam prikazan kao omrznuti Baskijac, pa onda kao opaljeni svećenik, koji uz pomoć priglupog heavy-metal fana i lažnog TV proroka ubija novorođenu Beštiju. Što si sve Bog dopušta! Sve Mu dopuštam, samo se nadam da me neće, kao neke druge Izabrane, kazniti svetim stigmama. Ionako sam dovoljno stigmatiziran, ponovno se rodivši u katoličkoj Hrvatskoj kao pravoslavac. I još sam zaposlen kao tajnik Ustaškog revolucionarnog pokreta. Najgore je, što svakog jutra, po dolasku na posao, svih šest zaposlenih moramo, kao vječnu kaznu i pokoru Božju, izgovarati naglas tekst Prisege:

“Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!»


Bože, zašto ovako kažnjavaš svog vjernog sljedbenika Torquemadu?
02.03.2006., četvrtak
27.2.2006
Et vous, sacrées années jeunes et folles ?

Et vous, sacrées années jeunes et folles ?

Dej gidi, ludi-mladi godini?
Letnavte kako sivi galabi.
Padnavte vo momini dvorovi,
skoknavte vo momini pazuvi,
zaspavte vo momini skutovi.
Barem se momi, mamo, naljubih.



Često sanjam živote i slike nekih davnih, prijašnjih života. Tad sam nekako sjetan, bolećiv… Obrana i gard, navučene maske, grubost prema drugima i sebi najviše - sve pada u vodu. Ne volim taj osjećaj nezaštićenosti, nagosti, osim kad me baci u neke filmove i glazbu djetinjstva. U retrospektivi, uviđam da sam odrastao na bosanskom i makedonskom bluesu.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.


Noćas nesanica i ja surfamo kroz paralene svjetove, gdje je sve moguće, gdje su ogledala još cijela, nerazbijena, a odrazi viđeni kroz neke ružičaste naočale moguće, sanjane budućnosti. Kad ćemo biti sretni, ili barem veliki, lijepi, uspješni, hrabri… Onda naletim na malu zajednicu mostarskih Makedonaca - mašu mi izdaleka, prepoznajem ih po srdačnosti, širokom osmijehu i raširenim rukama. Oni, barem u cybersvemiru, nemaju boli, loših iskustava, kredite i neplaćene račune, sivilo svakodnevice. Upisujem naredbe u holodek: retrieval, recall. Sličice iz memorije, sad bez imena, duhovi Marsa, hologramske su projekcije sa davno spremljenim mirisima i slikama potonulog svijeta, Atlantide koja se razmrvila pred našim očima, urušila sama u sebe. Dok smo odrastali i jurili za zlatnim runom, lažima svijeta odraslih, žureći da uskočimo u vrtuljak, izvana šaren i privlačan, matrica nas je progutala zajedno s perjem i kostima, da nas nikad ne ispljune.

A onda, slučajno, naletim na zvukove. Pojave se slike. Hologrami ispuštaju mirise djetinjstva, kao spremljeni potpourri i esencija, u nepromočivoj vrećici, staklenoj boci s porukom, koju more slučano naplavi baš pred moje noge.

Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.


Čudan je osjećaj hodati po grobovima i zatrpanim gradovima neke davnoprošle, a ipak poznate civilizacije. Ne primjećuješ, ne nedostaje ti, osim ponekad, kad slučajno staneš na skrivenu polugu, kao u piramidama ili grobnicama Doline kraljeva. Bez prethodnog upozorenja, najave, propadneš i budeš odbačen u vrijeme izvan vremena. Lica ne prepoznaješ, a poznata su. Jela su jednostavna, narodska, a sviđaju ti se. Život je usporen, naizgled statičan, ali klizneš u njega kao u vlastitu, udobnu rukavicu. TV program je jedan, a nekako zanimljiv i zabavan. Nema ladica, kategorija, naših i njihovih, skrivenih motiva i čitanja između redaka.

Nevoljko prelazim na nove-stare slike, idem u novi hodnik ove umjetničke galerije sa artefaktima i iskopinama jednog izgubljenog svijeta. Ostaje mi se još, samo još jedna pjesma, još jedna slika, odsjaj na jezeru, miris prašine u ljetni pljusak (a mi na otvorenom, prašnjavom drumu). Koliko god bez slobodne volje i svijesti prepušten struji, matici ovog noćnog kaleidoskopa, ipak zadržavam mrvice i osjet protoka vremena. Znam da je jutro već blizu, a slika i zvukova koje noćas treba posjetiti toliko je mnogo, previše…

Kraj se već nazire, jutro je već ispralo mjesec, izblijedilo ga u neprestanoj igri skrivača na nebu. Treba požuriti. Još da dotaknem par slika, koje davno nisam otimao iz mraka noći. Noći, koja svijetli jače od najsunčanijeg dana.

Što bi rekao pjesnik, nestalo je svjetla s bjelinom...


Dej gidi mladi, ludi godini? Letate.

27.02.2006., ponedjeljak
25.2.2006
Nismo mi Srbi i Hrvati!

Nismo mi Srbi i Hrvati!

Kif int? Illejla se ssir velja ta’ talb g'al Dun Louis Bezzina li jinsab marid gravament fl-Isptar generali ta’ G'awdex e Komunna.


Kako ste? Zovem se Louis Bezzina i ponosni sam potomak drevnih Feničana, današnjih otoka Ghawdex e Komunna, ili po malteški - Gozo i Comino. Moju je praprabaku sa Sicilije oteo Arap iz Rabata i tako je naša loza začeta na Gozu. Ali, ne daj vam Bože, da me nazovete Maltežaninom!! Kako me god drugačije zvali, opravdano je, jer u mojim žilama teče krv Grka i Rimljana, Bizantinaca i Arapa iz Tunisa i Libije. Pa ipak, ponos mi ne dozvoljava da me prisvaja omrznuta Malta.

