
„Hein, moj mladi Metju? Jer, znate, život jednog pisca nije ništa drugo već pretvaranje. Kako vi to Amerikanci nazivate - make belie-vel Da li ja pišem pesmu? Uopšte ne. Ništa očigledno. Ja se pretvaram da pišem pesmu. Ja se pretvaram da pišem knjigu poezije. Pesnik - onaj pravi pesnik, n'est ce pasi - je neko ko se pretvara da piše pesmu, pretvara da piše knjigu - sve do onog trenutka, onog čarobnog trenutka, kada otkrije da se nova pesma materijalizovala pred njim, nova knjiga materijalizovala pred njim.
A? Zato ja nikad neću shvatiti onakve pisce - le genre Mauriac - koji sednu za svoj sto u devet i pišu do pet. Šta? Jesmo li mi profesija? Foutaise! Ili... ili bismo mogli da to poredimo sa, recimo, razumete... sa doktorskom profesijom. Da li me pratite, moj mladi američki prijatelju? Da se od pesnika, kao od doktora, očekuje da ga pozovu u svako doba dana ili noći. L'inspiration, c'est ga. Kao što ni beba ne odabira neki razuman čas da dođe na svet. Za pesnika nema razumevanja - ga non. Ali kada dođe... onda, znate... to je..." - tad njegov glas poprimi zvuk strahopoštovanja karakterističnog za patos tvorca poniznog pred misterijom stvaranja.
Veličanstveno. Jer mi smo monasi, dragi Metju, monasi koji ulaze u književnost pognute glave, kao da primamo religijska naređenja. To je tako jednostavno. Pesnik kome je tema, jedina zamisliva tema, sama umetnost - a za pravog pesnika, veruj mi, ne može postojati druga -takav pesnik je monah čiji se čitav život odvija u divljenju prema Bogu i kome su budući naraštaji njegov raj. Ti - naglasio je ti - „ti znaš na šta mislim, zar ne? Besmrtnost njegove duše. Jer šta je, nakon svega, delo, već duša njegovog tvorca?
G.A.