Kad samo nabrojim naše gradove, grudi mi se ispune nacionalnim ponosom: Xaghira, Xewkija, Ghajinsielem, Ghasri Mgarr, Xlendi, Zebbug, Marsalforn, Rabat. Usta mi prepuna grlenih zvukova, konsonanta i vokala. Nije to isti jezik kao naših zakletih neprijatelja Maltežana, potomaka mrske Kartage.Oni su brojniji, pa su nas prisvojili, anektirali, još od vremena njihovih gospodara - Anžuvinaca, Aragona, Napoleona i napokon Engleza…

Možda su naši agresori i opresori sa Malte brojnija većina; možda govore sličnim, ako ne i istim jezikom- to vam priznajem. Uostalom, ta melodiozna mješavina tuniškog arapskog, toskanskog talijanskog i još koječega u tragovima možda i odaje slične korijene. Ali, ponavljam - mi nismo Malta! Mi na Gozu nemamo veze s templarima, militantnim vitezovima St.Johna iz Jerusalema, papama i debelim Hohenstafenima. Istina, i nas su poklanjali, kao privjesak za ključeve, uz veći otok Maltu. S nama su su veliki potkusurivali druge sile u svjetskim ratovima; našim utvrdama i tijelima krojili Pariške ugovore, u našim se lukama odmarali na putu za Indiju. Sve se moglo otrpjeti, osim što su nas sve to vrijeme nazivali Maltom i Maltežanima!

Cijenjeni zastupnici Europskog parlamenta! Došlo je vrijeme da nam dozvolite pravo na naš jezik, kulturu i samostalnost. Priznajemo zajedničku valutu, priznajemo da opet budemo stijena i lazaret, ali ne priznajemo da nas trpate u isti koš sa Maltežanima! Nismo mi Hrvati i Srbi sa Balkana, da ne vidite različitost naših jezika, naših kultura i svjetonazora? Mi smo kolijevka Europe, a naša civilizacija datira 5200 godina prije vašeg Krista. Znate li, da su naši počeci davno prije piramida iz Gize! Možete o agresorskoj Malti suditi na temelju vladajuće Nacionalističke partije, oni su tobože kršćanski demokrati. Otkad su nas Englezi okupirali od 1814. i nama je uvedena Laburistička stranka.

Ali o otocima G'awdex e Komunna morate suditi po našem ponosu – jedini imamo semitski jezik na latinici; naši keltski hramovi u Hagar Qimu i Tarxenu svjedoče o pravim korijenima od 3000 godina. Kad su ovdje naši preci podnosili ljudske žrtve, bile su posvećene Prirodi, a ne nekim imaginarnim bogovima. Naši su se svećenici i šamani molili božanstvu Žene, a ne bogovima rata.

Cijenjeni Europljani, razmislite! Niste u Europsku Uniju vi primili nas, već je bilo obrnuto– kao prakolijevka Europe prigrlili smo sve vaše kraljeve i vojnike, vitezove i pape, leprozne i tifusare. I danas trpimo debele i pijane turiste i preglasne Engleze. A cjelokupni prihod od turizma opet poberu mrski Maltežani. Proklet bio Jean Parisot de la Valette i njegovi u sto koljena!

Znam da Maltežanima vjerujete. Kad smo balvanima pregradili naše ceste i pokušali stvoriti autonomiju na našem vjekovnom ognjištu, Ghawdex je okupirala Malta, a oba naša heroja, kapetane nacionalne garde, razoružala i osudila na teški rad na malteškim trajektima. Oni, naš ponos, i dan-danas se moraju smješkati turistima i kontrolirati karte za trajekt. To se još dade izdržati, ali gospodo zastupnici Europskog parlamenta - naši su heroji prisiljeni govoriti engleski po cijeli dan, pa čak i malteški. Nije važno, što neki stranac vjeruje da su naši jezici isti. Mi znamo da nisu, bez obzira što razumijemo jedni druge. Ionako njihov glavni lingvist tvrdi da malteški ne vuče porijeklo od arapskog, već iranskog. Zamislite samo! Ali neka. Što više ustanovljenih i registriranih razlika, kako god one male ili nevažne vama izgledale, nama je bitno. To će jednom u budućnosti dokazati, da su to različiti jezici.

Možda ste vi iskreni, kad želite sve vaše različitosti i jezike utopiti u jednu masu za taljenje, pretopiti u amalgam i standardizirati, uniformirati i odložiti na police. Kao jedan ogromni McDonald's u kojem je svaki hamburger iste veličine, boje i mirisa. E, pa na nas ne računajte! Slobodno pretopite ogavne Maltežane, njihove debele žene i šušljetave face, zajedno s njihovom krivotvorenom poviješću. Mi znamo bolje koja je od naše dvije nacije sluganska i podanička, a koja drevna, šamanska.

I kad se konačno Malta utopi u ništavilo, iz kojeg je i potekla, ostajemo mi - Ghawdex, Gozo, zovite nas kako hoćete. Sve, samo ne Malta!
25.02.2006., subota
16.2.2006
Užas stvaranja

Užas stvaranja


Još kao desetogodišnjak, često sam bježao od kuće. Uzeo bih preostali novac za režije iz kuhinjske ladice, nešto kruha i sira i krenuo na cestu. Stopirao sam najčešće kamione i šlepere. Vozili su daleko, a vozači su rado primali stopere, čak i klince kao mene, zbog društva i razgovora. Nije mi se ostajalo u praznoj i hladnoj kući, obavijenoj neobičnom tišinom. Tišinom, koja je natapala zidove i sobe naše kuće na kraju grada. Ne, nisam živio sam, ali kao da jesam.

Moja je majka Anna Rygaloff, poznata kiparica hiperrealističnih skulptura i zaslužna umjetnica svjetskog glasa. Njezina su djela izložena u galerijama Pariza i New Yorka, a ona sama česta je gošća glamuroznih partyja i celebrity časopisa. Ali, mi stanujemo u zabačenom gradiću debele provincije. Umjetnica živi kao samohrana majka, a ljubavnike mijenja svakih mjesec dana. Sugrađani je uglavnom ne viđaju, jer iz kuće rijetko izlazi. Oca nikad nisam upoznao. Majka ga skoro nikad ne spominje, osim kad pijana priča o moćnom Posejdonu, koji ju je silovao u Ateninom hramu. Tad govori, kako sam neželjeno dijete i da nijedno od nas dvoje neće dobro završiti.

U trgovinu idem ja, za sve se brinem ja. Moglo bi se reći, da sam ja bio njezin roditelj, a ne ona moj: ja sam kuhao i pospremao, sam brinuo o školi i zadaćama, pokrivao je dok bi omamljena spavala na kauču u dnevoj sobi. Ja praznim prepune pepeljare, skupljam razbacane prazne boce od alkohola i sklanjam tragove njezinih muškaraca.

Kad si dijete, pretežak je teret brinuti za sebe i nesposobnog roditelja. Zamara briga što jesti, obući, hoće li pijana zaspati s upaljenom cigaretom među prstima. Ali, glavni su razlog mojeg bježanja noćne more i užasne slike koje sanjam. Možda.
A možda su te slike stvarne, više ne znam. Znam samo, da kad god pobjegnem, takve snove ne sanjam.

Majka je skoro uvijek zaključana u svom ateljeu. Iako svoje kipove uglavnom radi u bronci, atelje je neobično tih. Ponekad satima stojim pred zaključanim vratima, osluškujući i pogađajući što se unutra dešava. Sve što čujem, tek je povremeno šuštanje, grebanje i zvuk lijevanja rastopljene bronce u kalupe. Dok sam bio manji, privlačila me tajanstvenost stvaranja i majčina nedostupnost, ma što se dešavalo izvan ateljea. Jednom sam plakao pred ateljeom, jer sam kuhajući prouzročio omanji požar. Kroz zaključana vrata podviknula je da ne paničarim i sve polijem vodom iz kupaone. A kad sam sve počistio i pozvao je na večeru, samo je progunđala, da joj jelo ostavim pred ateljeom. Dan poslije, pred vratima sam našao prazne tanjure i papirić s porukom - hvala. Drago mi je da sam sposoban brinuti se za oboje.

Onda bi nakon par dana dobrovoljnog zatočenštva izašla vedra i raspoložena i život bi se nastavljao. Spavala je po danu, a navečer bi čitala i slušala glazbu. Povremeno bi pitala kako je vani. Uvijek bi o gradiću, školi, mojim prijateljima- o životu općenito – govorila kao o nečemu izvanjskom. što je previše ne dotiče. Njezin bi galerist po skulpture dolazio jednom u šest mjeseci, radnici bi ih utovarili, a on je majci ostavljao ispisani ček. Samo bi ga letimice pogledala, kao da joj veliki honorar ne pruža neku posebnu satisfakciju. Ionako je bila najsretnija, kad bi završila skulpturu - namignula bi i veselo pljesnula rukama. –Gotovo!- samo bi lakonski rekla.

Dugo sam mislio, da su moji košmarni snovi jedna neprekinuta noćna mora, ili jezovita stvarnost, pred kojom uzalud zatvaram oči. Nešto toliko užasno, da ga moj um ne može prihvatiti kao realnost. U toj noćnoj mori imam šest godina; ustajem po noći zbog žeđi i tapkajući u mraku idem prema traci svjetla, koja izvire ispod vrata majčine sobe. Noć oko mene crna je poput guste, neprozirne tinte, a uski snop svjetla lebdi u zraku. Vrata su tek pritvorena. Stojim i zurim u unutrašnjost jarko osvijetljene sobe. Majka je gola, zaogrnuta samo grivom prekrasne, kovrčave kose. Kleči pred nagim muškarcem. Njegove su oči zatvorene, a disanje duboko i ravnomjerno. Majka se smiješi, prelazi kosom po grudima uspavanoga. Odjednom kosa oživi, a pramenovi se pretvore u sitne, crne zmije, koje se bore da izađu iz živog klupka. Onda se jedna od njih oslobodi, spuzne na muškarčeve grudi, a zatim hitro nestane u njegovim nosnicama. Ne znam koliko dugo stojim čvrsto zatvorenih očiju i bez glasa pred vratima, bojeći se da ne ispustim dah ili šum, koji bi upozorio majku. Tek kad mi noge utrnu od stajanja, otvorim oči i tada se probudim. U svom sam krevetu, a noge su mi ledene i ukočene. Kao da bole od višesatnog stajanja. Nakon svake noćne more, par sljedećih dana izbjegavao bih kontakt s majkom i odlaske u njezin atelje. Ona to ionako nije primjećivala, sva obuzeta stvaralačkom inspiracijom, ili omamljena alkoholom. Onda bih se noćima trudio ostati budan, sve dok me san ne bi ulovio pred zoru. Budio bih se umoran i iscrpljen od cjelonoćnih dežuranja. Nakon mjesec-dva bih pobjegao, sve dok me ne bi ulovili i vratili kući. Nakon izvjesnog vremena sve bi se ponovilo. Jedino su ti intervali između dva bježanja postajali sve kraći.

Kako sam odrastao, zamjećivao sam da su majčini muškarci sve mlađi. U kući se nisu zadržavali dulje od par dana, a zatim bi nestajali. Majka bi se, nakon svakog od njih, vratila svojim gipsanim odljevima i lijevanju brončanih skulptura. Nisam im prilazio, iako su me fascinirali realistični detalji ljudskih lica, prepunih patnje i bola na izlomljenim figurama i obrisima.

Jednoga sam dana, dok je majka natopljena vodkom ležala na kauču u kuhinji, odlučio provjeriti svoje sumnje. Među alatom pronašao sam dlijeto i pokušao probiti rupu na odljevu u bronci. Nije popuštao, a na udarce nije odzvanjao šuplje, naprotiv. Tupi, potmuli zvuk i težina skulpture pojačalli su moje strahove. Ali sumnja više nije bila dovoljna - morao sam znati! Nijedna od neisporučenih skulptura nije se dala okrznuti ili otvoriti, barem da provirim unutra. Konačno sam odustao i krenuo prema gipsanom odljevu, koji joj je služio kao kalup. Lako sam ga probio dlijetom. Nije bilo mirisa truleži ili raspadanja, niti leša. Tek, kao u ruskoj babuški, u skulpturi u gipsu bila je još jedna, ali u kamenu. A onda mi je sinulo.

Trčao sam kilometrima, prije nego sam se usudio zaustaviti. Razmišljam što da napravim. Nije dovoljno razotkriti je. Treba od iste sudbine spasiti njezine buduće žrtve. Slike noćnih mora iz djetinjstva, kosa koja se pretvara u zmije, kameni odljevi muškaraca, skriveni u brončanim skulpturama... Sve me to podsjetilo priče o trima Gorgonama i jedinoj smrtnici među njima – Meduzi. Pogledom je pretvarala u kamen, a kosa joj je bila od živog zmijskog legla. Baš kao u moje majke.

Ne znam zašto me drže na psihijatriji. Možda ne čitaju antičke legende. Ne znaju priču o Meduzi. Inače me ne bi pitali, zašto sam joj odrubio glavu. Pa da oslobodim svog krilatog brata Pegaza. Da ga zajašem i da odletimo daleko. Možda čak do zvijezda. Do Andromede. Da oslobodimo i nju.

16.02.2006., četvrtak

10.2.2006
Fizikalna terapija

Fizikalna terapija

Nakon traumatičnog radnog vremena u Leksikografskom zavodu, rekreiram se ekstremnim sportovima. Prije mjesec dana mi se desila gadna nesreća pri skijanju – na skakaonici sam slomio lijevo koljeno i lakat.

Nakon mjesec dana gipsa, doktorica me poslala na fizikalnu terapiju. Zvučalo je dobro: refleksna masaža, magnetna terapija, elektrostimulacija. Stanje u hodniku spustilo me na zemlju – redovi i čekanje, nezainteresirane sestre i predugačke pauze za kavu. Ljudi različitih profila i godišta izgubljeno su čekali po hodnicima, dok su natpisi na vratima upozoravali – ne ulazite bez poziva. Maserka me dočekala, prijeteći pucketajući zglobovima prstiju. Sa strahom sam zapazio, da ima barem sto kila žive vage i brčiće, koji nisu obećavali ništa dobro. Bilo mi je jasno da ovo neće biti uživanje. Malo kasnije, svanulo mi je, da je bol najkraći opis ove terapije. A boljelo je vraški! Magnetna terapija bila je, s druge strane, luk i voda – nešto je zujalo, a sestra je čitala časopis, ne obazirući se previše na pacijente. A ono čega sam se najviše bojao - terapija strujom – na kraju je ispala fantastična stvar.

Na vratima je pisalo – elektrostimulacija, terapija interferentnom strujom. Prostorija je imala krevet, a pored njega stolić sa starinskim kovčegom, iz kojeg su virile razne žice. Iz aparata su kao zmije vijugale elektrode, nalik onima na električnoj stolici. Sestra Olga je bila srednjih godina, ni blizu idealiziranoj slici ljepotice u poluraskopčanoj kuti, ispod koje proviruju gole dojke. Naprotiv, bila je u bijelim hlačama i zakopčana do grla. Postavila je vlažne spužvice na bolna mjesta, u njih zataknula elektrode i počela okretati prekidače. Aparat je oživio, a trnci od tisuću iglica počeli su peckati kožu. Opustio sam se tek kad sam se uvjerio, da ništa ne boli. Kontrakcije mišića dolazile su u nepravilnim valovima. Odjednom sam na vlastiti užas shvatio da i ostali mišići reagiraju na ove električne podražaje. Neki više od drugih, jer me iznenadna erekcija posramila. Pokušao sam se okrenuti na bok, skoro iščupavši kablove iz aparata.

- Ostanite ležati na leđima!
– sestra Olga je presjekla moj pokušaj prikrivanja. Smješkala se podrugljivo, otvoreno zureći u najveću erekciju od mojeg sedamnaestog rođendana. Dok je očitavala brojke na elektrostimulatoru, upitala je: - Je li sve u redu? Pravio sam se da ne čujem. Uvijek sam se hvalio da imam erogene zone po cijelom tijelu - osim naravno, laktova i koljena. A vidi me sad!

Sutradan sam na terapiji uz sestru Olgu zatekao još jednu medicinsku sestru. Nije se predstavila, nego je odmah počela petljati s prekidačima aparata. Ovaj put se erekcija pojavila s prvim elektrošokom na površini koljena, a trnci se razmiljeli po svim udovima. Nije to bio neugodan osjećaj, ali ukrućenost penisa bila je tako snažna, da je graničila s bolom. Na tren mi se učinilo da mi se vrhovi prstiju izdužuju sa svakim grčenjem mišića. I ne samo prstiju, ako znate što mislim. Naslonjen na desni, zdravi lakat, gledao sam s nevjericom prema izbočini među nogama. Kao da se nije radilo o mojoj aparaturi, inače prosječnih dimenzija. Pokušao sam prekriti čudovište gornjim dijelom trenirke. Očito, nedovoljno brzo, jer je sestra Olga namignula onoj drugoj i uskliknula: - Eto, jesam ti rekla! – pokazujući prema izdajničkoj kvrgi impresivne veličine. Nasmijale su se razdragano, a ja sam htio propasti u zemlju od srama. Ipak sam se savladao - barem se medicinske sestre nagledaju golih muških udova i tijela. Ništa fiziološko nije im strano. Pa ipak, obuzeo me iracionalni osjećaj nagosti i nemoći pred tim ženama.

-Sutra dođite u kasnom terminu navečer – rekla je sestra Olga, dok sam s olakšanjem navlačio patike i donji dio trenirke. Još bolje, pomislio sam, barem će biti manje svjedoka mogućim neugodnim situacijama.

Tu večer, odmah poslije terapije, nije mi dopustila da se obučem. Bez okolišanja mi je stavila ruku među noge, zgrabila ga objema rukama i strpala ga u usta. Napetost se pojačala, iako nisam mislio da je jača ukrućenost moguća. Dok sam još zbunjeno ležao, popela se na mene, nasadila se i već je bio unutra. Sve mi se činilo potpuno irealno, pa sam i sam počeo razmišljati u fragmentima, kao da gledam u slomljeno ogledalo s tisuću odraza. U nekima sam vidio njezino lice, kako se grči od užitka; u drugima sebe, kako se čudim nepotrebnosti riječi, objašnjenja ili predigre; drugi su djelići slike pokazivali uzbudljivu maštariju svakog tinejdžera, medicinsku sestru u bijelom u divljem seksu. Jedini je problem bio sa mnom – koliko god čvrsta i ogromna bila moja erekcija, ja nisam uživao. Bilo me strah da netko ne naiđe i ulovi nas na djelu. Penis mi je bio toliko ukrućen, da me boljelo, a sestra, koja me divlje jahala, nije obraćala pažnju na moje uzaludne pokušaje da je skinem s mene. Moje je pokušaje očito krivo protumačila kao želju za još jačim nabijanjem. Na trenutak sam joj uspio vidjeti izraz lica, skrivenog slijepljenim bičevima kose. Izgledala je, kao da će se onesvijestiti. – Sestro, je li vam dobro?- zabrinuto sam promucao, a ona se uz jauk samo skotrljala sa mene.

Ne znam kako sam se obukao i pobjegao do parkiranog auta. – Sutra u istom terminu!- vikala je za mnom. Te noći dugo nisam mogao zaspati. Koljeno i lakat vraški su me boljeli. Sumnjao sam, da struja iz terapije možda skreće u neka druga čvorišta. Bojao sam se sutrašnjeg dana.

Na terapiju sam došao sa sunčanim naočalima. Bilo mi je neugodno pogledati sestri Olgi u lice. Ona nije imala takvih problema. Naprotiv! U terapijskoj sobi čekale su tri medicinske sestre, veselo čavrljajući o nečemu. Kad sam ušao, Olga ih je predstavila: - Sestre Sandra i Marija došle su nam praviti društvo – šeretski mi je namignula, a ja sam se ponadao da će mi nelagoda pomoći da izbjegnem sudbinu, koju mi je Olga očito i večeras namijenila. Po prvi puta u životu nadao sam se izostanku erekcije! Krajičkom oka vidio sam sestru Sandru kako stavlja Olgi u džep smotuljak novčanica. Bilo me strah i pomisliti što joj točno plaća. Sestra Marija vješto je i profesionalno prala ruke u malenom lavabou u kutu prostorije, kao da se priprema za operaciju. Barem da ne boli, pomolio sam se u sebi. Čim su elektrode na mojem laktu i koljenu oživjele, izdajnička se erekcija pojavila. Činilo se, kao da mi je cijeli donji dio tijela oživio. Osjećao sam srce u grlu i damare u svakoj veni i kapilarama. Kao da sam razapeta žaba na stolu za seciranje, dok treperi pred skalpelima. – Samo nemojte da boli!- nekako sam promucao, gledajući u stranu. Nisu se ustručavale jedna pred drugom. Dok me Sandra objahala, ostale dvije su se kao furije obrušile na moje usne i vrat. Mozak mi se nekako uspio odvojiti od tijela. Trezveno sam i analitički secirao svaki isječak ove lude terapije. Činilo se, da ova interferentna struja ima neočekivane terapijske učinke. A možda je to sve od nagomilanog statičkog elektriciteta u sobi? Tisuće dana s tisućama sati strujnog zračenja mora ostaviti neke efekte na ljude i prostor, razmišljao sam skoro znanstveno. Dok su se sestre grubo i bez pitanja smjenjivale na mojem pretvrdom udu, od nelagode sam počeo smišljati pjesmice, da nekako izjednačim taj osjećaj nadrealnog u sebi. Na mom udu, sad ste ko na sudu, odale se bludu, ali ne zaludu, a tu gdje je Kosta, ima toga dosta. Pravi limerik, pomislio sam zadovoljno. Nakon izvjesnog vremena, jadnice su popadale sa mene kao umorne muhe, kao prepune pijavice koje su se do sita napunile krvlju nekog nedužnog konja. Ili vola, zaključio sam vickasto, makar mi je nedavno skrenuta pažnja na razliku vola i bika. E, pa kod ovog ih je vola dočekalo iznenađenje, osvetnički sam se nasmijao vlastitoj slici u razbijenom ogledalu.

- Možemo se svi obući - rekla je umorno sestra Olga, drhtavim rukama zakopčavajući košulju. Nekoliko je puta promašila gumb, pa ga je na kraju ostavila nezakopčanog.

- Sutra u istom terminu?- pitao sam radoznalo. Ako već nisam posebno uživao, barem više nije boljelo. Čak je postajalo zabavno, na neki absurdni način.

- Sutra neću moći
- rekla je Olga sramežljivo gledajući u stranu. – Sve me boli, a imam i puno za peglati! Sestro Sandra, možete li vi sutra s pacijentom?

Iznenadilo me, kako su se počele izvlačiti. Kao da smo u braku već godinama. Još je samo nedostajalo standardno izmotavanje s glavoboljom. Polako mi je dolazilo u glavu da sam nekim čudom od ovih terapija strujom postao seksualni Superman i da mi predstoji blistava budućnost u porno industriji. Ili barem bogat i maštovit seksualni život. Nije to bio loš osjećaj, dapače!

- Znate što, ne radimo mi ove tretmane samo vama. Naše je radno vrijeme po dvanaest sati u smjeni. Od prošlog tjedna su se ove nuspojave počele javljati i kod drugih pacijenata.Teško je to sve izdržati. Očito se radi o kvaru na aparatu. Morat ćemo vašu terapiju prekinuti, dok ne zamijene aparaturu.

Nije mi bilo žao. U konačnici, i nije to baš bilo tako zabavno iskustvo - nisam navikao na seks na javnom mjestu. Mene to inhibira i ne mogu se opustiti. Pitao sam se jedino, hoće li sestra Olga i njezino razuzdano društvo znati držati jezik za zubima.

Kao epilog, moram priznati da me koljeno i dalje boli. Srećom ili nesrećom, na samu pomisao na elektrode, dobijem erekciju. Nije to ona bolesna ukrućenost, koja ne prolazi satima. Ova je prirodnija i traje kao moje prijašnje erekcije, do sat vremena. Ne žalim se, jer imam vizualnu stimulaciju svuda oko sebe. Gdje god pogledam, uvijek se nađe neka utičnica ili električni aparat.

Na pitanje u bolnici, što je sa sestrom Olgom, rečeno mi je da je dala otkaz i otvorila privatnu praksu. Šuška se, da je otuđila bolnički aparat za interferentnu struju. Ravnatelj je s indignacijom odbacio te apsurdne optužbe.

Pa tko bi krao stari, skoro otpisani aparat s neispravnim elektrodama
10.02.2006., petak
2.2.2006
Slatka mala

Slatka mala

Kad je moja žena oboljela od dijabetesa, u prvo sam je vrijeme iz šale zvao ‘slatka mala’. Smijali smo se oboje, zbog višeznačnosti pojma - nešto zbog šećera, a dosta zbog aluzije na film o ‘pretty baby’ Brooke Shields, slatkoj curici koja odrasta u kupleraju New Orleansa 1917.godine. Onda bih ja u krevetu bio Keith Carradine, a ona Violet i uz puno smijeha bilo je pregršt seksa i ljubavi.

Početak bolesti bio je uglavnom bezbrižan. Znali smo da može biti gadno, ali da se mnogi provuku uz minimalne posljedice. Svi kolači i čokolade sad su moja briga, mučio sam je, ne sluteći kako se okrutno šalim, dok je bolest napredovala. Poremećaji metabolizma, pa propadanje stanica koje luče insulin, a zatim ružni početak s iglama, injekcijama inzulina. Medicinska sestra podučila me kako ih bezbolno davati, ali jedno nije uspjela – strah i odvratnost prema igli u meni je rasla svakim novim ubodom. Meliti nije bilo ni 30, a već je bila junkie za cijeli život.

Počelo je novo razdoblje našeg života, gdje sam polako otpisivao mnoge zajedničke aktivnosti i sitnice, koje su nekad veselile oboje. Ona se pretvarala u bolesnicu, a ja u njegovatelja. Seks nam se prorijedio, a kvaliteta prešla u specifičnu kategoriju. Samo pažljivo, bila bi joj prva rečenica, kad bismo se odlučili na vođenje ljubavi. Nerviralo me – znao sam da je sve krhkija, a izuzetni napori je umaraju. A sad malo slanoga, bio je moj doprinos crnom humoru dok sam svršavao. Ovakve su nas šale sve češće spašavale očaja. Ona bi vješto parirala – Baš sam sretnica da je bolest izabrala mene! Da si ti obolio, prvi bi simptom bio impotencija! A vidi mene – jebem se s dijabetesom! Jebem dijabetes!

Za par mjeseci zaredale su krvožilne bolesti, a doktori sve češće spominjali mogućnost moždanog udara, nefropatiju, sljepilo. Svejedno, nismo odustajali od privida normalnog života. Još smo imali volje, snage i potrebe jedno za drugim i za vođenjem ljubavi.

Ona je stalno visila na wc-u, ustajala stoput noću da piša ili pije. Te su dvije potrebe počele određivati ritam naših ustajanja, kretanja, života…Onda bi jela, pa opet jela i stalno se vagala. Ali, pomoći nije bilo – gubila je na težini, a kilogrami su joj postali opsesija. Ej, sjećaš se kako sam bila odvratno debela prošle godine, retorički bi i sjetno pitala, pa sama odgovarala – pedeset pet kila, eeej. Debela!

U našim se razgovorima sve više baratalo postocima glukoze natašte (6,1 mmol/L - opsesija i nedostižni cilj), pa ukupni kolesterol, trigliceridi, krvni tlak i ostale noćne more. Onda su jednog dana kod liječnika zaredale priče o mogućnosti ozbiljnog oštećenja krvnih žila u nogama i da iza toga slijedi amputacija. Meliti su prvo amputirali lijevu, a ubrzo i desnu nogu, odmah iznad koljena. Konzilij se u oba slučaja suglasio, da je moglo biti i gore. Nas dvoje nismo tako mislili.

Počelo je novo poglavlje našeg života. Ružno poglavlje s kolicima, nemoći, pomaganju kod običnih, malih, svakodnevnih stvari; sitnica, na koje čovjek ne pomišlja, dok mu ih ne uskrate. U krevetu se situacija promijenila – postajao sam hladan na samu pomisao seksa sa sjenom osobe, koju sam volio. Osobom, koja je nekad bila zgodna žena. Pa samo žena. Zatim invalid. Na kraju, kripl bez nogu. A ona? Osjećala je kako iz mene kopni strast, a iz nje život. Normalno da je to pokušavala zadržati. Da je ne razočaram i gurnem još dublje, u glavi sam motao sretne misli i sretne slike. Prvo naše zajedničke, njezine iz najboljih dana, a onda, kad sam ih sve potrošio, na red su u glavi došle druge žene - mlade, vesele, pune života, s nogama. Vidio sam ih kako jure po rascvjetaloj livadi, ili me grle snažno oko struka. Pomagalo je, bilo je erekcije, a moja je prevara funkcionirala. Bila je sretna, ali sumnjičava.

Izluđivala nas je oboje pitanjima, je li ti dobro kao prije, osjećaš li razliku, dok sam među njezinim jadnim batrljcima stvarao iluziju da je sve isto. Držala se grčevito za vlastite laži. Morali smo igrati igru, najbolje što smo znali, makar i bez nogu. Rukama i usnama nadoknađivali smo izgubljeno, ali meni je nedostajao taj stisak nogu oko pasa.

Ona je imala teoriju. Negdje je čitala o eksperimentima u Australiji sa cvrčcima, koji bez problema odbace par nogu, ako se nađu pritisnuti ili zarobljeni. Ali, tek nakon seksa. Jebalo im se kasnije za noge, iako više muškima. Znaš, kod ženki cvrčaka u prednjem je paru nogu slušni organ, koji im treba da čuju zov mužjaka za parenje. Ja sam izgubila noge, a to ne smije biti uzaludno. Moramo ih osvetiti dobrim seksom, tako je govorila moja uspaljena Melita bez nogu, držeći se zubima za rub ponora. Nisam proturiječio. Davao sam se najviše što sam mogao, između dužnosti bolničara i patronažne sestre. Jedino bih odvraćao pogled, dok si je sama davala injekcije inzulina.

Jedno se jutro jednostavno nije probudila. Možda si je slučajno ili namjerno dala duplu dozu inzulina i pala u komu, ne znam. Želim vjerovati da je to najbolje za oboje. Mjesecima nakon njezine smrti nisam izlazio u društvo, dok me jednog dana nisu odvukli na prevaru na neku zabavu, napili i gurnuli u krevet profesionalke. Vjerovali su da mi treba potvrda da sam živ. Da sam još muškarac. Da je život preda mnom.

Onda, kako je bilo?, pitali su sutradan. Ja nisam govorio, profesionalka im je ispričala. Rekla je, da sam freak s bolesnim željama. Da još nikad nije imala klijenta, koji je želi nepomičnu u krevet. Koji ljubi samo noge. Koji traži noge oko pasa po cijelu noć.

Što ona zna o ljubavi?

02.02.2006., četvrtak

31.1.2006
Tajna Donalda Trumpa

Tajna Donalda Trumpa

Moja Melanija ima već 31 godinu, ali je konačno uspjela u životu. Trudna je i udata za najmoćnijeg čovjeka Amerike. Istina, nešto je stariji, ima 60 godina, ali šta je to za takvog moćnog muškarca i bogataša? Uostalom, s mojom Melanijom imat će i dijete. I da sve njegovo bogatstvo podijele brojne žene i djeca (sinovi od 29 i 2 godine, kćeri od 24 i 12), još uvijek će ostati dovoljno za moju malu i njezinu bebu. Kad je Melanija dospjela u Ameriku i nastupila uz Donalda u TV show Howarda Sterna, bila je već poznata manekenka. Pa što, ako se slikala gola za britanski GQ? Proslavila je Sevnicu, Sloveniju i naše obiteljsko ime Knavs. Kod nas moram svima objašnjavati, da se naša malena ne stidi našeg imena. Prezime je promijenila u Knauss, jer je lakše za pisati i izgovarati. Čak nas je i predsjednik Slovenije nazvao, da čestita na vjenčanju i zahvali za međunarodnu promociju Slovenije. Eto, tko kaže da manekenke ne mogu promijeniti svijet!

Kad nas je Melanija lani zvala na vjenčanje u Palm Springs, najsretnija je bila naša druga kći, Ines. Sad se i njoj ostvario životni san – na sekinom vjenčanju nosila je skupocjenu haljinu Vere Wang, te upoznala i slavne goste – princa Charlesa, Pavarottija, Oprah, Eltona Johna… Što još djevojka može poželjeti?

Moja je Melanija na vjenčanju nosila satensku haljinu od 200 tisuća dolara, od 1500 perli i dragog kamenja, sa šlajerom od 4 metra. Na ovim prostorima nema sretnije majke od mene! Moja je mala dobila vjenčani prsten od 15 karata, vrijedan milijun i pol dolara. I još ga je moj pametni i vrijedni zet dobio u pola cijene! Obožavam mog Donalda. Muž ga baš ne voli, a zbog naškrubljenih usana pogrdno ga zove Pajo Patak. Doduše, samo kad je nasamo sa mnom! Pred drugima ga hvali i uživa, kad ga Donald vozi privatnim helikopterom u Vegas na kockanje i pijanke.

Vjerujte, svakoj će majci zaigrati srce, kad se njezino zlato dobro udaje! Melanijina je torta bila na 3 kata, a za vjenčanje ju je osobno oblačio i opremao glavni urednik Vogue-a, Andre Leon Talley. Cijela naša obitelj sad nosi Vuittonove torbice, Manolo sandale, Laurena i Guccija. Naše nas je zlato zbrinulo za cijeli život! Živimo na Floridi, svi imamo osobne trenere, asistente, pedikere i stiliste.

Znam da ste već nestrpljivi da saznate tajnu Donalda Trumpa, da i sami postanete multimilijunaši, steknete nebodere, vile i avione, snimate reality show emisije i teatralno uzvikujete – otpušten si! Otkad je moja Melanija tu tajnu slučajno otkrila, više ništa nije isto. Ni ona, ni mi svi, ne spavamo mirno i samo razmišljamo o tome, kako sačuvati našu sadašnju sreću.

Naime, Melanija je crnka. Ne kažem da su Donaldove prijašnje žene, Marla i Ivana, prave plavuše. Znamo dobro da su se blajhale. Ali, do Melanije – Donald je padao samo na plavuše! Moje je zlato prva rasna crnka, koja ga je uspjela dovući do oltara. A tajna? E, pa svi su se uvijek pitali, zašto Donald već jednom ne makne tu smiješnu periku, tupe, što li je već. Na vrhu čela mu se ponosno kočoperi ta ćuba, kao ostaci od šišanja, loše i u žurbi nalijepljeni na čelo.
Svaka mu je žena zbog tupea protestirala. Probala je i moja Melanija, ali se Donald nije dao. Najviše što je moje zlato uspjelo od njega iščupati, u krevetu naravno, bila je potvrda – da, to je tupe i da, on ima dovoljno novaca za presađivanje, ali ne želi. On ponosno nosi taj tupe i čuva ga kao najvrijedniji dragulj svojeg bogatstva. Ponekad ga skida, četka i dotjeruje, ali nikome ne dozvoljava da gleda. Melanija je jedne noći virila kroz otškrinuta vrata kupaone. I što je ugledala? Užas! On tom tupeu tepa, pjeva i mazi ga. Istina, nema čovjeka bez neke mane, a Donaldova je sitna i bezazlena. Svaki pravi ekcentrik mora imati nešto specifično. Donaldu je to kosa. Nije on baš Samson, niti mu je kosa duga, a opet bi se moglo reći, da je mu je tajna i snaga baš kao u Samsona.

Melanija je napeto gledala ispod plahti, uzbuđena što konačno prisustvuje otkriću Donaldove tajne! Tupe je stajao na stalku od slonovače, a Donald je pažljivo, s pincetom i povećalom u ruci, s posebne hrpice lijepio dlačicu po dlačicu na svoj grmić od tupea.

Nisu trebale riječi – Melanija je shvatila: Donaldova snaga i poslovna vještina ovise o čudotvornom tupeu! Da li su mu te dlačice zaista donijele sreću i uspjeh? Melanija je s nelagodom povezala Donaldove neobične želje u seksu. Svaki puta bi joj čupnuo par pubičnih dlačica i spremio ih u srebrnu kutijicu pored uzglavlja. Govorio bi – za sreću - a ona bi se samo nasmijala, sretna što ne traži da se potpuno depilira. A sad je te picine dlake vadio iz kutijice i lijepio ih na tupe!!

U zadnje vrijeme moja Melanija više ne spava dobro. Muče je slutnje i strahovi, da Donaldu sreća ne okrene leđa. Povremeno mu, kad on zaspi, traži u tupeu svoje vlastite pubične dlačice, a onda ih boji tankim, zlatnim kistom. Ali, sudbinu je teško prevariti i moje se zlato brine. Rodit će tek na proljeće, ali što ako Donaldu poslovi s gradnjom poslovnih tornjeva i špekulacije krenu nizbrdo? Muž i ja smo ekonomisti i znamo računati. Većina je njegovog poslovnog carstva ovisna o imidžu i auri uspješnosti, a gradnja u potpunosti financirana kreditima.

Što kad prestane popularnost, a prestat će? Što, kad se ugase TV kamere i više ne bude nikog za otpustiti? Što ako Melanija od stresa izgubi dijete? Ili picine dlake?

Majka sam, normalno da se brinem!
31.01.2006., utorak
26.1.2006
Utjeha kupaone

Utjeha kupaone

Leži u kadi sa prerezanim venama, iz kojih krv polako curi. Mjehurići pjene postaju jarko crveni, a nivo se vode opasno približava rubu kade. Uskoro će morati posegnuti za čepom, inače će nastati poplava u kupaoni, a to nikako ne želi. Ionako je za ribanje pločica, lavaboa, ogledala i ormarića utrošila više sati mukotrpnog rada. Ako si uredan i imaš osjećaj za čistoću, niti jedno dezinfekcijsko sredstvo nije dovoljno dobro. Nijedna četka nije sasvim efikasna. Bez klečanja na pločicama i ručnog brisanja krpicom nikako ne ide.

E, pa ona nije željela da je zateknu mrtvu u neurednoj kupaoni. O stanu da se ne govori. Uzela je tjedan godišnjeg, da sve sredi prije susreta s vrelom vodom u kadi. Iako je prozore prala još prošli mjesec, mrlje od kiše i prašina sav su njezin trud poništili. Pa onda zavjese, dubinsko usisavanje tepiha, prozračivanje madraca, posteljine. Odmicanje regala i ormara za odjeću, da se pokupi prašina od prošle godine. Kad ju je jednom susjed zatekao kako se muči, pokušavajući odmaknuti teški regal, čudio se i smijao. Pa tko još briše prašinu iza ormara? Naravno da on i njegova žena nikad nisu. Žena mu nema slomljene nokte i hrpu zanoktica. U početku je i ona sama probala raditi u gumenim rukavicama, ali nije išlo. Nije imala dobar osjećaj opipa u prstima, a bez